Marko Niković se nije umetnuo u svogađeda Boška Markova, plemenskog kapetana dubovičkog, nego je bio pljunuti majčin otac, iako niko ne može reći da je raca Nikovića gora i nebastašnija od brdskih glavara Boškovića. Da je drugačije ne bi Mirko Stankov, Veliki vojvoda od Grahovca, tražio đevojku u Nikovića, nego bi zaprosio neku prispjenicu možda baš od glavara s Orje Luke. Marko je likom i stasom više ličio na Blaža Bajova Boškovića, brigadira Brdske brigade, koji se potpisivao sa šest B, negoli i njegovi rođeni sinoviNije to jedini slučaj da se unuk toliko uvrgne na majčina oca, ali boga mi jest kada su u pitanju ljudi koji su bili poznati u cijeloj Crnoj Gori. Jer, ruku na srce, Blažo B. Bošković, postao je čuveniji – iako rekosmo da nije bio bolji – od svih Nikovića njegovoga vakta, ne zato što je bio maršal cetinjskog dvora, što ga je Gospodar onako stasitog osobio pokazujući ga stranim poslanicima i ministrima koji su mu dolazili u vizitu, i što mu je fotografija u narodnoj nošnji, čini se u prirodnoj veličini, na svjetskoj etnografskoj izložbi u Londonu 1912. krasila crnogorski paviljon, već po legendi koja se isplela oko njegove tajanstvene pogibije uoči bitke za Skadar. Brigadira Brdske brigade je njegov ordonans Galjo Ujkin, sin barjaktara Zatrijebačkog, dočekao mrtvoga na rukama, tako da ga zemlja nije dočekala živa, pošto je u neviđelici tragajući za svojom brigadom, kojoj je naredio da po svaku cijenu, ispred svih crnogorskih jedinica izađe na brdo Dečić – stratešku kotu za nastupanje prema Skadru – pucao sebi u prsa, a da nikome ni u snu nije moglo pasti na um da će to učiniti.

Zbog njegove smrti cetinjski i beogradski dvor su se poboli rogovima, kao i zbog mnogih drugih događaja s početka dvadesetog vijeka, koje i dan-danas raspredaju istoričari i besposleni kafanski filozofi. Srpska propaganda je rastrubila da je ubistvo Boškovića, zbog dobro znane njeguške pizme, naručio kraljev sin, prijestolonasljednik Danilo, koji je prethodno savjetovao ocu da Boškovića smijeni s mjesta komandanta Zetskog odreda, i da on lično preuzme glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u bici za Skadar. Druga strana je tvrdila da je to još jedno terazijsko podmetanje, jer ko bi se s dva grama mozga usudio narediti ubistvo tek smijenjenog glavnog komandanta noć uoči odsudne bitke. Odmah su se javili i svjedoci koji su govorili da je Bošković bio ozlojeđen zbog degradiranja, i da je zato uveče, nakon što je naredio nastupanje prema Dečiću, popio dva bocuna doljanskog vranca, i nalakćen na konjsko sedlo, odspavao u šatoru puna dva sata. Izvještač Cetinjskog vjesnika, N. Klisić, detaljno je rekonstruisao samoubistvo, vojnim atašeima Austrije i Italije, majoru Hupki i kolonelu Baldaćiju, i stranim dopisnicima akreditovanim pri štabu Zetskog odreda, kao da je cipan cijelu noć bio u štabu Brdske brigade. Pošto je brigadir dobio izvještaj, da je vojska na osnovu njegove dispozicije, pošla isuviše daleko i zapala u suviše nezgodan položaj da bi mogla biti opkoljena, naredio je štabskim oficirima da odmah krenu. Brigadir je jahao a oficiri su išli pješke za njim. Nakon dva sata probijanja kroz karamrčinu, on je onakav gord i plahovit, okrenuo nagant put svojih prsi, povukao obarač, pao s konja i odmah izdahnuo. Dobro znate da se juče zarekao, pred cijelim štabom, da će njegovi Brđani prvi iskočiti na onu golobrdinu s koje se otvara put prema utvrđenim visovima Vranjske gore i Bardanjola, zadnjoj odbrani srednjevjekovne prijestonice naših starih zetskih vladara. Luka Gojnić, komandant sjeverne kolone, dvostruki general, crnogorske i ruske vojske, koje će kapitulirati u razmaku manjem od dvije godine, s još četiri stasita komandira, na stubama su donijeli golemo tijelo, iz čije ogromne izlazne rane na leđima se još slivala krv i natapala posnu prželjivu zemlju. Divizijar Gojnić je pred postrojenom počasnom četom Brdske brigade, najstarijem brigadirovom sinu, poručniku Jolu Boškoviću, predao očev nagant sa srebrnom drškom na kojoj je bilo izgravirano šest B. Narodni će pjesnik desetak godina kasnije, poslije dva balkanska i svjetskog rata, zbog stilskih i dramaturških razloga, ali i zato što su Petrovići poslije Podgoričke skupštine obezvlašćeni i poskitani po svijetu, opjevati šekspirijansku dvorsku zavjeru, koju su skovali nevaljali i nečemurni kraljevići protiv naočitoga brdskog vojvode.

Stariji ljudi, učesnici skadarske kaspanice, koji se dobro sjećaju brigadira, kad bi prvi put ugledali Marka, namah su pomislili da se B.B.B. potenčio. No, još više od njihove fizičke sličnosti iznenadila ih je razlika u jačini i bojiđedovog i unukovog glasa: brigadirov govor je podsjećao na medvjeđu riku ili burdanje međe, a Marko je zborio tiho, ravnomjernim tonom, i da nije ponekad gutao samoglasnike, što je naslijedilo većina Dinaraca, mislili bi da slušaju propovijed nekog latinskog popa. Njegova je ozbiljnost bila prirodna – a ne naučena u školi ili vojsci – bez zôra i nametljivosti, kao što je bio slučaj kod pokondirenih mlađih naraštaja katunskih kućića i odžakovića. Pretjerana mučaljivost vremenom postaje asocijalna ili se pretvara u autoritet. Činilo se da Marku nije bilo stalo – premda mu je bilo stalo – hoće li drugima izgledati čudan, pomalo omunjen, ili će im onako silan i naočit utjerivati strah u kosti, barem toliko da ih ne pripušti preblizu sebi. Zato je još u prvoj mladosti izgledao kao da je prvo stario pa se onda mladio. Rijetko se osmjehivao tuđim šalama, kao da ih nije razumio. Samo se jednom, a već je bio primaka šezdesetu godinu, našalio na račun svoje sličnosti s đedom.

Na broju 62. u Bajovoj ulici, dvoje vrata iznad Markove kuće, živio je stogodišnji Andrija Dragović, čija su se sjećanja – kao da su izranjala iz nekog filmskog omnibusa – preplitala sa stvarnim prizorima. Na momente je stogodnik brkao unuka Kićuna sa svojim istoimenim mlađim bratom, kojemu je, na samo pedu od njegovog desnog ramena, kuršum ušao u lijevo uho i izašao na desno oko zajedno s djelovima mozga, u trenutku dok su njih dvojica, s jednim konjskim kliještima, naizmjenice kidali posljednji peti red bodljikave žice ispod samoga vrha Bardanjola. Nije Andrija u ovih šezdeset godišta poslije osvajanja Bardanjola ljudski zaspao šezdeset noći da se s Kićunom ne podavija u snu: da ga nije molio, bogoradio, da se ne javlja u dobrovoljce na turski šanac. Kad bi brata nekako, silom nasramotu, recimo jednom u tri mjeseca, ubijedio da malo zaostane za dobrovoljcima i tako sačuva glavu, ujutro bi cik je zora ustao, i zapjevao, iz svega mozga, ne obazirući se hoće li koga od ukućana probuditi: Muktar pašu sultan kara/ znaš Muktare rđo stara/ ja ti dadoh sto tisuća/ sve birane vojske moje/ da popališ ono kuća/ na Cetinje što no stoje/ da ufatiš knjaz Nikolu/ što mi ne da mirno spati/ čak ni ovđe u Stambolu. Potom je zazivao unuka: Dođi pogani, da teđed nauči jednu staru pjesmu. Posljednjih pet-šest godina, taman negdje otkad su mu sina Vidoja, po sili zakona – zbog pada Aleksandra Rankovića – penzionisali, godišta su mu gubila kalendarska obilježja, i sabila se u neprozirni monument koji spaja žive i mrtve srodnike, negdašnje i današnje vladare, bivšu i sadašnju državu, pa na momente nije razabirao ko je prije nastao a ko potonji nestao. Nije se mogao sjetiti je li Kićun poginuo prije ili poslije proglašenja Gospodara Nikole Mirkova za kralja Crne Gore, iako pamti, kao da sad gleda očima, iz postojene perjaničke čete svu svitu uzvanica na čelu s bugarskim i talijanskim kraljem: kako pedoguzasti kraljev zet Viktorio Emanuilo, u svečanom mimohodu šepuka s taštom ispod ruke a ne sa svojom ženom talijanskom ređinomJelenomkoja je za cijelu glavu viša od njega. Vidoje, pedantni Udbin isljednik, koji je krv pio zatočenim infombirovcima da mu na saslušanjima u jednom zvučno izolovanom podrumu, u dvorišnoj zgradi iza nekadašnje francuske ambasade, rekonstruišu svaki minut tog i tog datuma, kad su se vidjeli s onima što im pošteni ljudi ne bi smjeli ni dobar dan nazvati, što su i o kome pričali, kad su zakazali sljedeći susret, shvatio je da mu je otac izgubio pojam vremena, i da više datume ne računa samo unatrag nego da o nekim prošlim događajima govori kao da će se desiti u budućnosti. Tako je govorio o posjeti Tita i Hruščova Cetinju, na kojoj je Andrija prije deset godina, u avgustu 1963, prisustvovao u grupi starih Crnogoraca u svečanoj narodnoj nošnji, kao o predskazanju u kojemu sebe vidi kako pozdravlja crvenoga baćušku Nikitu Hrušćova, koji zastaje pored njega, zagleduje mu ordene, i srdačno ga, onako bracki, slovenski, tapše po ramenu.

Posljednju godinu prije nego što je Andrija pao u krevet, predveče bi, na promjenu vremena, prije nego što mu snaha donese škudelu tople varenike i komad rumetinova hljeba, uznemireno svaki čas udarao štapom u drveni pod i vikao: đe steđaoli bili? đe je Kićun? Je li poginuo? Jedno veče, na samanoga Svetoga Iliju, pošto starac posrka mlijeko, dremnu malo u stolovači, na trotoaru pred kućnim pragom, kad odnekud naiđe Marko Niković, na Tomosovom mopedu, koji je pod njim ličio na dječju igračku. Zvuk motora razbistri starčev dremež. Marko primijeti da je probudio komšiju koji kožne čizme i zlatom izvezeni džamadan nije skidao ljeti ni zimi: Andrija, pomaga ti Bog.Starac desnom rukom podiže okruglu kapu s crnom deravijom, koja mu je bila do samih vjeđa natkrilila čelo: Dobra ti sreća. Ko si ti? Ovaj mu odgovori, bez premišljanja: Blažo Bošković. Andrija stavi ruku s otvorenim smežuranim dlanom iza uha, kao da ga ne čuje: Što veliš? Ne čujem te dobro, Marko ponovi, sad s punom titulom: Blažo Bajov Bošković brigadir brdske brigade. Starac se poispravi u stolici: Bog te živio. Koliko imaš vojske? Marko ga htjede odobrovoljiti: Deset hiljada. Nekadašnjem komandiru Petrodovdoljanske čete zadrhta bezuba vilica: Rđo, što ne uzmeš Skadar?

Markova majka Marija, nije dobila ime po Svetoj Gospođi nego po ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj, crnogorskoj dobrotvorki koja je osnovala đevojački institut na Cetinju. Vazda je nosila korotnu robu, u znak žalosti za mužem, premda mu nije oprostila, ni na umrloj uri, način na koji joj je saopštio smjenu Blaža Bajova Boškovića s mjesta komandanta Zetskog odreda. Osjetila mu je u glasu prigušenu radost kad je rekao da je Gospodar odlučio da princ Danilo – Petar mu je tepao Danjo – zamijeni njegovoga tasta, Povrh toga je još dodao: Gospodar zna što radi. Nije dugo prošlo i Petar Niković je poginuo na Bregalnici, gazeći rijeku u protivnapadu na bugarske položaje – samo tri mjeseca pošto su Blaža Boškovića donijeli ispod Dečića u krilu od šatora – a ona ga ni njihovom sinu jedincu, kojemu je, kad im je crni glas stigao 28. juna, na Vidovdan 1913. bilo tačno dvije godine i jedanaest mjeseci, nijednom nije pomenula sve dok nije završio malu maturu. Kao da ga je pas izio, rekla je Femija izvanjska Markova tetka po očevoj liniji udata u kuću banjskih vojvoda Baćovića, koja je oduvijek bila kivna na ovu, kako je zvala brdsku prasicu.

Marija je likom sličila Petru, kao da mu je bila sestra a ne žena, a u stvari je zelene oči i bijelu put naslijedila od roda svoje majke, čevskoga soja Baletića. Moglo se reći da je u starosti, sasušena od zlobe i jalovih godina, još uspravnih leđa zbog kojih je bila miljenica Sofije Petrovne Mertvago, upraviteljice đevojačkog instituta, s visokom punđom koja je uokvirila visoko čelo sve više ličila nekom Rembrantovom portretu. Hladnoća njenog karaktera – koji ju je u mladosti, poput kotorskog bedema, štitio od udvaranja nasrtljivih banovinskih načelnika i visokih oficira – i veliki kljunasti nos, u zrelim godinama su joj davali onu patinu od koje običan čovjek strekne i prepadne se. Marija je pazila da i njena odjeća odaje skromnost i strogost. Sva u crnini, samo bez crnog faculeta kakav su nosile seljačke žene, nije imala nakit, osim vjenčane burme na domalom prstu lijeve ruke. U posebnim prilikama, obično subotom, kada je kretala na jutarnji parti kod sestara Vulekić, stavljala je na glavu crni damski šešir, i na lijevoj strani grudi prikačila bi elegantni broš sa sitnim brilijantima, vjenčani dar princa Mirka, koji je bio daljni muževljev rođak po ženskoj liniji.

Dvije sestre Vulekić su živjele na Dvorskom trgu u skladnoj gradskoj jednospratnoj kući s mansardom, u kojoj je početkom 20. vijeka stolovao belgijski vicekonzul, cetinjski trgovac i hotelijer Vule Vulekić, na samo pedesetak metara od nekadašnjeg Dvora kralja Nikole. Subotnji ritual je počinjao tačno u deset sati partijom bridža, u kojoj se trideset godina nijesu mijenjale partnerke. Marija je sjedjela nasuprot vrata salona, ispod portreta Maksima Gorkog, koji je Pero Poček nacrtao na Kapriju 1907. – drugi portret pisca se danas nalazi u Firenci, kod Fabia Počeka, slikarevog unuka – a njena stalna partnerka Jelisaveta Vulekić, nekadašnja ljubavnica ruskog pisca nalazila se s druge strane stola. S lijeve Marijine strane sjedjela je mlađa sestra Stanislava a s desne Mášâ Jergović. Sestre Vulekić su uprkos dubokih godina, opštoj oskudici, i kako su govorile, strašnom poseljačenju Cetinja, pokušale održati manire odnjegovanih svjetskih žena. Iako često uronjene u zbrkana sjećanja ličnih propuštenih prilika i čudesnih susreta u tolikim previranjima svjetova, na momente je iz njih probijala negdašnja žovijalnost i šarm nestašnih dvorskih dama.

Mladost i drskost često idu u susret srećnim okolnostima, i njihovo prijateljstvo iz djetinstva s princezama Ksenijom i Vjerom, sestrama talijanske ređine, otvorilo im je vrata čuvenih rimskih palata s monumentalnim kolonadama i stropovima toliko visokim da se svaki pridošlica u njima osjeti još manji i beznačajniji. Istina, avantura prpošnih Montenegrinki plebejskog porijekla u salonima rimskih patricija, diplomata i umjetnika bila bi kratka i anonimna, kao i mnogih drugih koje su iz dalekih provincija s velikim nadama došle u Rim, da im se nije našla pri ruci jedna prava Rimljanka, čiji su preci više koljena bili plemstvo vječnoga grada nego što se bilo koji crnogorski pametar može sjetiti ili izmisliti broj pâsova svojih predaka sve do Ivana Crnojevića ili Pavla Orlovića. Umbertina Poček je kćerka maršala Dvora Kraljevine Italije, Gvida Gvinićelija, i prosto je bila luda za mužem i njegovom malom i bijednom, ali viteškom zemljom. U tom trajnom romantičarskom zanosu o slobodnom narodu koji nije ištetila civilizacija – koji nije posustajao ni poslije pada talijanske monarhije i pobjede komunista u Jugoslaviji – Umbertina je, kao dobrovoljka, zajedno s mužem učestvovala u bici za Skadar, primila pravoslavnu vjeru, naučila crnogorski jezik i prevela Njegošev Gorski vijenac na jezik Dantea i Leopardija. Dvije skromne i pretenciozne prispjenice, rumenih obraza, svježe kao lovćenska rosa, dobrodošle su živahnoj i prostodušnoj kontesi da ih pokazuje kao egzotične eksponate pomalo letargičnom i bezidejnom plemstvu koje je manje-više živjelo od slavnog imena i imetka što su ih naslijedili od svojih predaka.

Stara aristokratija ionako nema druge brige osim da sebi osmišljava ugođaje, i dvorska svita se poslije Nove godine selila na Kapri. Sestre su obično odsijedale, zajedno s maestrom i Umbertinom – koja je dobila ime po svom kumu prijestolonasljedniku Umbertu – u vili Oliva, ispred koje se nalazilo čudesno maslinovo drvo s dvije krošnje koje je prema legendi zasadio Marko Antonije poslije jednog povratka iz Galije. Vilu je konte Gviničeli, maršal Dvora i glavni kraljev finasijski savjetnik, otkupio od propalog brodovlasnika Luke Antininija. Ovoj transakciji se najviše obradovao zet slikar koji je obožavao Kapri zbog strmih obala i brojnih pećina, koje su ga podsjećale na njegovu domovinu. Svakoga jutra, kada nije kišilo, Pero i Umbertina su oblizili glavice oko Anakaprija, dok su sestre lješkarile i smišljale planove za večernji provod. Najburniju, i najkraću romansu Jelisaveta je imala s proleterskim bardom, koji je iz svojih zimovanja na ovom mondenskom ostrvu prikupljao snagu za veliku revoluciju koja će uveliko promijeniti svijet, ali i pravio skice za građu svoje čuvene drame Na ljetovanju.

Pero Poček je postao dvorski slikar s vilom u Roka di Papa, u blizini rezidencije Savoja, u zdravlje svoje vršnjakinje Jelene, koja ga je zapazila još za vrijeme posljednje ljetnje ferije koju je provodila na Cetinju, prije diplomskog ispita na Institutu Smoljni u Petrogradu. Mlada princeza je jašući cetinjskim poljem, ispod Krša Voronjina, zapazila jedno otutašno momčece gdje čuva ovce i nešto crta kredom na kamenu. Pritegla je uzde bijeloj arapskoj kobili, lagano sjahala i zagledala se u crtež na kamenu, pa onda u momčića. On je bio nacrtao ovcu s ljudskim očima i oblikom lobanje koja je više podsjećala na konjsku nego bravlju. Dođi popodne u Dvor da ti pokažem moje crteže. Bistri i naočiti mladić se dopao Gospodaru, koji mu je poslije Jelenine vjeridbe za rimskog monarha ponudio stipendiju za likovne akademije u Napulju ili Parizu. ( Dvorska opozicija je šuškala da je mladić izabrao Napulj da bi bio blizu Jelene, a bjelaši su, poslije 1918. podbadali nikoliste da je stasitog prijestolonasljednika Umberta pravio Pero Poček a ne onaj kepec kome se mogla kokoška nakljuvati iz guzice da se ne propinje. Poček je uz crnogorske teme i likove iz Gorskog vijenca volio portretisati čuvene ljude, bogate patricije i kapitaliste zbog para, i siromašne umjetnike iz ćefa ili zbog sjećanja na svoju nemaštinu. Maksim Gorki je pristao da ga slika, pod jednim uslovom: da napravi dva porteta, jedan da slikar zadrži za sebe a drugi da pisac pokloni mladoj Montenegrini, od koje je bio duplo stariji.

Stanislava je bila bolje sreće na Kapriju: umjesto da se i ona spanđa s nekim manitim sangviničnim pjesnikom ili lokalnim galebom koji povazdan obigrava oko usamljenih strankinja, zavela je jednog pristalog gospodina. Georgi Bobrov, bugarski ambasador u Rimu je bio udovac, s dvoje odrasle djece, ali još mladolik i vesele naravi. Prirode su im se pogodile, jer su jedno i drugo uživali u javnim predstavama moći i prestiža, a s druge strane su bili lišeni strasti i velikih ambicija. Stoga je do samoga kraja – dok se ambasadorov život nije iznenada ugasio od virusnog meningitisa, u proljeće 1928 – njihov dvadestogodišnji brak proživljen bez ijednog skandala ili velikog nesporazuma. Štoviše, njihova veza je, uz zajedničke zablude i fascinacije, učvršćavala još jedna bogomdana pogodnost. Svako je od njih u onome drugome pronašlo ono što mu je nedostajalo: ambasador je ponovo otkrivao svježinu i lakoću mladosti a Stanislava se konačno dokopala položaja za koji je vjerovala da će joj obezbijediti trajni društveni prestiž i sigurnost. Sestre su se zanimale za politiku više u obliku trača i nužne konvencije staleža kojemu su težile nego što su se trudile da istinski istražuju zamršene uzroke koji utiču na stvaranje dominacije jedne klase, jedne ideje ili samo jednog čovjeka. Ipak, bile su dovoljno inteligentne da razumiju kako im sudbina, kao svim osobama klasno neodređenim s nejasnim talentima i još nejasnijim znanjima i vještinama, presudno zavisi od političkih silnica, koje preko noći najveće moćnike pretvaraju u bića bespomoćna i nepotrebna bilo kome. Koliko god su se klonile – praveći se još bezazlenijima nego što su u stvari bile – od mračnih zavjera i intriga u neprestanoj borbi za sticanje i odžanje moći nijesu se mogle sačuvati velikih previranja svjetova kojima su pripadale. Prvi veliki istorijski lom, nestanak crnogorske kraljevine 1918. dobro su podnijele, jer su još bile mlade i zavodljive, a ambasador Bobrov je bio na vrhuncu karijere. Bugarski kralj Ferdinand ga je vratio u Sofiju i imenovao za Višeg Savjetnika Njegovog Kraljevskog Veličanstva. Poslije ambasadorove smrti njegova penzija je udovici, koja se vratila u Rim, redovno isplaćivana sve do septembra 1943.

Poslije kapitulacije Musolinija sestre su brže-bolje – ne javljajući nikome odlazak iz Rima osim Počecima, koji se nijesu odazivali na telefonske pozive – spakovale četiri velika kufera u kojima su natisnuli garderobu, portret Maksima Gorkog, parfeme, kreme, losione i srebreni ejscajg za dvanaest osoba s monogramom Vitorija Emanuila, koje je Stanislava dobila za vjenčani dar od kume Umbertine i napustile stan u Via Aurelia, koji je ambasadoru Bobrovu u svoje vrijeme služio i kao rezidencija. Ključ od stana su ostavile kod gospođe Albertine, žene majora Dina Kjeze, i zamolile je da ga preda na čuvanje Jeleni Poček. Crnomanjasti crnokošuljaški mađore Kjeza ih je – presvučen u civilno odijelo – odvezao do glavne željezničke stanice, kupio im karte za vagon prve klase u vozu za Trst. Dalje putešestvije su nastavili autobusom do Fijume, i onda brodom do Dubrovnika. Od luke Gruž do Kotora svojim autom ih je dovezla Marija Osvaldini Popović, žena doktora Steva Dunjaševa, a do Cetinja ih je prebacio Ilija Maher, čiji je crveni ford u opštoj bijedi i zapuštenosti krajolika dok je grabio uz kotorske serpentine prema crnim brdima podsjećao na holivudske sekvence filmova iz egzotičnih krajeva. Sljedeće jeseni, upravo 13 novembra 1944. u Cetinje je umarširala osvetnička i slavodobitna vojska s crvenom zvijezdom na kapi, i onda su im, jedan za drugim, u sljedeće tri godine pristizali samo crni glasovi: svi oni koji su bili važni u njihovim životima, koje su mogli pozvati, ako nedaj bože dođe stani-pani, namah su izgubili moć, ugled, građanska prava, neki i živote. Neke vijesti su saznali odmah, istu noć, a druge su stizale i sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Mnogi su se jednostavno bestragali, kao u doba velikih epidemija ili prirodnih stihija. Javljale su se i protvrječne glasine, na primjer, da je doktor Stevo Dunjev Popović u Riminiju, u trenutku rastrojstva pucao sebi u glavu, pošto je čuo da je Krsto Popović poginuo u okršaju s oficirima Ozne, drugi su tvrdili da ga je partizanski razarač potopio u engleskoj podmornici kod Bigove dok je čekao odmetničke vođe, do trećih je stignula vijest da je pobjegao u Argentinu, i da se zaposlio u gradskoj bolnici u General Madrijagi. Trebalo im je punih osam godina, do iza Staljinove smrti, da pohvataju sve konce o tolikim crnim sudbinama: da se doktor Gordić ubio, da je Novica Radović strijeljan s još dvadesetak nacionalista, da je ministar Petar Plamenac osuđen kao saradnik okupatora, da je bivši predsjednik kraljevske Vlade Jovan Plamenac, bez suda smaknut u Crmnici, da je Marija Pia Grimaldi emigrirala u Egipat, da je konte Malatesta spao na prosjački štap, da je profesor filozofije Simeun Bobrov, đever Stanislavin, obješen na stubu za ulično osvjetljenje 10 septembra 1944. ispred Narodnog sobranja, samo dvadeset četiri sata nakon što je Otečestveni front preuzeo vlast…

Sestre Vulekić su Mariju Niković smatrale uobraženom provincijalkom a ona njih raspusnim i pokondirenim babama, s čipkama i dekolteima, koji su više priličile bjelosvjetskim šiparicama nego smežuranim staricama. Godine su polazile, ali se sestre nikada do kraja nijesu posvađale – kako su je posprdno zvale među sobom – sđeneralicom, jer ono što će ih u novom vremenu približiti i zajednički obilježiti mnogo više je odredilo njihovu sudbinu od velikih suprotnosti u pređašnjim navikama i karakteru, koje ni u starosti nijesu minjenjale. Onim dijelom pameti koje je još bio koliko-toliko očuvano, i dovoljno bistro da iz svog sve užeg vidokruga mogu razaznavati nove pojave i političke mijene, shvatale su da ovim novim vladarima, pobornicima svjetskog proleterijata – koji su vjerovali, kao i njihovi prethodnici, da će vladati najmanje hiljadu godina – one moraju ličiti na nekakve prijepotopske crne tičurine. Zato su svakosubotni rituali na Dvorskom trgu bili lišeni radosti, ali i sumnji, poput nevoljnika u crkvama, kasarnama ili zatvorima koji uporno nastavljaju svoje vazdakanje navike iako su vremenom zaboravili njihovo prvobitno značenje.

Četvrta partnerka u igri karata je bila sitna, na prvi pogled neugledna i naizgled ravnodušna žena. Njeno tijelo je bilo lako i skladno, kao u djevojčice, ali pokreti mirni i kontrolisani, poput osoba koje su dugo praktikovale duhovne vježbe ili su pomirene sa sobom i svijetom. Malo se i rijetko upuštala u prazne priče i tračeve o zaludnjim prinčevima, ambicioznim princezama, srpskim špijunima, austrijskim špijunima, dokonim diplomatama, dvorskim poltronima – kako je Duka Matanović govorio – nabiguzicama. Sestre Vulekić su se neumorno nadgornjavale u tome koja će se prije sjetiti ponekad smiješnih ili tragikomičnih pikanterija, ne obrativši se nijednom njihovoj neuglednoj gošći u ispranoj sirotinjskoj haljini sa sivom kratko potšišanom grguravom kosom koja je podsjećala na pucvalu, iako je ona jedina među igračicama bridža od samog rođenja bila dio onog skromnog, ali poletnog dvora s harizmatičnim domaćinom koji je maštao da će osvojiti cijeli Balkan.

Jer, Mášâ Jergović je bila kćer Gospodina Boža Petrovića. A svaki Crnogorac, mali i veliki, znao je ko je Gospodin Božo, jer Crna Gora je imala jednoga Gospodara i jednoga Gospodina. Gospodin Božo Petrović je – kao i njegov rođak Nikola Mirkov – bio pariskiđak, komandant Južnog fronta u Veljem ratu, i prvi predsjednik Vlade poslije Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata. Marija se – koju su otkad pamti za sebe zvali Mášâ – kao i njene starije rodice Nikoline kćeri, školovala na Institutu Smoljni u Petrogradu. Uoči same objave rata Austro-Ugarskoj udala se za sina ministra Jergovića, koji je dobio očevo ime, pa su ga zvali Filip Mali. Istina, kršteno ime njegovog oca nije bilo Filip nego Frano, koji je poslije dolaska iz Dubrovnika na Cetinje oženio kćer cetinjskog ljekara Jakova Salambrosa, Jermena, i promijenio vjeru i ime. Frano ili Filip je bio Katica za sve u maloj knjaževini i kraljevini. Za nešto više od dvadeset godina službovanja imao je barem dva puta toliko različitih službenih i volonterskih poslova, činovničkih i državničkih funkcija, koje je bez razmišljanja prihvatao, i isto tako ih se lako odricao. Njegova oduševljenja su bila silovita i neprestana a razočarenja kratka i burna. Kao svaki rođeni mistifikator pridavao je viša značenja svemu čega se dohvatio, bez obzira je li bio u ulozi prvog školovanog crnogorskog agronoma, pisca Školske bašte, glumca u Balkanskoj carici, člana Uprave Biblioteke Njegoš, predsjednika Klizačkog društva Ćipur, upravnika Zemljodjelske škole, profesora Cetinjske gimnazije, urednika Glasa Crnogorca, člana i predsjednika Glavne državne kontrole, ministra finansija i građevina…

Mášâ i Filip Mali su zajedno odrasli, kao da su jedna familija, jer je Gospodin Božo u neku ruku bio patron i savjetnik starijem Jergoviću. Često je s njim lomio glavu po cijelu bogovetnu noć, objašnjavajući mu, po sto puta, da ne može sve na brzu ruku, da nije moguće u jednoj godini ili deceniji preskočiti vjekove zaostalosti. Jednom su se toliko poriječali oko gradnje željezničke pruge Virpazar – Cetinje da je Gospodin Božo, uvijek odmjeren i pribran, crven u licu skočio na noge, udario štapom po tavulinu, i viknuo: Muč, maniti Latine. Kuđ te đavo donese ovamo. Ka da nam je malo bilo ovijeh domaćih manitová, no si nam ti još treba. Mášâ je, pak, prvi put pogledala Filipa Malog kao muškarca tek ono ljeto kad je on postao doktorant filozofije a ona dobila diplomu carskog ruskog instituta. Njih dvoje, on iz Beča a ona iz Petrograda, vratili su se isti dan, na Trojičindan, 11. juna 1914. na Cetinje.

Pošto Jergovići i Salambrosi nijesu  imali rodbine na Cetinju, Filip Mali je sjutradan, čim se raspakovao, prvo otišao u vizitu kod Gospodina Boža. Mášâ je otvorila vrata, i prije nego što mu je rekla da joj je otac otišao u Nikšić, da obiđe imanje u Brezoviku, pozvala ga je na čaj. Mladić joj se odmah pohvalio da mu je profesor emeritus G. V. Haler prihvatio doktorsku tezu, Svijet kao predstava i volja za moć – Šopenhauerov uticaj na Ničea. Mášî se nije previše dojmila pretencioznost naslova, i povezanost između Šopenhauera i Ničea, više je razumjela u psihološkoj nego u filozofskoj ravni: Ničeove arogantne tekstove, koji kao da su pisani u groznici, pod visokom temperaturom, više je smatrala poezijom i pamfletom nego filozofijom, i nije mogla odoljeti da ga vragolasto ne pita, otkud je sin ličkog agronoma postao sljedbenik dionizijskog pjesnika-filozofa. Mladić nije shvatio ironiju – mladi filozof je bio suviše zanesen da bi prepoznao podbadanje – i vas crven u licu počeo joj je objašnjavati da su njegovi duhovni afiniteti naslijeđeni od majke Lilijan – koje se sjeća kao kroz maglu, jer je imala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće od kojega je umrla kad je njemu bilo nepune tri godine – koja je unuka rođene sestre velikog jermenskog barda romantizma Hačatura Abovjana.

Mášá ga je oduševljeno uhvatila za rukav, onako djetinje kao nekad – kao da je tek sad otkrila Filipovo jermensko porijeklo – i odvukla u svoju sobu vadeći iz neraspakovanog kufera dvotomni ruskojermenski rječnik A. Isakjana. Grozničavo je prebirbirala po gomili povezanog i razlistalog papira da što prije dopre do dvije tvrdo ukoričene knjižurine. Broširane i lijepljene knjige i teke su se od dugog puta zgužvale i gotovo raspale: i kao po nekom proviđenju, u dnu kufera na rječnicima je ležala zbirka pjesama Filipovog pobočnog pretka, jermenskog Njegoša, čiji je portret na naslovnici svjedočio da je njegovo usko srezano lice sa malo izbečenim svijetlim zjenicama, u nepredvidljivoj mutaciji gena, u četvrtom pâsu, naslijedio sin bjelopute vižljaste Jermenke i dežmenkastog ličkog agronoma. Viđi kako ti liči, prebacila mu je ruku preko ramena, kao u vrijeme dok su zajedno igrali kobalice. Filip se nije više dječački izmicao i uvlačio glavu u ramena već ju je desnom rukom uhvatio oko pasa i privukao snagom koju od njega nije očekivala – možda se zbog toga nije opirala – a lijevu joj zavukao ispod lagane ljetnje haljine od cica uhvativši je za hladno znojno bedro vještim i sigurnim stiskom mužjaka, koji je već bio prevrnuo cijelu duzinu bečkih frajli. Godinama će kasnije sama sebi objašnjavati zašto mu se tako lako, bez riječi, prepustila i privila uz njega, iako dotad muška ruka nije bila pala na njeno stegno.

Devet nedjelja poslije, na samo Preobraženje, tačno dvije nedjelje nakon objave rata, vjenčao ih je, u Vlaškoj crkvi, u užem porodičnom krugu, kako to priliči ratnom stanju, mitropolit Mitrofan Ban. Dva dana prije vjenčanja Filip Mali je vanredno unaprijeđen u čin poručnika i postavljen za sekretara svome vjenčanom kumu princu Petru, Velikom vojvodi Zahumskom. Raspusni – opozicija je govorila ponjemčeni princ – kojega je od četvrte godine podizala u dvorcu u Darmštatu njegova sestra Ana Batenberška nije bio jedini germanofil u kraljevskoj familiji. (Ova politička struja na čelu s prijestolonasljednikom Danilom – koji je dvorskoj Odžakliji ljutit što ne može izmoliti oca da se okane ratne politike bacio mašíce kojima je razgrtao žar i viknuo: Dabogda se naše oči više nikada ne viđele – htjela je prihvatiti mirovni ugovor s Bečom, u kojemu bi Crna Gora kao zamjenu za neutralnost u najavljenom ratu priključila Hercegovinu i Skadar).

Mladi princ je smatrao pitanjem časti da njegov pobočnik govori tečnije njemački jezik od austrijskih oficira, uglavnom Slovena, s kojima će pregovarati o prestanku bombardovanja Cetinja iz vazduha i poštovanju ratnog prava. Pregovori su bili beskorisni za Crnu Goru – samo su potvrđivali nemoć njene iznurene i desetkovane vojske – ali ne i za mlađeg Jergovića, kojega je poslije pada Lovćena i kapitulacije Cetinja znanje jezika i poznanstvo s glavnim austrijskim pregovaračem na južnom bojištu pukovnikom Hupkom, Slovakom iz Banske Bistrice, spasilo od internacije u mađarski logor Boldogason. Slovak je – prema izvještaju apisovca Maja Ljesara srpskom pukovniku Petru Pešiću – na posljednjem sastanku predstavnika dvije vojske u Budvi ispijao s princom Petrom, jednu za drugom, dvanaest viljemovki na eks, tako da se zapovjednik odbrane Lovćena nedolično ljuljao i zaplitao jezikom. Pukovnik Pešić je pročitao u izvještaju da je pukovnik Hupka posebno opasan jer je dvostruka ličnost : prepredeni obavještajac i suptilni poznavalac psihologije i mentaliteta Balkanaca, i s druge strane zaneseni posvećenik Sturm und Drang(bujnosti i plahovitosti), koji je znao napamet, u njemačkom originalu, mladalačke pjesme Geta i Šilera, i cijele pasuse glavnog Šopenhauerovog djela, Svijet kao volja i predstava. On u pregovorima nije isticao nadmoć pobjednika i svako malo je potencirao oduševljenje što su oficiri školovani u Hajdelbergu i Beču predstavnici poludivljiih brđana, koji su do juče odsječene neprijateljske glave naticali na kolac. (Hupka se sâm ponudio mladom prinčevom sekretaru da će ga, bez obzira na ratne okolnosti, preko svojih veza snabdijevati literaturom potrebnom za dovršetak doktorata. Filip Mali mu se lijepo zahvalio na ljubaznosti, i cijelu godinu – dok Hupka nije vraćen u Sarajevo – izbjegavao je ponovni susret s neprijateljskim oficirom koji se na Cetinju bio uselio u zgradu bivšeg ruskog poslanstva.

Nove knjige mu i nijesu bile potrebne, jer je pred isti prazni papir, koji mu se bjelasao pred očima, svako jutro tačno u osam sati sijedao za radni sto i tačno u podne ustajao. Na velikom hrastovom stolu sa izrezbarenim crnogorskim grbom, koji je Gospodin Božo dobio na poklon od tršćanskog brodovlasnika Nikole Dabinovića, bile su razbacane knjige s umetnutim papirićima, kao i sveske s ispisanim citatima i koncipiranim tezama, ali svaka rečenica iz koje bi se razrastala slojevita filozofska i psihološka naracija o uzročnoj povezanosti dva mračna genija činila mu se dozlaboga banalna i slaboumna. I tako je dvije i po godine ponavljao isti ritual praznoglavog sjedjenja prateći godišnja doba na granama brijesta ispod prozora – čije je lišće s proljeća zaklanjalo zapadno pročelje pozorišta Zetski dom – sve dok se nije tog posljednjeg jutra avgusta 1918. odnekud odvezalo toliko zatomljenih i neosviještenih misli da ih je pelikanovo nalivpero jedva pratilo i sustizalo. Prave bujice riječi složenih u jasne ideje nadolazile su odnekud i prosto gutale do juče neosvojivu bjelinu papirnih listova s monogramom Njegovog kraljevskog visočanstva Nikole I, koji je u tom momentu tumarao, od nemila do nedraga, između dvorca u Neju i ljetnjikovca u Kap Antibu. Do rimokatoličke Nove godine rukopis je narastao na preko dvjesta pedeset pisanih strana, i Filip Mali se, kao i svi pisci koje pritiska sumnja u svoje sposobnosti, uzoholio kao da je osvojio teško pristupačnu tvrđavu. Hvala bogu da poštanski saobraćaj poslije svakog rata proradi prije nego što se uspostave diplomatski odnosi među sukobljenim državama, tako da je bio naumio poslati pismo profesoru Haleru, o tome da će doktorsku tezu završiti do prvog maja 1919.

Šestog januara predveče, kao što je to običaj, Filip Mali je naložio badnjak, tanku hrastovu granu sa nekoliko grančica i listova žutih kao skadarski kotroban, koju mu je – kao i prethodne četiri godine – isped ulaznih vrata jutros u cik zoru ostavio prvi komšija Vaso Milunović. On i Mášâ su ostali sami na Cetinju, jer je Gospodin Božo iznenada otišao u Nikšić, a stariji Jergović se isto tako nenajavaljeno spustio u Rijeku Crnojevića. Paganski ritual prema kojemu su naši preci vjerovali da je u hrastovom drvetu dobri duh oboje su smatrali praznovjerjem, ali im je bilo toplo oko srca dok gu prilagali grančice u veliku gvozdenu peć i zalivali ih crnim vinom, jer ih je podsjećao na djetinjstvo kad su sjedjeli na podu pokrivenim slamom u njihovim kućama punih čeljadi, čekajući glavu familije da vikne s vrata, Dobro veče, i nazdravlje vi Badnje veče, i svi mu oni uglas odgovorili, Dobra ti sreća, i s tobom zajedno, i ova i svaka. (Od ranoga jutra, prvo od Orlova krša, kasnije iz pravca Pišteta i Crne Grede čuli su se pojedinačni pucnji iz pušaka i štekćanje mitraljeza.  Filip je, kao da je nešto otprije znao, pogledao ženu nekako s visine: Počelo je.I opet zaćutao, kao što ćute ljudi uključeni u tajne i opasne urote. Mášâ je oko podne otišla u dućan kolonijalne robe brkajlije Milunovića, tobož da kupi voštane svijeće. Krupni trgovac, koji im je svake godine donosio hrastovo drvo debljine muške stegne i dužine tri-četiri metra, sjedio je sâm u radnji iza zaključanih vrata. Kad je vidio pred vratima blijedu komšinicu s bijelom krznenom kapom na glavi ćutke joj je otvorio vrata slegnuvši ramenima u znak izvinjenja što su blagoslovena drva, koja je iz okolnih brda donosio sebi i njima, ove godine tanka kao kažiprst i liče na brstinu. Pošto je zaključao vrata za gošćom zbunjeno je stavio ključ u džep i muklo joj rekao: Biće još jedan krvavi Božić. Onda joj je potanko ispričao da je u svitanje, čim je okrenuo od Donjega Kraja put Jabuke zazreo patulje oružanih ljudi kako se raspoređuju po uzvisinama, pa je brže-bolje kosijerom ubrao prvu mladiku pored puta, i onda se polako okrenuo natrag da ne bi ko od ustaša pomislio da je on srbijanski agent kojega su poslali u izvidnicu).

Filip je, pošto je popio čašu crmničkoga vina i pojeo grsti barskih suvih smokava, nakanio napisati pismo starom profesoru, u kojemu će ga zamoliti da mu – ako je moguće na jesen nastupajuće godine – odredi datum za odbranu doktorske teze. Dok je sijedao za pisaći sto, odjednom ga je iz čista mira – ranije ga nikad ni glava nije zaboljela – obuzela nekakva studen od koje se vas tresao, iako je na sebi imao bundu obloženu medvjeđim krznom. (Posljednje dvije ratne zime nije sa sebe skidao bundu, jer su seljaci s Konaka drva za ogrjev na karíma morali dogoniti za okupatorsku upravu). Ruka ga više nije slušala, odložio je pero i htio je ustati, ali su ga bila izdala koljena, pa je morao tražiti Mášînu pomoć da se dovuče do kreveta. Iza ponoći vatra ga je toliko osvojila da je govorio čas naški čas njemački, čas je pominjao Mášu čas izvjesnu Frau Marlen, dok nije potpuno zaćutao, tako da se čulo samo njegovo teško i isprekidano disanje. Sjutradan oko podne komšija Milunović je jedva uspio – iako je kuća Jergovića samo pedeset metara udaljena od bolnice Danilo I – nekako izvući iz operacione sale, mladog doktora stažistu, koji je asistirao doktoru Petroviću. (Drugi hirurg, doktor M. Klisić je bio nestao u toku noći: još se nije znalo jesu li ga ubili bjelaši ili se odmetnuo u brda). Krupni brkati trgovac je, dok je ljekar otvarao ljerkarsku torbu s instrumentima, prišapnuo Mášî da su zelenaši postavili ultimatum srbijanskoj vojsci da napuste grad, inače će ga oni koliko je danas silom uzeti. Mladi suvornjavi ljekar s crnim kolutovima oko očiju zbog nespavanja nesigurnim rukama je pregledao bolesnika, koji se toliko smirio da se jedva čulo njegovo sve tiše disanje. Plotuni s okolnih brda u toj tišini – koja je Mášî pritiskala bubne opne – podsjećali su na posmrtnu počast. Doktor je ćutke ustao od kreveta tražeći domaćici vodu i ručnik da opere ruke. Máša je smeteno polivala vodu iz bokala u ispružene doktorove dlanove loveći njegov pogled. Ruka s bokalom je onespretila, zadrhtala i skvasila mu desni rukav od kaputa. On je već slomljen od tridesetočasovnog bdenja nad ranjenim vojnicima, koji su isto tako tražili nadu u njegovim očima, nekako drvenjasto pružio ruku da uzme ručnik koji je žena bila prebacila preko ramena i procijedio kroz zube, tiho kao da se boji da će ga čuti neko treći: Španjolica.

Filip Mali je umro, na Šćepandan, treći dan Božića, na isti datum kad mu se prije pedeset devet godina u Vrbici kod đakova rodio njegov otac Frano, čiji se otac Jakov, austrijski narednik rodom iz Ličkog Lešća, domazetio u Slavoniji oženivši folksdojčerku Ilonu Žagmešter. Frano ili Filip je doveden u pratnji dva žandarma, lička Srbina, na sinovljevu sahranu, a Gospodinu Božu – koji je ležao u istoj sobi u Jusovači s ministrom Jergovićem i još dvadeset i dva zelenaša – kao navodnom podstrekaču Božićnog ustankađeneral Milutinović nije udovoljio molbi da se oprosti od zeta. Već sjutradan su Gospodina Boža iz zloglasnog turskog zatvora koji je sagradio podgorički zabit Juso Mučin, po direktnoj naredbi njegovog daljnjeg rođaka Aleksandra Karađorđevića, internirali u Sarajevo.

Mášâ je, čim je Filip Mali izdahnuo – a izdahnuo je toliko tiho da ona nije bila sigurna da je umro dok nije osjetila da su mu damari iza šake mrtvi i studeni – prije nego što je poslala glas o smrti, svom i pokojnikovom ocu – preko vojvode Steva koji je morao znati gdje se nalaze viđeniji protivnici novog režima – na brzinu je, gotovo panično, složila stranice muževljevog rukopisa pored crne pisaće mašine marke adler. Već je bila odlučila da će poslije četrdestnice, kad duša pokojnikova dobije rajsko naselje, početi prekucavati rukopis. Više se premišljala što će uraditi sa svojim papirima, koje je krijući ispisivala za kuhinjskim stolom dok je Filip Mali sjedio u radnoj sobi. Mášâ je uvijek bila okružena gomilom rječnika, i dok je, recimo, gulila krompir ili peglala, jednim okom je pogledivala u otvorenu knjigu. Njena fotografska memorija i muzikalnost su joj pomogle da lako uči jezike, ali su je i iscrpljivali, jer je svepamtila, što treba i što ne treba. Svaki tren života, od svoje druge godine. (Jednom se povjerila Jelisaveti Vulekić, koja se sjećala samo balova, udvarača i velikih salona, da je prokletstvo sve pamtiti).

Ako je nekoga srela i poslije pedeset godina, sjećala se i sitnih, za većinu ljudi, neobičnih detalja, od toga kako je ko bio obučen, kako ju je pogledao, što joj je rekao, kamo je otišao… Imala je još jednu osobinu, koja nije tipična u kulturi siromaštva i svakojake oskudice. Radovala se da drugima – više nego i oni sami – pričinjava mala iznenađenja, sitne poklone, podsjećanja na godišnjice zaruka i porodične svečanosti, ponovne susrete nekadašnjih prijatelja. Zato je bila odlučila da mužu, zatvorenom u nezagrijanoj radnoj sobi, ponosnom a ipak slabom, s glavom u šake, koji se samozatočio, jer su mu svi živi drugovi pobjegli u emigraciju ili su internirani u austrougarske logore, podari jermensko-srpski rječnik (kad je srpski general u novembru 1918. postao vojna i civilna vlast na Cetinju, na naslovnom papiru prekrižila je srpski, i dopisala crnogorski). U trenutku je pomislila, dok su Filipa Malog, u istom onom crnom fraku u kojem se vjenčao, s kreveta prenosili u oblanjanu skrinju, da građa za rječnik poslije njegovog odlaska više nema smisla, i da gomilu papira treba staviti pod kušin ispod mrtvačeve glave. Onda se isti čas alavertila da sa smrću sve ne umire, i posložila je rukopis sa ostalim knjigama na Filipovom stolu. Nekako je sramežljivo, kao prepadnuto, kao da nešto krade, uzela svoje spise iz kužine i postavila ih na radni sto pored muževljevog rukopisa.

Četvrti dan poslije muževljeve sahrane shvatila je da ne može izdržati četrdeset dana da samo bulji u plafon i pogleduje u zimski pejzaž pod prozorom, pa je sjela za pisaći sto ujutro na Mali Božić, tačno u osam sati, i dva sata prekucavala i redigovala Filipov rukopis, a od deset do podne je istraživala jermensko-ruskocrnogorske leksike i sinonime. Rječnik je polako narastao, iako se žalila da joj fali živi ruski jezik i višetomni etimološki rječnici A. Končalovskog. Treće godine je bila stigla do slova o, i onda je sve zastalo, i krenulo unatrag prema početku, jer je izgubila pouzdanje u definicije i značenja domaćih riječi i sinonima, kao i u to što je književni izraz a što lokalizam. Mnogo godina kasnije je sa dna šifunjera izvukla sasušenim beskrvnim prstima balu već požutjelih listova i polako ih prelistavala. Pamtila je svaku stranicu i svaku riječ, kao da ih je juče ostavila a ne prije četrdeset godina. Sad su joj ondašnje iluzije – i zanos i očajanje – izgledale luckaste i tuđe, kao neki tuđi film.

Pošto je shvatila da neće završiti rječnik, i izgubila svaku ideju čim bi se sad zanimala, sigurno bi presvisnula nad toliko beskorisnog papira koji nikome neće trebati da je jednog lijepog proljećnjeg dana – tih poslijeratnih godina proljeća su bila kišna a jeseni sunčane – ispred Dvorske crkve na Ćipuru nije presreo Dušan Vuksan, novopostavljeni direktor Državnog muzeja. Ona je oborila glavu vidjevši da joj ide u susret, jer je navikla da je činovnici nove vlasti gledaju poprijeko ili da prođu pored nje kao pored turskoga groba. (Nije je toliko brinula tišina oko nje koliko poniženja njenog oca za kojim je nikšićka balafurdija alakala: Gospodin Božo, Gospodin Božo, kad će ti se vratiti Nikolica?) Pokušala se sitnim korakom izmaknuti da prođe pristali crnomanjasti čovjek s cilindrom i elegantnim štapom s ručkom od slonove kosti. No, on je zastao i uljudno je odmjerio.

– Dobar dan, gospođo Jergović. Kako ste?

– Hvala na pitanju. Dobro. Kako ste Vi? – htjela je kazati hladno i odrješito, ali grlo joj je bilo suvo, suvlje nego da je glasno opsovao.

– Vidite, nema slučajnosti u životu. Ovih dana se raspitujem za Vas. Znate, Vaš pokojni svekar ministar Jergović, inače moj zemljak – on je iz Ličkog Lešća a ja iz Medaka – presudno je uticao da dođem 1910. iz Bjelovara na Cetinje. Pokazaću Vam jednom prilikom to pismo. On je bio nepopravljivi idealista, slovenofil. I mene je bio zarazio vjerom  u ovaj mali Pijemont na Ćipuru, kao u  izviiskru slovenskog oslobođenja. Kao  što i sami znate napravljene su mnoge  greške, ali ih više ne možemo ispraviti.  Znate, Vaš pokojni svekar mi je ponosno  govorio o Vašem talentu za strane jezike,  da aktivno govorite osam stranih jezika, i  među njima jermenski, turski i novogrčki.  U našem arhivu, na primjer, niko ne zna turski jezik, a poslije francuskog, ruskog  i italijanskog najviše građe imamo  na turskom jeziku. Taj dio još niko nije  dotaknuo, i to bi za Vas moglo biti  veoma interesantno. Prošlost ne možemo  promijeniti, ali je možda možemo malo  osvijetliti. S obzirom da ste sad nastanjeni  na Cetinju očekujem da ćemo sarađivati.  Dođite sutra na kafu. – Govorio je  povišenim pomalo svečanim tonom, kao s  nekog balkona, ali familijarno: kao što to  čine ambiciozni obrazovani Dinarci, koji  opijeni sadašnjom važnošću hoće svima  i odmah pokazati koliko su odskočili od  prostog seljačkog porijekla i ponižavajuće  bijede u kojoj su odrastali.

Muzejski arhiv je bio u zgradi u kojoj  je stanovala dvorska posluga, u čijem je  dvorištu mala Mášâ s malim princom  Petrom i djecom njegove sestre Zorke  Karađorđević vitlala po cijeli bogovetni  dan. Veliki kameni zid oko Dvora je  ponovo postao njen zaklon, ovaj put od  svijeta u kojemu je izgubila svaki cík,  i svaku ideju o svojoj budućnosti. Ipak,  arhivska građa vezana za odnose Crne Gore  i Otomanske imperije bila je zanimljivija  nego što je očekivala. Dokumenti, na  našem i turskom jeziku, datirali su od  kraja 17. vijeka, vremena vladavine prvog  Petrovića, vladike Danila Šćepčeva, sve  do Drugoga balkanskog rata. Posebno je  bila obimna diplomatska korespondencija  od Berlinskog kongresa 1878. do pada  sultana Abdul Hamida 1909. godine.  Među mnoštvom kurtoaznih pisama i  čestitki koje su razmjenjivali Veliki vezir i  predsjednik Vlade na Cetinju, te protokola  o brojnim posjetama ministara, generala i  vezira, za oko joj je zapala jedna omanja  drvena kašeta s tajnim analizama turskih  ekseprata za Balkan, čije je prijepise Mitar  Bakić, crnogorski ambasador u Stambolu,  dobijao od nekog Stočanina čiji jeđed bio  ćehaja Ali-paše Rizvanbegovića. Zamišljala  je lik tog tajanstvenog Hercegovca, čiji  jeđed, sva je prilika, sjedio na divanu  sa senatorom Stefanom Perkovim, dok se  Ali-paša dogovarao sa svojim pobratimom  vladikom Radom, kako će umiriti  Grahovljane i Turke iz Klobuka, i s  nestrpljenjem svaki dan ulazila u memljive  prostorije zatrpane vlažnim i prašnjavim  kutijama i policama, neće li otkriti neku  pikanteriju koja je bacala novo svjetlo na  događaje koje je ranije smatrala nevažnim  ili ih je površno i mutno zapažala.

Kroz hrpe starih papira, koji su  sačuvani više zbog taštine negoli potrebe,  počela je razumijevati dublju povezanost  koja uzrokuje neprestanu napetost, ali i  zavisnost između prošlog i sadašnjeg, i  potrebu savremenika da stalno mijenjaju  prošlost. S druge strane, prošlost se  obnavlja kao paralelni život, jer ne  postoji tačka u kojoj se razdvaja od  sadašnjosti. Máší je i lik krvavog sultana  Abdul Hamida – o kojemu je, i mimo  arhivske građe iz literature koju joj je  dao Risto Dragićević, počela kopati po  rukavcima tajne tursko-crnogorske istorije  od Veljeg rata do Mladoturskog ustanka  – postao životniji i intrigantniji od većine  savremenika s kojima je igrom sudbine, ili  nekom drugom nedohvatljivom igrom, bila  povezana od samog rođenja. Abdul Hamid  je uzaludno pokušao preokrenuti sudbinu  posrnule carevine, koja se prostirala na  tri kontinenta, modernizacijom prosvjete i  saobraćaja. Dotrajalost Osmanske imperije  bila je tolika da je morala nestati da bi  jedan novi diktator stvarao republiku na  negaciji svega onoga što je prethodnu  carevinu u jedno vrijeme uzdiglo do  neslućene moći a u drugome vaktu bilo  uzrok njene propasti.

Priče o propastima – kako velikim tako  i malim – su slične, iako mali svjetovi  lakše propadaju i rijetko se obnavljaju:  posebno joj je bila dojmljiva sudbinska  povezanost kralja Nikole i Abdul Hamida.  Sultan i njegov vršnjak Gospodar male  knjaževine u zaleđu mediteranske obale,  koju je hitar momak mogao naobdan  obigrati, bili su neobičan spoj starokovnih  apsolutista koji bi modernizovali društvo,  privredu i birokratiju, ali da ne mijenjaju  stari način vladanja. U Nikolinim pismima  sultanu Mášâ je prepoznala njegovu dobro  poznatu glagoljivost i prepredenost. Knjaz  je ponekad namjerno glumio providno  i operetno lukavstvo, jer dugo su mu  događaji davali za pravo da zarazno,  hipnotički, oko sebe širi uvjerenje u  sopstveno mesijansko poslanje. I oni  koji su ga potajno i javno mrzjeli, i  posprdivali se epitetima kojima je on sâm  sebe čašćavao, kao što su car junaka  tast Evrope nijesu mu mogli odreći  darovitost i domišljatost u mistifikovanju  sopstvenog lika i osvajanju naklonosti, od  priprostih seljaka, napaljenih nacionalnih  romantičara do krunisanih glava. Nikoline  kćerke, siromašne princeze, čija je majka  u djetinjstvu čuvala ovce, bile su lijepe,  inteligentne i ambiciozne, ali nijedna ne  bi mogla ni primirasati velikim evropskim  dvorovima da im nije kodošio stari mag  s Ćipura. Mášâ je, jasno kao da ga očima  gleda, iz kurtoaznih pisama i čestitki  jubileja dvadesetogodišnjice sultanova  stupanja na prijesto, zamišljala knjaza  kako kasno uveče sâm sjedi u odžakliji,  i po navici, mašicama razgorijeva žar  praveći scenario zavođenja stambolskog  padišaha. Sve je pažljivo planirao, od  odabira perjanika, izbora nošnji i oružja,  svečane zdravice, do njegovog panegirika  u osmercu s prigodnim naslovom Turčinu,  koji je preveo na turski jezik barski muftija  Karađuzović. Uspješnost posjete Stambolu  Nikola će slavodobitno rastrubjeti na sve  strane, zoreći se sultanovim poklonima –  dvorac Emirgijan na Bosforu i luksuznu  jahtu – kakve od sultana nijesu dobili ni  vladari velikih sila, i kao zahvalnost za  neočekivane darove i počasti proglasiće  18. avgust, dan stupanja na prijesto Abdul  Hamida, za državni praznik.

Glavni cilj posjete, koji je teatralni  Gospodar krio kao zmija noge, Mâšá je  otkrila u kartonskoj kutiji povezanoj  špâgom na vrhu ormara sa staklenim  vratima. Na vrhu bale papira debele dvije  muške pede pisalo je velikim tehničkim  slovima ISUŠIVANJE SKADARSKOGA  BLATA. Ispod naslova manjim slovima,  isto štampanim, poređana su imena autora  projekta, Avgusto Donofrio, Josip Slade,  Filip Jergović. Slade je na velikim  presavijenim listovima napravio detaljan  nacrt plana vraćanja rijeke Drim u staro  korito, koje je polovinom 19. vijeka zbog  gradnje vodenica na jednom velikom  prevoju iznad Lješa našlo novi vodeni  put prema Skadarskom jezeru, i poplavilo  velika područja plodne zemlje oko Skadra,  Krajine, Zete i Crmnice. Profesor Donofrio  je precizno izračunao koliko će Turska i  Crna Gora dobiti plodne zemlje ukoliko se  Drimu, toj moćnoj planinskoj rijeci koja  izvire iz Ohridskog jezera, postavi brana na  mjestu gdje je svojevremeno promijenila  tok i vrati je u njeno nekadašnje korito koje  je vodi do ušća blizu Medove, u Jadransko  more. Na osnovu ovog proračuna, Frano-  Filip Jergović je jednostavnom operacijom  množeći broj dobijenih hektara sa  prosječnim prinosom pšenice i kukuruza  lasno potvrdio Gospodareve pretpostavke  da bi Crna Gora, prvi put poslije četiristo  godina, od vremena Ivana Crnojevića,  imala dovoljno žita da se prehrani. Sultan  je u međuvremenu poslao Nikoli na poklon  još dvije jahte, ali nije ništa odgovarao u  vezi građenja brane na Drimu izgovarajući  se neredima u Jemenu i kurdskim i  jermenskim ustancima. Poslije uzaludnih  instrukcija ambasadoru u Stambolu da se  posebno angažuje u pridobijanju nekih  članova Visoke Porte jedna depeša  je najavljivala neočekvani preokret.  Predsjednik Vlade Lazar Tomanović, 22  februara 1908. poručuje iz Beča da se sreo  za Abdulhamidovim poslanikom Šemsipaš  om, i da su dogovorili da se formira  zajednička crnogorsko-turska komisija  koja će utvrditi troškove gradnje brane i  vraćanja rijeke u prvobitni tok.  Mášâ je nastavila kopati po pismima,  depešama i tajnim izvještajima, ali od  februara 1908. do balkanskih ratova  u papirima se više nigdje ne pominje  skadarska žitnica. Jedini dokument iz  cijele 1909. godine koji je proslijeđen iz  crnogorske legacije u Carigradu – s kratkim  popratnim pismom Dušana Gregovića –  je upozorenje Carske otomanske banke  da Crna Gora nije vratila posljednju ratu  zajma iz 1898. godine, i Máša će tek u  knjizi, Slom osmanske države, bosanskog  franjevca Marka Vrankića, saznati  detalje atentata na Šemsi pašu, kao i  svrgavanja sultana Abdul Hamida, kojega  su prognali u Solun. (Nepunih sedam  godina poslije progonstva Abdul Hamida  – bio je još jedan ratni Božić – Mášâ  je gledala s prozora , dok su austrijske  haubice odjekivale iz pravca Lovćena,  sultanovog ispisnika, kako u sivom šinjelu  sa oznakama maršala carske ruske vojske,  na bijelom konju koji je dobio na poklon  za jubilej pedeset godina vladavine od  francuskog predsjednika Falijera, projahuje  ispred njihove kuće. Konji su prednjim  nogama upadali u cijelac snijeg koji je  dopirao skoro do koljena. Mášâ je istrčala  na vrata, i mahnula prema Gospodaru, koji  je, htjela se zakleti, zazreo krajičkom oka,  ali se nije zaustavio. Pratnja na mršavim  konjima, koji su se od gladi i tereta na  leđima često zanosili i gazili stranputice,  bila je smrknuta, u pohabanim šinjelima.  Posljednji je projahao bjelobrki Gospodarev  sobar Ilija Bjeloš, jedini odrasli muškarac  s Dvora koji je djecu milovao po glavi  pjevajući im uvijek istu pjesmu: Ptu  mile kobile/kudijen ste odile/ niz Šiškove  doline/ što vi Šiško rađaše/ oštra koplja  lomljaše… Starac zastade ispred Mášê,  posavi se na crnu grivu velike putaste  kobile i pogladi mladu ženu, po kosi, kao  nekad, dok je bila dijete. Ako Bog dâ,  striko Ilija?, upita Mášâ glasom koji joj je  ličio na tuđi. Na zli put, Mášâ. Na zli put.  Kobila s jahačem je zaminula iza ćoška  ulice Vuka Mićunovića prema Kruševu  ždrijelu, gdje je Gospodara čekao auto.  Mášâ pomisli da je samo stari sobar, koji  je znao sve Gospodareve marifetluke –  kad je tobož ljut, kad se prenevolji, kad  mu oko zasuzi – mogao naslutiti, glumi  li on to da zna nešto što drugi ne znaju,  da bi ih ohrabrio, ili je još vjerovao u  svoju srećnu zvijezdu, i u pomoć moćnih  zetova iz Rima i Petrograda, koji će mu  diplomatskim uticajem omogućiti da se  još jednom slavodobitno vrne u mali dvor  na Ćipuru).

Mášâ je pored obrade arhivske građe, na  molbu Dušana Vuksana, radila korekturu  i lekturu časopisa za istoriju i književnost  Zapisi, sve do početka novog rata 1941.  godine. Prilježno je lektorisala tekstove  istoričara – koji su jednako malo računa  vodili o stilu i istorijskoj istini – i nakon  odlaska direktora muzeja 1936. godine  u Beograd. Gospodin Vuksan je dan  uoči penzionisanja pozvao Mášu u svoju  kancelariju u prizemlju Dvora, i ukratko  joj saopštio dvije stvari: da odlazi u  Beograd zbog školovanja sinova, i da joj  nudi mjesto bibliotekara, jer je biblioteka  za razliku od mračnih i vlažnih prostorija  arhiva bila suva i prozračna. Mášu su  toliko iznenadile obije najavljene promjene  i ponude da nije stigla ništa kazati, prije  nego što je direktor izvukao iz vitrine i  stavio na sto priloge za novi broj Zapisa.

Mášâ novi rat nije predosjetila kao  onaj prošli, i u početku su joj okupatori  sa svojim motorima i perjanicama na  šeširima i šljemovima ličili na likove iz  Pučinijevih opereta. Prvi put je osjetila  ledenu jezu uz vratne žile dok je s prozora  – istog s kojega je prije dvadeset pet  godina gledala Gospodara gdje odlazi na  zli put – posmatrala jednog talijanskog  fotografa kako namješta za slikanje  učesnike Petrovdanskog sabora. Među tim  starcima, bivšim ministrima i poslanicima,  u građanskim i narodnim odorama, zajedno  s guvernerom Macolinijem, generalom  Tućijem i mitropolitom Joanikijem, gledajuć  i izdaleka najviše je dojmio mladi  monah, s kratkom crnom bradom, koji je  za cijelu glavu bio viši od ostalih zvanica.  Otkinuta glava Njegoševa s čuvenog  Tominčevog portreta. Mášâ je pomislila  dok su se sabornici u manjim grupama  uputili prema Grand hotelu, na svečani  ručak, kako će se farsa uskoro pretvoriti  u tragediju: da će ova okupacija, kao i  prethodna, najprije uzrokovati unutrašnji  rat. (M. Dragović, u autobiografskoj brošuri,  Sjećanje jednog federaliste, koju je objavio  CKK, Cetinje 1995, napisao je: Trista  godina poslije istrage poturica, opet su  Podgorička skupština i Petrovdanski sabor  stavili krvavi nož među Crnogorce.)

Cijelu godinu i po poslije oslobođenja  Cetinja, sve do Blagovijesti 1946. Máší  niko nije davao nova zaduženja na  poslu. Vlast je s nelagodom i prezirom  gledala na muzej kao na žalosne ostatke  sramne prošlosti koji podsjećaju na  vremena monarhije, narodnog ugnjetavanja  i svakojake moralne bijede. Dva mlada  agitpropovca, slikar Aco Gordić i pisac  Mihailo Mandić su predlagali da se  portreti evropskih kraljeva i careva iz  Dvora preslikaju u socrealističke motive  iz narodnooslobodilačke borbe i radnih  akcija. Mášâ je već bila preboljela strah  od ozninih isljednika, iako je svaki put  kad je srela šefa cetinjske Ozne Mićana  Perovića, osjetila u ožičici neku guku,  veličine teniske lopte. Jer, svi oni starci  s Petrovdanskog sabora, koji su rođeni u  19. vijeku između godišta njenog oca i  nje, kao i neki manje važni saradnici i  simpatizeri okupatora, već su bili osuđeni  na zatvorske kazne i gubitak građanskih  prava.

April je na Cetinju ćudljiv, ponekad  surov, kao u Eliotovoj Pustoj zemlji.  Posljednji damari zime se dopužu do  kraškog polja niz strme lovćenske strane,  tako da se ponekad u jednom danu  promijene tri godišnja doba. Takva je  bila i Blagovijest 1946. Do podne su se  smjenjivali vjetar, grad i kiša, da bi se na  samom smiraju dana nebo nad Jezerskim  vrhom provedrilo i dobilo boju rujevine.  Mášâ se spremala za svoju svakonoćnu  šetnju pokraj Manastira, preko Grude,  Donjega Polja, pored Granice i bivšega  hotela Pariz, natrag do kuće, kad se na  vratima pojavi vojnik s titovkom na glavi,  u oficirskoj engleskoj bluzi, s engleskom  mašinkom sten na prsima. Mášâ osjeti da  joj srce udara pod grlo. Jedna slika je  posljednjih mjeseci nekoliko puta budila iz  sna. Otkad joj je bratanična Iva Jovićevića,  bivšeg konzula u Skadru, rekla da joj  strica za dva mjeseca u dvorišnoj zgradi  francuskog poslanstva i u Bogdanovom  kraju isljednici Ozne nijednom nijesu  ispitivali za dnevnog svijetla, sanjala je  uvijek isti prizor neke mračne prostorije sa  velikim pisaćim stolom i stolnom lampom  koja joj je okrenuta u lice, i preko puta  nje isljednika kome nije mogla zapamtiti  lik, iako je zbog toga na sebe bila bijesna  kad se probudila.

– Moraš se javiti u Oznu. Soba broj  12. Kapetanu Pižurici. – Vojnik je bio  seljak – seljaci ne persiraju neprijatelje  – po naglasku joj se učinilo da bi mogao  biti iz Pive, ili iz Drobnjaka.

Vojnik joj nije rekao gdje je zgrada  Ozne, jer se podrazumijevalo da to  ovdje svako zna. Tim prije što se Ozna  uselila u nekadašnju francusku ambasadu,  najljepšu od svih državnih i diplomatskih  zdanja na Cetinju. Prema legendi ova  orijentalna kitnjasta ljepotica, sagrađena  1909, s naglašenim balkonima, vijencima,  dimnjacima, raznobojnom kermikom,  raznih oblika i veličine, greškom je  sazdana na Cetinju, jer je arhitekta koji  je istovremeno pravio projekte ambasada  u Kairu i na Cetinju, poštanskom greškom  poslao plan kairske ambasade na Cetinje  a cetinjske u Egipat. U bivšoj ambasadi  su bili pomoćnici ministra i načelnici, a  niži oficiri i isljednici u jednospratnoj  betonskoj zgradi u dvorištu, u kojoj su  pred Drugi svjetski rat stanovali niži  žandarmerijski oficiri i podoficiri. Smuta  okasnjelih ideja, okasnjelih vremena i  prožimanja suprotstavljenih škola i stilova  nigdje se tako groteskno ne susrijeću  kao na ovim civilizacijskim periferijama:  koliko je nekadašnja francuska legacija  elegantna i kitnjasta toliko je pravougaona  žandarmerijska nastamba s četvrtastim  prozorima bez balkona, koju su Cetinjani  kasnije nazvaliLet iznad kukavičjeg  gnijezda, grdna bez lijeka. Mášu je, pak,  dok je onako sitna prilazila velikoj ulaznoj  kapiji, jednako prestrašila elegancija i  otmjenost ambasade koliko i neuglednost  dvorišne zgrade, u čijim su vodoplavnim  podrumima, bez ležaja i pokrivača, čamili  pritvorenici.

– Sjedi – isljednik joj pokaza rukom,  tačnije dugačkim tankim prstima koji kao  da nijesu rasli iz šake neko iz zgloba, i  podsjetili su Mášu na vilé za plastenje  sijena koje je vidjela u izlogu gvožđarske  radnje Zeka Šestana.

– Znaš li zašto sam te zvao – ni krakati  dugoprsti isljednik je nije persirao.

– Ne znam.

– Znaš ti dobro. Znaš… Nemoj da te  ja podsjećam. Pričaj. –Isljednik je gledao  prodorno, kao da će joj iz zjenica isisati  neko mračno priznanje. – Ćutiš, a? Dobro  da ti osvježim pamćenje. Jesi li poznavala  generala Karla Tućija, komandata divizije  Mesina? Znači, ne sjećaš se. A jesi li  znala Krsta Popovića, ratnog zločinca,  komandanta, krilaša, zelenaša, kako li se  ono zvahu? – Isljednik se prijeteći podbočio  spreman da konačno otkrije optužbu. – Ti  si bila prevodilac tajne ko-res-podencije  između generala Tućija i Krsta Popovića.  Tobož ste ti i profesor Dragićević čuvali  muzej od Talijana, a u stvari ste radili  za njih. Pričaj. Ko priznaje pola mu se  prašta. Mi znamo da oprostimo. Mi smo  humani. Nijesmo mi kao one fašističke  zvijeri koje si služila.

Mášâ je htjela protestvovati, ali grlo  joj je bilo suvo. Nije imala skoposti da  nešto kaže, na primjer: Nijesam. To mi  neko podmeće. Ipak je smišljala kako će  saopštiti svoju jedinu krivicu koja joj je  pala na pamet. Jer, dvojicu generala je  vidjela samo jednom, na proslavi rođendana  Vitoria Emanuila III, u rezidenciji novog  guvernera Pircija Birolia. Popović joj je,  nakon što je pozdravio, zamolio da mu  pomogne u ćaskanju s Tućijem, jer, rekao  je, ja dobro razumijem talijanski jezik, ali  ga slabo govorim.

Isljednik i Mášâ su se mjerkali kao  mačka i miš koji je uhvaćen u stupicu.  Utoliko zazvoni telefon na isljednikovom  stolu.

– Izvolte – javio se isljednik grubim  glasom, onda mu je lice postalo blaže.  – Razumem, druže pukovniče – i glas mu  je utanjio. Sklopio je otvorenu svesku  sa stola, ustao je i nekako iz navike ili  zbog uzbuđenja još više zategnuo kožni  opasač sa velikom metalnom petljom. Dok  je navlačio dugački kožni smeđi kaput  okrenuo se prema osumnjičenoj.

– Nemoj da napuštaš Cetinje. I nemoj da  ideš na posao dok ti ja ne kažem. Sad ići  kući. – Pokazao joj je onom grabuljastom  rukom prema vratima.

Mášâ je svaku noć dva put okretala  ključ u bravi na spoljnim vratima kuće  očekujući novi poziv iz Ozne, a onda  je nedjelju dana prije druge godišnjice  oslobođenja Cetinja stala u red za tačkice  – kilo ulja, kilo geršle i pet kila brašna  – koje su nezaposleni građani dobijali  jednom mjesečno.

U salonu sestara Vulekić se nije  pričalo samo o dvije stvari. O politici  i siromaštvu. Igračice bridža nijesu  spominjale komuniste – posebno otkad  su se počeli među sobom proganjati i  hapsiti – zato što su ih se bojale, i o  poraženim nenarodnim elementima takođe  nijesu razgovarale, jer bi se zbog njihovih  istorijskih i političkih sporova na pasja  korita posvadile. Marija Niković nije  podnosila zelenaše, ili talijanaše, kako  ih je posprdno krstila, a sestre Vulekić  su Jugoslaviju zvale jugoslovija. Jednom  se starija, brzoreka Jeslisaveta Vulekić,  tek uzgred sjetila kralja Nikole, i Marija  je sijevnula; Ne pominji mi ga. Dabogda  mu zemlja kosti izmetala. O siromaštvu,  koje ih je zadesilo, nije se govorilo jer su  Marija i Mášâ bile suviše gorde, a sestre  Vulekić djetinjaste. (Najobimnija knjiga  na crnogorske teme bila bi istorija gladi.  Ili stida od gladi). Ipak, sestre Vulekić,  kakve ih je bog dao, ne bi se ustručavale  priznati svoj nezasluženi usud, da i u  doba Rezolucije Infombiroa nijesu mogle  svoje gošće počastiti čašicom šeri-brendija,  lokumom ili kockom američke čokolade.

Mášâ se nije mogla čudom načuditi  otkud roba iz diplomatskog magacina,  koju su dobijali samo članovi Vlade i  visoki partijski, vojni i policijski činovnici  u kući reakcionarki. Ipak, nikad se nije  pitala otkud Vulekićkima pare, jer su joj  novac, kao i putevi do njega, uvijek bili  misteriozni. Svako s tri čiste se morao  zapitati, kako to da su hotel, zgrade,  zemlja u Ulcinju, magacini za žito i drvenu  građu u Zelenici, i sva ostala imovina  Vula Vulekića, osim prizemlja kuće na  Dvorskom trgu, poslije rata među prvima  nacionalizovana, a kod sestara Vulekić  možete na stolu naći sve one preslačke koje  donose Lidiji Jovanović, supruzi novog  crvenog Gospodara Blaža Jovanovića.  Zagonetka je utoliko bila veća jer ni  same sestre nijesu znale u kojemu je ćupu  njihova domaćica i daljna rodica Milica  sakrila blago, niti preko koje veze, iz  strogo kontrolisanih diplomatskih rezervi,  uzima američke čokolade i engleski štof.

Sestre nijesu bile pretjerano očarane  svojim privilegijama. Uvijek su mislile na  ono što su izgubile, i zato su se lakomisleno  smijale Milici, njenoj prostodušnosti i  tvrdoglavosti. Kao i prosto nevjerovatnim  činjenicama da nikad nije bila bolesna,  da se nikad nije požalila i da nije ništa  tražila za sebe, osim dvije preobuke, ljetnju  i zimsku. Za sve ove godine sestre nijesu  prozrele ono što je njihovom ocu bilo jasno  kao dan, još prije četrdeset godina, kad  je hitru i snažnu prispjenicu muških šaka  i velikih konjskih zuba, ali plavih očiju  bistrih kao zora, izabrao između ostale  djece u kući svog drugobratučeda Petra  đukanova iz Čumojevice, koji je imao  pet sinova i sedam kćeri. Milica Petrova,  kako je zvao njen gazda i rođak, nije bila  samo vrijedna i povjerljiva, nego se ubrzo  pokazalo, pametna kao čela: da brzo računa  i dobro procjenjuje ljudske karaktere.  Tako ju je stari Vulekić u dvadeset godina  koliko mu je služila opismenio, upoznao  je s gradskim manirima i pokazao joj  mnoge tajne trgovačkog zanata. Stalno  joj je svakodnevno ponavljao, makar po  dva puta, da je pare teško steći a lako  prosuti. 

U potonje vrijeme znao je priupitati  za mišljenje o nekoj investiciji ili o  pouzdanosti ovog ili onog saradnika i  konkurenta. Nije se toliko sâm oslanjao  na Miličine procjene koliko je iznova  provjeravao njenu domišljatost i zdrav  razum. Vule Vulekić je sedam dana  nakon raspuštanja beogradske skupšine i  uvođenja lične diktature kralja Aleksandra  Karađorđevića, na veče julijanske Nove  godine, dobio nesnošljive bolove u  stomaku. Bolovi su bili toliko jaki da se  cijelu noć premještao s kreveta na pod i  obratno. Ujutro je došao doktor Novikov,  koji je operisao i albanskog kralja Ahmeda  Zogua, i čim je vidio bolesnika rekao  da ga odmah povedu u bolnicu, jer je  vjerovatno dobio splet crijeva, što zahtijeva  hitnu operaciju. Trgovac se za razliku od  albanskog kralja nije probudio poslije  operacije, ali je prije ulaska u hiruršku  salu bio dovoljno priseban da traži nasamo  razgovor s mladom rodicom čiji su obrazi  bili vazda rumeni, ljeti i zimi, kao onoga  dana kad je uzeo kraj ovaca i preko  Simunje i Pišteta doveo u Cetinje. Uhvatio  je za ruku snagom koja ju je iznenadila, i  pogledao je svojim crnim zjenicama koje  su bile žive, ali duboke kao da su bez dna.  Kao da je u toj bezdanici uvijek bila velika  praznina. Ako ovoga puta ne preteknem  vas će teret past na tebe. Zato me slušaj  dobro: ne prodaj ništa, ne zajmaj nikome.  Stavio sam u tastament da se ništa bez  tebe ne može prodat, i da ti se niko ne  smije miješat u rabotu. One moje šćeri  sve bi ovo za godinu raskuble… One su  vazde tuđijem zubima leb jele… Zastao  je malo, škrgutnuo je zubima, kao da ga  je probo užareni mač. Nikad se ovđe nije  znalo što nosi dan a što noć, Ispod moga  kreveta, ispod poda, naćeš jedan kovčeg  s dukatima. Za veliku prešu ili veliku  nevolju. 

Dvije daske ispod kreveta u domaćinovoj  spavaćoj sobi nijesu bile zakovane  ekserima. U sanduku od trešnjevog drveta  dugačkog četrdeset santimetara, širokog  i visokog upola manje, koji je spolja  ukrašen srebrom i sedefom i sa strana  utvrđen kovanim gvožđem, na iznutra  obloženom crvenom plišu bilo je 286  zlatnika od dvadeset franaka s likom  Napoleona Bonaparte. Sandučić je imao  neobičan put, kao što je to često s lijepim  i mrtvim stvarima. Najprije ga je jedan  propali trgovac, Grk, založio u starinarnicu  Jorgosa Mavrovunjosa u Smirni, a onda  je zapao za oko poznatom skadarskom  zlataru đonu Vuksanaju, i on ga je trideset  godina držao u velikoj čeličnoj kasi s  dva ključa, zajedno sa zlatom, trgovačkim  ugovorima, tapijama na zemlju, spiskom  dužnika. I ko zna koliko bi ga još čuvao,  jer mu nije smetao ni koristio, a uvijek ga  je volio pogledati, da prilikom osvajanja  Bardanjola i pregupisavanja crnogorskih  trupa za ulazak u Skadar, poručnik Galjo  Ujkin nije zamolio svoga pobratima  Dunjaša Tujovića, potkomandira grebačke  čete da, pošto će Katunjani s Vasojevićima  prvi ući u grad, pripazi pobratima  njegovog oca đona Vuksanaja. Mladi  poručnik crnogorske vojske se prepao da  bi bogati trgovac, koji živi u velikoj kući  s dvanaest soba na samom ulazu u čuveni  skadarski bazar, kojemu nije bilo ravna  odavde sve do Bagdada, u opštoj gunguli i  besporetku kad jedna vojska ulazi i druga  napušta grad, nekome nesoju i orijatu, a  takvih je bilo u svim vojskama, ne padne  na pamet da orobi i ubije trgovca. Dunjaš  ga je veselo potapšao po ramenu, kao i  dok su se pripremali za ispite u oficirskoj  školi na Obilića poljani. Galjo Ujkin je  bio najbolji u klasi, ali je uvijek imao  tremu pred ispite, da se ne osramoti pred  drugima. Ne boj se pobratime, pričuvaću  ti ga dok ti ne dođeš. 

Galjo Ujkin je sjutradan jedva dočekao  da umarširaju u Skadar, da makar na pola  ure posjeti staroga trgovca na čiju riječ si  mogao uzeti pola Malesije. Istrčao je uz  skale velike obijeljene kuće, na terasu  koja se prostrla nad velikim kamenim  voltom. Ulazna kućna vrata su bila  otvorena, i iznutra mu se učini da nešto  cvili – mače ili žensko čeljade. Kako je  kročio preko kućnog praga imao je što  vidjeti: očevom pobratimu je zjapila velika  rana na grlu. Grkljan i vratne žile su mu  bile prerezane, sve do kičmenog stuba.  Ljulja, žena Zefova, tukla se šakama u  prsi, ali kad vidje naoružanog muškarca  na vratima, s crnogorskom kapom na glavi  i bijelim malisorskim čakširama, utihnu.  U prvi mah ga nije poznala, a onda mu  raširenih ruku krenu u susret. Ljulja mu  je, kao da je bez duše pričala – toliko  brzo da su joj riječi prestizale jedna drugu  – kako je juče banuo u kuću jedan stasiti  crnogorski oficir čiji su brkovi ličili na  krila od lastavice. Zef joj je predstavio  gosta, kad im je donosila kafu i rakiju,  da je pobratim Galja Ujkina iz Zatrijepča,  sina njegovog pobratima Ujka Tomina  Dedivanovića, koji ga je poslao da im se  nađe s ruke ako zapadnu u nevolju. Popili  su još po jednu rakiju, pa još po jednu,  onda je gost rekao da mora da krene i da  će opet sjutra navratiti. Okrenuo se s vrata,  i rekao Zefu: Učini ono što sam ti rekao.  Ljulja mu je još ispričala da je Zef cijelo  popodne nešto preslagao u svojoj sobi, i  da je čula kako škripe vrata od velike  gvozdene kase. Za večerom je bio nešto  sjetan, i legao je ranije nego prethodnih  večeri. Ona te noći nije čula ništa sumnjivo  – jer kad utvrdi san ne bi je ni topovi  probudili – a sluškinja Mara nije ni mogla  ništa čuti jer je spavala na donjem boju  kuće. Ujutro kad je ušla u Zefovu sobu  snemogla se i iz ruku joj je ispala tacna  s šoljom crne kafe i lokumom.

Tačno dva i po mjeseca poslije osvajanja  Skadra, dan uoči odlaska na Bregalnicu,  7. juna 1913. poručnik Dunjaš Tujović  će kupiti kod Vula Vulekića, za trista  napoleona u zlatu, jednospratnu kuću u  Ivanbegovoj ulici i deset rala zemlje pod  maslinjakom u Valdanosu kod Ulcinja.  Galjo Ujkin koji je poslije odstupanja iz  Skadra postavljen za komandira krilaša u  đakovici dva puta je slao pisma Dunjašu  Tujoviću, u kojima ga pita za zdravlje,  i još da bi se volio s njim viđeti u vezi  jedne stvari. Dunjaš mu nije odgovarao  niti su se gledali do 20. januara 1916,  kad je Galjo Ujkin, u velikoj masi ljudi  na Plavnici, koja se gurala da uskoči u  parabrod Rumija, spazio pobratima kako  preko malog pontona uskače na već prepunu  palubu gurnuvši u vodu nekog čovjeka  u lacmanskom odijelu, koji je stojao  ispred njega i već je bio jednom nogom  zakoračio na brod. Galjo Ujkin je potrčao  i nekako se probio do malog čamca sa  daskama koje su se naslanjale na palubu  broda, jer ljudi koji nijesu uspjeli uskočiti  u posljednji vapor što je krenuo na zli put,  u progonstvo, za Gospodarom, počeli su  se razmicati. Brod je taman isplovljavao  čudno iskošen, kao da će se svaki čas  prevrnuti. Dunjašu, prodorno viknu Galjo  Ujkin. Dunjaš streknu, ali se u isti čas  pribra i bezočno pogleda kroz njega, kao  kroz ledenu jezersku vodu. Galjo Ujkin se  uzaludno uhvati za nagant, jer se brodić  i dalje ljuljao, a putnici na njemu su se  lelujali, praveći živi zid natiskani jedan  preko drugog.

Tripko Tujović, sin Dunjaša Tujovića  i Patricije Bonomi, iz Kazerte, kćerke  apotekara dotora Leonarda Bonomija,  obično bi prve i zadnje subote u mjesecu  svratio oko podne u zgradu bivše belgijske  ambasade na Dvorskom trgu, u vrijeme  kad su igračice bridža odlagale karte.  Njemu i Olgi Serdarevoj, rahitičnoj kćerki  serdara Joka, kojemu je kralj Nikola rekao  da je ženski branio Lovćen, a poslije 1918.  od Nikolinih protivnika doživio još goru  sudbinu (bjelaši su ga zatukli dok je pio  vodu iz jednog ubla na Obzovici), nijesu  bili rado viđeni gosti u salonu bivšeg  belgijskog poslanstva. Olga je bila odveć  neugledna, a iza Tujovića su se vukli  nekakvi mračni repovi. Jer, niko nije  znao zašto je i zbog čega, dvije godine  prije Drugoga svjetskog rata, došao iz  Fijume. Jedna od pretpostavki je da mu  je otac iz Argenitine pisao da se vrati na  Cetinje kad završi maturu, i da će i on za  njim uskoro doći, druga je da je pobjegao  od očuha nekog prgavog policijskog  narednika rodom iz Kalabrije koji mu  nije davao oka otvoriti, treća priča, koja  od rata naovamo cirkuliše ima najviše  osnova: da je po zadatku Partije došao na  Cetinje. Jer, da nije bio dvostruki špijum,  Ovrin i partizanski, ne bi u ratu bio  policijski tumač okupatora u isljeđivanju  ilegalaca i komunističkih simpatizera  a poslije rata postavljen za zamjenika  direktora Centralne narodne biblioteke.  Tripko je za razliku od svoga oca, šesnog  i zamašitog Katunjanina, onako tankonog,  tankognjat, s velikim opuštenim trbuhom i  opuštenom donjom usnom, Mášî Jergović  ličio na trudnoga mrava. Posebno je bio  antipatičan Mariji Niković. No, trebalo  je proći mnogo subota, dok su još bile  same u salonu, prije nego će ona svojim  partnerkama u igri karata gotovo šapatom  kazati: Ovi Tujović dolazi ovamo da nas  špija. Nekoliko minuta su ćutale, i onda je  Mášâ, koja je rijetko govorila o drugim  ljudima, pokušala da ih malo umiri: Bolje  je da nas on špija. Ako nas odista špija.  Nego neki koji nas ne poznaje, pa da mora  izmišljati svakakve gluposti. 

Nijedna od igračica bridža nije primjeć  ivala da se Tripko i Milica domunđavaju  očima, i da se domaćica ispraćajući gosta  do ulaznih vrata zadržava s njim malo  duže nego s ostalima. Milica je Tripku  jednom u dva mjeseca stavljala u spoljni  džep sakoa zlatni napoleon, koji je on  mijenjao kod nekoga – partijskog ili  policijskog glavešine – za pedeset hiljada  dinara i veliku papirnu kesu namirnica  iz diplomatskog magacina. Tek pošto  je diplomatski magacin zatvoren, i  numizmatika i antikvarni predmeti ponovo  postali stvar javnog prestiža i kod nove  elite, Milica je prorijedila mijenjanje  napoleona preko Tripka Tujovića. Zlatnike  mu je sad donosila otprilike svaki šesti  mjesec, kao i novim mušterijama, Voju  Sapaganu i Daru Mačku, koji nijesu  znali za Tripka. Ali, i Mačak i Sapagan,  za toliko godina međusobne saradnje i  zavisti, prijateljstva i nezbora, nijednom  jedan drugome nijesu pomenuli Miličine  napoleone, iako su obojica sumnjali da ih  ona prodaje jednome i drugome.

2.

Marka Nikovića su mlađi ljudi, posebno  sportisti, bolje poznavali po nadimku nego  po prezimenu. Kad biste pitali boksere,  kojima pamćenje i koncentracija nijesu  jača strana, ko je Marko Niković, jednima  bi trebalo malo vremena da se sjete, a  drugi ne bi imali pojma za koga ih pitate.  Ali, kad kažete Marko Crni, onda će svako  ko je ušao u boksersku salu, ili jednom  pratio boks meč na fudbalskom stadionu  Lovćena, u dvorištu Vladina Doma ili u  menzi Oboda, znati o kome se radi. Marko  Crni je postao legenda, a niko ne zna kad i  na koji način. (To su one mutne priče koje  se prenose od usta do usta, kojima svako  ponešto doda ili oduzme, i onda više niko  ne može pouzdano svjedočiti o mjestu  i datumu kada su nastale). Legenda je  govorila da je Marko Crni prije Drugoga  rata ubio nekoga Njemca na ringu. Poslije  toga meča ga je posebna ljekarska komisija  pregledala i ustanovila da ima smrtonosni  udarac: da će morati napustiti boks, ili  će mu hirurškim zahvatom djelimično  onesposobiti žile iza šake, i tako oslabiti  ubilačku desnicu.

Fabula mnogih legendi je naivna,  ponekad i glupa, ali da bi zaživjela  u kolektivnoj svijesti mora biti lijepo  ispričana i potreban joj je izvjesni protok  vremena da sazri, da se ujenči i upitomi  u glavama prostodušnog puka. Bajka o  udarcu koji ubija kao puška, nije bila  posebno inventivna niti se oslanjala na neki  događaj u davnoj prošlosti, iako su mnogi  Dubovičani i Donjokrajci, bez ostatka,  vjerovali u nadnaravnu snagu crnoputog  dvometraškog Apolona. Zaludu se Šuler,  predratni fudbalski sudija i stari sokolaš,  upinjao iz petnih žila da u Milušinoj pećini  objasni pripitim mladim šoferima kamiona  transportnog preduzeća Bojana – koji su  nakon primljene plate sastavili dva astala  na sredini kafane – da Marko Crni nije  boksovao prije rata, nego da ga je jedan  partijski komesar četrdeset pete, vidjevši  ga onako snažnog i velikog, poslao na  kurs za bokserske trenere u Beograd, koji  je vodio čuveni Luka Popović. Momci  rođeni na selu skloniji su od drugih davati  pojavama značaj koje one inače nemaju,  pa su se osjetili lično povrijeđenim – kao  da ih ufašaje u laž – kao da oni nijesu čuli  ovu priču ranije od ljudi na čiju se svaku  riječ možeš zakleti.

Šuler im nije rekao, ili možda nije znao,  da fama o smrtonosnoj desnici nije, ipak,  bila potpuno bez osnova, iako je tačno da  Marko Crni nikada nije boksovao niti je,  srećom, neko umro od njegova udarca.  (Uistinu, niko nije bio toliko lud da s  njim traži kavgu). Jer, on se samo jednom  potukao u životu, i njegovome protivniku  bi, da je bio malo slabije građe, život  visio o koncu, jer ionako je trebalo dobrih  par sati da ga povrati u svijest. Protivnik  Marka Crnoga u tuči nije bio bilo ko, već  Dima Gerasimovič, sin bivšega ljekara  ruske carske familije i balerine Boljšog  teatra, prvi cetinjski bilder i performer, koji  je petkom, na pazarni dan, iz čista mira,  nasumice provocirao i mlatio seljake. Od  svih galioština Ludoga Dime, kako su  ga zvali u pjaci, najčuvenija je bila ona  priča o njegovoj prvoj reakciji na glas o  objavljenoj kapitulaciji Stare Jugoslavije.  Isti čas kada je obznanjeno da je Vlada  u Beogradu potpisala kapitulaciju nastao  je opšti haos i bezvlašće: svjetina je  nagrnula na magacine brašna, soli i gaza,  a Dimi se konačno ukazala prilika da  svima pokaže dugo nagomilavani prezir i  mržnju prema čobanskoj usmenoj kulturi  i epskoj patetici. Uzeo je veliki kasapski  nož i krenuo prema zgradi nekadašnjeg  Vladina doma. Na zidovima sale bivšeg  kraljevskog parlamenta, unutar gipsanih  okvira, bile su postavljene idealizovane  slike velikih formata crnogorskih ratnika  s brcima, džeferdarima i sabljama, koji  se bore s adždajama, lavovima, Turcima,  nekog talijanskog romantičkog slikara.  Iako je Rus bio visok i krupan čovjek  morao je usput, od Ibra Mirice, uzeti  molerske stube, da bi mogao dohvatiti i  sasjeći u tirinte džinovska ulja na platnu.

Dima je, kao što je to obično radio  petkom, sedmi dan poslije Velikog petka  1936. pravio vratolomije svojim velikim  motorom s vjetrobranom marke guci.  Naglo je zaokrenuo motor i iza sebe digao  veliku prašinu, tako da se jedno magare  utovareno kastradinom u kotarinama  i suvim njeguškim sirom u antrešelju  počelo gicati zadnjim nogama i vrćeti u  krug, usplahireno od dotad nepoznatog  zvuka koji mu je stravičnije odlijegao u  ušima od noćnog zavijanja kurjaka. Starac  koji je išao dva koraka ispred svoje žene  i magarca uzaludno je pokušao uhvatiti  uzdu bestije i smiriti ga, i onda se ljut  i nemoćan okrenuo prema motorciklisti s  štapom uzdignutim iznad glave. Dima je,  kao od šale, uhvatio starca za ruku iza  šake i oteo mu štap. Malo je zastao, i vrh  štapa uperio prema starcu, kao mač, da  ga s njim udari, ili prepadne, i napravi  još jedan štos za uveseljavanje ulične  balafurdije. U djeliću sekunde štap je iza  Diminih leđa povukla jedna crnoputa ruka,  takvom snagom da je izrezbareno orahovo  drvo iz ruku Rusa ispalo kao iz mrtvih.  Iznenađeno i ljutito Dima se okrenuo, i  skočio s motora koji je prevrnuo na šoder,  i viknuo:

– Što ćeš Crni Arapine? Hoćeš li da  ti jebem majku? – Prije nego što je Rus  stigao zamahnuti Marko Crni ga je pogodio  u vilicu, s desne strane. Strahoviti udarac  ga je podigao od zemlje, kao lutku na  koncu. Za trenutak je lebdio s nogama  iznad zemlje, i licem pao na šoder i  pržinu, nedaleko od motora koji se još  nije bio ugasio.

Na bokserskom treningu nije bilo vike i  dozivanja, kao recimo na treningu košarke  ili rukometa, jer je Marko Crni govorio  tiho, toliko tiho da je u sali morala biti  potpuna tišina da bi ga čuli svi takmičari  i pomoćni treneri. Uvijek je zborio istim  jednoličnim glasom gledajući sagovornika  u oči, kao što to rade ljudi koji su uvjereni  u svoju važnost i značenje onoga o čemu  govore. Rijetko je kad trebao podviknuti  – ako se to tako može nazvati, jer mu  je u ljutnji glas bio prigušen, promukao  – zato što su i Rički, Veko, Ćobi,  srednjaši i poluteškaši, drski do bola i jaki  kao zemlja, koji su znali i organe reda  pobosti na nos, stojali pred njim kao mala  djeca. Više su se bojali njegovih kritika  nego batina i mračne samice u Bogdanovu  Kraju, prepunoj ogromnih pacova koji  kidišu na miris ljudske krvi.

Marku Crnome je autoritet stvarao  i novi sistem, jer u komunizmu se  sportisti ne uče samo vještinama nego  se i vaspitavaju. I njemu je nova klasna  ideologija počela ulaziti pod kožu i rušiti  porodične predstave o komunizmu, pošto  je shvatio da novi kolektivistički poredak  pogoduje razvoju sporta i masovne fizičke  kulture. U intervjuu Pobjedi od 28. 12.  1956, Marko Niković, između ostaloga  tvrdi da organizovanost sportskih klubova i  stepen razvijenosti masovne fizičke kulture  najbolje očituju prirodu i naprednost  jednoga društva. (Savo Jovićević je  tvrdio da ovakvu jezičku konstrukciju  nije smislio Marko Crni nego Anton  Zadrima, dopisnik Pobjede sa Cetinja).  On je bez ostatka vjerovao da je dobro  što se o sportskim klubovima brinula  vlast, jer i najgora država mu se činila  bolja od predratnih pokvarenih trgovaca,  vlasnika klubova, koji kradu i narod i  državu. Istini za volju, i nova vlast je  poslije Rezolucije Infombiroa i sukoba  sa Staljinom postala malo popustljivija  prema klasnim neprijateljima i saradnicima  okupatora. Sad su dvostruko žešće i  surovije proganjali njihove dojučerašnje  drugove, rusofile, koji su maštali o velikoj  slovenskoj komunističkoj zemlji, od  Jadrana do Japana, i Marko Crni je, bez  posebnog povoda i premišljanja odlučio  da napiše molbu da ga prime u Partiju.

Crvenu knjižicu je zaključao u gornju  fioku masivnog drvenog stola u kancelariji  Saveza za fizičku kulturu (SOFK-a), na  kojoj je tamno crvenom bojom, u obliku  četvrtastog pečata, otisnuto ime proizvođača  i godina izrade (Viola Breša 1909). Orahovi  sto je, sa još ovakvih jedanaest, kupljen  u povodu velikog Gospodarevog jubileja  i proglašenja kraljevstva, za potrebe  Vojnoga stana i ministarstva inostranih  djela. Sto se nalazio s lijeve strane od  vrata u sobi koja je nekad bilo prijemno  odjeljenje za generalštab i oficirsku  školu: i da je mogao pričati, kao što  nije, svakako bi pripomenuo onome koji  ga je najduže koristio – ukupno dvadeset  šest godina, devet mjeseci i dvanaest  dana, i provjeravao je li zaključao gornju  fioku svaki put prije odlaska kući – da  je prvu noć u Vojnome stanu, između  12. i 13. jula 1910, na grubo oblanjanoj,  isto tako novoj stolici, iz radionice Steva  Grka, sjedio iza njega, gladeći bojažljivo  dlanovima glatku stolnu ploču sinjske  orahovine, kadet Jole Blažov Bošković,  mlađi brat Marije Niković.

Marko Crni ne bi mogao podnijeti  da mu majka Marija otkrije još jedno  izdajstvo, ukoliko bi mu se desio maler  da mu uveče dok skida sako iz džepa  ispadne partijska knjižica ili da mu je  đeneralica nađe u natkasni pored kreveta,  u kojoj je držao sportske diplome i lična  dokumenta. Jer, još mu nije oprostila što  nije pošao očevim iđedovim stopama, i  postao ađutant kralja Aleksandra ili makar  pobočnik Janka Vukotića, u Sarajevu, u  komandi Druge armijske oblasti. Partijsku  članarinu je redovno plaćao, ali je nevoljno  dolazio na sastanke mjesnog odbora Partije.  Obično je sjedio u zadnjem redu, kao  na iglama, slušajući čitanje dokumenata  s posljednjeg Kongresa Komunističke  Partije Jugoslavije, i kritike takozvanih  antisocijalističkih pojava sastavljene od  fraza, opštih mjesta i lokalnih ogovaranja.  Nije se uključivao u diskusije niti ga je  sekretar mjesnog odbora nešto zapitkivao.  (I on i Partija su, u ovom slučaju, bili  zadovoljni, jer nijesu previše tražili niti  davali jedno drugome). Ipak, članstvo  Marka Crnog u komunističkoj partiji je  imalo jednu očiglednu pogodnost: postavili  su ga na upražnjeno mjesto sekretara  Sofke, i više ga nije mogao gnjaviti neki  član gradskog komiteta, koji ne razlikuje  vratilo od razboja, da mu se podnose  raporti o moralno političkoj podobnosti  trenera i takmičara.

Anton Tonći Zadrima u svom neobjavljenom  feljtonu o istoriji cetinjskog  sporta napisao je da je Marko Niković  jedna posebna vrsta sportskog fanatika  i hedoniste. Da je novinar prije smrti  ovaj obimni tekst sa pedeset pet kartica  novinskog proreda ponudio Pobjedi,  urednik rubrike bi vjerovatno prekrižio  sportski fanatik i hedonista, jer je ova  sintagma nerazumljiva običnom čitaocu  provincijskog dnevnog lista. Komplikovane  istine i aporije ne treba nuditi dnevnim  novinama, jer čitalac se može poistovjetiti  samo s fanatikom ili samo s hedonistom,  a ne istovremeno s jednim i drugim. (U  pomenutom intervjuu Pobjedi iz 1956. on  je novinaru Zadrimi rekao: Ako ćeš da  vidiš kakav je čovjek, pitaj ga što misli o  sportu. Urednik sportske rubrike je izbacio  ovu rečenicu, jer se sjetio da drug Blažo  Jovanović, nije baš bio sportski tip).

Ipak je istina da je Marko Crni toliko  uživao u svakom sportu da se nikad nije do  kraja opredijelio za treniranje samo jedne  discipline. Njegova stalna dilema između  fudbala i atletike osudila ga je na osrednjost.  Vrhunski fudbaler nije mogao postati, iako  je bio brz u dugom šprintu i nenadmašan  u igri glavom, jer nije dovoljno okretan  na malom prostoru, a veliki rezultat u  ono vrijeme u desetoboju mogao je postići  samo u Beogradu ili Zagrebu, gdje su  takmičenja bila česta a treneri za trkačke i  bacačke discipline školovani profesionalci.  Na atletskom prvijenstvu Zetske banovine  1934. godine, koje je održano na starom  stadionu Lovćena, Marko Crni je ubjedljivo  pobijedio u skoku u dalj i bacanju koplja.  Diplome za prvo mjesto mu je uručio  čuveni atletski trener đerđ Farkaš, koji  ga je nagovarao da ide s njim u Beograd  i da će za godinu do dvije oboriti rekord  Jugoslavije u desetoboju. Omaleni Mađar  mu je obećao stalni posao u beogradskoj  pošti, jer je predsjednik BSK-a Toša  Kaloperović bio direktor pošte. Marko  Crni se o Mađarevoj ponudi mnogo manje  dvoumio nego što je to učinio prije pet  godina kad ga je majka Marija nagovarala  da upiše vojnu akademiju.

Marko Crni nije bio maštovit čovjek.  U njegovoj ambiciji nije bilo žudnje za  otkrivanjem: cijeli život je disciplinovano  ponavljao iste rituale, satnice i pokrete.  On nije mogao sebe zamisliti u nekoj  beogradskoj podstanarskoj sobici, u  zagušljivoj kancelariji s još tri poštanska  službenika. Smetala mu je velegradska  anonimnost. Jer, na Cetinju su ga znali već  otkad je krenuo u prvi razred osmoljetke,  i on je pamtio sve malo i veliko što  je učestvovalo u gradskom životu, iako  je o većini tog svijeta razmišljao kao o  mogućoj publici na mečevima ili kao  o statistima koji su na nekom sletu ili  sceni, jer male gradske kuće posložene na  pravocrtnim ulicama su ga podsjećale na  sive kulise golog kamenja. S druge strane  se grozio muškog intimiziranja, ljubljenja  po tri put u obraze, pijanog čojkanja, i  nedostatka uviđavnosti: kad te iz čista mira  počnu propitivati, kolika ti je plata, koje si  godište, što se ne ženiš. Ipak mu je prijalo  što svi znaju okle je i čiji je, jer je naučio  živjeti s legendom o svojoj smrtonosnoj  snazi. Zato je još više modulirao tihi  jednolični glas lišen emocija, da na taj  način ništa ne promijeni, a ipak da stvori  nevidljivi zid oko sebe, koji će ga sačuvati  od onog pitanja koje je najviše mrzio:  Što se ne ženiš? U toj lažnoj plemenskoj  solidarnosti koja je izvirala iz vjekovne  zebnje za muškim potomstvom, koje će ih  hraniti i braniti, osjećao je pomiješanost  gluposti i prikrivene pakosti, a ponekad  samo pukog blebetanja, tek reda radi.  Nije znao jesu li mu teža pitanja onih  blentavih, ili zlomislenih, koji su naravno  znali zašto sin Petra Nikovića i unuk Blaža  Boškovića, s istom đevojkom ide četrdes  godina, i još je ne ženi.

Vječita Markova vjerenica Danica  Kamban je bila rasna plavuša, bijelih  ravnih zuba i glasa koji je podsjećao  na žuborenje planinskog potoka. Ona je  dvanaest godišta bila mlađa od njega, a  njih dvoje su trideset godina čekali da  se vjenčaju: da umre ona nadžak baba.  Mariji se nije umiralo a njima dvoma se  činiulo da stare brže od nje. U cijeloj ovoj  priči je najgore što Danici nije bilo mane,  osim jedne, na koju nije mogla uticati.  Jer ona nije birala oca. Njen otac Vojo  Kamban, poznatiji kao Vojo Maragun,  kao što se vidi iz nadimka, bio je stolar,  zanatlija zlatnih ruku, ali nije mogao biti  párta s vojvodskom i generalskom kućom  Nikovića. Marija Niković bi prije ukopala  sina, pa neka je jedan u devet domova,  nego da prijateljuje i sjedi za istim  astalom s takvijem tankolozovićem. Marko  Crni je, da se ne omrazi majci, ili samo  iz konformizma, sve ove silne godine  konačio u svojoj kući u Bajovoj ulici 58,  iako su ljubavnici imali stan Daničine  tetke Gordane – koja je živjela kod kćerke  i zeta u Donjem Polju – u Kući Pajevića,  staroj nacionalizovanoj zgradi građenoj s  kraja 19. vijeka.

U sve ove godine čekanja i skrivanja  Marko Crni se svega jednom nakanio  da kao muškarac, nešto preduzme. Bilo  je to sredinom maja 1953. godine, tačno  dvanaest godina otkad je on spazio  Danicu u špaliru omladine koja s cvijećem  dočekuje Viktoria Emanuila III. Nesvjesno  joj je mahnuo rukom, iz poveće grupe  znatiželjnika koja je stojala ispred zgrade  bivšeg bugarskog poslanstva, kao da je  odnekud zna, i ona je dotrčala do njega,  kao da su već godinama zajedno, čim  je patuljasti kralj ušao u Dvor u pratnji  guvernera Macolinija i nekolicine starih  zelenaških prvaka.

Konačno je bio vakat da sin, koji je  već dvije godine bio ušao u petu deceniju  života nešto s majkom prozbori o svojoj  ženidbi, jer je i ona morala čuti ono o  čemu šuška cijeli grad. Jer, ako iko zna  gdje čija kokoška snosi jaja onda su to  sestre Vulekić, i da nije bilo zapitkivanja  i tračarenja u senatu baba – kako je  kandidat za mladoženju krstio igračice  bridža – možda bi Marija Niković bila  malo popustljivija u pitanju odabira snahe.  Učinilo mu se da je došao dobar momenat  da s njom popriča o svojim planovima,  jer, Mariji već dva mjeseca nije crna mast  točila iz očiju. Opet je sina, kao nekada u  staro vrijeme dok je išao u osnovnu školu,  na stolu čekala čaša cijeđene narandže i  limuna, i on se ponadao da su to možda  znakovi majkine staračke sentimentalnosti  i senilnosti. (Sinoć mu je iz metalnog  važa, koji je bila sakrila ispod zimske  posteljine u šifunjeru, izvadila džepnu  doksu s zlatnim poklopcem: Na, ovo ti je  od oca ostalo). Marko Crni nije mogao  pretpostaviti razlog majkinog raspoloženja:  nije znao da je Tripko Tujović rekao  u povjerenju Jelisaveti Vulekić da će  vlast uskoro priznati penzije udovicama  oficira iz balkanskih ratova, koji su bili  nosioci Obilića medalje i Danilovog krsta.  Jelisaveta joj je još šapnula, dok je pratila  hodnikom prema izlaznim vratima, da joj  je rekao čovjek koji zna da komunizam u  Rusiji poslije Staljinove smrti neće ostati  ni godinu dana, a onda će Amerikanci i  Englezi oboriti Titov režim. Marko Crni  je sačekao da majka svari crnu gorču  kafu za njih dvoje. (Prvi gutljaj mu je od  uzbuđenja zamalo zapao u dušniku).

– Ja bih da se ženim.

– Ženi se… Imaš liđevojku?

– Imam.

– Kako se zove?

– Danica …Kamban.

– Nju mi u ovu kuću nećeš dovodit.  Mimo ove kuće široka ti sva četiri puta.

Marko Crni više nije pričao o ženidbi  ni s majkom ni s ljubavnicom. Danica  je svake godine oko đurđevdana, dok  nije minula četrdeset ljeta, imala napade  histerije, jer je izgubila narok, a mogla se  udati ka ijedna druga Cetinjanka, da je  danas vrsnice, koje joj nijesu dostojne ni  noge oprat, tobož sažalijevaju a ustvari joj  se rugaju… Marko Crni je dok se Danica  ne istutnji izlazio napolje, i sjutradan su  se oboje pravili Englezi, kao da se nije  ništa desilo.

Cetinjski boks je pao na niske grane  nakon što su komitelije optužili Pera  Sinanovića – koga su Cetinjani, maheri  za nadimke, nazvali Nagib, zbog velike  sličnosti s prvim egipatskim predsjednikom  – osnivača elektrindustrije Obod, za  antisocijalistička skretanja. Pošto je prvi  direktor Oboda i predsjednik bokserskog  kluba protjeran iz Cetinja, za njim su  pobjegli trener Luka Popović, šampioni  Jugoslavije, bantamaš Radanov, lakaš  Marković, srednjaš Tomić i teškaš  Pentek, a sljedeće godine Vido Gluvi i  Danilo Kozina. Novi stav Partije je bio  da treba forsirati fudbal, jer je Fudbalski  klub Lovćen, poslije splitskog Hajduka,  najstariji u Jugoslaviji, ali i zbog toga što  je Nagib više volio boks nego fudbal. No  cetinjski fudbal, kao i boks, više nijesu  mogli opepeliti titogradskoj Budućnosti.  Republička Vlada je za sobom u Titograd  povukla sportiste, glumce i savezne  fondove za manje razvijene republike.

Tripko Tujović je rekao Stanislavi  Vulekić, da Blažo Jovanović, zbog  predratnog frakcijskog sukoba s cetinjskim  komunistima, više mrzi Cetinje nego  Aleksandar Karađorđević, kojega su u  djetnjstvu u Dvoru na Ćipuru posluga i  starija djeca gurkali kao nečemurno siroče.  Mlađa sestra Vulekić je htjela pofermati  bibliotekaru i još pridodati da su tu opet  umiješani srbijanski prsti, ali se ugrizla  za jezik, sjetivši se da ga je možda neko  poslao da ih isprovocira kako bi se one  nešto izblejale. Starija sestra se toga jutra  bila digla na lijevu nogu ili je zbog nečega  drugoga iz nje prokuljao dugo taloženi  bijes, pa je zaboravila na Tujovića, kao  da ga nema, govoreći da je nekome cilj,  to jest bijelim komunistima, da poslije  petsto godina prebace prijestolnicu u  Titograd, i koliko je sjutra ponijeće nam  muzeje i pedagošku akademiju, jer dobro  je Njegoš govorio ‘kada glavu razdrobiš  tijelu u mučenju izdišu členovi’. Malo je  zastala jer se u taj čas na vratima salona  pojavio Duka Matanović, koji se bio prošli  mjesec vatio iz Grenobla, sa univerziteta  politehnike. Moj Duka, i Kapu Lovćena će  prebaciti u Titograd. 

Visoki koščati čovjek sa dugim  konjskim licem još je ispred ulaznih vrata  sa strane Trga čuo davijanje, prepirku  muških i ženskih glasova, i zbog straha  da bi ih još neko mogao čuti, i pomisliti  da se organizuje nekakav politički miting,  pokušao je smiriti strasti. Jes, imaš pravo,  vazda je moćna ona struja, bez obzira  je li monarhija ili republika, koja bi da  Cetinje gurne u zapećak. Imaš ti pravo,  što je Crna Gora bez Cetinja? Ali, Tito  je genije, ništa se ti ne boj. Ne vjerujem  da je naše rukovodstvo, kao što se priča,  Podgorici dalo Titovo ime da bi s manje  otpora premjestili glavni grad. Iako bi  oni, da im može bit, svaki grad, pa i  Cetinje, nazvali Titovgrad. Ali, u pitanju  je naš stari mentalitet, još iz Nikolinoga  vremena: zapamtite, ideologije se lakše  mijenjaju nego mentalitet. Komunizam  je još mlada ideologija i prevaziće on  vremenom sve naše pizme i uparloženosti.  S druge strane, u ovom bezvodnom kraškom  polju nije moguće stvarati moderan glavni  grad. Titograd je na pet rijeka, i između  Spuža, Tuzi i Golubovaca može živjeti  milion ljudi, a u Cetinju, kam da pukne,  nikad neće biti više od dvadeset hiljada  duša. Cetinje je stvorila istorijska nužda, i  iz te nužde se ponovo stvarala Crna Gora.  Novo vrijeme zahtijeva nova rješenja:  danas u njemu treba graditi univerzitet a  ne fabrike obuće i frižidera. Ono treba da  bude naš Krakov, a ne Mančester. Htio  je govoriti tiho, smirujuće, ali je i on bio  uzbuđen. Sestre Vulekić su se ućutale, a  Tripko Tujović je podozrivo slušao tiradu  novopečenog doktora elektrotehnike,  kojega je Nagib poslao na školovanje s  namjerom da mu konstruiše novi model  frižidera. Tujović je provalio da elegantni  inženjer-konstruktor, tobož brani sistem i  Tita, a u stvari napada lokalno rukovodstvo,  jer je kivan na njih zato što su Nagiba  otjerali iz Cetinja. Tobož je napadao  građenje fabrika, a sâm se specijalizovao  da konstruiše nove frižidere. Podržavao je  ideju preseljenja glavnoga grada u Titograd,  a s druge strane balavi o istorijskoj vertikali  Cetinja. Bivšem talijanskom tumaču je  bilo providno to lukavstvo: visokoparna  konfuznost je češće odlika skrivenih misli  nego manjka koncetracije i sposobnosti da  se logički povežu stvari koje su očigledne  i nepismenom čovjeku.

Mentalni sklop Marka Crnoga je imao  još jednu rijetku osobinu koja je ukazivala  na dublju podvojenost njegove ličnosti.  On nije govorio o sebi u prošlom vremenu,  kao da nije imao sjećanja, i na  sjećanja drugih o njegovoj prošlosti samo  bi odmahnuo rukom, kao da tjera dosadnu  muvu. Sjećanja su ukras starosti i slabosti,  mislio je. Samo bi mu se ujutru, dok se  izbrijavao nakratko pokvarilo raspoloženje,  jer bore oko očiju, opuštena koža na vratu  i dlačice na ušima su ga upozoravale da  osim kalendarski, s promjenom godišnjih  doba stari i biološki. Prvi je ujutro dolazio  u salu Partizan, i usput je odmjeravao  prolaznike, procjenjivao njihove godine i  držanje, i svakome, kao na nekom kvizu,  prognozirao koliko će još godina živjeti.  No, čim bi ušao u boksersku salu, obukao  trenerku i punih petnaest rundi držao  šado rukavice cijeloj ekipi, od Kozine do  Karnere, opet mu je more bilo do koljena.  Iluziju o svojoj dugoj mladosti bez starosti  podsticao je i dugovječni gen Nikovića i  Boškovića, koji su – ako nijesu stradali od  puške i noža – znali dočekati i bijele čele.  (Očeva majka je živjela stotinu godina  manje dvije, a za njegovu je vjerovao da  će sigurno doživjeti stotu).

Što je za muškarca pedeset godina?  Lazo Delja je živio sto deset godina, a  oženio se u devedeseoj i napravio četiri  sina, hrabrio je Marko Crni sebe, i svog  vrsnika, visokog i metiljavog predsjednika  Sofke. Za pedeseti rođendan Danica mu  je prvi put kupila bijelu košulju veličine  2XL, jer joj je on kazao da je to njegova  stalna mjera, još od proslave velike  mature. Odmah je izvadila iz kartonske  kutije i raspakovala da je isporoba pred  njom. Pokvareno se smijuljila dok se on  mučio da zakopča dva donja dugmeta na  košulji. Najposlije je odustao i odbacio  je na veliki bračni krevet, na čijoj je  sredni, naslonjena na kušin, sjedjela velika  gumena lutka, s velikim trepavicama  i velikim plavim očima, koje su se čas  otvarale čas zatvarale. Može na košulji  pisat broj koji ti je volja, ali pod opklad  da je za broj manja od 2XL. Bio je ljut  na sebe što nije provalio da mu vjerenica  podvaljuje, da joj prizna ono što ona  vidi svojim očima: masne naslage oko  kukova i donjeg dijela trbuha. Poprijeko  je pogledao dok je navlačio staru košulju,  koju je sâm kupio, i ona je samo slegnula  ramenima, i rekla da će zamoliti šeficu  Name, Julku Vujić, da joj zamijeni košulju  za veći broj. Ko zna koliko bi još dugo  ubjeđivao ljubavnicu kako je njegovo tijelo  jednako vitko i snažno kao prije dvadeset  godina da sjutradan, poslije višemjesečnih  peripetija, iz Slovenije nije stigla garnitura  tegova sa šipkom i švedskom klupom.

Bokseri su se znatiželjno okupili oko  tek raspakovane dugačke šipke na koju se  nadodaju šuplja okrugla željeza različite  težine, jer su prvi put svojim očima vidjeli  prave sportske tegove. Marko Crni je rekao  bantamašu Zingi, čiji jeđed Marko Muhov  bio prvi katunski kovač, da svih devedeset  kila tegova stavi na šipku. Legao je na  klupu da im pokaže pravilno disanje u  podizanju i spuštanju tereta. Dohvatio je  šipku s tegovima sa stalaka postavljenih  na rukohvat iznad glave i spustio ih na  prsa, teže nego što je očekivao: i kad ih  je počeo podizati – dok su mu ruke bile  polusavijene u laktovima – zamračilo mu  se pred očima. Posljednjom snagom je  ispružio ruke i vratio tegove na stalak, ali je  osjetio pritisak u prsima i sljepoočnicama.  Polako je ustao i oteturao se do svoje  kancelarije. Bokseri su se među sobom  pogledivali, ali niko se nije usudio da ga  uhvati ispod ruke. Iako su svi vidjeli da je  njegova divovska snaga počela da kopni.

Čim mu se malo razbistrilo pred očima  krenuo je pravo kući, ne javljajući se  Danici, iako joj je bio obećao da će svratiti  poslije treninga. Zaključao je vrata od  svoje sobe, ostavio ključ u bravi, da majka  slučajno ne bi mogla otključati drugim  ključem, i tako je puna dva sata ležao na  leđima gledajući u plafon. Prvi put je vidio  svoj protekli život u cjelini, izjedna: opet  ga je stegnulo u prsima i sljepoočnicama,  kao da ga je pritisnula ogromna prazna  ploča. Film mu se odmotavao bez pauza  i zastoja: sve te puste godine kao da  su bile pravocrtne, kao pusto polje,  jedna jedina linija koja se nije lomila,  dizala, spuštala, ukrštala s drugima. Taj  dijagram bez odnosa i kretanja nije bio  ništa drugo nego prikriveni konformizam,  u stvari kukavičluk: prostor Sale Partizan  i bokserskog ringa osvojao je lako,  bez borbe i sukoba. Nudio mu se sâm,  jer niko drugi, ko je gađao na visoko,  nije imao vremena da se bavi s karijerama  beznadežnih marginalaca i besprizornika.  (Oni ostali koji nijesu mogli doprijeti ni  do članstva u Partiji ili radničkog savjeta  u Obodu, nijesu bili toliko blesavi – pošto  ih nije izazvao – da se pačaju u poslove  Marka Nikovića).

Marko Crni je ustao iz kreveta da  popije čašu vode tek kad je počeo misliti  o tome što bi se s njim desilo da je bio  malo preduzimljiviji: da je s đerđom  Farkašom otišao u Beograd ili da je  majki Mariji brecnuo – udario šakom u  tavulin, ili nogom u karijegu, kao što je  to učinio njegov otac noć uoči odlaska na  Bregalnicu – i rekao joj da mu se više  ne miješa u njegove rabote. (Jednom mu  je stari Andrija Dragović, koji je cio život  oplakivao brata, u trenucima lucidnosti ili  kajanja što i on nije poginuo u opsadi  Skadra, rekao: Ništa miđavo ne ponese,  ka za mrtvijem plakat i s nerazumnim leba  jest). 

Kad je Marko Crni na današnji dan prije  tri godine vidio na atletskom prvijenstvu  Trifuna Tripkovića jedva se uzdržao da  mu odmah priđe, uhvati ga za ruku prije  nego što će proglasiti pobjednika u bacanju  kugle. Ovaj je moj i božji. Učinilo mu se  da ga je tražio cijelog sportskog vijeka:  i da će s njim napraviti ono što on sâm  kao takmičar nije uspio. Izdići se iz sivila  prosječnosti i provincijske anonimnosti.  Trifun je na prvi pogled bio duplo jači  nego on na prvijenstvu Zetske banovine.  Prema fotografijama i jednom snimku na  Filmskim novostima, bio je robusniji i  snažniji i od samog Prima Karnere. Već  na prvom treningu se uvjerio da zaista  Trifun od svakog bijelog čovjeka može  podići veći teret rukama ili ga ponijeti na  plećima. Trifun je imao – kada su teškaši  u pitanju – još jednu rijetku osobinu. Nije  se bojao udaraca u glavu. Ali, Marko Crni  je znao da nije uvijek presudno koliko je  nečija glava tvrda – Trifunova je bila tvrda  i velika kao ćošak od Banovine – već da je  važnije nešto drugo, što ljude, ponekad  po neuhvatljivim razlozima, dijeli na  gubitnike i pobjednike.

Gubitnici se rađaju, a pobednici  postaju, rekao je Luka Popović mladim  trenerima na poslijeratnom kursu na  Košutnjaku. Vještina iskusnog trenera  je da pronađe taj zatomljeni pobjednički  gen – ukoliko ga ima makar u zametku  – da ga osvijesti i pokrene, preko nekog  emotivnog okidača. Marko Crni je tragao  za Trifunovom slabom tačkom tako što bi  ga poslije treninga poveo Kod Murata na  baklave, i usput ga ispitivao o svemu što  mu je palo na pamet. Voli li ringišpil? Ili  bioskop? Nosi li ga onaj huk iz mnoštva  grla dok prekoračuje konopce na ringu?  Trifun je blentavo slijegao ramenima: nije  se čak ni na ženske palio, za razliku  od njegovog dvojnika Prima Karnere,  koji je pobijedio Džeka Rubija tek kad  su mu njegovu muzu, sobaricu iz jednog  elitnog njujorškog hotela, posjeli u prvi  red gledališta, ispod samoga ringa.

Dok je tako mozgao, Marko Crni je u  bašti Lokande srio čuvenoga beogradskog  psihijatra Srba Stoiljkovića, koji je opčinjen  cetinjskim čudacima i neuroticima pisao  veliku studiju o psihopatologiji Cetinja.  Svako malo se neko pozdravljao sa  sjedokosim profesorom, koji je sjedio s  dva čovjeka, jednim malim crnobradim  andulirane frizure i drugim ogromnim  razbarušene kose s potpećenim cipelama.  Anduliranog čovječuljka je mogao zamisliti  kao klovna, rapsoda ili ludu na nekom  egzotičnom dvoru, dok mu je razbarušena  čovječurina prslih cipela i lijepih ženskih  ruku ličio na nekoga koga nije srio,  ali je očekivao da će ga jednom sresti.  Nakon što klovn i boem ustadoše od stola,  Marku Crnome se učini da je to idealna  prilika da zamoli psihijatra ne bi li se  malo pozabavio s njegovim bokserom  Karnerom, kako ga je već prozvala cijela  cetinjska pjaca. Rekao mu je bez uvoda,  kao da je profesor Stoiljković njegov  klupski ljekar, da će dovesti sjutra jednog  teškaša koji ima ogromni fizički potencijal  da ga pregleda i utvrdi je li možda malo  mentalno zaostao, i može li se i na  koji način motivisati, i uvesti u redovni  trenažni proces. Doktor Stoiljković ga je  jedva slušao, jer je bio u fazi završnog  koncipiranja studije o tipičnoj cetinjskoj  neurozi, koju je radno nazvao šizofrenija  montenegrina. (Dijagnozu je temeljio na  ostacima agonalnog mentaliteta klasičnog  ratničkog društva, podzemnim cetinjskim  vodama i magnetizmu Lovćena). Onda  je nevoljno, iz naviknutog altruizma,  pristao da psihoanalizira toga boksera  koji je možda toliko glup da ne može ni  poludjeti. Sjutradan je, na istom mjestu,  doktor sačekao Marka Crnoga i Karneru,  ponudio im da sjednu i poslije samo  desetak rečenica rekao bokseru da može  ići. Doktor je držao trenera nekoliko  minuta u nedoumici dok je ritualno tiskao  duvan u lulu, koji je zapalio s pozlaćenim  ronsonovim upaljačem s poklopcem, i tek  pošto je punim plućima povukao dim  mirišljavog holandskog duvana, rekao mu  je: Mali nije debil, i njegova ignorancija  ne potiče iz umne zaostalosti nego zbog  neprilagodljivosti bokserskom svijetu i  nedostatku takmičarke strasti.

Marku Crnome profesorova elaboracija  nije bila od koristi, jer je i sam toliko  znao, i mnogo više od toga. Njemu nije  trebala dijagnoza nego terapija, plan akcije,  koji će mu pulena trgnuti iz te preživarske  letargije. Nije više imao od koga tražiti  pomoć, i sâm je još jednom pokušao  isprobati sve moguće trikove koje je naučio  u posljednjih trideset godina. Kombinovao  je dva suprotna metoda: zaštitnički i  sadistički. Jednom ga je kuražio, onako  brižno, kao da je još maloljetan, misleći  da mu možda nedostaje očinski autoritet,  s obzirom da je njegov biološki otac Pavić  bio suženkast, više žensko nego muško u  kući. Poslije toga, kad bi ga vidio da bulji  u neku neodređenu tačku i ne sluša ga  što mu govori vikao je jezivo promuklo,  provocirajući ga: Ajde Trifune, majka  mu stara. Potegni malo, imaš okle. Što  me gledaš ka tele u šarena vrata, poveži  lijevi desni, pa kontra desni. Pocijepaj taj  džak, zamisli da se boriš s pravim Primom  Karnerom… Življe volino… Nabodi ga… Taako.

Marko Crni se ne jednom sjetio Luke  Popovića, i njegove rečenice da se svi  rađamo kao gubitnici, ali da neki postaju  pobjednici. Vjerovatno je htio reći da samo  pobjednici stvaraju pobjednike. Ipak, dugo  nije htio priznati mučeći se s Karnerom  – cijele tri godine – da se gubitnici, kao  slijepci, očajnički drže jedan za drugoga.  Tako da se vremenom priviknu na sopstveno  poniženje, i čak počinju uživati u svojoj  beznačajnosti. Da bi lakše progeveljali  svoj udes oni žive životima drugih – brinu  njihove brige i slave njihove uspjehe – isto  tako beznačajnih kao što su oni, ili onih  drugih koji su im daleki, nedohvatljivi.

On se, ipak, katkad ponadao, gledajući  Karneru kako lagano bez treme ulazi  u ring, da njegov pulen nije potpuno  izgubljen slučaj, jer koliko je blentav  u tolikoj je mjeri bio samosvjestan. Za  druge je mario samo onoliko koliko je  zavisio od njih.Marku Crnome su i dalje  dojavljivali da gledaju Karneru kako se  mota oko bravljeg pazara, i onako u  milicijskoj uniformi s šapkom i opasačem,  odigne ispod ruke neku ovcu ili tele,  stimajući svaku u kilo. I dalje su treninzi  s njim bili mučenje: jedva je sastavljao  tri treninga zaredom, a onda se ne bi  pojavio na dva sljedeća, uglavnom zbog  nekog bezveznog razloga, da je bio u  noćnoj smjeni ili da ga je zabolio drob od  fadžole. Trener je konačno popizdio do  daske, i umalo doživio nervni slom pošto  su članovi uprave Majo Bjeloš i Ćali  Lakić morali razbiti vrata njegove sobice  u potkrovlju Bulevar Lenjina broj 200, da  bi probudili teškaša za jutarnji meč protiv  Kumanova. Na brzinu su ga nekako ubacili  u fiću, i dok su mu navlačili rukavice već  se završavala borba u srednjoj kategoriji,  tako da su ga na ring ugurali sanjivog i  nezagrijanog.

Marko Crni se nije ni popeo s teškašem  u ugao ringa, i čim je Karnera poslije  udarca gonga krenuo iz ugla prema sredini  ringa odmah je bacio bijeli peškir. Poslije  meča je s vrata svlačionice uperio prst u  teškaša: Više neću da te vidim u sali. 

Nakon meča s Kumanovom, bokserskom  klubu su još više krenula kola niza stranu.  Samo su dva prvotimca, braća Gibi i Ćobi,  polusrednjaš i srednjaš, ostali u ekipi.  Drugi su otišli u titogradsku Budućnost,  pobjegli u inostranstvo ili završili zbog  nasilništva na Golom otoku. Karneru bi  ponekad zasvrbjelo da u vrijeme treninga  obigrava oko Sale Partizan, ali nijednom  nije zavirio unutra. Jedno vrijeme je, kad  nije bio u patroli, visio ispred izloga  Varteksa preko puta Bistroa, na čijem  je prozoru vječito sjedio Gligor Bakoč,  muž čuvene Miluše Gligorove, koja je  u ratu bila seksualni servis talijanskih  regruta. Karneru su zavoljeli konobari i  prodavačice, jer se uvijek smijuljio, čak  i kad su ga slali da nekoga privede u  stanicu milicije: Oprosti, naredili su mi da  te malo uhapsim. 

Onda se cijelu zimu šezdeset šestu na  šezdeset sedmu godinu izgubio iz vidokruga  gradskih lezilebovića i ronaca: mnogi su se  već bili navikli da ga gledaju kako se gega  preko Balšića pazara ili kako pazarnim  danom, u pratnji Petra Mitraljeza, koji je  dogonio živo iz Drobnjaka, stimaje u kilo,  bolje nego ijedna vaga Zeka Šestana, stoku  iza Crne grede. Ispred Nove godine šofer  Tarinog autobusa Zeko Perišić – koji je  vozio za Grahovo preko Bate – ispričao je  u kafani na autobuskoj stanici da je vidio  boksera gdje stojeći drijema naslonjen  na vrata pošte na Trešnjevu, u tegetnoj  milicijskoj kabanici. Komandir Vesil  Alilović je poslao Karneru na ispomoć u  seosku stanicu milicije, jer su posljednje  vrijeme hercegovački šverceri duvana  tražili nove prolaze kroz Katunsku nahiju.  S proljeća su ga opet prekomandovali na  Cetinje, i Karnera se ponovo uvlačio, kao  u zemunicu, u onu sobicu u potkrovlju –  prizemne kućice u Bulevaru Lenjina 200 – za koju su Majo Bjeloš i Ćali Lakić pričali  poslije meča s Kumanovom, da miriše na  skorup iz mješine. Ko ga nije vidio unutra  ne bi mogao povjerovati da toliki čovjek  može stanovati u prostoriji čija je podna  površina 3 x 3, u kojoj se nije mogao ni u  najvišem dijelu sobe potpuno ispraviti da  ne udari glavom u drveni strop, a kad  je prilazio uglu nasuprot kreveta morao  se predvostručiti i pobaučke krenuti, na  laktovima i koljenima.

Došlo je i šesto proljeće otkad je  Karnera vrata bokserske sale zatvorio  guzicom, i malo se što od tada mijenjalo  u njegovom životu. Onda su Pavića  Tripkovića donijeli zamrtvo u Danilovu  bolnicu, ali ne od žuči, od koje je patio  otkad je došao iz Pule, s odsluženja  vojnog roka, nego ga je junac kojega je  odvajao od majke razbučio rogom oštrim  kao vrh bajoneta. Drob mu se bio prosuo  po dolini, kojega mu je Pavija, dok je on  zapomagao, s rukama crvenim i ispucalim  kao divlji šipak, vratila u trbušnu duplju.  Pavić je mjesec dana tuvirao u bolnici, i  onda se na svoju ruku, kilav s velikom  gukom iznad prepona, vratio u Osojnu  Ožegovicu. Pavija se o jadu zabavila gdje  će da stigne prije: da steveniše muža ili  da nahrani stoku. I sina je bila naučila da  svaki mjesec dođe na Cetinje, i da jedan  mijeh skorupa proda na Balšića Pazaru a  drugi ostavi njemu. No, već treći mjesec,  otkad se Pavić vratio doma, ona se nije  javljala niti je dolazila na pazar.

Karnera je odlučio da u utornik, koji  mu je prvi slobodni dan, poslije toliko  godina pođe u Osojnu Ožegovicu, da vidi  koja je to muka što mu majka ne dolazi:  je li Pavić potpuno pao s nogu pa ga ne  može samoga ostaviti ili su zbog njegove  bolesti morali smetnuti i prodati krupnu  i sitnu stoku. Krenuo je prema bifeu na  autobuskoj stanici neće li sresti nekoga  kamiondžiju koji ovih dana dogoni drva za  zimski ogrjev iz Osojne Ožegovice, i onda  je, kao neradeći, okrenuo glavu ulijevo, i  vidio svijetlo u bokserskoj sali. Neka sila  ga je povukla prema vratima nekadašnjega  Vojnog stana, tako da se nije pitao od svojih  noga, a po prilici ni od glave. Trening je  bio u punom jeku, dvojica velteraša su  sparingovala a ostali bokseri su radili na  spravama. Karnera mahnu rukom Marku  Crnome, bez uvoda i objašnjenja, kao da  su se juče vidjeli. Trener ga pozva rukom,  tačnije pljosnatom rukavicom, fokuserom,  u čiji ravni dio, veličine ljudske glave,  bokseri treniraju direkte, krošee i aperkate,  iz garda, pojedinačne udarce, kombinovane  serije, s eskivažama iz pokreta.

– Jesi li došao da me uhapsiš? – hladno  mu reče Marko Crni, gedajući u kolosov  opasač, futrolu s pištoljem i crnu vaspitnu  palicu, koja mu je mlatarala uz butinu kao  puzdrina od magarca.

– Oću da treniram. Da bidem prvak  Jugoslavije.

Podijeli

Komentari su suspendovani.