Miljenko Jergović: Suočenje s čudotvorcem

Ne stojimo ovdje pred božanstvom. Ni pred artiljercem koji je 1992. zaštićen blaženim neznanjem vršio istragu poturica, uvjeren da tako treba i da tako piše u Gorskom vijencu. Nismo ni pred vladikom crnogorskim kojeg optužuju za ratni zločin koji se dogodio sto i četrdeset godina nakon njegove smrti. Ovdje smo u suočenju sa svojim jezikom i njegovim najvećim čudotvorcem, da mu se radujemo i da mu se divimo. Ali ne bih ni o Luči mikrokozma ni o Gorskom vijencu – o tome su govorili i bolji i gori od mene – nego bih o “Tri dana u Trijestu”, Njegoševoj pjesničkoj reportaži, od onoga jutra kada parobrod Štirmer uplovljava u tršćansku luku do objeda i gozbe kod grofa Franza Serafina Stadiona, guvernera Trsta i Primorske, ispunjenih kavalirskim divljenjem gracioznoj Flori, sjajnoj zvijezdi trestanskog teatra, “Koja odmah zefirnim poletom/ I pogledom svojim očaranim/ Paka u raj može pretvoriti,/ Ka Danica iza mračne noći/ Što zasmije svode Uranove”.
Umjesto junaštva i metafizike, čista nepatvorena radost života, i žudnja, ona posve njegoševska, koja se tako često previdi i zanemari u govoru o njegovom životu i djelu, za modernizacijom onih svojih brda, za svjetlom, ne samo mikrokozma i svijetlog oružja, nego za svjetlom velikog svijeta. Nije on putovao da bi svoje oči punio Trstom, Venecijom, Rimom, nego je putovao da bi Crnoj Gori pružio mjerila svijeta. Eno ga, stoji na tršćanskom doku i nadgleda ukrcavanje bilijarskog stola na brod. Kad god šetam tršćanskom rivom, pokušavam prepoznati mjesto na kojem već stotinu šezdeset i koju godinu vladika crnogorski tovari bilijar na brod. Za mene to je simbolički najsnažnija slika naše nikad provedene modernizacije. Njegoš je bio prvi koji je pokušao. Pamtimo li ga kao vladara, a ne samo kao pjesnika, bilo bi dobro da ga pamtimo po tome.
O, s kojim li samo zanosom opisuje Njegoš buđenje grada:
“Trijest spava u tišini, čut u njemu ništa ne mož
Do pomukli katkad koji glas metala sveštenoga
I mornara sanjivoga pođekoji krupni zijev.
Mal pomalo zora sinu u krasoti i prelesti,
Rashoriše zvona vozduh, sve oživlje po Trijestu.”

Razdanjuje se nad Trstom u elegantnim njegovim osmercima, razdanjuje se, negdje daleko južno i u Crnoj Gori, a čitatelju i nakon tolikih godina ostaje čudo potpune identifikacije i čudo onog što njegov jezik može: osluhnite još jednom ono “i mornara sanjivoga pođekoji krupni zijev”, i “rashoriše zvona vozduh, sve oživlje po Trijestu”. To je ono što Njegoš jest, i što mi jesmo dok ga svojim jezikom čitamo i razumijemo.
Živio je kratko, cijelih jedanaest godina kraće od najmlađih dobitnika nagrade koja nosi njegovo ime. Mnogo je napisao. Bio je uznosit, mudar, borben i ozbiljan. Kroz njega je progovarao duh naroda. Ili je i to bila njegova pjesnička maska, samo jedna od njegovih persona. Jer bio je i neočekivano vedar, zajedljiv i životan. Bio je duhovit.
Evo nečega što ostade nedovršeno, čime bismo se danas mogli sami sebi narugati:

“Probah pero i mastilo,
Al mi pisat nije milo.

Najslađa su ljudma voća
San, danguba i ljenoća.

Visoko ti svud u nas
Glavu diže prazan klas.

Besjeda laureata Njegoševe nagrade
13. novembra 2015. u Vladinom domu na Cetinju

Podijeli

Komentari su suspendovani.