“Butua: gard u Iliriji. Priča se da je Kadmo na volovskim kolima iz
Tebe brzo došao među Ilire i osnovao gard koji je, po volovima
i po tome što je brzo pobjegao, nazvao Butoa.”
No, sve su to neizvjesnosti koje su moguće.
Za Branku i mene, izvjesno u ovom sunačanom danu, jeste Dimitrije Popović, kome smo se zaputili na viđenje. I on je izvjestan u svoj ovoj neizvjenosti zemaljskoj.
Kao Sofokle i njegovo pojavljivanje poslije toliko vjekova.
Na budvanskoj plaži, usred ljeta, nestali su najednom svi kupači, živi i stvarni ljudi. Sve je opustjelo. Poput fatamorgane, pojavio se Sofokle.
Na Cetinju se taksista ne snalazi, kaže da ne poznaje Cetinje. Branka misli da se naselje, gdje je Dimitrijeva kuća, zove Pod Goricom. Kasnije ću od advokata Steva Đ, inače Cetinjanina, saznati da se zove Pod granicom. Zašto granicom? Gdje je tu bila granica, gdje je, šta i koga razdvajala? Niko ne zna. Uz put se taxi zaustavlja pored jednog čovjeka, pitamo ga da li zna gdje je kuća Dimitrija Popovića.
– Onog poznatog slikara!… Kaže da zna. Ako ga uzmemo u auto, odvešće nas do kuće. Došli smo do jedne kapije, zaustavili se, naš saputnik je izašao sa nama iz auta, pokazao nam je rukom baštu.
– Tu je Dimitrijeva kuća! – rekao je i nastavio put dalje, a mi smo ušli na kapiju. Bašta se prostirala u dužinu, sa cvijećem i starim jabukovim stablima. Išli smo stazom. Ispred je bila poludovršena skulptura, što nas je navelo na pomisao da smo na pravom putu.
Branka je pokucala, niko se nije odzivao. Idući ka kući, ubrao sam nedozrelu jabuku. Dok smo stajali ispred, pojeo sam je do pola, ali kako sam očekivao da će se Dimitrije pojaviti, bila sramota da me zatekne kako jedem, te sam nepojedenu polovinu bacio u travu.
Branka je u međuvremenu stupila u telefonsku vezu sa Jagodom. Rekli su joj da je kuća blizu zgrade Bogoslovije. Nijesmo znali gdje je Bogoslovija, pa smo kao odredište za susret uzeli hotel Grand, prepoznatljiv znak Cetinja, koji je od mjesta gdje smo se nalazili bio udaljen svega stotinjak metara. Uputili smo se tamo, stigli pred hotel, i čekali. Branku je zaustavila žena srednjih godina. Najmlađa sestra njene drugarice iz gimnazijskih dana. Srdačno su se raspričale. A ja sam s nestrpljenjem gledao odakle će naići Dimitrije. Iz pravca odakle smo došli ka hotelu, pojavili su se Dimitrije i Jagoda. Nekako istovremeno, pošli smo u susret jedni drugima.
Pozdravili smo se, onda zaputili istim putem kojim smo došli do Granda. Stigli su pred kapiju, koja je bila do kapije, na koju smo već ulazili.
Išli smo kući u kojoj je rođen Dimitrije. Dugi drvored jabuka i trešanja. Ostarile jabuke. Cvijeće duž staze. Bunar. U kući nas je dočekala Dimitrijeva majka. Nakon što se pozdravila, diskretno se povukla. Jagoda je spremila kafu. Počeo je razgovor o raznim temama, Branka je snimala na kasetofon. Pričao je o izložbi u Pragu, o radu na Salomi, o tome kako je Sverina dobila pravo na izbor da bude protagonistkinja tog ciklusa, spoj ondašnje i današnje, vječne žene. Od još dvije Hrvatice koje su ušle u uži izbor. Nisam upamtio njihova imena.
Jedna je manekenka.
Dok nam je pričao kako su njegovi preci, Popovići, preseljeni sa drugog kraja Cetinja na mjesto gdje su sada, i gdje je njegova kuća, ustao je i prišao zidu, skinuo faksimil dokumenta koji je bio uokviren (uz opasku da orginal čuva u Zagrebu!), i počeo da nam objašnjava kako je to dokument koji je još Njegoš potpisao svojom rukom, a tiče se preseljenja Popovića, iz Donjeg kraja, zbog neke međuplemenske svađe, između Bajica i Humaca.
Taj dokument, (a svaki dokument u meni proizvede poseban osjećaj!), zagolicao me je. Kasnije, tokom pisanja Triptihona, njegovo prisustvo ovdje činilo se neophodnim, pa sam molio Dimitrija da mi pošalje kopiju, što je i učinio preko Boba Mitrovića iz Budve. Dvanaestog septembra dr Radoslav Rotković mi je preveo njegovu sadržinu.Cetinje 1835 godine dekemvrija četvri dan
Da se zna i da jest vjerovato ovo danas učinjeno pismo, to jest kako kupih ja vladika Petar Petrović u popa Laza Jabučanina s njegovom braćom njihova dobra koja imahu u Humce, kuću i baštinu i goru i sve što imahu sinovi Savića Dragova u Hjumčani toprak i poslah Stanka Stijepova Petrovića, i Raša Lazarevića iz Zagrača i stimaše oni ta dobra popa Laza u Humce, i tako poslah istoga Stanka i Raša na dno Domanovinah i stimaše zatlje (?) crkovne naprama dobarah popa Laza i promijeniše jedno za drugo, i kako oni stimaše tako i mi pristasmo i svojeručno potpisasmo da je priomjenuta zemlja na vječni vijek amin.
Potpisuje i pečatom povrtđuje
Vladika crnogorski
Petar Petrović
Razgledali smo, pokušao sam da pročitam, ali mi to nije bilo moguće. Poklonio mi je katalog o Mariji Magdaleni, katalog o Daliju, pokazao katalog sa njegovim skulpturama o kojima mi je pričala prijateljica Mirjana Š. koja ih je vidjela na izložbi na Cetinju. Odavno oduševljena njime, još iz dana kada je živjela na Rijeci, govorila mi je kako te skulpture zrače posebnom energijom, kako djeluju na onoga ko ih gleda, kakva osjećanja bude…. Toliko je duboko doživjela zračenja, pričala je sa žarom, njene utiske teško prenijeti.
Svaku temu potkrjepljivao je adekvatnim citatima. Citirao je Vajlda, objašnjavao njegovu Salomu, Montenja, Flobera, mnoga imena. Sve što je govorio bilo je esej, traktat, rasprava.
Poklonio sam mu dvije knjige: Otvaranje Agaruvijuma i Mit o Trešnji, prvu knjigu, napisanu sa devetnaest godina. Rekao nam je kako će čitav avgust biti na Cetinju, otići će 6-tog u Dubrovnik i jedan dan u Podgoricu kod Kaće i Jevrema. Prije odlaska, Dimitrije nas je darovao, Branku Madonom, a mene kompozicijom koju je uradio za korice moje knjige, čiji sam naslov u zadnji čas promijenuo u Nevidljivi ljetopis, umjesto Neotkrivena zemlja, kako je dugo figurirao**.
Prije nego ćemo izaći iz Dimitrijeve kuće, pozvao sam Vukana, sina Mladena Lompara. Prethodno smo bili dogovorili da mi donese časopis ARS, posvećen Danilu Kišu. Ponovljeni prije koju godinu objavljen tematski broj, ali ovaj je bio upotpunjen novim tekstovima o piscu koji zaslužuje epitet s v j e t s k i. A kojim je on jedino darivao Nabokova.
Vukan je donio i liriku Aleksandra Lesa Ivanovića Jutra jugova, (a Mladenu je nagrada sa njegovim imenom!) uručena prije nekoliko večeri na Cetinju. Branka je bila na svečanosti.
Počela je kiša, Dimitrije nam je ponudio jedan od tri kišobrana koja su stajala u hodniku. Branka je odbijala, a on uporno insistirao. Došlo je do male prepirke na kapiji. Našao sam se između dvije jednako uporne strane, kiša je sve jače dobovala. Bojao sam se da će nam upropastiti dragocjene darove. Ipak, uzeli smo kišobran. Braneći se od kiše, ušli smo u auto, uputili se ka autobuskoj stanici. Sve se mijenja, osim autobuske na Cetinju. Kada smo stigli, Branka je Lomparevom sinu ispričala kako je imala lijep boravak u njihovoj kući, u vrijeme kada je pripremala knjigu o Dadu. Cetinje je mirisalo na kišu.
Kroz glavu mi prostruja pomisao da je ista kiša padala, sa velikim kapima i u snažnim mlazevima, trećeg dana nakon što je otpočela gradnja Cetinjskog manastira. Pogledao sam prema nebu koje nas je darovalo obilnim ljetnjim pljuskom. Iza oblaka osmjehivao se Ivan Crnojević. Bilo je to njegovo lice. Sjetio sam se i niske legendi, u kojima on bdi nad Crnom Gorom, što je potvrdio i njegov osmijeh iza oblaka.
Cetinje je mirisalo na kišu.
Autobus je brzo naišao, smjestili smo se, grabili kroz kišnu zavjesu prema Budvi. Ivanov osmijeh je ostao nad Cetinjem.
Scena s autobusom, Cetinje – Budva podsjetilo me na putovanje Marije i Magdalene, iz Dimitrijeve knjige Raspeće strasti, na toj istoj relaciji, ali drugim starim putem, koji je bio uzak sa puno okuka. Gledali smo pejsaže, koje je gledala junakinja te knjige, uzbuđena prvim susretom s morem. Falasa… Falafas… (more… more… !), stihovi iz jedne Eshilove tragedije… Koje su klicali vojnici, ugledavši more, koje sam ja sada jasno čuo, poslije toliko stoljeća.
U autobusu Branku prepoznaju putnici, dala je dan prije intreviju IN televiziji.
U Budvi kiša, na autobuskoj muka s taksistima… Dva vozila su ugrabili putnici prije nas… Pješke smo se zaputili. Ja sam nosio slike, štiteći ih od kiše. Uspjeli smo da stignemo do Brankine kuće.
***
Noć prije u Budvi smo gledali predstavu Švabica u izvođenju Jugoslovenskog dramskog iz Beograda u dvorištiu škole Stefan Mitrov Ljubiša. U glavnoj ulozi M.(Magdalena), moja prijateljica.
1. avgust 2010. (dnevnička bilješka).
Danas je nedjelja, 1. avgust. Vedrina poslije jučerašnje kiše i boravka na Cetinju. X Sabiram utiske: proveli smo lijepo prijepodne u Dimitrijevoj starinskoj kući, koja ima svoju dušu, kao i predmeti u njoj. Razgovori o životu, umjetnosti, svakodnevici, Dimitrijevoj poetici, slikarstvu, temama kojima se bavi. Vraćam jučerašnji dan, Branka je na kasetofonu, koji nosi svuda sa sobom, snimala čitav tok razgovora. Željeli smo da se dotakne što više tema, da čujemo njegovo razmišljanje. Snagom, koju imaju rijetki, Dimitrije je uopštavao detalje i pravio njih kopče, koje sve vežu, unoseći u sve ton univerzalnog. Taj Dar imaju samo oni posebnim pečatom obilježeni.
Pitao sam Dimitrija što znači naziv toponima Romanovina (pošto u toponimima živimo mi, živi kompletna istorija, nije imao objašnjenje.
Pričao nam je o novom ciklusu posvećenom Salomi, koji će na jesen biti predstavljen u Zagrebu. O tri velike, uvijek, i poslije toliko milenijuma intrigantne, biblijske žene: Juditi, Salomi i Mariji Magadaleni. O inspiraciji koja ga je vodila ka njima, koja je otvarala vjekove, kroz koje je morao proći, da bi do njih došao.
O Kafki i prvom crtežu koji je šezdesetih nacrtao na Cetinju, o preobražajima koje je doživljavao na putu do velikog ciklusa posvećenog tom piscu, iz kojeg je nastala moderna literatura, o izložbi koju je ovog proljeća imao u Pragu. O nemogućnosti Havela da dođe na otvaranje, (zabranio mu ljekar izlaske zbog prašine koja je kružila nad Evropom i njegovih slabih pluća!), o riječima koje je zapisao kada je pregledao katalog. O izložbi koja će 6. avgusta biti otvorena u Dubrovniku.
Napravili smo, Branka, Jagoda i ja, seriju fotografija. Branka će ih dan kasnije kod svog fotografa u Budvi prenijeti na CD. Dimitrije nas je, kako to čini dobar domaćin, ispratio do dvorišne kapije, koju od kuće razdavaja staza s drvoredima. Takve staze i kapije su i karakteristika susjednih kuća. Bunar u dvorištu, pogledao sam i pri izlasku. Uvijek su me fascinirali bunari. Od onih ilirskih, grčkih, rimskih, do ovdašnjih. Bunar u bezvodnom predjelu znači život.
Dimitrije je, pričajući o raznim temama, citirao mnoge pisce i filozofe, dokaz da posjeduje svestrano obrazovanje, što potvrđuje knjigama eseja, ali i prozama: Priče iz Arkadije i Raspeće strasti. Proze rijetke sugestivnosti i pripovjedačke darovitosti. Sa snažnim vizijama i isto takvim porukama, koje nosi njegovo slikarstvo. On je velik, upravo, zbog vizija i poruka.
Kiša je prestala.
Ovo je još sjećanje na prošli dan. Ako je uopšte taj dan prošao.
U Budvi će mi kasnije ispričati da će početkom naredne godine objaviti knjigu sa devet priča, među kojima i priča o Danilu Kišu koju su svojvremeno objavile Vijesti u dva nastavka.
Ostao sam do popodne, a onda su me Sandra i Marija pokupile preko puta parka u blizini Brankine kuće, i dovela me je Sandra do Lepetana. Marija je otišla za Beograd. Tako je protekao taj lijepi dan, moj prvi susret s Dimitrijem, njegovom suprugom Jagodom koja je tom susretu dala svoju dimenziju.
Zapisano 1. avgusta 2010. godine (od 9 do 9.20 h)
*
*
Dok smo se, Branka i ja, vraćali autobusom za Budvu, kroz kišu, razmišljao sam koliko je bitan put od Cetinja do Budve, tako kratak, a milenijumki dug. Ulazak u civilizaciju, kopča s mediteranom i mediteranskim kulturama, kao i onaj od Njeguša do Kotora. Važnost ta dva puta je velika. Za Njegoša, onaj od Njeguša do Kotora, a za Dimitrija, ovaj od Cetinja do Budve. Značaj tog puta se naglašava u knjizi Raspeće strasti. Put urezan kroz vjekove, stope mnogih koji su njime otišli u svijet; obični ljudi, Crnogorci, cetinjske vladike, izvanjci, prosjaci, carevi i kraljevi, i onaj lažni koji je bio pravi. Put koji zaslužuje dubinsko sagledavanje, rekonstrukciju, oživljavanje, ponovno otkrivanje. Urastao u travu zaborava, otkriva se kroz sjećanje. Vidim Dimitrija, dječaka, pa mladića, kako putuje njime, ka moru, ka moru “oj našoj velikoj majci”, kako bi rekao Džojs. Izlazak na more, bitan je za sve nas, koji posebnosti svoje zemlje, skrivene duboko u njenim njedrima, u njenom kamenu, želimo da pokažemo svijetu. Nas, koji Crnu Goru, nosimo kao sudbinu!…
Dopisano oko 9.30. h
P.S.
Od pamtivijeka jedni odlaze,
A drugi dolaze na njihova mjesta.
Bozi davnine počivaju u njihovim grobnicama,
I još uglednici i velikaši bez broja.
Koji su kuće gradili, kuće im se srušiše.
Gdje su sad kuće, gdje li graditelji?
Poznajem nauk drevnih mudraca
Čija riječ je na svačijim usnama.
Kamo to odoše? Kuda se djenuše?
Zidovi njihovih dvorova leže u prahu.
Zdanjima njihovim nema ni traga…
…………………………………………
(Egipatska tužbalica koju su pjevale žetelice, obalama Nila, odjekuje kroz milenijume, riječi koje nije uspjelo da potroši vrijeme. Jednako su, svježe i istinite, kao i kad su je prvi put zapjevale, kada ju je prvi pisar zapisao! Nemam objašnjiv razlog što su ove riječi tražile i našle ovdje svoje mjesto).
SAN U BUDVI U NOĆI IZMEĐU
30. i 31. jula 2010.
(U kući Branke B.)
(… u utrorbi vremena
Ima još puno događaja
Koji čekaju da se rode…)
V. Šekspir: Otelo
San sam usnio, kako i stoji u naslovu, u noći između 30. i 31. jula. Čuo sam glas, a slike su bile povremene i nejasne. Dolazio je iz velike daljine, nekada bi se približio, a nekada udaljio, po kad-kad i prekinuo. Ali, dok sam sjutradan zapisivao san, rekonstruišući ga, uspostavljena je veza sa njim. Evo toga glasa:
Pustinjak kojeg pustinja hrani. Moj duh uvijek lebdi nad njom, između neba i zemlje. Sve me napustilo, osim vizija, koje sam morao u riječi prenijeti, da bih olakšao glavi i tijelu koje je odavno prah.
Ne ostavljaju me na miru ni poslije toliko desetljeća. Igraju se s mojim prahom, i mojim imenom, ali moje vizije ne mogu zloupotrijebiti. Taman bi se oslobodio jednih, dolazile su druge, nebo ih je slalo.
Bio sam siguran da je to on. Glas je bio drugačiji od drugih. Dolazio sa neba. Kao da su kroz njega govorili istovremeno: zemlja, kamenje, zvijezde. Munje i gromovi, velike tišine, grmljavine, ponorne rijeke koje su tako hučale, ulijevajući strah.
Duša Cetinja je zakopana u kamenoj pustinji. Ivan kada je dao da se sazida Manastir, oredio je mjesto tamo gdje ona izvire.
Krst, kojim si opsjednut, bio sam opsjednut i ja. Ova zemlja je na njemu razapeta. Pustinja koja me oblikovala u Pustinjaka. Ne bih se nazvao Pustinjak cetinjski. Tako sam i naslovio moju prvu knjigu poezije.
Kamene kolijevke, kamenice iz kojih se voda pije, kameni biljezi, kojima se označavaju granice zemaljske, ali i granice duše i života. Kada se duša vine u nebo, postavljaju se biljezi kameni, tamo gdje se rastala sa tijelom. Stara groblja, kiljani, mramori, stećci, mogile… Sve je na ovoj zemlji staro i dugovječno.
I Dante, koji sve ovo osluškuje, kojeg si doveo u ovu pustinju. Sluša a ništa ne govori. Uvijek smrknut u licu, opsjednut borbama gvelfa i gibelina. Podijeljenom Firencom.
Tako je podijeljena i Crna Gora.
I sam sam doprinio toj podijeljenosti!
Dimitrije je slušao glas, razmišljajući kako da ga preslika.
A on je govorio:
“Taj krst sam donio tvom pretku popu Lazu, pouzdanom Crnogorcu, iz Rusije… Za spomen. Dao sam da se na njemu izgraviraju i urežu riječi. Da ostanu i svjedoče, njemu za slavu, i falu. Onda, kada stigoh iz Rusije, kad u Boki doniješe hitnu naredbu da moj dolazak ne bude ni na koji način ozvaničen, niti obilježen. Da ne zvone zvona na crkvama, ni na manastiru Savina, gdje učih prva slova. Da li je to odluka Bokelja? Da mi se nikakav značaj ne pridaje. Zvonima i lumabrdanjem dalo bi se na značaju meni, mitropolitu crnogorskom, i onoj koja me ustoliči i ovjenča tim zvanjem, svehraniteljici i svepomoćnici našoj, majci Rusiji.
Ta odluka nije iz njihovih glava, već iz Karlovca, ili sa neke druge instance!…
Knjige mi na carinarnici kotorskoj zadržaše. Dvije stotine na broju, da ne bi unosile nemir, u Cetinje. Koga bi one mogle uznemiravati kada ovdje niko ne čita. Čitaju samo rijetki, jer samo rijetrki znaju pismena. Najviše mi bijaše žao Puškinovih proza, Povijesti o Pugačovu, Kapetanova kći. Dok sam vaporom putovao, od Trijeste, uživah u njima.
Pobijediću sa njim, vjerovah, cetinjska daždanja, kiše. Čamotinju koja se u sve uvuče, s jeseni i kad dođu zime; u čovjeka, u drvo i kamen. Cetinje je kolijevka čamotinje.
Spašavale su me vizije.
Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili tiho putovanje iz svijeta u svijet i pričislenje besmrtnom liku i vječita besmrtnost.***
– Firence i Crne Gore imaju sličnosti! – oglasi se Firentinac, s ognjenim pečatom na čelu. Znakom kojim ga je obilježilo nebo ili pakao. Kao da ga vatra bijaše oprljila. Nebeska vatra, ili plamen pakla, čije dno bijaše dotakao.
Sličan znak se ocrta i na Pustinjakovom čelu. Zvijezda, tren prije pala s nebskog svoda.
Sve se deševalo ispred Manistira. Stajali su na određenom rastojanju, dovoljnom da se čuju, ali ne i vide, pošto je bila tmuša.
Pustinjak, Dimitrije i Firentinac.
Sada je i Dimitrije imao žig, sličan onome koji su oni nosili. Trio koji je zatvarao čudan trougao, iz kojeg se vidjelo nebo, s odrazima njihovih duša.
Mirisale su lipe.
– Ovaj miris krijepi dušu! – reče Firentinac.
– Davnji miris davnjih lipa! – reče Njegoš. I dodade: ostade mi nedokovan onaj novac sa likom boga Peruna!…. Crnogorci bi trebali da uvedu taj novac. A taj dokumenat što sada držiš u ruci, potpisao sam svojeručno. Bilo je to davno, ali rukopis nije izblijedio! – dodade Pustinjak, usmjeravjući glas ka Dimitriju. Rukopis preletje preko neba, Ispisivala ga je nečiija ruka. Kao u knjizi Danilovoj, rukopis što se pričinio u snu caru vavilonskome.
Tako siguran rukopis mogao je imati samo on, pomisli Dimitrije, misleći na Pustinjaka.
U tom času se pojavila žena.
– Marija Magdalena! – rekli su u jedan glas Pustinjak i Firentinac.
– Jagoda! – rekla je ona.
Svi su na tren zašutjeli.
– Preselio sam vas da se ne sporite s Bajicama.
Dimitrije je sada bio u sjenici drvoreda, koju je napuštala sjenka Pustinjaka. Ostavljajući za sobom viziju u koju je slavni slikar bio zagledan, videći ih na jednoj od svojih budućih slika.
Dante je nestao iznenada, kao što se i pojavio. Otišao je u pravcu Kotora. Prema nekim nezvaničnim dokumentima (na koja se niko opipljivo i pouzdano nije pozvao, označavajući ih brojem protokola u koji su zavedena ili datumom, mjesecom i godinom!), on je kratko boravio u tom gradu. Navodno, došao je galijom prepunom izbjeglica koje su morale napustiti Firencu zbog političkih borbi. Ova pretpostavka je kružila kao priča kroz pamćenje grada, i onih koja su u njemu živjeli, gubeći se, pa opet pojavljujući, nikada potkrijepljena faktima.
Možda će neki dokument iz kotorskog Arhiva ili podruma Vatikana, prisustvo nesrećenog Firentinca u Kotoru, jednom i zavnično potvrditi.
Ako je boravio i na kratko, mišljaše Dimitrije, dio njegove izmučene duše zauvijek je nastanjen u tom prelijepom gradu. Kao i duša Marije Magdalene, Cetinjanke iz Raspeća strasti, koja je uzela subinu djevojke iz novozavjetnog vremena. Isusove družbenice. Da li i ljubavnice? To još nije dokazano. Teško je zato pribaviti dokaze. Ljubav nema svjedoka.
Možda Danteova duša sada boravi u kotorskoj katedrali, gdje je slikar iz Raspeća, slikao Magdalenu. Zaklinjao se da je jedne noći, dok je izlazio, sreo na njenom pragu Firentičevu sjen, koja mu je pružila ruku.
Određeni trenuci, spoje duhove na jednom mjestu, u jednom danu ili noći, što su učinili i sada, napravivši trougao, na čijim su ugaonim tačkama stajali njih trojica.
– Zvijezde! – rekao bi Dante. Njihove konstelacije gore – udese putanje dolje. To je ona stara istina: sve što je gore – jednako je onome dolje, te čini čudo jedne jedine stvari. Hermesu Trigistu pripisana.
Mirisale su oskoruše, svici su se rojili kroz noć, zvijezde na nebu. Nekada smo skupljali svice, stavljali ih u tegle, da bi nam svijetlili, dok smo se igrali kao djeca, sjećao se Dimitrije. To su one naše rijetke, i u ono vrijeme jedine igre, sa svicima i leptirima. U svakom svicu, i leptiru, živi nečija duša, kja ne miruje, stalno se seli, u drugog svica, oskorušu, u plamen.
– Duša ne umire! – uskliknuli su. – Jednom rođeni, uvijek žive!
Svakojake misli su mu se rojile kroz glavu. One što su opsijedale Njegoša, sada su opsijedale i njega. Misao ne umire. I sve ono što je Njegoš mislio, tu je, u ovoj cetinjskoj kotlini, i u mojim snovima.
Svi prošli trenuci žive kroz sjećanje. U nevidljivom ljetopisu sve je zapisano! Mi ga, htjeli ili ne, čitamo bez našeg znanja i pristanka. Duh naših predaka živi u nama, sabirajući sebe i nas.
Oglasila se Sova, koju su Grci smatrali simbolom mudrosti. Pjevala je zloguhu pjesmu, u cetinjskom kamenjaru… Teško je bilo odrediti gdje. Ako bi se okrenuo na jednu, vjerujući da je baš tamo, ona bi se oglasila sa druge strane.
– To ona pjeva u nama! – pomisli slikar, zagledan u vizije Pustinjajka. Vizije žive, vjerovao je… Preslikaću Cetinjski ljetopis, ljetopis naš od postanja!… Šaputao je, obasjan svjetlošću, koju je oslobodio Njegoš, usmjeriivši je na njega, dok je odlazio u noć.
Sada su bile velike razdaljine između njih, Dimitrije je je bio u danu punom svjetlost, a Pustinjak u noći velike tame.
Između njih, i ako su sada bili daleko, osjećala srodnosti, po nebu!
7. avgust 2010.(da li stavljati datum!? Pitanje je sad!…)
F. Kafka: Preobražaj
Ustao sam s ubjeđenjem da ću sresti Kafku u Dubrovniku. Takav osjećaj, mislio sam, vjerovatno je zbog Dimitrijeve izložbe, koja će biti otvorena u ponoć u palači Spozna na Stradunu. Dan je proticao u znaku te izložbe i sa mislima na nju, pripremama za odlazak. Osjećaj da ću prisustvovati velikom događaju. Jutro u Herceg Novom počelo je jakim pljuskom, koji se može tako obilno prvih dana avgusta sručiti samo na ovim crnogorsko-dalmatinskim prostorima. Prve avgustovske kiše, na neki način, ubiju ljeto. I tu odmah, kao asocijacija na čin ubijanja ljeta, iskrsava onaj Elitijev stih: Prva kap kiše ubila je ljeto. Poslije je dan bio oblačan, s povremenim kapima, kojima je počinjalo veče. Od Dubrovnika je dolazila vedrina.
Krenuli smo oko 21 čas, moji prijatelji, Slavica iz Mostara i Ivanka i Mišo iz Splita. Išli smo na malogranični prelaz Konfin, umjesto preko Debelog brijega, glavnog graničnog prelaza između Crne Gore i Hrvatske, gdje su ljeti velike gužve. Čini mi se da ranije nikada nijesam išao tim putem (ili možda jesam jednom?), nijesam siguran u tu činjenicu. Kroz Vitaljinu, otežano se krećemo zbog iskopina i priprema za pravljenje druge trake. Sjećam se i 1991. godine i prvih vojnih granata upućenih sa Prevlake ka tom selu.
Priblžavajući se Molnutu, nešto je bolji asfaltni prekrivač, a put je dobro signaliziran i obilježen čitavom trakom, što olakšava noćnu vožnju, od Konfina do izlaska na magistralni put, uključujemo prije aerdoroma Čilipi.
Oko 22.30 smo na Stradunu. Na ulazu, kod česme, napravili nekoliko fotografija, a onda krenuli u šetnju.
Dubrovnik, prepun turista, razni jezici. Oduvijek me je fascinirala ta jezička polifonija u ovom gradu. Prilikom svakog dolaska imao sam osjećaj da svaki kamen govori posebim glasom. Različiti jezici, ali i gestovi i osmjesi ljudi, znaci su vidljive sreće. Ukoliko se zagledate u njih, odmah uočavate koliki osjećaj sreće budi u njima grad. Uočavate ono svjetsko u njemu, pokupljeno sa mnogih kontinenata i utisnuto pogledima i dušama na zidine i izlizane pločnike, koje su dodirnula mnoga stopala, odnoseći u svijet magiju kamena, od koga je sazdan grad – kamena perla.
Imao sam osjećaj da ću u masi ljudi sresti Kafku, s osjećajem sreće i na njegovom, uvijek zabrinutom licu, koje je na dvjema slikama sačuvalo i odraz njegove duše. Dimitriju su bile dovoljne da iz njih stvori čitav kosmos.
U Dubrovniku je i Kafka srećan!, mislio sam.
Šetali smo uskim ulicama, častili se sladoledom koji je bio i obilan i ukusan. S nestrpljenjem smo čekali ponoć, ali vrijeme kao da nije odmicalo. Osjećaj vremena u ovom gradu je specifičan, bar sam ja uvijek imao taj utisak. Kao da ne protiče, kao da se vraća, izgubljeno vrijeme, o kome je Prust napisao hiljade stranica. Tako je bilo i ove večeri. Našao sam se u tom vremenu.
Prethodno, nakon što smo stigli, potražili smo palaču Sponza i samo smo djelimično uspjeli da vidimo slike iz ciklusa o Kafki, jer su nas s polovine sale vratili.
Bile su u toku pripreme za otvaranje.
Pred ponoć su počeli da se okupljaju poklonici i poštovaoci Dimitrijevog djela. U početku mi se činilo da neće biti puno ljudi. Ponoć je demantovala takvo moje očekivanje, velika dvorana palače Sponza brzo se napunila. Uspio sam da se, pred otvaranje, pozdravim s Dimitrijem, koji je dva dana prije doputovao sa Cetinja. Prije toga smo razgledali slike. Na svakoj je prisutan preobražaj, koji je istovremeno mijenjao one koji su slike posmatrali. Bogom darovana magija koje u izobilju ima, ovaj umjetnik u gladovanju za vječnošću i beskrajem.
Otpočeo je i ceremonijal otvaranja. Njemu su prethodile, a poslije njega i uslijedile izjave i intreviju koje je davao novinarima i brojnim tv ekipama. Šampanjac, susreti, razgovori, razgledanje, i opet razgledanje, pa lagano razilaženje onih koji bijahu došli. Sve je trajalo mnogo duže nego na bilo kojoj izložbi koju sam do tada vidio.
Svaki od njih je na licima, a pomno sam posmatrao ta lica, doživio neki svoj, lični preobražaj. Kafkin, ali i Dimitrijev. Koliko čovjek doživi preobražaja samo u toku jednog dana i noći? Pitanje koje mi se odjednom nametnulo, prije nego ću otići iz palače Sponza. Neprestane ovidijevske metamorfoze! Pomislio sam kako bi djelo napravio Umjetnik koji bi ispratio sve preobražaje samo jednog čovjeka, odnosno sopstvene, u toku jednog dana i noći! To je Uliks! Džojsu je to, kao nikom ni prije ni poslije nega, pošlo za rukom, da pohvata sve preobražaje, koje čovjek može da doživi. Zapravo Uliks, a Uliks je čovjek. Možda jedini kome su pozavidjeli bogovi!
Piće u kafiteriji u blizini crkve Svetog Vlaha, gdje inače volim sjesti prilikom svih mojih dolazaka u ovaj grad. To mjesto me posebno vuče. Čovjek je u dosluhu sa nebom i silama donjega svijeta. Volimo sjesti na mjesto koje mi biramo, ali i koje nas bira.
Mjesto u blizini crkve uvijek me vuče. Još jedno sjećanje na moje snove o Dubrovniku koji su me opsijedali tokom čitavih deset godina. U povremenim razmacima, u noćima koje su ko zna zašto bile obilježene tim i takvim snovima. U raznim ambijentima grada, bio sam uključen u neka viša snovidovna stanja. Bile su to razne radnje, događaji, krajolici, uličice, trgovi, pjacete, a jedan epilog: nemogućnost da se izađe iz grada. Bio sam zatočen. Svaki san bi se tako završio. Što je u meni budilo neku vrstu metafizičkog straha, kojeg se nijesam mogao oaloboditi. Kada bih pomislio da ću to breme skinuti, ili da sam ga skinuo, san bi se opet pojavio, ponovo bih bio zatečen i zatočen u nekom od krajolika, ulica i gradskih ambijenata kamenog grada. U lavirintu iz kojeg je bilo nemoguće izaći. Nekoj vrsti Minosove palate u kojoj je boravio Tezej. Ali, bio sam bez Arijadne, koja bi me izvela iz sna–lavirinta.
Jedan prijatelj me je savjetovao da to svoje stanje, a i snove, ispričam dr Jovanoviću, psihijatru koji godinama proučava Dostojevskog, njegova stanja i neuroze. I na jednoj đurđevdanskoj slavi, mislim da bi to mogla biti 2006. ili 2007. godina, za slavskim ručkom ispričao sam uvaženom doktor snove iz Dubrovnika.Prije toga sam i sam prilazio određenim analizama, pa i sam sebi davao neka objašnjenja, kako je to možda krivica zbog napada 1991, neka vrsta upozorenja da će mi se nešto desiti u tom gradu, nešto loše, kao što je saobraćajni udes i sl.
Doktor Jovanović me pažljivo saslušao i brzo dao objašnjenja mojih snovidovnih stanja. Rekao je: “Vi se bavite antikom, vi ste zatočenik antike koja je vaša opsesija. Negdje želite da izađete iz nje, ali je ona jača od vas i pri svakom pokušaju vas nadjača. Htjeli bi neke druge teme, za svoje knjige, a ova tema vam to uskraćuje, čuva mjesto za sebe. Zbog toga je svaki pokušaj izlaska iz Dubrovnika, iz sna, bezuspješan. A taj grad svojom arhitekturom, materijalom od kojeg je sagrađen, kamenom, asocira na antički, dublje – na arhetipski grad.”
Poslije objašnjenja koje mi je dao dr Jovanović nijesam više sanjao Dubrovnik. San je izgubio svoju magiju i moć i ja sam postao svjestan realnosti. Ili se ona stara istina još jednom ponovila:protumačeni san se više ne sanja. (Rečenica iz Vavilonske sanjarice.) Znali su to stari tumači: Asirani i Vavilonjani.
Sada, šetajući gradom, zažalio sam što nijesam zapisao sve te snove. Od njih bi se napravila čitava knjiga koja se mogla zvati SNOVI U DUBROVNIKU. Ostalo mi je da sanjam knjigu.
DUBROVAČKA NOĆ U KOJOJ OŽIVLJAVA MILAN MILIŠIĆ
Dok sam bio u palači Sponza imao sam osjećaj da je među posjetiocima pjesnik Milan Milišić, stradao u Dubrovniku 5. listopada 1991. godine. I prije nego sam ga čitao imao sam respekta prema njemu. Prije nego sam njegove knjige imao u rukama. Zvuči nevjerovatno, ali je uistinu tako. Kasnije sam čitao sve do čega bih došao: poeziju, eseje, tekstove o Dubrovniku, njegove susrete s Kišom. Sve što je bilježio na papirićima, marginama dnevnih listova, salvetama, računima iz prodavnica. Sve je to, srećom, preživjelo rat, a kasnije objavila njegova supruga, slikarka Jelena T.
“Topvski hitac ispaljen s mora i nasumce,” kako je to kasnije zapisao Miljenko Jergović, “bio je nepogrješiv”. “U blizini pjesnikove kuće nije bilo vojnih objekata, osim ako se cijeli Dubrovnik nije smatrao vojnim objektom. Čovjek koji je pucao nikada neće saznati da je nekoga ubio, a vrlo je vjerojatno da za Milana nikada nije čuo, niti je pogledom okrznuo njegovo ime na kulturnoj stranici novina ili fotografiju na poleđeni knjige u izlogu neke prijeratne beogradske, novosadske ili podgoričke knjižare. S razdaljine s koje je hitac ispaljen, njegov se učinak dao svesti na neveliki oblačić prašine koji je na trenutak zamutio sliku na obzoru. Ubojicu je najviše uznemirio sam trenutak ispaljenja, srce mu je otkucaj-dva brže zalupalo. Razlog tome može biti atavistički strah od prejakog zvuka ili uživanje u nečemu što se da uporediti sa bacanjem petarde. Čovjek koji je Milana ubio danas se, ako je živ, najvjerojatnije ne sjeća trenutka ispaljivanja. Možda bi se i sjećao da je ispalio samo jednu granatu, ali kako ih je bilo više i kako se svake pojedinačne nije imao po čemu sjećati, oblačići prašine su naime slični, tako da on ne pamti čas kada mu je srce jače zakucalo, a koji se dogodio malo prije trenutka u kojem je Milišićevo srce stalo.”
Miljenko Jergović: Kolodvor Europa, Dubrovnik, 5. oktobar 1991.
***
Vraćajući se u poslijeponoćnim satima iz Dubrovnika za Herceg Novi kao da čuo sam Milišićev glas. Dopirao je iz velikih daljina, razgovijetan. Iako ga nikada u stvarnosti nijesam čuo, bio sam ubijeđen da je to on. Sljušao sam ga, vozeći se u Mišovom autombilu, u polusanjivom stanju:
– Nema me u Dubrovniku, na izložbi. A vjerovao sam da mi je tu mjesto. Htio sam pozdraviti, Kafku i Dimitrija. Propustio sam jedinstvenu priliku.
Ne bih o svojim mukama u ovom onda, glađu i ratom, izmučenom gradu. Izgleda da nijedan grad ne voli svoga pjesnika. Pjesnike ubijaju iz straha da će reći istinu. Bacaju se na njih kamenjem. Kao i na Marije i Magdalene. Dimitrije je toj ženi udahnuo još jedan, među njene brojne živote.
Kako da me se ne sjeća moj grad? Kako je mogao da zaboravi na mene! – čuo se opominjući glas koji se razlivao praznim ulicama uspavanog Dubrovnika.
– Gospare Milišiću, pozvaćemo vas drugi put! – čuje se eho koji odzvanja, trgovima, Stradunom, uskim uličicama, razliva se, u nedogled.
Žao mi je što nijesam uspio da prevedem još nekoliko Frostovovih pjesama! Pretekla me je smrt. Da sam kojim slučajem ostao u Frostovom mjestu, o čemu sam razmišljao prilikom posjete, dok sam prevodio njegovu poeziju, Izbjegao bih možda 5. oktobar i tu ’91. Možda…
(Dana 21. avgusta pisao sam Jeleni Trpković, preko facebooka, moleći je da mi se javi. S pitanjem: “da li je to Jelena Trpković, slikarka.” Brzo sam dobio odgovor: “Da, a ko je to?” Napisao sam joj da me intresuje jedan podatak: kada je Milan posjetio Frostovo mjesto? Taj podatak mi se, ne znam zašto, činio bitnim za ovaj TRIPTIHON!) Frostovu knjigu sam našao prije koji dan, prelistavao je, ali mi se knjiga izgubila u mom knjigaama pretrpanom stanu. Bilo je to prije mog odlaska u selo. Gubljenje knjige, ispostaviće se kasnije, bilo je otvaranje direktnog puta ka Jeleni. Prvom i pravom svjedoku. Nešto je htjelo da stupim u kontakt s njom, što sam odavno priželjkivao. Zato se knjiga izgubila, da bi se Jelena javila. Htio sam čuti od nje, onošto je potrebno ovoj priči!
Milišićev glas me ne ostavlja ni danas, (nedjelja, 22. avgusta!), dok oblikujem, popravljam i dopisujem Triptihon.
Pjenikova neostvarena želja, što nije preveo još nekoliko Frostovih, a i ne napisao svojih pjesama, lebdi u vazduhu, kao i svaka neostvarena želja. Čujemo je povremeno, oglasi se kroz nas, njegovu sabraću. Nenapisane pjesme.
U Herceg Novi smo stigli oko tri poslije pola noći.
***
U subotu 7. avgusta, budim se s mišlju da odem kod fotografa i napravim fotografije sa izložbe. Među njima i onu na kojoj su: Slavica, Ivanka i Mišo s Dimitrijem. Fotografije su uspjele i biće draga uspomena na noć u Dubrovniku 6. avgusta iliti kolovoza 2010.
I u subotu mi se javio Milanov glas, sada nerazgovijetan, i sa velike udaljenosti. Teško je bilo razabrati šta je govorio, kao da je ponavljao jednu Frostovu pjesmu, zapravo
njena dva stiha.
“izabrah manje prohodan od dva
I sva razlika tu je.”
Dva stiha mi je poslala Jelena.
***
Ova priča ne bi bila do kraja autentična ako ne bih u nju unio nekoliko podataka o palači Sponza. Misao da unesem podatke nametnula se sama i bilo je nemoguće to ne učiniti. To je tražila sama Palača. Nekada neke stvari od nas po nešto zatraže, iako izgledaju beživotne. U ovom slučaju to je tražila građevina.
U palači su se osjećali mnogi životi i duše onih koji su se u njoj okupljali i koje i danas u njoj prebivaju. Tražile da ih unesem u ovu priču, što i činim.
Dubrovačka palača Sponza je multimedijalni objekat u Dubrovniku. Sagrađena je 1520. godine i s obzirom da je tada imala pretežno funkciju carinarnice, nazvana je Divona. U prizemlju su se nalazili uredi za procjenu skladišta, te kovnica novca, a na prvom katu dvorane za sastanke i literarne akademije. Prije nego što su dubrovački majstori Pasko Miličević i braća Andrijići 1520. izgradili Sponzu, prostor na kome se nalazi koristio se u razne svrhe (primjerice i kao hostium za strance 1347), a u drugoj polovini 16. stoljeća, u zgradi koja je već tada imala sadašnji izgled, započinje njen kulturni život.
Tada grupa dubrovačkih pjesnika osniva Akademiju složnih koja je bila prva institucija kulturnog života kod Hrvata. U sklopu Akademije djelovali su brojni dubrovački pjesnici, književnici i filozofi (Marin Kaboga, Miho Monaldi, Sabo Bobaljević i drugi!). Kao zanimljivost iz razdoblja djelovanja Akademije složnih treba izdvojiti čuveni Bobaljevićev sonet na italijanskom jeziku u kojem se pjesnik obraća akademcima iz Sponze kao ljudima čije će ime “sloviti na svim stranama svijeta”, jer im je“Naklonjen Apolon”.
Dok sam bio u palači, osjetio sam njihove duhove, među licima koja su došla na Dimitrijevu izložbu, duhove dubrovačkih pjesnika Marina, Monaldija i Bobaljevića.
Duhovi žive u palatama, bio sam oduvijek siguran. I dok sam pisao o palačama kotorskim i peraškim, shvatio sam da stanovnici nikada ne napuštaju svoja staništa, pa ni kada napuste čovječija obličja. Tako i stanovnici Sponze, u kojoj danas djeluje jedna od najvažnijih kulturnih ustanova Dubrovnika, državni Arhiv, u kome se skuplja sva arhivska građa 19. i 20. stoljeća. Najstarija isprava iz ovog Arhiva je iz 1022, a od 1278. vode se arhivske knjige u kojima se redovito unose isprave i spisi.
***
Među brojnim okumentima, koji se čuvaju u Arhivu, nalazi se i Povelja knjeginje Desislave, žene posljednjeg dukljanskog kneza Mihaila, kojom ustupa dubrovačkoj opštini dva svoja broda. Za tu povelju, a pošto me već duže vrijeme opsijeda sudbina izgnane dukljanske knjeginje, počeo sam da se interesujem prije godinu dana. U početku, a nakon srdačnog kontakta sa Z. Perovićem, višim arhivskim savjetnikom u toj ustanovi, nijesam uspio da odem. Poslije je Povelja otišla u Zagreb na restauraciju, a onda se i vratila poslije nekoliko mjeseci, o čemu je je g. Perović uredno obavještavao.
U subotu, 7. avgusta, a nakon saznanja da je dubrovački Arhiv u palači Sponza, napisao sam Peroviću, kako sam bio na otvaranje izložbe Dimitrija Popovića, te kako sam tek tada, odnosno nakon skidanja sa internta podataka o palači, saznao da je u njoj smješten Arhiv, a on mi je otpisao mi je pismom od 10. avgusta, slijedećim riječima:
“Točno, samo jedan sprat iznad Vas Desislava je mirno spavala!”
Da li mirno? Veliko je pitanje. Njena duša nikada nije uspjela da se smiri. A tijelom nikada nije došla u Duklju. Svoje izgnaničke dane je provodila u tom gradu. Njen kraj i njena sudbina ostali su izvan istorijskih domašaja. Samo se jedna pjesma, koju je napisao pjesnik izbjegao iz Duklje, bavi njenom patnjom. Vjerovatno njen savremenik, i u svemu svjedok, opisao je Njenu sudbinu. Nije se potpisao, a na desnoj margini, pri dnu, zamolio je buduće da ne objelodane njegovo djelo. Godine 1909. kod duboravčkog antikvara Vlaha Jurinovića, kupio je za cekina 30 Crnogorac iz Paštrovića prilično oštećenu pergamenu sa stihovima, koju je čuvao u svom domu u Budvi. Poslije njegove smrti, pošto nije imao potomaka, svo njegovo imuće razgrabila je rodbina. Tada se gubi svaki trag pjesmi o izgnanoj dukljanskoj knjeginji.
Arhivi čuvaju duše onih koji su u njima ostavili svoje tragove, pa i ovaj koji čuva Desilavinu Povelju, negdje, u nekom depou, čuva dušu i glas koji je diktirao Povelju u kojoj je, između ostalog, zapisano:
“U Hristovo ime. Godine Gospodnjega utjelotvorenja 1189. mjeseca avgusta o Stjepanudne kod grada Dubrovnika pred svjedocima niže zabilježenim.
Ja knjeginja Desislava, velikog kneza Mihaila žena, budući bezbijedna, od svoje volje otpuštam svoj galijun i agetiju (vrste brodova) ukupnoj opštini dubrovačkoj određujući da, dok budu ostala u gradu ista drijeva, budu u mom imanju, ali u službi opštine Dubrovčana idući brodovi, a što se bude dogodilo od njih, koji bi se poslije mogli izgubiti, određujem da mi opština dade sto perpera, a sada kada ja ostavim Dubrovnik, ili se vratim, isti će brodovi hoditi kao moje imanje. A kada brodovi budu stati u Dubrovniku, ili izagnjiju ili se što mu drago njima dogodi, kako se kazalo, biće na štetu samo opštine dubrovačke, ako uzmogu sto rečenih perpera meni platiti”.
Zvonjenjem zvona, ukupna opština dubrovačka skupivši se na sastanak, primila je dva rečena broda.
Čuo sam Desislvanin Glas, ali i glasove svjedoka koji biše tu i staviše svoje potpise. Ukupno ih bijaše 21 na broju, prvi se potpisaše Gregorije, Barski nadbiskup, pa župan Černeha, Vitalis Bodačije, Desimir – sudija dubrovački i ostali redom. Koji mi se, dok sam čitao njihova imena, svojim glasovima javiše. A najglasniji među njima bijaše Marin dijak i opštinski notar koji sve ove riječi zapisa. Pa tako pretrajaše njihova imena, glasovi i duše, uvijeni u slova, koja su sigurniji čuvari od svake piramide. U slovima sve traje.
– Samo da opština dubrovačka čuva svoje brodove kao svoje vlastite! – opominje Dijak, poslije mnogo vjekova, tačnije nakon 821 godinu, a dana 22. avgusta 2010. godine, u svetu neđelju, prije podneva.
***
Nakon otvaranja izložbe, dok sam ja bio na kraćem odmoru na sjeveru Crne Gore u svom rodnom selu Kralje, a to je bilo poslije 9. avgusta, dobio sam od Dimitrija pismo sljedeće sadržine, a nakon što sam ga upoznao sa konceptom Triptihona:
“Dragi Miraše,
Želim Vam zahvaliti što ste učinili napor i došli na otvorenje izložbe. Bilo mi je drago što smo se sreli u predivnom ambijentu Sponze u ponoćnom otvorenju, jer je možda i probražaj Gregora Samse jedne noći započeo već u ponoć. Veliku mi ukazujete čast sa Triptihonom koji je izvrsno koncipiran i višeslojno zanimljiv. Otvorenje sam jedva izdržao jer sam se dan prije otrovao i sada se uz strogu dijetu oporavljam na Cetinju. Zato se javljam sa zakašnjenjem. Nadam se da je vaša knjiga Nevidljivi ljetopis izašla iz štampe.
Puno srdačnih pozdrava
Dimitrije”
(Pismo je napisano između 10. i 14. avgusta 2010.)
***
“Šta se to sa mnom desilo?” poznata je rečenica Greogra Samsa koja je tražila da označi krajTriptihona. Odgovori na ovo pitanje su mnogi i neizvjesni. A jedini izvjesni i najkraći mogući odgovor jeste: PREOBRAŽAJ.
Herceg Novi (nedjelja, 22. avgust)
U 13.50, otvorio sam poštu i našao sljedeće pismo od Jelene Trpković, nakon što sam joj tražio da mi da tačan datum Milanove posjete Frostovoj kući.
Poštovani Miraš,
Vrlo rado ću Vam dati tražene podatke. Milan je boravio kao Fulbratov stipendista u Novoj Engleskoj iste godine kada je i poginuo, 1991. Proveriću tačne datume, poslaću Vam naknadno. Te godine se intenzivno družio sa Brodskim, koji je voleo Frosta…
Hvala vam za spominjanje Milana, naime, iduća godina je dvadesetogodišnjica od njegove pogibije, sigurna sam da ga njegov Grad neće spomenuti. Možda, ako ja nešto animiram.
Drago mi je što ste mi se javili, dan u Beogradu je prekrasan, ali je dobio još jednu dimenziju vašim javljanjem.
Jelena
Jeleninim pismom se Triptihon ne zatvara, već ostavlja mogućnost za buduće dopisivače koji će unositi činjenice prema sopstvenom nahođenju. Umetati citate, svoje i tuđe misli, vremena koja su još jedino sačuvana u godinama, tj. brojevima, događajima koji su se jednom zbili, uz mogućnost da se ponovo dogode, i ljudima koji su otišli sa ove zemlje, sa nadom će jednom ponovo biti rođeni.
Čujem Milanov glas, raspršuje ga vjetar, a one se ponovo sakupljaju, govori:
Gledam neodređeno prema pučini,
Tamo gdje lagano iščezava budućnost…
Posljednji Milanovi stihovi napisani 1991. godine, koje je pretekla granata koja je došla sa pučine. Rasprskavajući se u paramparčad pokazala je sav svoj besmisao.
– Ali nije ubila pjesnikovu budućnost!
26. avgusta Branka B. koja je kumovala susretu s Dimitrijem, a sa njim i ovoj priči, napisala mi je pismo iz Pariza:
Dragi Miraše,
Najzad sam uspjela da nađem malo vremena i da odjednom pročitam Triptihon za Dimitrija.
Prosto sam uzbuđena (da li je to ta ženska preosjetljivost u pitanju?) do te mjere da ne mogu još da se smirim kao poslije nekog snažnog iznenađenja za koje treba vremena da bi prošlo. Dirnule su me mnoge stvari. I ideje i riječi i njihova ukrštanja, i osjećanja jednog istraživača prošlosti i istorije, gradova i ljudi, istraživača koji hoće da oživi ono što je prošlo, koji i uspijeva da to oživi, koji nas čak i ubjeđuje na izvanredan način da su prisutni svi oni koji su jednom živjeli… I to je odlična ideja. Važno je održavati sve dobro koje su ti ljudi učinili, koji su sebe uložili da bi nešto ostalo za budućnost. Dobro je što imamo takve ljude koji nas podsjećaju na sve dobro iz prošlosti, koji nas bogate i mnogo čemu uče.
Uspio si da povežeš Dimitrija sa mnogo stvari i događaja i dobro si to učinio. U stvari, i on to čini, pa nije slučajno ni to što si ti uradio. Nevjerovatno je to što sve treba jednoga dana da se ujedini da se stvarno i ujedini. Trebalo je da prođe vrijeme da bih te sa Dimitrijem sastavila i ispalo je da je bilo pravo vrijeme. Trebalo je da se nađu pisac i slikar koji se bave prošlošću da bi ispao pravi susret i da bi iz toga proizišlo pisanje o tom susreto,. Ovaj Triptihon će ostati da drugima svjedoči o tom susretu koji su neke sile isprogramirale.
Kao što ćeš vidjeti, greške na koje sam naišla prilikom čitanja tehničke su prirode i nadam se da si već veliki dio uklonio ponovnim čitanjem. Nijesam htjela da diram ništa drugo.
Molim te pošalji mi ponovo adresu. Sjutra ti šaljem rukopis.
Zapanjila me vijest o onoj prijetnji Balši i drugima iz Vijesti. SRAMOTA!!!
Poradovala me vijest što Balša objavljuje cijelog Glavackog.
Opet se žurim.
Ima festival ruskog filma i mogu da ti kažem da uživam.
Puno te pozdravljam iz pomalo hladnog Pariza.
Branka
Da li sam sanjao ovo ljeto koje su ubile Elitijeve kapi?…
CETINJE – BUDVA – DUBROVNIK,
ljeto 2010.
* Nešto obimniji podaci koji se oslanjaju na pomen Budve u Sofoklovoj tragediji Onomakle, nalaze se u djelu Etymologicum magnum, nepoznatog autora: “Butoa: grad u Iliriji. Priča se da je Kadmo na volovskim kolima iz Tebe brzo došao među Ilire koji ju je, po volovima i po tome što je brzo pobjegao, nazvao Butoa. Ili po travi origanu (butes) Butoa i Buthoa… ili što je Kadmo bio pomoćnik Ilirima kad se kod njih doselio.”
** Neotkrivena zemlja, naslov koji će pokrivati, pored Nedivdljivog ljetopisa još tri knjige koje će činiti jednu cjelinu, a to su: Govor kraljeva, Govor vjekova. Četvrta nosi naslov Zaboravljeni jezik, nisam siguran da će i ona ući pod ovaj naslov, pošto to ne bi bio triptihon, a ja volim triptihone.
*** Iz pisma dr Petru Marinkoviću, Cetinje, 10/22.1850.
LITERATURA:
Sofokle: fragment iz izgubljene tragedije ONOMAKLE u kojoj se prvi put spominje Budva pod imenom Butua.
Povelja knjeginje Desislave iz 1189.
Dokument s Njegoševim potpisom iz 1835. godine.
Njegoš: Pisma, Ohtoih, Podgorica 2008.
F. Kafka: Preobražaj, Celokupne pripovetke, Mono&Manana Press, Beograd, 2002. godine.
Palača Sponza, Wikipedia, Slobodna enciklopedija.
Dimitrijevo pismo, pisano između 10. i 14. avgusta 2010.
Robert Frost, Izabrane pesme, Radio B92, Beograd 1996.
Miljenko Jergović: Kolodvor Evropa, Dubrovnik, 5. oktobar 91.
Milan Milišić: Unutrašnje stvari, Prosveta, Beograd, 2008. godine
Izdavačka kuća KOHA iz Prištine objaviće ove godine roman na albanskom jeziku.
Snovi u Doklei su knjiga koja, takođe, pripada njegovom antičkom ciklusu, u kome autor na nov, osoben i literarno jedinstven način, kroz život rimskog grada Doklee priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču o savremenoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi…
Sjenka krsta nad Dukljanskom zemljom, peta je knjiga ovog ciklusa.
Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Poslednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.
U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, objavljenoj 1974. godine, za koju je dobio književnu nagradu “Lazar Vučković”. NEVIDLJIVI LJETOPIS prva je od četiri knjige koje će ići pod naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, a to su: GOVOR KRALJEVA, GOVOR ZEMLJE i GOVOR VJEKOVA.
Dobitnik je Otobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome ovaj pisac živi.