TRAGANJA
U bronzanoj sjekiri
U novcu kralja Balajosa
U vrčevima za vino
Koje ispijahu Labeati
Na obalama jezera
Pred neku bitku ili
U vrijeme neke
Svetkovine
U noći punog mjeseca ili
U tamnoj noć uz vatru
Koja im osvjetljavaše
Lica ratnička
U kneževskim grobnicama
U Grispoliju
Danas tivatskom polju
U nekropoli u Butui
U ostacima keltskog koplja
Nalazim
Djelove sopstvenog bića
Koje je okamenilo vrijeme
Mostar, 4. mart 2013.
OSMIJEH ILIRKE
Njen osmijeh treperi
U predvečerje
Ponad brda i
Ove ravnice
U kojoj leže njena braća
Ratnici
U jutra proljećna
S beharima se javi
Oko razvalina Darosona
Njen osmijeh
Neugašen
Poslije hiljade godina
I više
Mreška se nad vodama
I nad razvalinama
Nekadašnjih kuća
Nama se smiješi
Mostar, 4. mart 2013.
DUŠA
Nalazim tanke zrake
Naše duše
Rasute svud
Po ovoj zemlji
U ostacima gradova
U njihovim imenima
U zidinama
U mogilama
Na putevima
Uraslim u travu
I zaborav
Sakupljao sam je
Udahnjivao život
I ona se budila u nama
Osjećali smo je kako
Pulsira
Bijahu u njoj duše svih
Onih što su
Živjeli na ovoj zemlji
Naše duše
Mostar, 5. III 2013.
JEDAN ORAČ RAZGOVARA S IMPERATOROVOM GLAVOM
…nakon što ju je izorao iz njive u zetskoj ravnici…
Gdje si bila negda,
A gdje si sada?
U zemlji. Gdje si svi. Gdje i sva sjemena. Samo
Ona će procvjetati, a ti ne –
Kaže orač i vrti glavom,
Držeći u rukama glavu nekog cara. Koja je nekada bila
Visoko uzdignuta na postolju. Sa kojeg je odavno pala. I koju
Sada podiže on.
Car jednom biva car i Nikad više –
Kaže orač
NATPIS SA STEĆKA
Ja sam tu
A ruke koje su me klesale
Ruke koje su me
Uziđivale
Gdje su
Ruke
Bivših neimara
GLASOVI BIVŠIH IMPERATORA
Mladenu Lomparu
Pjesma o kipovima imperatora
Uraslim u zaborav i travu
To bijaše moja glava
Ta statua
Reče Trajan
A to moja
Na postolju
Bijaše
Dok bijah obavijen
Oreolom moći
Dok nosih
Carska znamenja
A kad moć prođe i
Oreol se rasprši
Pade glava sa postolja
I ne podiže se više
Jadikovao je
Aurelijan
Ni moja se ne podiže
Ču se nečiji glas
Onemoćao i dalek
Kao Vespazijanov da
Bijaše
Glas Trajana
Glas Aurelijana
Glas Vespazijana
Glasovi flavijevskih careva što
Nekada
Vladaše ovom zemljom
Čuju se
GLAS ZEMLJE
U meni spavaju
Car i prosjak
Isto im je
Utjeha je
Cvijet
Sa kojim se
Osmijehnu
Svakog
Proljeća
RIBARI NA OBALI
LABEATSKOG JEZERA
Bogat smo ulov ulovili
A onda su se ribe razbježale
Pun je mjesec
I oni koji
Budu dolazili poslije nas
Radiće isto kao i mi
Biće im isto
Gledaće
Mjesec
DIOKLECIJAN
Ko je srušio Grad
U čijim temeljima sam
Ja
Ko je napravio
Ruševinu
Od mog Grada
Ko je istjerao moju
Sjen iz
Njegovih temelja
Nikako da se smirim
Lutam ruševinama
Moju
Dušu tražim
I dalje
Raznose kamenje
Mog
Nekad velelepnog
Grada
Borim se
Danju i noću
Hoću
Da sačuvam
Njegovo ime
I onaj kamen
U kome je
Tajna neimara
Zapečaćena
I moja
Tajna
Mostar, 7. mar 2013.
DIOKLECIJAN II
Tražim
Moje statue
Po Doklei
A one
Gle
Sve popadale
Ko je porušio
Moje statue
Moju glavu
Vidim
U trnje
Bačenu
Mostar, 8. mart 2013.
NEDJELJA U MOSTARU
Petru Gudelju, dok čitah Zmiju mladoženju…u Mostaru, a prije
polaska za Herceg Novi…
Danas je sveta nedjelja
U Mostaru cvjetaju bademi
Sa osunčane terase
Kuće mojih prijatelja
Samardžića
Posmatram rijeku
Naro
Silovitu u svom toku
Kako hita
Moru
Našoj velikoj majci
Svaki put
Drugačiji doživljaj
U meni
Probudi ova rijeka
Na njenim obalama nekad
Naši preci Iliri
Izgovarahu molitve
Vodi i suncu
Koje se i danas smiješi
Iza oblaka
Kao što se onda osmjehivaše
Njima
U njene talase si
Bacio iznošene cipele
Od tada bosonog
Hodiš nebom
Ostavajajući ognjeni trag
Zvijezde
Pretvaraš u riječi
Bože
Dokle su stigle
Cipele
I priča
Ispisana
Na dva lista hartije
Pocijepana u bezbroj
Komadića
Bačena
U modru rijeku
U nedostatku hartije
Uklesuješ riječi
U kamenje
U mitove pretvaraš
Ovozemaljska zbivanja
Zrno koje je orač
Davno bacio
U zemlju
Dozivaš
Rascvjetaš ga
Ubereš njegov plod
U Naroni te čeka
Ciceronov sluga
Koji je pokrao njegovu
Biblioteku i sklonio se u
Daleki rimski municipijum
Možda neka Naronka
S ilirskom ljepotom
I ilirskom krvi
S irisom u ruci
Hoće da te daruje
Ljubavlju
Riječ od prije
Tri hiljade godina
Traži da je izgovoriš
Oponašaš frulu
Dalekog pastira
Koji pjeva na zaboravljenom
Jeziku
U divljim brdima
Glasovi mnogi hoće
Da ih u pjesmu prevedeš
Jedna zvijezda
Traži
Da joj
Svjetlost podariš
Pepeo bivših vatri
Raspiruješ
Umukle pjesme pjevaš
Učestvuješ u minulim
Svetkovinama
Igraš u zaboravljenom
Kolu
Zaboravljenu igru
Bogovi
Mole da ih oživiš
Kipovi
Popadali da ih
Uspraviš
Drevni idoli vape
Život da im
Udahneš
Toliko mrtvih čeka
Da ožive
U pjesmi
Tvojoj
Petre
Mostar, 10. mart 2013. godina
N A R O N K A
Nenadu Ninu Gvozdiću
Bijaše veče kada stigosmo u Naronu. Čudesno veče!
Poslije Gabele, gdje slušasmo poj ptica iz Homerovog vremena.
Stigosmo u samo predvečerje s namjerom da
Posjetimo tamošnji Arheološki muzej.
Utrkivasmo se sa sumrakom, bojažljivi
Da će nam on spriječiti tu mogućnost i susret
Koji bijasmo dogovorili s vjekovima.
Kustosica, djevojka koja je po svemu ličila
Onoj lijepoj Naronki
Što je 229. godine prije nove ere počela
Rat protiv Rimljana,
Smiješila se i osmijehom otvarala put ka postavci
Koju su činile statue imperatora, novac dobro očuvan,
Nakit i igle. (Ti pokazujući na jednu iglu, zapita se:
Čemu je služila?)
Bijahu protekla od onda mnoga stoljeća.
Gledali smo pomno statue carske
U prirodnoj veličini. I sa njih je,
Iako okamenjene i mermerno hladne,
Zračila moć.
Jedna ženska figura se
Izdvajala, sa lijepo oblikovanim grudima
Koje su tražile da se oslobode mermernog ogrtača…
Možda je ona pozirala mladom umjetniku
Kiparu, ona pastirica i
Biljarica, dok je vajao njen kip.
Možda je to ona.
I ako nije,
Duh njen je tu.
Ona je gledala ovo isto lišće koje
Mi danas gledasmo kako opada sa drvoreda dok
Ulazili smo u drevni grad.
Tad duh njen osjetismo kako lebdi
Nad Naronom
I u Naroni
U biću prastarog grada kojeg je prekrila zemlja.
U djevojci koja se ljubazno
Osmjehivala, dok nam je pružala ulaznicu i katalog postavke
(I njene ruke su sigurno bila takve, ruke one djevojke od
Prije dvadeset i tri stoljeća!) koje je pružala ka nebu, kroz
Ovaj isti predio i u slično veče.
Mahala zvijezdama, osmijehom
Rastjerujući mrak.
Duh njen je lebdio na početku noći
Prateći nas kroz Metković dok smo tražili
V i j e n a c *
Kojim i ovjenčasmo naše putovanje kroz dva
Drevna grada, u istom danu. Danu koji već
Bijaše dio našeg sjećanja.
Sve je dolazilo i prolazilo;
Vojskovođe i legije.
Gradovi i hramovi.
Pali su imperatori i sa njima
Velike imperije. Sve je prošlo, sve je
Daleka prošlost.
Samo je ona tu. Ona
Nije prošla.
Nikuda nije odlazila
Teuta
Kraljica Ilira.
Narona (Metković), 6. novembra 2010.
* Hrvatski književni list.