Milo Vučinić: Svestrani Stojan
(kratka priča o etičkoj disosijaciji humanizma )
Humanizam. Ljudizam. Zastrašujuće dobro zvuči. Čovjeku od Čovjeka. Za čovjeka. Ka čovjeku. Humanitas. Upotreba razuma i pronicljivosti, individualno i kolektivno, nauštrb tradicije, autoriteta, dogme, oholosti, osionosti i brutalnosti, nauštrb realiteta svog bića. I to traje, zamislite. Sekta, kunem ti se, rekao bi cinični fanatik Stojan, svršeni student filozofije, intelektualac, kontraš i racionalist, nadnihilist, razbijač svakog mogućeg smisla i latentni ezoterik, povremeni sezonac s blagoslovom za slobodan raspored turističkih autobusa na parkingu gornjeg manastira Ostrog i prodaju osveštanog meda jednovjernoj braći s druge strane željezne zavjese.
L’uomo universale, ideal humanizma. Svestrani Stojan.
U čestim napadima dijalektičke nezajažljivosti, koji se u svoj ljepoti kanibalizma, o poznoj jeseni, obruše na intelektualni fundus našeg Svestranog Stojana, desi se nezdrava ali i nužna družba kasnog obroka i masne literature, što bi se bez ogrješenja o smisao moglo reći i obrnuto. Svestrani Stojan, dodatno istrugan dnevnom dozom stoicizma i aperitivnog buntovništva, obično odledjuje kesu zamrznutih čvaraka, bira, recimo, izdanje Šekspirovih tragedija u tvrdom povezu, i stacionira se na sećiji [Sećija(tur)-manji drveni otoman, ležaj.], na skoro pa idealnom odstojanju od šporeta na drva, u kom tri cjepanice, dvije prestarale bukove i bivša noga od stola, strpljivo čekaju na graničnom prelazu između osmog i devetog kruga pakla.
S prvim čvarkom, čisto da podmaže svoje tanke renesansne prste, Svestrani Stojan počinje da lista i polako se seli na danski dvor, a jos tri čvarka podižu holesterol na nivo neophodan mozgu našeg junaka da se saživi s hamletovštinom. Svestrani Stojan, čvarak po čvarak, žmiru po žmiru, odmiče u shvatanju Hamletove tanane psihičke konstrukcije koja teži potpunoj harmoniji, ali joj komplikovane prilike stvarnosti to, nekako ne dozvoljavaju. Tragedija i njen skriveni smisao nemaju šanse pred naletom Stojanove ustreptale znatiželje. U vrućici kontemlacije, istinski ganut Ofelijinom sudbinom, Orfejevski tugaljivo, shvata da ni Hamlet kao ni on nijesu sazdani da vladaju, pa oni su umjetnici, pobogu. Previše je nadahuća iracionalnog, previše sukoba između ličnog i političkog. A politika je kurva, umjetnost kompromisa, Gertruda, čuš mene, Jokasta!!
Hamlet, renesansni čovjek, kreativac, taj novi pjesnik glorifikuje čovjeka kao božanskog stvora, ali dvor i intrige su mu odvratni, gadi mu se ta hladnoća sterilnosti i… razmišlja tako Svestrani Stojan. Ovo je La Mirandolino maslo, pa on je napisao manifest humanizma sto godina ranije, gdje kaže da čovjek moze postati bog, ali isto tako i životinja. Ali bog ne postoji, čovjek jeste životinja, samo najmanje ukusna, vrište Stojanove misli, prije negoli ih je ućutkao prženim zalogajem svinjskog sala. Hamlet! Skoro pa viknu Svestrani Stojan punih usta, kakav nedorasli krindžer [ Krindžer-(sleng, kolokvijali govor), nastalo od engleskog slenga „cringe„ – što u prevodu znači transfer blama. Krindžer bi, dakle, bilo lice koje taj transfer vrši.], jebeni vječitii tinejdzer koji je imao dovoljno vremena i para da sere o prolaznosti života, nije sposoban ni da se oženi kao svako normalan, ne može da osveti oca, iako ima legalitet, legitimitet i obavezu da to učini. Licemjerni moralista koji nikad nije izašao ispod mamine suknje, renesansni mislilac, ma nemoj! Egocentrični mazohist. Ne mogu da vjerujem da mi je bio simpatičan u jednom momentu. Ovo je komedija. Šekspire doktore, neka si im rekao, skače Svestrani Stojan sa ležaja, odlaže knjigu i puni paklenu mašinu s još par cjepanica nepoznatog porijekla.
Na svakom dvoru dominiraju igre moći i ubilačke intrige, pa to je jedina strategija opstanka ljudi koji žele da vladaju, a to žele svi, samo što neki imaju dovoljno sreće da su rođeni hrabri da preuzmu odgovornost, koja ide uz sve to, zaključuje ironično suprotstavljeni Svestrani Stojan dok se vraća na ležaj. Uzima dozu domaćih svinjskih grickalica, lagano ih dozira iz zatvorene šake, i dok se vraća kaloričnoj literaturi, zadovoljno zaključi kako su vegani mučitelji biljaka.
Magbet, ovo znam, pomisli Svestrani, ovo je priča o heroju koji ne može da vlada, jer heroji ne vladaju. Ne vladaju jer su premalo pametni da bi sprovodili svoju volju bez suve sile, oni su vojnici, izvršioci tuđe volje, nagonski ljudi, rođene ubice. On je Ahil koji je u toksičnoj vezi sa svojom animom. On dolazi do vlasti, ali ne može da je održi jer je primitivni, sujevjerni sociopata, koji ne shvata da ne može sve na strah, ljudi moraju malo i da te vole. Trebalo je da slušaš malo više muzike, a ne samo glasove u glavi, druže. Ali mora da si bio pakleno dobar s mačem, prokletniče, pomisli naš junak, i u naglom naletu energije skoči, skide sa zida bajonet sa Bregalice, jedinu uspomenu na dalekog pretka, i poče da se bori sa hordom zamišljenih Bugara. Valjalo bi da su te pročitali neki od generala JNA, nastavlja Svestrani Stojan naglas, možda bi smogli hrabrosti, ti licemjerni humanisti, da pohapse ove eksploatatore ljudske gluposti, nacionalne prvake, pokolj bi bio spriječen, a ja ne bih postao ovako patetičan jugonostalgičar, iako bih i dalje volio čvarke, jer sam životinja i ponosim se tim dijelom svoje ličnosti, završava svoj monolog naš zadihani Svestrani Stojan, konačno sjeda i halapljivo, apetitom kosca, krca prstohvat hladnih, sitno isjeckanih posmrtnih ostataka živog bića dovoljno neiskvarenog da pomisli da je biće koje ga tako velikodušno prejedava od maja do kraja novembra, njegov prijatelj i iskreni dobrotvor.
Mozak mi pliva u masti, zadovoljno zaključuje Svestrani Stojan, najsavremeniji konstrukt nekoliko milijardi godina starog joint venture ortakluka između evolucije i tajanstvene kosmičke sile. Toliko sam arogantan da ću pročitati i priču o grbavom, poluoduzetom, prepametnom smutljivcu Ričardu Trećem, iako osjećam da je i ta priča vjerovatno o još jednom moralnom insolventu, jer kako bi drugačije i moglo biti. Moral smo izmislili da bismo lakše vladali, mi što volimo da nam mozak pliva u masti, izobilje je dobro, izbiflava u svoje srednje uho naš Savremeni Svestrani Junak. Pročitaću, iako znam, a mogu i izguglati da je i ova Šekspirova drama kritika jednostrane i protivurječne renesansne filozofije, objektivnog i racionalnog, gdje genije razotkriva tragičnu istorijsku matricu elizabetanske Engleske i čitave zapadne civilizacije, upozoravajući da će humanističko renesansni ideal o sjedinjavanju intelekta i emocije u jednom realnom liku, pa i vladaru, biti samo paravan za urođene makijavelističko-imperijalističke ambicije pojedinca, završava svoju podmazanu misao Stojan. Politička moć je mehanizam kojim se može realizovati i dobro i zlo,u zavisnosti od volje vladara, to staro stratfordsko spadalo je sigurno čitalo Makijavelijevog Vladaoca, racionalno zaključuje Svestrani Stojke, osjećajući blisko zadovoljstvo metafizičkog orgazma. Za razliku od Magbeta, koji pada u zločin, Ričard je prevejani manipulator i glumac, pa to se da naslutiti iz prvog monologa, kojim i počinje drama. Pa on želi kupiti publiku, uvući je u svoje intrige, želi da ona postane naklonjena njemu, starom liscu, pa to je kao i danas. Pa on je još i duhovit. Neprevaziđen glumac. Pazi molim te kako je skrušen. Ovaj čovjek će potpuno poludjeti, nastavi li ovako, pomisli Svestrani Stojan i osjeti nelagodu jer je značajan dio njegovog životinjskog bića počeo da se brine za kralja Ričarda. U momentu, taman kad je zaželio još jedan grumen krmeće uštedjevine i posegnuo za zdjelicom na stolu, otkrio je da ga čitava lijeva strana tijela ne sluša, ruka mu se zgrčila, noga zauzela neki čudno nezainteresovan položaj, a lijeva strana lica je kao svježa glina visila s jagodične kosti. Po prvi put u životu nije se osjetio kao životinja, već više kao nejasna fig ura polu čovjeka. Pretjerao sam sa Šekspirom, pomisli naš Šlogirani Svestrani Stojan. Nekako je uspio da se zabaci unazad i legne, a zdravom, čovječijom rukom je navukao ćebe preko svog demonskog lica.
kraj
Biografija
Milo Vučinić, crnogorski pisac, scenarista i reditelj. Fakultet dramskih umjetnosti završio na Cetinju. Diplomirao 2024. godine, na dramaturgiji i režiji drame „U Edenu na Istoku“, Borislava Pekića.