RAJ
Iz magle ove, iz smoga, otiću majčice mila
Kad budem star, nem i slep, kad zaboravim svaku
Brigu i dug, i račune što imam ih prema Bogu
I ljudima, prazan kad budem od svega što sam bio
I što jesam, od mene kad ostane samo strah zveri
I trag čežnje ljudske, u raj otiću, majčice mila
Tamo gde portokal cveta i gde miriše sol
DOK DUŠE LAPE IZ TELA
Noć letnja na odeljenju za rak
Duše lape iz tela čijim venama
Blagosloveni morfijum teče
I miruje svet iščekujući
Kao na Bogojavljensku noć
Doći će smrt, tiha tijana
I razneti ih bez straha sve
Kao polen, kao vetar
Vodenu paru nad čajnikom
Zaboravljen što na vatri ključa
Noć letnja na odeljenju za rak
Uteha svetu, uteha sinovima gordim
Što potajno iskopčavaju telefone da ne zvone
Kada iz raja pred jutro stigne glas
Bez straha da je izlapela jedna još duša
ŠAHT
Beše to godina 1972, kad dečak je u školi učio
O zločinima iz onoga rata, o klanju i o maljevima
Kojim su razbijali glave, na obali Neretve, Bosne i Save
I svi se u razredu stisnuše pod klupom, pa ćute
Kao da će sad direktorica ući i reći: idemo, svi na vakcinaciju
Kao da ubijaju reči iz udžbenika za istoriju
Reči, i tri slova, jedno za drugim N, D, H
A onda sa zvonom istrčaše, izleteše van, i začu se lepet
Kao lepet krila ptičijih, i dečaku se na dvorištu školskome
Jeziv ote krik, sloboda to li je, od koje misli beže
I lekcije u školi naučene, o rečima ubistvenim
I o tri slova, jedno za drugim N, D, H
Zatim je prolazilo vreme, dan, dva i tri
U sećanju ovom ne zna se koliko dugo
Kad dečak pogled spusti i na poklopcu kanalizacijskom
Što ga zamenili nisu, kada su ulicama i drugome svemu
Imena menjali po pravdi i redu: N, D, H piše
I dečak se okameni, i za život mu celi osećaj osta
Da ispod sveta i grada, ispod asfalta ovog kojim gazi
U rukama nečijim maljevi, vitlaju i udaraju
Razbijaju glave na obalama podzemnih reka
I jednom spojiće se podzemni sa nadzemnim svetom
Odmaknuće noću neko poklopce sa šahtova gradskih
Ubijaćemo tada bodro i biti ubijeni zatim
MAGARAC
Gle to staro oko, mudro, ko kapetan trabakula
Štono gleda u oluju, s horizonta, s kraja neba
Sa otočkih drugih strana, odnijet će nas
I razbiti, o te hridi, o to vrijeme
Koje prođe dok si reko, dok si mučo
Dumo dok si što da kažeš
Gle to staro oko, mudro, nježno oko
Magareće, štono gleda u objektiv
Dok po njemu djeca skaču, da ih vide
Crna li su, lijepa li su, i smiju se
Dide babe i svi stari, kad se ono s mora vrate
MASLAČCI
U parku, ispred gimnazije, na ledini
Među modrim keceljama đaka
Zabijelilo se jutros, hiljadu glava
Maslačci stari koliko pamtivijek
I čim prvi s Trebevića dahne vjetar
Razletjet će se kao nad Hirošimom
Glave, i neće novine pisati o tom
Okrutno ovo je mjesto, hiljadu živih
Hiljadu mrtvih, račun na kraju je isti
Treba odavde ići, bježati, zaboraviti
Ovaj grad, modre kecelje đaka
Što razbacane i krvave po ledini leže
PIETAE
Svanut će skoro, u auli Nove željezničke stanice
Muževi goleme kofere vuku, žene pred kioskom
Načinjenim u obliku auta, kupuju sokove za put
U šest i deset kreće ubrzani vlak za Ploče
Na klupama, kod blagajni, tamo gdje obično pijanac drijema
Tri mlađe žene, sjede, na krilu svaka drži po jednoga svoga sina
Pa mu se smiješi, svaka, majka, kakve majke već jesu
A okolo njih nikoga da se primakne, da na koju
Od praznih klupa sjedne, nego kao u pustoj crkvi sve je
Samo kroz stakla, gore visoko pod krovom, među gnijezdima
Lastavičjim, prvo probija sunce, i svjetlost pada na njihova čista lica
Pogledaj ih, jer takav prizor više vidjeti nećeš
Tri mlade žene, na krilima svojim drže, tri slaboumna dječaka
I brišu slinu, koja im se s kraja usta cijedi, i tješe ih tiho
Umiruju urlik što se iz grla otme, životinjski li je
Ili krik onoga koji za sve nas putnike pati
Ljudima koji na vlak žure, nije to dano znati
Tri majke od tri Krista, u zoru, s početka ljeta
Među svijetom koji se na more sprema, odmorit će se, Bog im dao
Jednom, zaplakane, nad mrtvim sinovima svojim
LASTAVICA
Lastavica će, kažu, sviti gnijezdo
Pod krovom svih sretnih ljudi
Kako zna ptica kad gradi dom
Sretni li su, redom svi, u kući ukućani
Gledaš li je, sretan, što te odabrala
Ostat će ptica u zraku, na drugu otići stranu
Jer lastavica svom domu leti samo
Kad sigurna jest da je ne gleda nitko
Poslušaj je, ako možeš slijedi
Lastavičji smisao za sreću
Ne pokazuj svijetu kamo ideš
Ne govori nikom, budi vedar, šuti
Ispod gnijezda sretnih ptica rasti
Ne gledaj ih, vjeruj, lastavice domu lete
ŠTOKRLA
Tu štokrlu kupio je gospodin Gaon
Apotekar fojnički, kad mu se rodi
Treća po redu, unučica Lidija
Isaka Gaona, prijatelja moga kći
Sjedila na štokrli djevojčica
Čim je sjediti mogla, i govorila je
Riječi prve, što ih zatim, jednu
Po jednu, zapisa ponosni djed
Štokrlu kada je prerasla
Na tavan je stari Gaon spremi
Pod gredu najvišu onu
Da se na štokrlu jučer Isak popne
Visoku tri dječja pedlja, jedva
Toliko, da obješen sav dan visi
TITOGRAD
Upekla zvijezda je u Titogradu
Asfalt se pod nogama topi
Kao da je stopa svaka
Stopa Principova
Starci, prvoborci
Pod košćelom u hladu
Sjede i razabiru tko koga je
Iz zasjede smaknuo
Upekla zvijezda je u Titogradu
Atentatori prošli i budući
Od sunca pod košćelu bježe
Da im se ne prividi
U svjetlu tom, u žezi
Lice Boga u kog ne vjeruju
PONORNICA
Pod moju kožu to ne ide
Stariji čovjek viče i udara
Čašom o šank bifea Hvar
Pod moju kožu nikako, ponavlja
Kao da je njegova koža mjera
Onoga što u svemiru jest i nije
I pregovori dugi traju da se sva blaga
Svijeta i Aleksandrijska biblioteka cijela
Pod kožu njegovu smjeste
Dok ovaj belaj ne prođe
Dok zimska služba ne očisti grad
Potom šuti, tone mu glava među ramena
Potom se kameni poput Popova polja
Pod kojim je davno potekla ponornica
TREBIŠNJICA
To bruji i tutnji pod nama svijet
Kao Heraklit dubok, podvodan
I ušuti narod sav se, u vagonu
Vodu sluša, voda orlja, urla, valja
Kloparaju nad njom kotači, škripe
Šine, teče pruga, od Čapljine sve
Do Dubrovnika, pustim poljem
Od kamena, makijom i čempresima
Jednom ćemo na kraj stići
Suncu, moru, bijelu gradu
Zec će srce zadrhtati
Trebišnjica kad izroni
Kad se slijepom vid povrati
Tu se stvori Rijeka Dubrovačka
SAMOUPRAVLJAČ
Na dan smrti druga Eduarda Kardelja
U tramvaju broj jedan zatečen je mrtav
Borivoje Kovačević, štamparski radnik
Prvoborac, rodom iz Bosanskog Grahova
Samo je zaspao mrtav i tako se vozio
Od Baščaršije do Nove željezničke stanice
Cijeloga božjeg dana, s putnicima za Beograd
Zagreb, Ljubljanu, Frankfurt, Usoru i Kakanj
Vozač ga je na kraju dana udarcima po ramenu budio
Uvjeren da je usnuo pijanac, a nije on pio
Nikad, samo je umro, i šta sad s mrtvacem da se radi
Na remizi, na dan smrti druga Eduarda Kardelja
U vrijeme gužve na cestama za vječnost
Komšija naš Boro, duša od čovjeka, samoupravljač
POKOJNIK
Il je vedro il oblačno
Il je tamna noć
Pijan pjeva Bratić Savo
Neće kući poć
Bješe to u proljeće
Kad je umro Tito
U Parkuši svu noć pili
Bratić Savu ispraćali
U Libiju bio pošo
Most da gradi, da zaradi
Da se ženi, stan da kupi
Al je pao s građevine, sa visine
Na njemu smo prvom
Riječ tu isprobali: pokojni Bratić Savo
ŠEFKA
Šefka Hodžić, majka, koja nije imala djece
Aliji Hasanović razrezala je utrobu nožem
I njezino žensko dijete izvadila van
Jer je bila majka koja nije mogla imati djece
Šefka Hodžić osuđena je na dugogodišnju robiju
I robijala je majka, zaboravljena od onih koji joj sudiše
Dok je okolo svud trunula, raspadala se njihova pravda
Kao mlada Alija i njezina nerođena kći
Šefka Hodžić, majka, njezina utroba jalova
Ledena pustinja sibirska
Brechtova Majka Hrabrost, bez djeteta jedinog svoga
Ili Šefkino mrtvo žensko dijete
Trune uz onu koja ga nije ni rodila, ali po zakonu
Nekom krivom ljudskom, ljudi je materom zovu
BEZDOMNICI
Iz prizemnoga stana, u Naselju solidarnosti, ulaz broj pet
Jutros su iselili porodicu: muž, žena i dvoje male djece
Izašli su tiho, bez riječi skoro, komšiluk da ne bune i ne bude
Kao da znaju gdje će i što će, sad kada su opet nigdje
Malo potom, kad komisija svojim putem ode, poče propadivati kiša
Po kauču i fotelji, dječjem krevetcu i ormaru, posteljini
I svom kuhinjskome suđu, po onome što jesu i što od njih ostade
Eno je, žena navlači najlone, da ne pokisnu stvari, pomaže joj kći
Od kišobrana manja, a najloni prekratki da pokriju sve to blago
Muž ne gleda, kao da ga briga nije, ili ne vidi smisla tom ženskom poslu
Nego cigaretu pali, a onda je u šaci znalački od kiše krije
Pa puši kao da nekog na stanici čeka, a do njega isto čeka od kćeri još manji sin
Šušte najloni, lomi se u ženskim dušama odluka strašna
Što spasiti, a što pustiti da ode s kišom i niz kišu, ali ne progovara nitko
Kao da nesreća ljudska počinje o nesreći kada se izuste, kanu kad do dvije tri riječi
KOSMOPOLITI
Ljetos kad na more dođosmo, umjesto odmah na plažu
Kao sav normalan svijet, na ulju za sunčanje da se pržimo
Mi na drugu stranu, pa u brdo udarismo, onako s nogu
Okrenuli guzice pučini, i forsiramo Biokovo mladićki
Okolo kosti, životinjske su il ljudske, okolo zahrđali bajuneti
I poskoci živi, provlače se između stijena, glavom bez obzira
Bježe, u poskočkoj svojoj bježaniji, egzodusu zmija pred turistima
Nezapamćenom u zmijskoj historiji, do Krista i nakon Njega
Jednog po jednog nas spopada strah, živi s planine nećemo sići
Opkoljeni zmijama sa svih strana i nemoćni pred njihovom zmijskom ćudi
O njihovom strahu ne znadosmo ništa, kao ni poskoci o strahu našem
Samo smo s visina biokovskih gledali dolje, prema pučini i plažama
Gdjeno se djeca naša i žene na ulju za sunčanje prže, i to bi sva naša prednost
Ljudska, poskok se u prizor ne ufa, uzak je njegov pogled na svijet
KAMIČAK
Ismet Salihagić, zvani Kamičak
Silovao je, ubio, a zatim raščetvorio
Mesarskim nožem i sjekirom, E.K.
Školsku čistačicu, majku petero djece
Danima već o tome bruje i govore
Novine i televizija, priča se
Po kafanama, frizerajima i samoposlugama
Ljudi se ibrete, žene se s prvim mrakom
U kuće zatvaraju, i jeza se širi čaršijom
Koja najednom biva sebi važna
Kao u Bašeskijinim vremenima i ljetopisima
A mene čudi kako nikoga da se upita
Odakle tako okrutnome čovjeku nadimak
Kamičak, i što to bi, kako poludješe, riječi naše
SOL
Ima li Boga u soli što ju vjetar preko mora nanosi
I njome šiba naša lica, ima li Boga u vjetru što je
Iznenada zapuhao, je li Bog sol, je li Bog vjetar
Šutnja koja nas dijeli, dok čekamo onoga koji će izdati
Pa zamišljamo njegovo lice, ružno li je, žensko li je
Lice onoga koji će izdati ovu strepnju, ovaj strah
Pred olujom koja se najednom digla, pa se upitamo
Je li Bog sol, je li Bog vjetar što ju preko mora nosi
Zamišljamo lice onoga tko će pred smrtnom prijetnjom
Ili za sedamnaest zlatnika, izdati nas i sebe, i svaku stvar
Ljudsku, u ovome času učiniti praznom i šupljom
Poput kante koja tandrče privezana za branik automobila
S mladoženjom i mladom, negdje u Kani Galilejskoj
U budućnosti dalekoj, kad znat ćemo, je li Bog sol, je li vjetar
BILJEŠKA UZ PJESME