Sreten Asanović: Igra vatrom
Svjetlost, Sarajevo, 1966.

Neopterećen tradicionalističkim naslagama i romantičnim sentimentalizmom, Sreten Asanović je još od prvih pripovjedaka stvarao jedan po mnogo čemu specifičan, neobičan, izuzetan svijet. Iz knjige u knjigu (ovo mu je treća zbirka), on taj svijet nije tematski proširivao, ali ga je zato produbljivao, sigurnije se i odvažnije kretao u njemu, preovladavajući vremenom sve vidove konvencionalnosti i šematizma. Iz priče u priču (Asanović ne piše mnogo i strpljivo se, stvaralački često vraća onome što je napisao), postojao je kompaktniji i zreliji. Obimom nevelika, ali veoma interesantna i kvalitetna, najnovija zbirka pripovjedaka “Igra vatrom” uvrstila je ovog pisca u najozbiljnije, najznačajnije prozaiste svoje generacije.Osnovna misao ove Asanovićeve proze mogla bi se ovako formulisati: čovjek je uvijek u susjedstvu neprijatelja, u susjedstvu smrti, tankim zrakom nade vezan za život. Čovjek nikad nije miran, on je uvijek tu da, pokazujući svoje nemoći, beznadežnosti, pokuša da nadvlada sebe, smrt. Misao u osnovi nije nepoznata, ali u kontekstu Asanovićeve proze, umjetničkog postupka, ona ima neobično ozbiljan tretman, dimenziju autentičnog, važnog. Ova proza, svakako, nema ambicije da razriješi moralne i druge dileme kojima se bavi. Njen cilj je da osvijetli neka čovjekova stanja, tačnije – situacije u kojima su čovjekove snage stavljene na mučne probe smisla i izdržljivosti.

Pripovijetke Sretena Asanovića su prostorno i vremenski determinisane, na izvjestan način čak i konkretno vezane za određen ambijent, za određenu atmosferu (“Igra”, “Koji dan, koja noć”, “Mrtva šuma”, “Svadba” i druge). Ali, osim posljednje, istovremeno najduže priče u knjizi (“Daleka zvijezda”), nijedna nema fabulu, nijedna se ne bavi spoljašnjim zbivanjima, događajima (na osnovu čega li je to Vuk Krnjević, u Borbi od 18. septembra, mogao utvrditi anegdotski karakter ove proze!!!). Ovoj prozi nije namjera kompleksno prikazivanje događaja, već kompleksno prikazivanje stanja uslovljenih izvjesnim konkretnim okolnostima, iskušenjima u koja je život bacio čovjeka. Ona je, budući po prirodi svojoj izrazito modernog senzibiliteta, okrenuta unutrašnjoj, psihološkoj analizi tih stanja, analizi sila mraka koje čovjeka vuku u ništavilo, s jedne, i analizi čovjekove upornosti, borbe za samoodržavanje, za dostojanstvo, s druge strane. Takav prilaz životu i manifestacijama koje su pisca inspirisale, težnja da se umjesto slike stvari, dâ izraz stanja, oslobodio je njegovu prozu “subjektivnog odnosa”, delokalizovao je, dao joj širi, viši smisao. Dajući činjenice kao stanja, Asanović je svijet svojih misaono-literarnih interesovanja produbio objektivizirao. Rat je tu kao okvir patnje, kao mogućeg pronalaženja, otkrivanja drame, osvjetljivanja jednog dramatičnog psihološkog stanja čovjekovog, objektiviziranja jednog viđenja svijeta u kojemu je najčešće čovjek čovjeku – poraz.

Sreten Asanović je pisac koji ne “detaljiše”, koji umije da izdvoji bitno, koji ništa ne napiše slučajno. Njegova izražajna sredstva su strogo funkcionalna. On, kako je već zapaženo, ne koketira sa čitaocem već traži riječ koja će nas, svojom prirodnošću, spontanošću, uvjeriti u postojanje neobičnih situacija i sudbina, riječ koja će svojom ljepotom ublažiti gorki ukus života na njenim stranicama. Ova proza gotovo da nema metafore, ako se kao metafore ne uzmu priče kao cjeline, što one nesumnjivo jesu i što je, čini mi se, osobena karakteristika njihove stilsko-izražajne strukture.

Knjiga proze “Igra vatrom” potvrdila je jednog pripovjedača od nesumnjive vrijednosti i značaja. Za pisca ovih redova, koji je upravo prije deset godina, pišući o knjizi “Dugi trenuci”, na ovom istom mjestu bezrezervno povjerovao u Asanovićeve literarne mogućnosti – to je i posebno zadovoljstvo.

Pobjeda, Titograd, 1966, 2. oktobar, str. 9.

Podijeli

Komentari su suspendovani.