Momir Mićunović: O zbirci pjesama Privid sunca

(Bosiljka Pušić: Privid sunca, OKF, Cetinje, 2015.)

Postoje sile koje su uočene u našem svijetu, ali ih moderna nauka ne poznaje dovoljno. Uočeno je da su mnogo moćne, ali nema odgovora na pitanje kako generiraju tu svoju ogromnu energiju, koja neobjašnjivim djelovanjem biva pročišćena kroz filter koji mi nazivamo bićem. Biće je ujedno i jedino polje na kojem i u kojem te sile djeluju. Biće zapravo transformiše njihove silnice i pretvara ih u pojmljivo. U misao koju razumiju i druga bića. A taj proizvod, ta misao što je ponekad pjesmom zovemo, je dio tog bića, otrgnut ili još bolje istrgnut iz dubine njega, s namjerom da ga zapaze sva druga bića, kako bi nesebično u tako artikulisanom obliku dopro do svakog od njih. Neko će tu silu, nevidljivu, već transformisanu i podijeljenu nesebično, doživjeti kao misao koja osvješćuje i blagotvorno djeluje na zakrvavljene mozgove. Neko kao krik u kojem se razaznaje ukor rodu, što prlja ljepotu života, sjekući taj život u korijenu, a neko kao tugovanku nad oboljelim rodom, koji s vremena na vrijeme dobija suicidne nagone pogubne po ono što se život zove. Ima i onih što će se u svemu vidjeti molitvu upućenu neodređeno svima u ime spasenja svih. Određene naučne discipline mogu nazrijeti tek posledice koje izazivaju djelovanja tih sila i u tom području mogu ovlaš definisati i objasniti rezultat svega. To je dosta nejasnih obrisa, a maglovita slika je u konačnom nejasno viđenje. ‘’Slab vid’’ nas može usporiti i učiniti naše kretanje tumaranjem, što u čitavoj životnoj priči predstavlja gubitak.

Kao objekti čije prisustvo u ovom dijelu svemira kvantna mehanika može matematički determinisati i jezikom brojeva opisati, egzistiramo i svaka naša kretnja je registrovana.Ubijeđen sam da postoji mapa kretanja za sve što postoji ili je postojalo u univerzumu. No šta je sa onim što su naša čula kojima ‘’opipavamo’’ ta kretanja, sa emocijama koje su ‘’proizvod’’ tog ‘’opipavanja’’ našeg okruženja i naših odnosa u njemu? Ima li neka mapa te sfere postojanja? Postoji li mapa ‘’bagova’’ odnosno mapa naše nesavršenosti, jer je očito da smo mi ‘’bića sa greškom’’? Mi nemamo odgovor na mnoga pitanja, ali dajemo sebi za pravo da odlučujemo.Nemanje odgovora, neviđenje svoje pozicije u prostoru se može objasniti kao neznanje i svojevrsno sljepilo. Priroda je ipak savršenija od nas. Pružila nam je priliku da budemo sama ona, no mi tu šansu zloupotrebljavamo. Uništavamo sami sebe, a na taj način i samu prirodu, ili samo onaj dio nje, koji smo mi sami. Ona će sigurno nadživjeti i nas i našu narcisoidnost i suludost ukoliko se ne dozovemo pameti i uvažimo svijet oko nas i pravila suživota i opstanka koja važe u njemu. Čini se da je taj mali nesavršeni dio prirode, koji smo mi sami, glavni uzročnik nastanka sile o kojoj je riječ. Čitava priroda je po pričanju učenjaka i umnih ljudi koji su vidjeli dalje od nas nastala iz ‘’singularnosti’’ otprilike prije nekih četrnaest milijardi godina.

Mi živimo na malenoj planeti i imamo naše sunce što nam život daje, a da gotovo nismo ni svjesni toga. Mi taj život tako olako uzimamo jedni drugima, eto od kada postojimo u ovom obliku. To Sunce je gotovo million puta veće mase od planete na kojoj živimo. Takvih zvijezda ima gotovo milijardu u našoj galaksiji. Galaksija poput naše ima gotovo milijardu u svemiru. Na tom ‘’vrhu od kosmičke čiode’’ eto živimo i umiremo mi koji smo svi su izgledi bića sa greškom.

Ovaj ‘’teleskopski’’ prikaz je napravljen sa ciljem da se pokuša shvatiti, gdje smo to mi sa našim  ‘’ radnjama’’, koje tako suludo izgledaju u cjelokupnom kontekstu postojanja. Koje su isto tako sulude i u matematičkim izračunima svega, što nam može recimo približiti kvantna mehanika, poimajući i objašnjavajući taj isti kontekst na svoj način. U ovoj besjedi, koja je proizvod djelovanja ‘’ Privida Sunca’’ na moje biće, poseban akcenat bi stavio na rat kao fenomen. Kao odrednicu svojevrsnog ludila roda kojem pripadam. Stranog tijela koje remeti harmoniju kosmosa, ili kao ‘’izmišljotinu’’ koja je u suštini greška nastala prilikom stvaranja svijeta. On je glavni razlog pjesme što je jadikovka duše. Sve druge ‘’koordinate’’ su samo pitanja na koja se čekaju odgovori i snovi o drugačijem.

 Rat je uzrok i generator mističnih sila o kojima je riječ, a koje nastaju unutar ljudskog bića i koje djeluju u raznim pravcima. Rat je i prva i posljednja riječ u rečenici, koja opisuje bit svake poznate civilizacije. On će biti završni interpunkcijski znak i na kraju naše civilizacije, kao što je to bilo i u mnogo slučajeva ranije, ukoliko mu se ne odupremo i ne pobijedimo ga u nama. Rat je po ko zna koji put bila ona kap koja je prelila čašu života i sa hukom se sunovratila napravivši potop. Potop koji je nemilosrdno natjerao duše da tonu u bezdan i da se dave, jer tako podavljene, ostajale su bez sjećanja, a smisao besmisla je da se zaboravi jednom zauvijek, kome su zvijezde jednom sijale.

 ‘’Privid sunca’’ su  pjesme iznuđene pritiskom nevidljive sile iz dubine bića, koje nije željelo biti nijemi posmatrač ‘’zašuškan’’ iza pogleda. Pogleda, koji je u samo jednom kratkom ljudskom životu već dva puta oćutao jad i suze, pogleda koji ni noću nije usnio, već je tražio i sunce i pticu, tamo gdje ih nije bilo. Pogleda što je duboko u nozdrve i grlo usadio miris dima, gareža i baruta, spržene mladosti. Pogleda na svu bijedu, što je svaki rat vuče za sobom, kao pastorče eto o kojem se pred očima javnosti tako licemjerno i predano brine. Većina savremenika i učesnika ‘’ velikih krvavih maskenbala ‘’ veoma oprezno sakriva svoju dušu i spušta je u bunar unutar sebe. Sklapajući oči okreće glavu, stavlja poklopac, tešku kamenu ploču kukavičluka, kako ni jedna misao, emocija, a kamoli riječ ne bi mogla izaći sa dna ljudskosti i tako možda mogla poremetiti ‘’ratnu harmoniju’’. Neko to radi iz straha za goli život, neko iz saradničkih razloga, jer scenaristima krvavih pirova treba staviti do znanja da podržavate njihove projekte i da imate razumijevanja za njihove sulude i šizofrene namjere i poteze. Ima i onih koji to ne želi uguravati u sopstveni bunar, već puste sve napolje. Puste dušu da zajeca ili da krikne i taj se krik, gle čuda, pretvori u najljepšu pjesmu sa porukom razumu. Sa pitanjem zašto su naši snovi traume, što žive rane prave koje ne zarastaju? Sa pitanjem onome koji je stvorio sve, što dade :

‘’…tolike nadmenosti

stvoru sa likom čovjeka

i otkud samo njemu uvjerenje

da je umniji

kad nijedan vuk, nijedan morski pas

nije ubijao tek da bi ubio ‘’?

Svi apokaliptični krvavi karnevali su zakazani precizno i tačno i niko nije mogao zaustaviti časovnik, kako do tog randevua ne bi došlo. One koji su i imali pomisao na takvo što, sprječavale su laži koje su obećavale da će se na ratnim ruševinama podići ‘’vrli novi svijet’’, koji će biti bolji i pravedniji. U kojem ćemo uspostaviti potpuno novi poredak, samo u međuvremenu treba da izginemo za tu plemenitu i časnu ideju. Svjedoci smo da se i dalje na različitim mjestima na našoj planeti zakazuju slični sastanci, koji će imati predvidljiv ishod, ali mi i dalje bez pogovora pristajemo na tu igru. Taj nepodnošljivi pritisak, laž i prevara, koji se kao amanet prenosi iz generacije u generaciju, učinio je da se jecaj i krik pretvore u pjesmu. Pjesmu duše koja pati i koja se razboljela zbog ludila ljudskog roda. Duše koja je spoznala da je čitava istorija jedna velika laž i obmana, koja se periodično ponavlja.

‘’Privid sunca’’ je jedna od mapa duše u kojoj su markirana mjesta naših sunovrata i ko je bude znao čitati, za njega ima nade.

Najvidljiviji dio te mape su ona područja između ‘’viđenog i nedosanjanog’’. Ona su i najpoučnija, ali i najviše opominju. No te pouke i opomene postaju vidljive tek u našim glavama kada iščitamo cijelu ovu ‘’mapu’’.

‘’ Nečiju djecu niko nije pitao

šta misle o svrsi puta

na koji su gurnuti…

———————————-

… Kuda su

iz spaljenih lobanja

odlepršale

slike brestova pod kojima su rasli

i obrisi djevojaka

koje nijesu ni poljubili ?’’

        ( ’’ Pompeja 1999.’’)

’’Privid sunca’’ je i katastar putokaza koje ne treba slijediti, jer oni vode u nigdje,a to je ono mjesto što ne postoji, u kojem svi, ama baš svi

’’… zaboravljaju htijenje

da se bude zapis u vremenu

i prostoru…’’

         ( ’’ 2000.’’ )

Ovo je još jedna suza iskapana nad čovječanstvom i nad sobom jer :

’’… Moj narod

je umnoženo moje lice…

———————————

…jao tome

ko se ponosan budi

što će se toga dana

sam sa sobom rukovati

i ko sliku o sebi

ne mjeri likom

drugačijeg lica.’’

                                             ( ’’Umnoženo lice moje’’ )

U ’’Prividu sunca’’ su naznačena i ona bizarna mjesta koja nas ma koliko to izgledalo vulgarno, razdvajaju statusno. Mjesta veoma opasna jer kod ljudskog bića treba da izazovu osjećaj niže ili više vrijednosti. Segregacija po defekaciji. Statusne tačke koje su pokazatelj naše hronične oboljelosti. Neobično, no rakurs koji ukazuje na našu bolesnu potrebu da se ističemo i razlikujemo u svemu, pa i u produktima defekacije. Defekacija kao statusni simbol, može li niže. Na zajedničkom putu do Golgote, čak je i taj bijedni otpad prožvakane prirode, jer mi moramo da jedemo sami sebe da bi živjeli, statusni simbol. Sva ironija i cinizam života postaju vidljiviji, kada pojmimo apsurdnost važnosti tog segmenta, koji eto igra bitnu ulogu u našem Curiculum vite-u ( CV ) .

Ovaj ’’datirani krik’’, toliko sadržinski kompresovan, objedinio je u sebi i strepnju i jad i patnju i strah. Pretočio sve ljudske emocije prouzrokovane nerazumom i nemoć iskazanu kroz molitvu u gotovo nemoguće. Koliko god da je ’’gorko’’, čarobno je i fascinantno što u ovakvoj poetskoj formi, mi koji uspostavljamo čitalački odnos sa njom  imamo osjećanje da je na jednom mjestu, dok promišljamo o poetskim porukama, prisutna i lirika i epika i dramatika. Jednostavno na jednom mjestu je i svjedočanstvo o našem prisustvu u svijetu kakav nijesmo željeli i priviđenje onoga kojeg sanjamo i za koji se molimo.

’’ Jutrom nasloni lijevi dlan

na kvrgavo deblo masline

kako bi damarom

dotakla njeno sedmo rebro…

————————————–

… Potom

od mjesečine i zvjezdanog praha

nevidljivu svilu isprede

kako bi čudesno tkanje

na razboju od čežnje i nesna

iznova započela.’’

                                                       ( ’’Tkalja luštička’’ )

Onaj koji ne može da ’’pojmi bivstvo’’, jalova je zvijer od koje koristi nema, te stoga svoju ’’prolaznost’’ pokušava da ’’premosti’’ zločinom prema sebi. Tako su gorele pločice u Nipuru i Ninivi. Vrelina je gutala mudrost Aleksandrije. Volter,Gete,Hajne,Man i Tolstoj bačeni su na lomaču, kako bi se njihovim ’’prividom’’ osvijetlio Aleksander Plac u Berlinu. To znamo iz besjeda i zapisa o prošlosti, a i danas smo svjedoci samopovređivanja i samouništenja u mnogim krajevima naše planete. Zločin ulazi u istoriju na ista ona vrata na koja ulazi i dobro. Isto sunce grije i snagu daje i zlu i dobru.

’’Pod suncem se

i zmije i šakali

množe

i klica bjesnila

Tek ljubav

razmrzava led

s ruku i usana.

                                                           ( ’’Privid sunca’’ )

Privid jeste iluzija.To jeste značenje koje zbunjuje. Jer šta je ljubav u cijelom ovom košmaru i ružnom snu, nego svitanje i nada, nego buđenje i ’’Privid sunca’’. Ona je topla i snagu daje poput Sunca. Iz nje se novi život rađa a sa njim i nada da će se sa novim svitanjem pobijediti svako zlo. Ona je vjerovanje u nešto što možda nije istina, možda čak i zabluda, ali svakog barem jednom u životu ogrije ili ovlaš dotakne to malo sunce koje ima, što se ljubav zove.

Podijeli

Komentari su suspendovani.