Pavija žena Pavića Tripkovića iz Osojne Ožegovice se porađala četiri puna čela, dva dana i dvije noći. Ženica sitnih kostiju, s dvije debele žile na tankom vratu, držala se tankim vretenastim rukama za uzglavlje stolovače neće li se konačno osloboditi tog antipatnika koji se još od Blagovijesti znao tako gicnuti u njenoj utrobi da je za cijeli minut ostavi bez daha. Stolovaču su na drugu stranu vukle dvije krupne seoske babice, Joke Nikolina i Jela Milanova, ali dijete nije htjelo napolje, iako je noć bila blaga a mjesec žut i veliki kao najveći kolut njeguškog sira. Počelo je i peto čelo, Pavija je gubila snagu i posustajala, i kad su babice izgubile nadu da će se majka i djete rastaviti kako bog zapovijeda, iz ženinog međunožja se pomolila glava koja je više ličila telećoj nego djetinjoj. I prvi glas od djeteta je bio sličniji telećem mukanju nego vrištećem plaču novorođenog dvonogog insana.
Joke Nikolina, i da su joj ponudili naljepšu žensku jaketu, ne bi mogla nabrojiti koliko je u ovih četrdeset godina, otkad je došla u dom Tripkovića, porodila Ožegovki, Ržedoljki, Lastvanki, ali se mogla zakleti da nikad nije vidjela toliko mlâde, čija su bedra i šake bile kao u naprednog jednogodišnjaka. Nebilourok, nebilourok, nebilourok, sebi je u bradu pobožno mantrala seoska babica i vidarka dok je dječaka prinosila limenom kainu s pripremljenom mlakom vodom.
Dječak nije dobio đedovo ime kako je to bio običaj u njihovoj familiji otkad pamte za sebe, najmanje deset pâsova – jer Simon Tripković je bio suženkast, tankovrat i tankonog, presmičiguz na ujčevinu – nego su mu nadjenuli ime Simonova oca Trifuna, koji je mogao nâšte srca popiti bocu masla i prebaciti ga kamenom s ramena svakome u devet župskih sela. Trifun Mali, kako su ga zvali stariji Ožgovičani i Zaseljani, u četvrtom razredu osnovne škole rastom je bio dostignuo njegovu prvu učiteljicu Milicu Nikolinu – kćerku stare babice koja ga je prva okupala i povila u bijele platnene povoje – a na polamaturi je za cijelu romaču bio viši od Vidaka Damjanovića direktora škole u Prisojnoj Ožegovici. Po stasu i izgledu – žute subjelkaste dlake su mu se pomaljale na licu, nogama i prsima – slobodno se mogao prošvercovati među maturante, ali da se mjerilo samo znanje, ni u jednoj gradskoj školi, ne bi položio ni peti razred osnovne. Sveske i knjige su mu bile masne, aljkave, kao da su po njima kokoške čepale, slova velika, razvučena i neujednačena. S tablicom množenja i dijeljenja će razbijati glavu i u zrelim godinama, a imena glavnih gradova socijalističkih jugoslovenskih republika utvrdiće tek u kumanovskom garnizonu: do tada je vjerovao da je Skoplje glavni grad Bosne i Hercegovine i da se Sarajevo nalazi u Makedoniji. Nastavno
vijeće škole u Prisojnoj Ožegovici se saglasilo s direktorom Damjanovićem da je Trifun umno zaostao, i jedino je nastavnik ruskog jezika i geografije Mišo Drašković – koji je zbog nezgodnog karaktera a ne zbog pića i nepoštovanja partijskih funkcionera premješten iz škole Njegoš u ovu zabit đe je vuk domaća životinja a međed poštu nosi – tvrdio da je dječak-kolos dovoljno inteligentan, ali da ne zna što će mu u životu više znanja nego što je već naučio u seoskim poslovima.
Trifun se pravio blentaviji nego što ga je bio bog dao. Satima je, kao neki osuđenik, sjedio u zadnjoj klupi posavijen u ramenima, tupo buljeći u udžbenik ili teku. Katgod ga je prozvao nastavnik, lijeno je ustajao podbočen nad klupom, misleći kako se sitniji ljudi, poput njegovog oca i majke, mogu, kad hoće, lakše sakriti, ostati neupadljivi. Za veliki odmor obično je sjeo uz drvenu ogradu dok su drugi dječaci jurili, kao da su pušteni s veza, predajući jedan drugome botû ili trčeći za krpenjačom, a djevojčice nešto ćućorile i kikotale se stojeći u krugu kao kokoške dok ih vabi domaćin s punim rešetom rumetina. Trifun je jedini u cijeloj školi iz fizičkog vaspitanja imao dvojku, jer je lopta od njega odskakala kao od velikog panja, i zato ga niko nije birao u igrama između dvije vatre i nogometa, bio duplo teži i isto toliko sporiji od seoskih dječaka koji su skakali kao divokoze. Ipak, jednom će i on zaigrati loptu, jer pri kraju školske godine, u vrijeme prašenja krtole, polovina dječaka nije došlo u školu. Bego Mašin, omaleni krivonogi kopiljan koji je ličio na Dragoslava Šekularca nije mu davao mira. Ajde, ajde,Trifko, fali nam jedan. Samo stani na beka. Bego je bio glavni na terenu, sâm je sastavljao, ne samo svoju nego i protivničku ekipu. Uzeo bi loptu od svog golmana i driblao do besvijesti. Posebno bi se nameračio da vadi vodu nekom visokom krakatom protivničkom igraču. Tijelom bi krenuo na desnu stranu a onda mu špicem probacio loptu između nogu, potom je stao na loptu i sačekao ga da mu još jednom probaci kroz noge. Trifun je onako veliki, kao usporeni film, bio rođena žrtva koju je dugo čekao. Bego je cijelo vrijeme loptu gurao na stranu terena gdje je stajao novi igrač. Ajde, ajde, da te vidimo. Izazivao ga je držeći loptu ispod noge. Trifun je zamahnuo nogom široko kao kosom, i zamalo pao. Bego je loptu gurnuo u stranu samo dvadesetak santimentara. Dođi, dođi. Još ga je mamio poluokrenut leđima. Trifun se opet zaletio, i lopta mu je petom proturena kroz noge. Sad je Bego s loptom bio iza Trifunovih leđa. Smijeh dječaka se pretvorio u alak, a djevojčice, su se kao po komandi iz kruga postrojile u pravocrtnu vrstu glasno se kikoćući. Trifun je dahtao. Oko usana mu je izašla bijela pjena, kao jednogodišnjem juncu, kad se zaigra. Ajde, Trifko, evo je. Dohvati je. Mamio ga je Bego, pogledujući ga samo krajičkom oka, više okrenut prema onima koji su se bili zacijenili od smijeha. Trifun sunu, brže nego što je to iko očekivao; Bego još jednom zarola krpenjaču, ali prije nego što se uspio okrenuti, otpozadi ga, ispod koljena dohvati noga velika kao raonik, i odiže od zemlje. Nastao je opšti muk. Bego je ležao sklupčan na travi, onda se polagano pridigao, na laktove i koljena. Što je govedo. Ono tamo je lopta. Trifun je pomalo zbunjen, jer su svi gledali prema njemu, slegnuo ramenima. U toj smetenosti bilo je i neosviještene nadmoći koja je govorila: Ko ti je kriv. Sam si tražio.
Trifun se bržim korakom iz škole vraćao kući nego što je iz kuće ujutro grabio prema školi. Na vrhu glavice koja dijeli Osojnu od Prisojne Ožegovice, na dobrih stotinu metara od kućnih vrata, koja su u ovo doba godine uvijek bila otvorena, čuo je nepoznati muški glas, krupan kao da dolazi iz neke dubodoline. Ovaj glas ga je toliko privukao da nije – kao što je imao običaj svaki dan u povratku – ni pogledao prema torini, nego je odmah upravio korak prema ulazu u kuću. Još s vrata je opazio neobičnog gosta u sivoj uniformi s zategnutom širokim kožnim opasačem. Najprije ga je iznenadio mali rast neznanca, jer je po dubini glasa očekivao nekog gorostasa. Istina, imao je veliku glavu, crnu valovitu kosu i dugačke zasukane brkove. Kapu titovku sa crvenom zvijezdom petkorakom je bio položio na tavulin ispred sebe s desne strane od dubokog pjata punog zelja i kastradine.
– Je li ovo Trifun- okrenu se čovjek u uniformi prema domaćinu.
– Jes.
– Kakva momčina. Dođi ovamo da te ujak zagrli. – Kićun se morao posaviti da ga čovjek u uniformi omasti svojim brcima, na čijim su krajevima, koji su podsjećali na krila od lastavice, visili komadići skorupa iz mješine.
– Stani tun. Ne mrdaj. Da te nešto častim. Valja se. Dosad te nijesam vidio. – Istrgnu hitrim pokretom – kao da vadi livor – iz zadnjeg džepa pantalona, veliki crni novčanik sa pregradama, i iz pozamašne bale uredno složenih novčanica izvadi jednu crvenu stotinarku.
– Nijesi treba Golube – prvi put se javi Pavić koji se bješe još više usuka i premliječio od strahopoštovanja pred stidnim gostom.
– Muč. Prvi put vidim sestrića. – Onda se okrenu Trifunu.
– U koji si razred.
– U sedmi – prvi put nešto promrmoli Trifun.
– Ma je li moguće. Tolika momčina u sedmi razred. Kako učiš? Ako si na Pavića nijesam te treba ni pitat. –Okrenu se kepec u uniformi prema Paviću koji je bio ni živ ni mrtav.
– Ma nema veze – odmjeri Trifuna od glave do pete, i onda se okrenu prema domaćinu.
– Prvoga septembra iduće godine da ga dovedeš na Cetinje. On je rođen za milicionera. Jesi li razumio?
Gost više nije okretao glavu prema Trifunu koji je jedva čekao da se povuče prema sjenovitom dijelu velike prostorije u kojoj su razmješteni kreveti za spavanje. Postavio je knjige pored svog kreveta, izvukao mali drveni tronožac u obliku polumjeseca, i tek mu se onda toliko razbistrilo u glavi da je mogao povezati da je iznenadni gost majkin brat od strica Golub Tomić, zamjenik načelnika Škole milicije na Cetinju. Pavija je često pominjala Goluba: kako je kuražan, te kako je hitar ka vidra, te kako mu je lično Savo Joksimović darova pištolj, i on je pored svega veli nije odvaja od rođene sestre Bose. I lijepo joj je rekao, kad su došli Tripkovići da je prose za Pavića, ne idi sejo u tu vukojebinu naću ti ja momka, odole do Vidrovana, kakvoga ti zaslužuješ.
Trifun je znao da je riječ ujaka Goluba zakon. Znali su to i Pavić i Pavija. I narednih petnaest mjeseci su ćutali kao da ga spremaju na zlu pogibiju a ne u školu narodne milicije.
Prvu noć na Cetinju su Pavija i Trifun konačili u Golubovom stanu preko puta Banovine, u koji se on bio nedavno uselio pošto se prethodni stanar pomoćnik ministra Nikinović, zajedno s republičkom Vladom, preselio u Titograd. Ujutro je Golub, da to vide svi đaci i nastavnici, sâm lično smjestio novopečenog pitomca iz Osojne Ožegovice u internat škole milicije, u Zgradi Divizije. Pitomci su u prvi mah zazirali od Trifunovog rasta i od poganog kapetana Tomića. Ali prepanutost orijaškog seljaka od prekidača za struju i njegov nazalni glas s razvučenim samoglasnicima nijesu mogli zaustaviti podgurkivanje i prigušen smijeh novopečnih drugova. Već je trećega septembra, starovaroški fakin s brijega od Morače Beli Mišović, sinovac generala Đoka Mišovića, stavio Trifunu papir između nožnih prstiju i zapalio ga šibicom. Trifun je vrtio nogama kao da vozi biciklo, a kad mu je vatra počela prljiti kožu mladi džin je poskakivao na krevetu mumlajući. Ajde, ajde. Svi u spavaonici su se valjali od smijeha po podu. Drveni ležaj ispod Trifuna je popuštio. Mladić se prevrnuo ispod kreveta, i skočio. Je li živo? Zavapio je. Dok je vikao vatreni su pramenovi stvarali crvene plikove na koži između njegovih nožnih prstiju. Trifun je sanjao kako se teli Bjelulja, prvoteoka, i da se tele zaglavilo, pa da ga on vuče za uši kako bi se krava nekako oslobodila bremena. Nastao je urnebes. Jes, jes… Živo je. Živo je. Uto se otvoriše vrata spavaonice, škljocnu šteker i škiljava električna sijalica osvijetli spavaonicu. Brkati dežurni vaspitač s drvenom protezom namjesto lijeve ruke, s nasađenom nesimetričnom dječjom šakom preko koje je navučena kožna rukavica, zavrišta. Ujutro u sedam svi na raport kod načelnika škole.
Jednom je načelnik škole, bivši obućar iz Prčnja Pavo Petović rekao da je ijedan pitomac ponavljao razred i izgubio pravo školovanja za čuvara javnog reda i mira, to bi sigurno bilo ono motovilo iz Osojne Ožegovice. Trifun je, pogotovo od Blagovijesti do Markovdana, provodio više vremena oko stočnog pazara u Donjem Kraju nego u školi. Istina, u trećem razredu je imao iz svih osam predmeta slabe ocjene, i načelnik bi mu sigurno dao šupkartu – ujak Golub je već bio prekomandovan za šefa Udbe u Ulcinju – da nastavnik fiskulture Stanko Vukić nije odnekud nabavio atletsku kuglu za bacanje. Bivši sokolaš i desno krilo predratnog Crnogorca je vjerovao da su seljački sinovi nadareni za bacanje kugle. Pokazao im je osnovnu tehniku izbacivanja: da je treba priljubiti uz bradu, napravi poluokret u desno i izvući izbačaj iz cijelog tijela, od pete, kuka i ramena. Tijelo daje veću snagu izbačaju nego sama ruka, jeste li razumjeli? Onda ih je prozivao, prvo one sitnije i slabije momčiće, a poslije njih rumene glavate vrdžopce sa šakama poput lopata za čišćenje snijega. Na kraju je pozvao Trifuna koji ga je podsjećao na jetija, sniježnog himalajskog čovjeka, čiji je crtež vidio u rubrici Verovali ili ne, Politikinog zabavnika. Trifun je uzeo kuglu, ne iskoračujući, bacio je kao jabuku. Gvozdeno đule je palo dalje cigla četiri metra od mjesta gdje je kuglu prethodno bacio Špiro Đuričić, bezvrati zubonja, čije su opuštene ruke dosezale ispod koljena.
– Bravo. Svaka čast – poletio je nastavnik Vukić prema Trifunu i pružio mu ruku. Mladi div je bio iznenađeniji od nastavnika, i zaboravio je da prihvati ponuđenu šaku.
– Čas je završen. Tripkoviću, nas dvojica ćemo malo ostati sami. Nastavnik Vukić je sad pomno motrio Trifuna, od glave do pete. Prevarila ga je bila mladićeva sporost i nezgrapnost. Mislio je da je njegova impozantna koštana masa popunjena gnjilom neizdržljivom tjelesinom. Ali, onaj ko baci kuglu skoro petnaest metara, stojeći s obje noge na petama, nesumnjivo je da ima neviđenu snagu.
– Jesi li dosad bacao kamen s ramena? – Trifun je slegnuo ramenima. Od svih domaćih poslova najviše je volio čuvati stoku. Kad dojavi krave i ovce u Bijelu Goru ili Planinik zavukao bi se u neki hlad i drijemao dok se sunce nije primaklo zalasku. U povratku je stoku pojio na Krstači, a on sâm nije pio kišnicu iz ubla nego je dojio krave poput teleta. U prvi mrak je spraćao krave u torinu, svaku pogladio po njušci, i prije nego što je za sobom zapriječio ulaz od torine drvenom ljesom, poturio bi glavu ispod trbuha muškog teleta i podigao ga na ramena. Tako je svaku ubóga noć za godinu dana ponavljao isti ritual, dok pristasali junac nije primakao dvjesta kila težine.
– Nema veze. Prvijenstvo u atletici je 25. maja. Tražiću od načelnika da ti do takmičenja dadne duple bonove za ishranu. – Trifun nehotice obliznu suva usta. Stalno je bio gladan, i zato je stajao zadnji u redu u milicijskoj menzi, da mu se smiluje kuvar za malo repete ili da pokupi kakav okrajak hljeba s praznih pjata. Crveno meso i slanina su mu bili toliko gadljivi da bi prije probao od samoga sebe. Zato je najviše mrzio novembarske praznike kad je seoski mesar Veliša Turov dolazio da zakolje onoliko živôg koliko će familiji trebati da prezimi do Đurđevdana. Nije se nijednom usudio predložiti ocu da prodaju svoju telad i ovce, i da kupe od drugog domaćina već zaklanu stoku, pa je tih dana kao manit lunjao Bijelom gorom. Da mu nije Pavija na Cetinje jednom mjesečno donosila bijeli mrs, suvi sir i skorup, Trifun bi sigurno zaradio jeftiku ili bi mu se krv pretvorila u surutku.
Prvijenstvo Crne Gore u atletici je održano na novoizgrađenom fudbalskom stadionu Lovćena. Juniori su nastupili prvi dan. U bacanju kugle je bilo devet takmičara. Trifun jedini nije imao patike, jer za njegova stopala, koja su ličila na dječje grobove, nije bilo sportske obuće u cijeloj republici, čak ni u garnizonu JNA u Maslinama. Ljeti i zimi je nosio istu obuću, gumene žabice s kaišem i preglicom, koje je Fiko Becić, u Ivanbegovoj ulici, izrađivao posebno za njega. Ostali bacači su se prije prve serije i prozivke sudije Šulera Radulovića skoro cijeli sat zagrijavali vrteći vratom, ramenima, kukovima i koljenima. Nastavnik Vukić ga je upozorio da je glavni favorit među juniorima, pulen Voja Vračara, sedmostrukog prvaka Crne Gore, Bakir Tanović, sin čuvenoga staropodgoričkog mesara Asima Tanovića. Bakir je bio za pola glave manji od Trifuna, okruglast, crvene šije i neobično okretan za svojih sto trideset kila. Trifun je onako bos zavrnutih nogavica i rukava, kao od šale u prvom pokušaju prebacio mladom otutašnom Titograđaninu skoro cijeli metar. Bakira je naprosto presjekao Trifunov hitac, pa je poslije dva puta prestupio i zamalo nije izgubio drugo mjesto od Nikšićanina Perutovića. Poslije dobijene plakete Trifun se na brzinu obuo i krenuo prema izlazu sa stadiona.
– Sačekaj, idemo na baklave, kod Murata – viknuo mu je nastavnik Vukić.
Trifun je zastao, pomalo smeten, kao da ga je uhvatio u nečem nedoličnom. Iza nastavnika je je išao postariji visoki crnomanjasti atleta, nalik Crnom Arapinu.
– Stanko, upoznaj me s momkom.
– Ovo je trener boksera, Martin Crni.
– Momče, koliko imaš godina – pitao ga atleta tihim glasom čovjeka koji zna što hoće, i ne podnosi raspravu.
– Osamnaest.
– Pogledaj ga. Ima građu i raspon ruku kao Primo Karnera. Dovedi ga sjutra na trening. Za godinu će sve da ih pomete s ringa.
2.
U tri borbe do finala prvijenstva Jugoslavije u teškoj kategoriji protivnici su mu sastavili jedva dvije runde. Premda je za ovih deset godina treninga, s manjim i većim prekidima, sakupio i šezdesetak pobjeda u drugoligaškim mečevima, nije ovladao osnovnim pravilima škole boksa – kretanja na prstima, držanja glave i ramena, garda, eskivažama i udarcima iz tijela. Gazio je punim stopalima, i kad je krošeima izmahivao u prazno zanosio se i gubio ravnotežu. Udarao je odozgo, više otvorenom rukavicom – kao da baca kamen – ali sve one vitke, muskulozne delije gubile su dah od pometnje koja je ostajala iza tih strahovidnih slabo kontrolisanih udaraca. Jednostavno, bili su zbrisani na prepad: čim je div iskoračio iz svoga ugla zauzimao je polovinu ringa. Protivnici su ostajali zgužvani, zbunjeni, presamićeni od siline zamaha, i mase koja se obarala na njih.
U finalu ga je čekao ljubimac beogradske publike, iskusni šmeker i najbolji tehničar meću domaćim teškašima Bane Sovrić, četvorostruki prvak Jugoslavije i dvostruki šampion Balkana. Na mjerenju je pored Karnere podsjećao na slabo uhranjenog dječaka. Niži za cijelu glavu i lakši više od četrdeset kila, prvak je motrio diva, pažljivo, ispod oka tražeći mu slabe tačke. S ovakvom strvinom se dosad nije borio. Takav primjerak kapitalca nije vidio ni pod cirkuskom šatrom: njegove čeone i jagodične kosti nalik su anatomiji neke prijepotopske životinje. Karnera nije ni pogledao protivnika. Šampionov prijatelj i mecena, novinar Sporta, Saša Gec, koji je prisustvovao mjerenju, zabrinuto je posmatrao Karneru. Tako tupi i neizražajni pogled svojstven je imbecilima koji su životinjski uporni i svirepi. Šampion je bio primjetno nervozan. Hitrim korakom napusti salu za mjerenje: tek na izlazu se sjetio Geca. Okrenu se da ga potraži pogledom, ali ovaj ga je već pratio u stopu.
– Seljačina…likvidiraću ga prije završetka druge runde – reče kao za sebe, ali dovoljno glasno da ga čuje novinar.
Njihova borba je bila posljednja na programu. Publika je riknula od smijeha kad je Karnera, ne mogavši se provući između gornjeg I srednjeg konopca, jednostavno prekoračio gornji konopac. Zablenuo je negdje prema stropu dvorane. Snažna svjetlost reflektora ga je više opčinila od mnoštva razularenih ljudi. Martin ga je uhvatio za rame i okrenuo prema sebi, fiksirajući ga između obrva, snažno mu pritom masirajući ramene mišiće.
– Ne misli na publiku… Ćeraj ga u ugao… ide lijeva, lijeva – onda desnom ga zakucaj. Samo naprijed. Duplo si jači. Rasturićeš ga.
Prodorni zvuk gonga natjera publiku da zanijemi. Kao da ih je prestrašila ogromna Karnerina tjelesina, koja se u dva kroka našla na sredini ringa. Martinu se ne sviđe ovakvo reagovanje publike: više puta je bio svjedok lucidnih predskazivanja gomile. Karnera je, po običaju, otvorenog lica i grudi, nasrnuo na prvaka, da ga u prvom naletu odbaci na konopce. Dosad je sve protivnike rušio u zaletu, na istu foru, prije nego što su se uspjeli snaći, osjetiti prostor u ringu. Samo Sovrić je bio fakin, dijete s Čubure, koji je u rukama imao preko dvjesta pobjeda. Pažljivi hroničari plemenite vještine – znam da mnogi drže da je boks obična makljaža dvojice nasilnika – zapamtili su da Sovrić nikada nije razočarao kad je trebalo. (Tako rijetka osobina među teškašima). Dočekao je diva naizgled opušteno, i treptaj oka prije nego što je Karnera izmahnuo, napravio je polukorak naprijed sa tijelom posavijenim u desnu stranu, i ispod njegovih šaka mu zavukao polukroše u želudac. Divu otkazaše koljena: tako da daske na podu zacvilješe. Ništa nije shvatio. Samo je pogledao prema svom uglu. Urednika Sporta podsjeti na nekakvu mitološku napuštenu bebu.
Trifune, diži se…diži se, volino. – Divu je u ušima odzvanjalo rođeno ime. Jedino ga je još tako zvala majka Pavija – i Martin, kad je bio bijesan zbog nečega.
Na pet je prikupio dah. Sudija Novišić je komandovao boks. Sad se bacio na Sovrića: učini mu se da ga ima. Zamahnu desnicom – u prazno. Svom snagom tresnu u konopce, takvom silinom da se gradonačelniku Beograda Branku Pešiću, koji je sjedio u prvom redu, učini da će iz poda ringa izvaliti stubove koji drže konopce. Sovrić mu je stajao iza leđa, mangupski ga pozivajući rukavicom. Karnera se kao ranjeni medvjed odbaci od konopaca. Opet u prazno.
Publika je urlala.
– Livor Crnogorac… Livor Crnogorac.
Na početku druge runde primio je još jedan udarac u pleksus. Jedva je ostao na nogama. Nije više napadao silovito. Oprezno je kretao naprijed, sa rukavicama u visini grudi i dijafragme. Ali, prvak ga nije pokušao s distance gađati u otvorenu glavu. Odskakao je korak unatrag, ili se provlačio između Karnerinih ruku, udarajući prednjim lijevim direktom, i onda se pribijao uz njega hvatajući ga preko pasa. Divova nemoć je rasla iz trena u tren. Trebalo mu je prostora da zamahne. Kad ne dojme strašno divovi su vrlo smiješni, a smiješan čovjek je na najtanjoj niti između uzvišenog i tragičnog. Izgledalo je da su se sijalice nad ringom zanjihale od siline urnebesa i smijeha, u trenutku kad ga je Martin ošamario u pauzi između druge i treće runde.
– Bori se mrcino. Vidiš da te zajebavaju. Bori se, ili ću predati borbu. – Grubim pokretima mu je čistio znoj s lica. Ne bi li mu nanio što veću bol.
– Sto puta ti kažem, ne trči za njim. (Karmera se htio zakleti da ga nijednom nije upozorio). Presjeci mu kretanje s kontra strane: idi kontra njega, kapiraš. – Pokaza mu rukom pravac kretanja, kako će mu skratiti prostor, i sustići ga.
– Kad ga satjeraš u ugao, stalno prednji direkt, nanišani ga prednjim, onda plasiraj desni. Ne drži u klinču, ne rvaj se – iz klinča korak natrag, pa kontra desni.
Martin se zanio, i tek kad gong udari treći put primijeti da ga pulen ne sluša. Pogled mu je bio fiksiran negdje u dubinu dvorane, prema sjevernoj tribini.
Prvak mu potrča u susret, kao da će pregaziti protivnika, onda se ukopa na sredini ringa, vrteći desnom rukom u krug, poput Kasijusa Kleja. Publika je urlikala, kao na nekoj kečerskoj ili cirkuskoj predstavi. Pukovnik Paunović crven u licu, stiskao je znojavim rukama koljeno blijedolike brinete, i hroptao: Livor, livor. Brineta, bivša balerina, iz bolje beogradske kuće, kćer čuvenog pedijatra Karanfilovića, padovskog đaka, ipak se smješkala, ne znajući što joj je neprijatnije: vonj pukovnikovog tijela ili ovo besmisleno rvanje. Bez želje da shvati bokserska pravila, mislila je da ovakvi sportovi privlače samo nedelikatne osobe, s izraženim ubilačkim nagonima.
Sovrić se još jednom provukao ispod Karnerine lijeve ruke, ali ovaj put na pogrešnu stranu: naletio je na protivnikov kroše koji ga prosto podiže i ponese. Sudija, mali čovjek ptičje glave, sačeka da se bokser pridigne, obrisa mu rukavice i dobrih ga je petnaest sekundi nešto upozoravao. Onda se sudija neočekivano sporo za svoje vazdušasto tijelo okrenu Karneri i kazni ga javnom opomenom, pokazujući da je protivnika udario nedozvoljeno, iza uha. Gorostas samo zavrti glavom: nikad nije razumio zbog čega su ga cijeloga života spoticali ti sitni, kočoperni ljudi kojima on niučemu nije bio smetnja.
U istom minutu je prvak još jednom letio na pod, ovaj put pogođen direktnim udarcem u nos. Sve mu se pred očima okrenulo i dobilo elipsast oblik, čak se i figura slabašnog sudije zaoblila i ostala bez oslonca. Sada je sudija morao brojati: istina dvostruko sporijim tempom nego što predviđaju pravila. Sovrić je još ošamućen držao visoki gard s rukavicama priljubljenim uz samo lice, takozvani dupli dekung. Savijao je glavu, podmetao lakat, pokušavao u klinču ušnirom rukavice pocijepati protivnikove arkade: isprobao je sve prljave trikove koje je naučio od starog Džepine, jednog od prvih predratnih beogradskih profesionalaca. Nije se više pokušao izvući stepovima ulijevo ili udesno. Osjećao je, izgrađenim instiktom, da ga dekoncetrisanog i ošamućenog može dokrajčiti neka nasumična frljoka. Pokušavao se odmarati u klinču, ali svaki sudar s Karnerinim tijelom ga je toliko iscrpljivao da više nije osjećao ruke i ramena. Zaklinjao se kasnije da mu se činilo da je u Karnerinom tijelu željezo umjesto kostiju i mišića. Svi u dvorani su očekivali, sa strahom a ipak nestrpljivo, kad će ga div još jednom strefiti punim udarcem i okončati ovo mrcvarenje – i lakrdiju, kako će napisati u novosadskom Dnevniku, novinar S. Čavoški. Žamor je prekinuo udarac gonga – Martin je do smrti tvrdio – pedeset pet sekundi prije isteka trećeg minuta. Sovrić jedva dobaulja do svog ugla. Martin je ćutke skidao rukavice svom takmičaru. U zraku je smrdjelo na prevaru. Sudija u ringu bržebolje pokupi bodovne liste kolega pored ringa, pozva boksere i podignu ruku starognovog prvaka. S razglasa se oglasio zvanični spiker: Prvak Jugoslavije u teškoj kategoriji za 1968. godinu je Branislav Bane Sovrić.
Karnera se u trenutku ukopao u mjestu – ne shvatajući ništa – kao izgubljeni seljak, opljačkan u tramvaju. Martin opsova sudije, krvavo, kako to znaju u narodu gdje se pogana riječ prenosi s pâsa na pâs. Prvak nije pokazivao radost kad mu je sudija podignuo ruku. Kao da je htio što prije pobjeći, ne samo iz ringa, nego i iz hale. I publika napusti dvoranu potuljenih strasti, bez želje da komentariše neobični završetak meča, ili da se veseli pobjedi svog idola.
Karneru su odvukli s ringa tek kad su organizatori isključili električno osvjetljenje.
3.
Već drugi dan sam gluvario u skopskom hotelu Grand, čekajući čovjeka kojega sam samo jednom vidio u životu, i to prije devet godina u kazinu hotela Maestral u Pržnu. Ostavio mi je prekjuče poruku na recepciji da ga je nešto spriječilo u Beogradu, i da će doći juče. Ali ni juče od njega nije bilo traga ni glasa. Psovao sam sebe zbog naivnosti što sam se oslonio na obećanja kockara, koji imaju potpuno drugačiju predstavu vremena od svega ostaloga svijeta. Čovjek kojega sam čekao nije bio bilo ko. Nikoli Zakoviću – tako se zove gospodin kojega uzaludno čekam dva dana –bio je zabranjen ulaz u sva njemačka i austrijska kazina. U Sloveniji je ležao dvije godine u zatvoru jer je zajedno s dva poljska Jevreja, opelješio kazino u Portorožu. Osuđen je, slobodnim sudijskim uvjerenjem, da je napravio tešku prevaru, tako što su prethodnu noć, poslije zatvaranja kazina dvojica Poljaka uskočili preko terase i namjestili točak ruleta. Sve više sam bio uvjeren da je ispalio i mene. Krenuo sam u hotelsku sobu da telefoniram Minji, koji mi je preporučio pravog čovjeka da mi sredi čiste slovenačke ili hrvatske papire. Rekao mi je još da Zaković osim švajcarskog i jugoslovenskog, posjeduje
državljanstva, znači i pasoše, svih novih južnoslovenskih država. Crveni pasoš mi više nije bio od koristi, jer poslije uvođenja sankcija Ujedinjenih nacija Srbiji i Crnoj Gori, s njim se ne može dalje od Bugarske i Mađarske. Minja je povremeno s Nikolom išao na turneje, više kao čuvar, ako zagusti, da treba nekoga napenaliti i uhvatiti maglu prije nego što stigne murija. Odlučih da ga pozovem.
– Đe ti je onaj prevarant. Čekam ga dva dana- vikao sam u slušalicu.
– Koji ti je kurac. Što vičeš? – Glas mu je bio bunovan, iako je prošlo tri sata poslije podne. – Biće sve u redu. Znaš, on ponekad nešto previdi, i kad je neka njegova kombinacija u pitanju. Ali, ne vara na sitno. Naročito ne vara kad nema razloga.
– Dobro, da ti vjerujem. Čekam ga do sjutra. Ako ne dođe odlazim isti čas. – Folirao sam ga, jer bez novog pasoša morao sam ovdje čučati do sudnjega dana.
Samo što sam spustio slušalicu zazvoni telefon.
– Nikola Zaković pored telefona. Čekam vas u baru. – Javio se glas bez godišta i akcenta.
-Silazim za pet minita. – Odgovorio sam odsječno, nimalo prijateljski.
I da sam prvi put vidio u životu Nikolu Zakovića ne bih ga mogao promašiti, premda su barske stolice i stolovi oko okruglog šanka bili krcati raznim sumnjivim tipovima, trgovcima naftom, kontabandistima, paravojnim zlikovcima, sitnim švercerima. Prvo sam zapazio njegove bijele špicaste cipele i bijeli svileni šal. Na domalom prstu lijeve ruke je nosio platinasti prsten s pljosnatim crnim dijamantom.
– Izvini što se nisam javio. Dogodile su se neke nepredviđene stvari, i to jako dobre. – Rekao je to nonšalantno, kao da se poznajemo sto godina. Više se nijesam ljutio, iako sam htio tako izgledati. Varalice i opsjenari nikad ne pokazuju distancu prema drugima, niti predviđaju probleme.
– Cijelo jutro sam bio u Makedonija tabaku. – Naglasio je pun sebe. – Dančo Šuturkov je velika faca. On je moćniji od Kira Gligorova. Zamisli, Makedonac potpredsednik fudbalskog kluba Partizan. Na noge mu je došao lično direktor Filipa Morisa iz Lugana. Šuturkov me primio posle Amerikanca, bio je u elementu. Prvo me pitao, hoćeš li viski, a onda koliko ćeš šlepera. Ja onako, više iz vica kažem deset, on mrtav ladan veli, okej, ti mi se dopadaš.
Nadugo je razvio priču kako bi Makedonija bankrotirala da nijesu uvedene međunarodne sankcije tek osnovanoj Saveznoj Republici Jugoslaviji.
– Pogledaj ove tipove oko sebe. Ovo je nova balkanska poslovna elita. – Izvježbano uho i oko je moglo u tren registrovati face s crnogorskim, kosovskim, bosanskim, srbijanskim narječjima, i velikim ručnim torbama nabijenim svežnjevima dojčmaraka za nabavku najšireg asortimana roba, od kaladonta do kalašnjikova, od veš mašine do vebeera.
Jebeš zemlje u kojima su ministri veći lopovi od onih koje hapse za kriminal. Ovde nema posla za pristojnog čoveka. – Miješao je ekavsko i ijekavsko narječje, kao većina Crnogoraca koji su dugo živjeli u Beogradu. – Jesi li ručao?
– Nijesam još.
– Nisam ni ja. Idemo u restoran. Zaslužili smo da nešto čalabrcnemo.
Hotelski restoran je bio gotovo prazan, kao i juče u vrijeme ručka. Prije nego smo sjeli dotrčao je malešni okruglasti konobar s dva jelovnika ukoričena masnim kožnim koricama izblijeđele smeđe boje. Sjeo sam naspram dugo očekivanog gosta, i prvi put sam se pažljivo zagledao u njegovo duguljasto lice s debelim usnama i malko spoljoštenim nosem, koje je podsjećalo na fotomontažu likova Žan Pol Belmonda i Borisa Pasternaka. Naručio je crnu aleksandriju, i iz sveg glasa, počeo bez uvoda – narodski rečeno, s neba pa u rebra – priču o visokoj politici,
– Slobo će nas sve uništiti. Psihopata iz kataloga. Roditelji su mu izvršili suicid, a on živi s ludom ženom. Zamisli čoveka koji život provede s jednom ženom, i to sto posto ludom. Taj je kivan na cio svijet. – Galamio je kockar.
Ja sam se tobož slučajno okrenuo da vidim sluša li ga neko iz navike ili samo zbog toga što sjedi preblizu. Jer, Crnogorci, bez obzira na stalež, iskustvo, obrazovanje, zanesu se, pobudale kad raspravljaju o politici. Samo s ovim tipom nijesam bio siguran priča li o Miloševiću tek tako, kao što se bagašori kad govori o crnom vinu ili brilijantima, ili ima neku skrivenu namjeru. Šuškalo se da je Nikolu Udba vrbovala još u prvom punoljetstvu, dok je bio povremeni prvotimac Partizana u boksu, i da je ustvari iscenirao bjekstvo preko granice 1961. po nalogu policije, da uhodi oca, bivšeg žandarmerijskog kapetana, koji je četrdeset pete pobjegao preko Zidanog Mosta. Milija Zaković je imao kafanu u jednom marsejskom pregrađu, i po prilici bio je veći fakin od sina, pa ga je pozvao jedno jutro na kafu i mirno mu rekao, brk u brk, da on zna da ga je poslala Udba, i da mu se više ne pojavljuje na oči.
Dok sam se premišljao hoću li ga podržati u kritici srpskog režima ili ću braniti Miloševićevu politiku, iza leđa mi nahrupi nešto veliko, široko poput trokrilnog ormara i nagnu se nad kockarevom stolicom.
– Đe si brate Zako. Otkud ti ovđe? – Zagrlio ga je svojim ručerdama sjedokosi div u prugastom sakou koji je ličio na prekrojenu dekicu.
– Karnera!? Jebo te, otkud ti? Sedi.
Džin se smjesti na stolici pored Nikole. Prvo mi je pala u oči kratko ošišana bijela kosa, čije su dlake podsjećale na pucvalu za čišćenje ploče starih šporeta na drva, i prozračno bijela koža na nadlanicama i prstima. Tanka, kao najtanja kartica za kotroban.
– Pričaj, s kim si došao.
– Ovđe sam brate dva mjeseca. Džare je otvorio kazino u hotelu, ti znaš da je on bolesni kockar, kad gođ je ranije dolazio u Beograd, i muvao s fudbalerima, nije se vadio iz Metropola. Ali gore više nema pravih igrača, nema stranaca. Nema one gospode, sjećaš se, pun kazino a može se čuti muva da proleti. Svi ćute, dobitnici i gubitnici, i ne čuješ ništa, samo šum kugle s ruleta. Sad se tamo muvaju neki tipovi s utokama, koji se krevelje, vrijeđaju krupijejke. Ja jednoga zapamtim, i sjutra veče ga lijepo zaustavim na vratima, znaš brate nema u njega pedeset kila s krevetom, a on ni pet ni šes izvadi pištolj i kaže: Skloni se debeli majmune jer ću ti prosvirati lobanju.
– Dao si otkaz?
– Nijesam. Znaš kolika je milicijska penzija. Pozvao me Džare, kaže, ajde sa mnom u Skoplje, daću ti duplo veću platu, plus hranu i spavanje.
– Kako je ovde?
– Jebeno brate. Sjebao me šećer. Zakunjao sam dva puta za stolom na vratima, i Džare me pozvao sa strane i kaže da me više ne može šlepati za sobom.
– Gde ćeš sad? Vraćaš li se u Metropol?
Div je slegnuo ramenima. Kao malo dijete.
– Nema problema stara kosko, videću s Džaretom, i gore ću popričati s Kobrom. Nećemo takvu legendu ostaviti na cedilu. Ja idem sjutra na put. Dva dana. Ja i ti se vidimo u petak veče. Ovde. Do tada ćemo nešto smisliti za tebe.
– Dobro brate neću više smetati. Ti si vazda bio moj brat. Čekam te u petak. Div je ustao, i tek me sad prvi put pogledao. Pružio mi je ruku, i odgegao se prema vratima restorana.
– Karnera je legenda. To je neviđeno čudo prirode. Za opkladu je iznosio šest vreća cementa na treći sprat. Jednom je boksovao za prvi tim Partizana jutarnji meč, i kako se rezervni teškaš razbolio rekli su mu da se brže bolje obuče da odboksuje poslije podne za drugi tim protiv Mačve u Šapcu, i da će mu u povratku na autobuskoj stanici platiti da se najede bureka mjera trbuhu. Znaš li koliko je smazao? Osamnaest bureka i osamnaest jogurta, i mogao je još da burkedžiji nije falilo tijesto.
– Kako je stigao do Partizana?
– To je posebna priča. Navodno je imao nekog rođaka oficira Ozne koji je smatrao da će takva sirovina biti bogomdana da uteruje strah u kosti besprizornicima i doveo ga je iz neke vukojebine u školu milicije na Cetinju. Onda je Karneru na jednom atletskom prvenstvu, dok je bacao kuglu, koplje što li, ošacovao Martin Crni, koji je, ti znaš, dole bio legenda. On mu je i dao nadimak po talijanskome divu, prvaku svijeta, koji je kasnije snimao filmove u Holivudu, Primu Karneri. Boksovao je u drugoj ligi skoro deset godina, bez izgubljenog meča. Kad bi zamahnuo, kao kosom, protivnici su padali više od propuha nego od udarca. Ali, nikad nije trenirao dok je imao para za hranu: tek posle petnaestog u mjesecu se javljao treneru da bi mu obezbedili bonove za hranu u Turskom groblju ili menzi Oboda. Martin Crni je godinama pokušavao da pričom, provokacijom probudi u njemu ambiciju, sujetu, želju za promenom, da ga ubedi da samo zbog svoje blentavosti i lijenosti još nije postao veliki šampion, u nekom velikom klubu. Trener je već bio digao ruke od njega, i onda je Karnera odjednom, ničim izazvan, odlučio da redovno trenira. Plasirao se na prvenstvo Jugoslavije u Beogradu. Niko dotad od pravih matadora nije bio čuo za njega, i to mu je sigurno pomoglo, jer kad su ga videli na ringu nastala je frka, prava pometnja. U tri meča do finala svi protivnici mu nisu ukupno tri runde sastavili. U finalu ga je čekao Sovrić, zvezdaš, stari lisac, dvostruki prvak Balkana, prljav borac, brz kao velteraš. Međutim, kad ga je stigao Karnera u trećoj je rundi pomeo pod s njim. Meč je skraćen za cijeli minut – Sovrić je proglašen za pobednika. Čak su Večernje novosti napisale da je to jedna od najvećih nepravdi na svim dotadašnjim prvenstvima Jugoslavije.
– To je bio početak njegove beogradske karijere?
– Jeste. Posle meča je Karnera, zajedno s ostalim bokserima iz Crne Gore, otišao na spavanje, u hotel Slavija, i niko ne zna kako je te noći zaglavio u Poslednjoj šansi, s najgorim propalicama. Inače, on je od dva piva mortus pijan. I onda pred zoru, ili u samu zoru, odnekud su se dovukli neki mangupi koji su sinoć gledali Karnerin meč. Jedan je viknuo: Livor Crnogorac. Nastao je lom. Sve ih je pomlatio. Onda ih je, kao vreće, izbacio preko vrata kafane. S glave na guzicu. Prokuljao je iz njega neki dotad – a i kasnije – neviđeni bijes. Dvije pune crne marice milicije su imale problema da ga savladaju. Sudija za prekršaje ga je istoga dana kaznio trideset dana zatvora, i poslao u Padinjak.
– Je li odležao kaznu?
– Samo dva dana. Martin se sjetio generala Dakovića, potpredsjednika Sportskog društva Partizan, s kojim je prije rata igrao fudbal u Crnogorcu ili Lovćenu. Daković je odmah zvao Nikolu Bugarčića, i lično otišao u Padinsku skelu da ga izvede iz bajboka. Uz put ga je nagovorio, bolje reći naredio mu, da boksuje za Partizan. Već u petak je Karnera zadužio milicijsku uniformu, a sledeće nedelje je razgonio demonstrante, studente i profesore Beogradskog univerziteta, kod Podvožnjaka.
– Koliko je dugo ostao u Partizanu.
– Dvije – tri godine. Poslije je boksovao za pančevački Dinamo, skoro do četrdesete godine. Bez treninga bi odradio meč, uzeo honorar, i sve tako dok nije napunio skoro četiri banke, U poslednjih par godina je pretrpio nekolika nokauta, svaki put od udaraca u pleksus. – Kockar je malo zastao da naruči jelo. Htio je promijeniti temu. Potrošio je previše vremena na priču o propalom bokseru, jer danas je takvih propaliteta na svakom ćošku. I onda je počeo govoriti uopšteno, tonom profesora ili televizijskog spikera, o makedonskoj kuhinji, kao posebnom hibridu orijentalnog i mediteranskog nasljeđa. Preporučio mi je tri domaća specijaliteta, tavče na gravče, pinđur i šarplaninski sir, i onda je vrlo detaljno počeo raspredati o razlikama između sorti bijelog vina, aleksandrije, traminca i tamjanike.
Čekao sam strpljivo dok stigne jelo i kockar napuni usta pinđurom, ne bih li mu skrenuo temu s tih dupoderina. Ništa nije toliko bedasto, kako bi purgeri rekli, kao razmetanje o poznavanju mode i gastronomije.
– Što je bilo kasnije s Karnerom? – Pogledao me malo iznenađeno. Nije očekivao da ću se drznuti da ga prekinem u nečemu što je smatrao poučnim i zabavnim.
– Šta je mogao raditi? Bio je milicioner kojega nisu puštali u ulične patrole da ne bi plašio strance. Nedeljom je redario u Humskoj i na Crvenom krstu. I onda mu se posrećilo. Negde ga je iskopao Žorž Jablan, i zaposlio ga na vratima kazina u hotelu Jugoslavija. Dok je Žorž bio živ nije mu falilo tičjega mlijeka. – Govor mu je bio sve tiši. I mrzovoljniji. Onda se osmjehnuo, s povjerenjem.
– Jesi li doneo slike?
Izvadio sam dvije fotografije, i pružio mu ih. Stručno ih je zagledao.
– Biće dobre. Dobićeš slovenačku sošku. Original, s podacima nekog tipa koji u životu nije kročio ni do Klagenfurta. Moći ćeš svuda slobodno s njim, osim u deželu. Pobrinuću se da Tapi lično stavi sliku i foliju. – Važno je naglasio.
– Koliko košta – očekivao sam da će koštati ova važnost u glasu.
– Pet somova. Uzeće samo lovu za cijenu knjižice. Vidimo se preksutra. Imaćeš ulazni pečat tako da možeš putovati gde ti srce hoće. Nešto si mi nervozan. Javi se Džaretu. On ima uvijek mlado meso na lageru. – Pozvao je konobara da plati račun. Konobar nije imao sitno da vrati kusur iz petsto maraka, pa je otišao da rasitni na recepciji. Mesnati konobar mu je vratio četiristo maraka, a ostatak kusura u denarima, novoj makedonskoj valuti čiji su banknote bile otisnuti na malo boljem ofset papiru.
– Kakav je ovo novac? Ja bih vam mogao kamion ovakvih para štampati u Jagodini. Zadrži kusur. Konobar se blesavo nasmijao i naklonio.
– Hvala veliko gospodine.
Ispratio sam kockara do izlaznih vrata hotela, još jednom mu pružio ruku, i okrenuo se prema liftu. Ovaj veliki hotel mi ranije nije bio ružan. Ništa ružniji od ostalih velikih socijalističkih hotela, beogradske Slavije, zagrebačkog Internacionala, ljubljanskog Leva. Hotel je ustvari ostao isti, ali se prije nije muvalo toliko neuglednih ljudi po njegovim holovima. Sreća je što sam dobio sobu s malim portabl televizorom, iako su televizijski programi bili prepuni slika i zvukova narodnjačkog kiča i bosanskog ratnog užasa. Na trenutak sam osjetio podlo zadovoljstvo što sam daleko od Bosne: i više mi nije bila toliko neprijatna spoznaja da su sve žene koje sam danas sreo bile debele i niskoguzaste. Zato sam odlučio pocijepati koncept eseja o bosanskom pitanju, koji sam počeo pisati proljetos, negdje u samom početku rata u Sarajevu. Vukao sam ga cijelo vrijeme sa sobom, iako svjestan da kompleksnost teme nadilazi moje sposobnosti. Mislio sam da mi još može poslužiti kao alibi na granicama, ako mi carina zaviri u torbu da mogu kazati da sam pisac. Bezopasna osoba koja je u ratu lišena smisla i dostojanstva.
U četvrtak ujutro se nijesam, po dogovoru, javio Tei. Jer, pitala bi, zašto u subotu, a rekao si da se vraćaš u četvrtak. Ja bih nešto izmislio, na primjer, da je otkazan let Air Bosne – i ona zna da je rat u Bosni – za koji sam čekirao kartu ili da je poslovni partner bio spriječen da dođe na sastanak, jer je imao smrtni slučaj u porodici.Ona bi počela da me sumnjiči, da viče kako mi više ništa ne vjeruje, da po običaju histeriše, i natjerala me da je pošaljem u pičku materinu, i zalupim joj telefonsku slušalicu. Zato sam odlučio da se spustim do recepcije, doručkujem, popijem kafu i kupim novine.
Pošto sam izbistrio Politiku i Novu Makedoniju začudilo me da se za ova tri dana nijednom nijesam sjetio da osmotrim kazino. Bivši kockari, kao i liječeni drogaši, pokušavaju sebe ubijediti da su uspjeli, i iz podsvijesti izbrisati dio sopstvenog košmara iz prošlog života. Ipak sam krenuo stepenicama ispod kojih stoji mesingana tabla s natpisom Kazino I sprat. U holu nije bilo žive duše, iako su vrata kazina bila otvorena. Provirio sam u pustu salu s tri stola za rulet i dva za blek džek. Samo su u uglu pored kase sjedjela dva čovjeka srednjih godina, brojala žetone i nešto zapisivala. Povukao sam glavu natrag i tek sam onda primijetio da je s desne strane vrata kazina postavljen mali četvrtasti sto, metar s metar, ogromna drvena stolica, kao da u njoj sjedi neki slovenski knez ili katolički biskup. Ovo je Karnerina stolica, sjetio sam se.
Iako je dan bio onako tmuran jesenji, kad ti se čini da je nebo palo na zemlju, pomislih da je dobro prošetati do Bit pazara. Protegnuću malo noge, a i mogao bih naći neke zgodne đinđuve ili ohridske bisere. Da odobrovoljim Teu. Ona se raduje, kao malo dijete, sitnim bezveznim poklonima.
Prije nego sam stigao do izlaznih vrata pozva me šefica recepcije.
– Gospodine, tražio vas je onaj veliki čovjek iz kazina. Čeka u baru.
Maločas sam otišao do kazina najviše zbog njega, a onda mi se učinilo da ga ne treba tražiti, jer me je juče u restoranu jedva pozdravio. Sjedio je na barskoj stolici leđima okrenut šanku, tako da je imao pregled svega što se kreće od ulaznih vrata i recepcije. Manir iskusnog redara, pomislio sam.
– Rekli su mi s recepcije da smo zamljaci. Rekoh, red je da te pozovem na piće.
-Ja sam te tražio u kazinu. Ajmo, malo da se izvučemo iz ove rupe.
Krenuo je za mnom bez riječi. Polako smo hodali preko mosta na Vardaru. Svi prolaznici su gledali u njega. Mora da je ovim omalenim ljudima, koji su meni jedva dosezali do ramena izgledao kao King Kong, jer sam ja pored njega ličio na srednje razvijenog polamaturanta. On se pravio da ih ne primjećuje, ili mu je zaista poslije toliko godina bilo dosadno da obraća pažnju na mnoštvo pogleda. Ravnodušan je, poput filozofa, zaključih pakosno.
– Jesi li gladan?
Bio je raširio nozdrve ne bi li usisao mirise pekara, burekdžinica i gostiona s ovog starog turskog pazara, jedinog urbanog dijela u centru Skoplja koje je preživjelo zemljotres 1963.
– Sjebao me šećer. Doktori su mi rekli da moram jesti svaka dva-tri sata.
– Znaš li neki restoran na pazaru?
– Tga za jug je najbolji. To je omiljeni Džaretov restoran.
Restoran se nalazio u dvorištu iza prvog ugla. Karnera je morao bandačke hodati da bi se provukao uskim drvenim stepenicama na sprat lijepe starinske kuće s drvenom verandom. Konobari u restoranu su ga dočekali kao dio familije.
– Šampione, standardno?
– Jes, bratko.
Na velikom ovalu su mu donijeli dvadeset ćevapa i dvije porcije ražnjića. Jeo je kao terminator, obličke. Svaki ćevap u jednom zalogaju.
– Ja sam ti brate poseban čojek. – Karnerin naglasak i leksika poslije toliko godina među beogradskim probisvijetima i kockarima bili su jedinstven spoj starocrnogorske leksike dugosilaznih akcenata sa šatrovačkim slengom. – Nijesam ijo meso dok nijesam dobio šećer. Povraćalo mi se i od samog njegovoga mirisa. Zamisli, prije sam pun pleh baklava mogao pomesti dok se prekrstiš, a otkad su mi zabranili slatko ne mogu se najesti mesa.
– Otkad si dobio šećer?
– Nemam pojma. Otkrili su mi ga prije dvije godine, ali već sedam-osam godina mi se suše usta.
– Nije to danas tako strašna bolest. Samo se moraš malo pripaziti s hranom.- Pogledao me začuđeno, kao da sam šenuo. On je cijelog života bio gladan, ili je strahovao od gladi, i sad mu treba neko pridikovati da se ustručava od jela.
– I Primo Karnera je umro od šećerne bolesti… Ima tu nešto… Poslije meča sa Sovrićem prišao mi je Šovljanski. Veli: Ti si pobedio, to znaju i oni koji su te večeras pokrali. Brate, Šovrić je kao prvak Jugoslavije pošâ na prvijernstvo Evrope i uzeo bronzanu medalju. Ja sam te godine bio najači. Sigurno bih bio prvak Evrope… Znaš li da je Primo Karnera imao raspon ruka dvjesta dvades centimetara a ja dvjesta dvajes dva. – Beonjače su mu zakrvavile a lice postalo bijelo kao sjajni papir na kojemu se štampaju slikarske monografije.
– Vraćaš li se sjutra u Crnu Goru? – nastavio je.
– Ne. Idem za Budimpeštu. – slagao sam ga.
– Šteta. Tražio sam Džaretu da me isplati. Moram otići u Ožegovice. Trides godina stalno mislim danas ću sjutra ću, i nikako da krenem. Ali sad sam odlučio da idem. Prvim autobusom. Jer, posljednjih mjeseci sanjam jedan te isti san. Kao teli se Bjelulja, muči se cijeli dan i noć, tu su Pavić i Pavija, dolaze seljani, Spasoje Golubov doziva ispred kuće, je li se otelila, i tek drugoga dana u vâr od dnevi pobaci mrtvog vočića s crnom zvijezdom na čelo. – Učini mi se da Karnerina koža na licu i rukama postaje sve bjelja.
U djetinjstvu sam dugo smišljao na koji način bih likovno mogao predstaviti smrt, i uvijek je moj blok za crtanje ostao prazan, nedirnut. Smrt sam slutio kao beskrajni prozirno bijeli balon. Naslikane su mi se smrti činile lažne. Kao i pogrebne ceremonije. Stare grobnice u Grebcima, pa valjda su takve i u Osojnoj Ožegovici, preuske za nove mrtvačke kovčege s ukrašenim poklopcem. Sjećam se kad su sahranjivali na seoskom groblju majkinog rođaka Nikolu Boškova, kapetana bivše jugoslovenske vojske, čiji su sinovi bili visoke partijske patarice, da veliku tamnosmeđu skrinju sa stilizovanim pozlaćenim listovima na poklopcu nijesu mogli ugurati u raku, tako da je Rade Golubov morao oblanjati krajeve kovčega, a poklopac su odnijeli i položili uz zid zadnjeg dijela crkve. Poklopac je sljedeće noći nestao, a onda se pronio glas da je te zime Labud Krstov u njemu pijezio osoljeno praseće meso.
Karneru, poput indijskih slonova, doziva smrt. Ali, gdje će naći kovčeg za ovolikoga čovjeka. Čak, i da ga, kao što su nekad kopali stare Grebčane, donesu na stube, bez kovčega, do groba u Ožegovice, moraće ga malo usukati, poleći na stranu, da bi ga položili u raku. Već sam ga bio živog sahranio, dok smo se nogu pred nogu, vraćali prema hotelu Grand.
Zastao sam na mostu, iznad nabujalog smeđeg Vardara.
– Šampione, zaboravio sam kupiti jedan poklon za žensku. Vidimo se kasnije. U
baru.
4.
Turo Stanović nije bolji mesar nego što je bio bokser. Bio je sasvim prosječan takmičar koji je sastavio jedva dvadeset mečeva s polovičnim rezultatima. Nije osobito ni vrijedan: više od pola vijeka je proveo ločući i kartajući u separeu restorana Feribot. Nije ni lukav, i nije se žalio, kao što je to običaj današnjih tajkuna, da ga je prevario ovaj ili onaj. Osrednjost sama po sebi nije tema dok ne postane vrlina. Turo je poslije propasti socijalističke industrije postao najveći poslodavac na Cetinju. Stanturovi pršuti danas opskrbljuju pola Srbije, Republike Srpske, Hercegovine i Makedonije.
Kad me gospodin Stanović pozvao na razgovor slutio sam neki bizarni povod, jer i sama ideja da pristupim u negov ured s baroknim mobiljem kupljenim za budzašto od potomka nekog mulskog kapetana i crnogorskim grbom u štukaturi, prilično je neobična. Predložio mi je, bez uvoda i prenemaganja, da želi – podvukao je ja plaćam štampu i honorar – da napišem monografiju povodom jubileja sedamdeset godina od osnivanja bokserskog kluba Lovćen. Ipak, prije sam očekivao da će tražiti da mu napravim rodoslov koji seže do stare poljske šljahte ili Pavla Orlovića, jer bokserski klub posljednjih trideset godina tavori, bez značajnijih uspjeha i u lokalnoj konkurenciji.
– Što imate od materijala?
– Pet fascikli pisane arhive i fotodokumentacije.
– Moj honorar je deset hiljada – htio sam da ga otkačim, da mu pokažem da se ne može zajebavati sa mnom.
– Dogovoreno – bio je mrtav hladan, kao da sam rekao sto eura.
Kad sam stigao kući i počeo otvarati jednu po jednu bijelu fasciklu, na kojima je nalijepljen crveno-crni okruglasti grb s Njegoševom kapelom na Lovćenu i bokserskom rukavicom, ipak, shvatio sam da neću tako lako zaraditi honorar, koji je u visini nacionalne Trinaestojulske nagrade. Fascikle su se godinama vukle od nemila do nedraga, i svako je uzimao ono što mu je trebalo. Sačuvane su najave iz štampe nekih važnih mečeva iz kvalifikacija za prvu ligu, ali nema izvještaja o njihovim rezultatima. Hronološki red je takođe bio izmiješan, tako da sam shvatio da ću morati pažljivo izlistati u nacionalnoj biblioteci makar pedeset godišta Pobjede i beogradskog Sporta. Odlučio sam da prvo selektujem upotrebljivi materijal iz fascikli, kako bih kasnije imao bolji pregled za iščitavanje štampe. U petoj fascikli, na kojoj je pisalo 1981 – 2005. bilo je najmanje materijala, jer je to vrijeme kad su cetinjski bokseri samo par puta učestvovali na državnom prvijenstvu. Zato sam lako sam zapazio dva mala, zajedno složena, požutjela novinska isječka. Iznad većeg teksta je rukom napisan izvor, Pobjeda, 21. novembar 1992.
Poznati bokser pronađen mrtav u hotelskoj sobi
Trifun Tripković, nekadašnji dugogodišnji bokser Lovćena, beogradskog Partizana i pančevačkog Dinama, u teškoj kategoriji, pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi u skopskom hotelu “Grand”. U
dvadesetogodišnjoj karijeri Tripković se borio sa gotovo svim jugoslovenskim teškašima toga vremena. Starijim ljubiteljima boksa je posebno ostala u pamćenju njegova borba 1968. u finalu prvenstva Jugoslavije s višestrukim državnim prvakom i nosiocem bronzane medalje na Evropskom prvenstvu u Helsinkiju Branislavom Sovrićem, koju je po jednodušnoj ocjeni ondašnje štampe nezasluženo izgubio. Tripković je bio omiljen na ringovima širom Jugoslavije, i zbog svoje izuzetne korpulencije dobio je nadimak Karnera, po italijanskome divu Primu Karneri, nekadašnjem profesionalnom prvaku svijeta u teškoj kategoriji, Tripković je u posljednje vrijeme radio u kazinu hotela Grand u Skoplju, čiji je vlasnik poznati fudbalski menadžer Velibor Džanovski. Obdukcijom je utvrđeno da je Tripković u noći između 16. i 17. novembra umro prirodnom smrću.
Beogradske Večernje novosti, od 19. novembra, objavile su kratku vijest.
Umro Trifun Tripković
Nekadašnji bokser “Partizana”, Trifun Tripković (52), pronađen je mrtav u hotelskoj sobi skopskog hotela “Grand”. Iz skopske policije saznajemo da na lešu nema tragova nasilja, i da će se posle obdukcije izdati zvanično saopštenje.
Nije me toliko iznenadila vijest o Karnerinoj smrti koliko me razljutilo saznanje da ga se nijednom nijesam sjetio za ovih petnaest godina. Sve više me onespokojava, i dovodi do nekontrolisanog bijesa, poroznost i neujednačenost mog pamćenja. Pokušao sam se tačno sjetiti što sam mu rekao na povratku s Bit pazara, u trenutku kad smo se rastali na onom mostu. Kasnije se uveče nije pojavio, prema dogovoru, u baru. Sjutradan sam, kao na iglama, čekao da se pojavi Nikola Zaković. Popio sam valjda deset kafa prije nego se pojavio neki tip s lombrozovskom facom, i rekao da mi Nikola šalje koverat – u kojemu sam opipao knjižicu slovenačkog pasoša – i da se izvinjava što nije mogao doći.
Zašto je Karnera bio nestao cijeli dan, cijeli petak kad je i on trebao čekati kockara koji mu je ponudio pomoć? Možda je već bio umro u petak, a ne u noći između petka i subote, kako su javile novine. Ovu sam mogućnost odbacio, jer su sobarice svaki dan mijenjale ručnike u kupatilu i pospremale krevet. Možda je doista umro u subotu ujutro, recimo u četiri i deset, dok sam ispred hotela Grand čekao taksi za aerodrom, kako bih preko Ciriha uhvatio let za Rim.
To više nikad neću saznati. Ukoliko ne postoji, u sazvežđu Saturna, rajsko naselje za bivše, propale boksere.
