TRAGANJA

U bronzanoj sjekiri
U novcu kralja Balajosa
U vrčevima za vino
Koje ispijahu Labeati
Na obalama jezera
Pred neku bitku ili
U vrijeme neke
Svetkovine
U noći punog mjeseca ili
U tamnoj noć uz vatru
Koja im osvjetljavaše
Lica ratnička

U kneževskim grobnicama
U Grispoliju
Danas tivatskom polju
U nekropoli u Butui
U ostacima keltskog koplja

Nalazim
Djelove sopstvenog bića
Koje je okamenilo vrijeme

Mostar, 4. mart 2013.

OSMIJEH ILIRKE

Njen osmijeh treperi
U predvečerje
Ponad brda i
Ove ravnice
U kojoj leže njena braća
Ratnici

U jutra proljećna
S beharima se javi
Oko razvalina Darosona

Njen osmijeh
Neugašen
Poslije hiljade godina
I više

Mreška se nad vodama
I nad razvalinama
Nekadašnjih kuća

Nama se smiješi

Mostar, 4. mart 2013.

DUŠA

Nalazim tanke zrake
Naše duše

Rasute svud
Po ovoj zemlji

U ostacima gradova
U njihovim imenima

U zidinama
U mogilama

Na putevima
Uraslim u travu
I zaborav

Sakupljao sam je
Udahnjivao život

I ona se budila u nama
Osjećali smo je kako
Pulsira

Bijahu u njoj duše svih
Onih što su
Živjeli na ovoj zemlji

Naše duše

Mostar, 5. III 2013.

JEDAN ORAČ RAZGOVARA S IMPERATOROVOM GLAVOM

…nakon što ju je izorao iz njive u zetskoj ravnici…

Gdje si bila negda,
A gdje si sada?

U zemlji. Gdje si svi. Gdje i sva sjemena. Samo
Ona će procvjetati, a ti ne –
Kaže orač i vrti glavom,

Držeći u rukama glavu nekog cara. Koja je nekada bila
Visoko uzdignuta na postolju. Sa kojeg je odavno pala. I koju
Sada podiže on.

Car jednom biva car i Nikad više –
Kaže orač

NATPIS SA STEĆKA

Ja sam tu
A ruke koje su me klesale

Ruke koje su me
Uziđivale

Gdje su
Ruke
Bivših neimara

GLASOVI BIVŠIH IMPERATORA

Mladenu Lomparu

Pjesma o kipovima imperatora
Uraslim u zaborav i travu

To bijaše moja glava
Ta statua
Reče Trajan

A to moja
Na postolju
Bijaše
Dok bijah obavijen
Oreolom moći

Dok nosih
Carska znamenja

A kad moć prođe i
Oreol se rasprši
Pade glava sa postolja
I ne podiže se više

Jadikovao je
Aurelijan

Ni moja se ne podiže

Ču se nečiji glas
Onemoćao i dalek
Kao Vespazijanov da
Bijaše

Glas Trajana
Glas Aurelijana
Glas Vespazijana

Glasovi flavijevskih careva što
Nekada
Vladaše ovom zemljom

Čuju se

GLAS ZEMLJE

U meni spavaju
Car i prosjak

Isto im je

Utjeha je
Cvijet
Sa kojim se

Osmijehnu
Svakog
Proljeća

RIBARI NA OBALI
LABEATSKOG JEZERA

Bogat smo ulov ulovili
A onda su se ribe razbježale
Pun je mjesec

I oni koji
Budu dolazili poslije nas
Radiće isto kao i mi

Biće im isto

Gledaće
Mjesec

DIOKLECIJAN

Ko je srušio Grad
U čijim temeljima sam
Ja

Ko je napravio
Ruševinu
Od mog Grada

Ko je istjerao moju
Sjen iz
Njegovih temelja

Nikako da se smirim
Lutam ruševinama
Moju
Dušu tražim

I dalje
Raznose kamenje
Mog
Nekad velelepnog
Grada

Borim se
Danju i noću

Hoću
Da sačuvam
Njegovo ime
I onaj kamen
U kome je
Tajna neimara
Zapečaćena

I moja
Tajna

Mostar, 7. mar 2013.

DIOKLECIJAN II

Tražim
Moje statue
Po Doklei

A one
Gle
Sve popadale

Ko je porušio
Moje statue

Moju glavu
Vidim
U trnje

Bačenu

Mostar, 8. mart 2013.

NEDJELJA U MOSTARU

Petru Gudelju, dok čitah Zmiju mladoženju…u Mostaru, a prije
polaska za Herceg Novi…

Danas je sveta nedjelja
U Mostaru cvjetaju bademi

Sa osunčane terase
Kuće mojih prijatelja
Samardžića
Posmatram rijeku
Naro
Silovitu u svom toku
Kako hita
Moru
Našoj velikoj majci

Svaki put
Drugačiji doživljaj
U meni
Probudi ova rijeka

Na njenim obalama nekad
Naši preci Iliri
Izgovarahu molitve
Vodi i suncu
Koje se i danas smiješi
Iza oblaka
Kao što se onda osmjehivaše
Njima

U njene talase si
Bacio iznošene cipele

Od tada bosonog
Hodiš nebom
Ostavajajući ognjeni trag

Zvijezde
Pretvaraš u riječi

Bože
Dokle su stigle
Cipele
I priča
Ispisana
Na dva lista hartije
Pocijepana u bezbroj
Komadića

Bačena
U modru rijeku

U nedostatku hartije
Uklesuješ riječi
U kamenje
U mitove pretvaraš
Ovozemaljska zbivanja

Zrno koje je orač
Davno bacio
U zemlju
Dozivaš
Rascvjetaš ga
Ubereš njegov plod

U Naroni te čeka
Ciceronov sluga
Koji je pokrao njegovu
Biblioteku i sklonio se u
Daleki rimski municipijum

Možda neka Naronka
S ilirskom ljepotom
I ilirskom krvi
S irisom u ruci
Hoće da te daruje
Ljubavlju

Riječ od prije
Tri hiljade godina
Traži da je izgovoriš

Oponašaš frulu
Dalekog pastira
Koji pjeva na zaboravljenom
Jeziku
U divljim brdima

Glasovi mnogi hoće
Da ih u pjesmu prevedeš

Jedna zvijezda
Traži
Da joj
Svjetlost podariš

Pepeo bivših vatri
Raspiruješ
Umukle pjesme pjevaš
Učestvuješ u minulim
Svetkovinama

Igraš u zaboravljenom
Kolu
Zaboravljenu igru

Bogovi
Mole da ih oživiš

Kipovi
Popadali da ih
Uspraviš

Drevni idoli vape
Život da im
Udahneš

Toliko mrtvih čeka
Da ožive
U pjesmi

Tvojoj
Petre

Mostar, 10. mart 2013. godina

N A R O N K A

Nenadu Ninu Gvozdiću

Bijaše veče kada stigosmo u Naronu. Čudesno veče!
Poslije Gabele, gdje slušasmo poj ptica iz Homerovog vremena.
Stigosmo u samo predvečerje s namjerom da
Posjetimo tamošnji Arheološki muzej.

Utrkivasmo se sa sumrakom, bojažljivi
Da će nam on spriječiti tu mogućnost i susret
Koji bijasmo dogovorili s vjekovima.

Kustosica, djevojka koja je po svemu ličila
Onoj lijepoj Naronki
Što je 229. godine prije nove ere počela
Rat protiv Rimljana,

Smiješila se i osmijehom otvarala put ka postavci
Koju su činile statue imperatora, novac dobro očuvan,
Nakit i igle. (Ti pokazujući na jednu iglu, zapita se:
Čemu je služila?)

Bijahu protekla od onda mnoga stoljeća.
Gledali smo pomno statue carske
U prirodnoj veličini. I sa njih je,
Iako okamenjene i mermerno hladne,
Zračila moć.
Jedna ženska figura se
Izdvajala, sa lijepo oblikovanim grudima
Koje su tražile da se oslobode mermernog ogrtača…

Možda je ona pozirala mladom umjetniku
Kiparu, ona pastirica i
Biljarica, dok je vajao njen kip.

Možda je to ona.

I ako nije,
Duh njen je tu.

Ona je gledala ovo isto lišće koje
Mi danas gledasmo kako opada sa drvoreda dok
Ulazili smo u drevni grad.

Tad duh njen osjetismo kako lebdi
Nad Naronom
I u Naroni
U biću prastarog grada kojeg je prekrila zemlja.

U djevojci koja se ljubazno
Osmjehivala, dok nam je pružala ulaznicu i katalog postavke
(I njene ruke su sigurno bila takve, ruke one djevojke od
Prije dvadeset i tri stoljeća!) koje je pružala ka nebu, kroz
Ovaj isti predio i u slično veče.

Mahala zvijezdama, osmijehom
Rastjerujući mrak.

Duh njen je lebdio na početku noći
Prateći nas kroz Metković dok smo tražili
V i j e n a c *

Kojim i ovjenčasmo naše putovanje kroz dva
Drevna grada, u istom danu. Danu koji već
Bijaše dio našeg sjećanja.

Sve je dolazilo i prolazilo;
Vojskovođe i legije.
Gradovi i hramovi.

Pali su imperatori i sa njima
Velike imperije. Sve je prošlo, sve je
Daleka prošlost.

Samo je ona tu. Ona
Nije prošla.

Nikuda nije odlazila

Teuta
Kraljica Ilira.

Narona (Metković), 6. novembra 2010.

* Hrvatski književni list.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.