Mile Stojić: Doći će drugi
Isus gleda svoje beživotno tijelo na Golgoti,
čas nakon što je izdahnuo
Tako. Nema više sile teže
Bol je uminula, stalo srce, usirila se krv
Presahle suze.
Mlitavo visi na križu moja zemna kuća
Kao poderana svilena krpa
Potrgano živčevlje, rasječena slezena,
Klonula glava okrunjena trnjem.
Što nije osjetila slast poroka, niti miris žene.
Adio Marijo, mati. Maše ti s kerubinskih visina
Tvoje čedo, niklo u tebi bez strasti i žudnje, nalogom više sile
Hvala za sve, majčice. Strpljivo si igrala ulogu nebeskog inkubatora
Bila službenica božanskog poslanja. Voljela me
Ljubavlju majke, a znala da nisam bio ljudsko dijete, već
Potomak Neopisive svjetlosti, koja je odlučila
Da olakšaš moju muku u izbavljenju svijeta.
Hvala ti Josipe
Jer si prihvatio ulogu oca, a nisi bio otac
Bio si brižni proleter koji me je hranio kruhom.
Podnosio prijekore da skrbiš božanskog bastarda.
A otac moj nije imao vremena brinuti o meni
Jer za njega ne postoji vrijeme
Jer je upravljao svemirima i galaksijama, mirijadama svjetova
Koje je stvorio da ne bi bio sam.
Sad sam u nebeskom sjaju, ali
Zavolio sam ljude. Ne mrzim svoje ubojice
Kao u čas raspinjanja.
Tako. Sad je moje poslanje završeno
Od sad će se ljudsko vrijeme mjeriti prema meni. Žao mi je ljudi
Ali bojim se da za njih spasa nema. Bio sam, a nisam jedan od njih
Uznijet ću, stoga, uskoro svoje zemne ostatke na nebo
Da se ne izmiješaju s ljudskim prahom.
Sad, kad sam obavio zadaću
Uskrsnut ću moje izmrcvareno tijelo
Savršeno božje glazbalo
Da ga ne iskljuju vrane
Da ga ne pojedu crvi.
Augarten
Sedam dana otvorilo se nebo i, evo, ne izlazim iz kuće
Koraci su mi tromi i usporeni, umorila me žestina svijeta
Slažem, kao Ovidije, zapise iz dana progonstva i skladam
Pjesmu o ljubavi, o uzaludnosti traganja za njom. Ti spavaš sad
U tuđem zagrljaju, s izbrisanim sjećanjem na Augarten.
U tvojoj zemlji pale se gradske svjetiljke i blješte vatrometi
U mojoj kiša, tmina, beskonačna, u balkanskoj depresiji.
Oko moje kuće laju hijene, zavijaju podivljali psi. Iskrzao se dušin
Oklop i svaka riječ zadaje mi ranu. Zaboravio sam putovanja
I gradove u daljini, koji me još uvijek mame sirenskom glazbom.
Prošlo je dvadeset godina, a ja često pomislim na tebe
Na jedno proljeće okovano mrazom. Vrijeme je neprozirno
Melasa lutanja, melankolije i tanke nade. Mali gušteri pretrčavaju
Staze po kojima šeću novi veronski parovi. Ja čekam objavu istine
Ali nema Guildensterna i Rosencrantza, umrli su moji prijatelji
Glasovi mujezina u sarajevskoj kotlini odbijaju se o okolna brda
I podsjećaju na eho jauka. Bubnjaju krčme u mome gradu tužne
Pjesme o neuzvraćenoj ljubavi, kao porez na jedan upropašteni
Život. O mujezini, o krčme, o ljepoto, koja uvijek dolaziš prekasno!
U Augartenu sad lutaju nove izbjeglice s istoka, pjesnici što sanjaju
O povratku. S Pratera ponovo odzvanjaju šlageri Rainharda Fendricha
Brončani konji pobjednika sišli su s postolja i vuku fijakere s blaziranim
Turistima. Govorio sam ti skaredne riječi koje sliče psovkama, nezgrapne
Nježne molitve. Poludjeli orkan vijeka vija tijela kao potrgano lišće
Na granitnim pločnicima. Oko nas sprema se potop, a ja pjevam
O ljubavi, što se javlja u snovima i nikako da se smiri u zaboravu.
Doći će drugi
Doći će drugi i reći će
Naopako je to što ste radili
Vaše su mostove progutale rijeke
Vaše ceste vode u ponore
Vaši su hramovi bordeli
A vaši sveci haramije
Vaši su kruhovi kamenje
A vaše ribe zmije
Pogazili ste sve časne riječi
I vaš je zavjet izdaja
Ne ide to tako
Ne može to dugo
Vaše su ljubavi lažne
A vaše mržnje istinske
Doći će drugi i reći će
Gonite se, ne
zaklanjate nam zvijezdu
Sklonite se u
zasluženo ništavilo.
Diyarbakir, proljeće 2012.
“S lijeve strane je rijeka Tigris”, objašnjava Çigdem
U dubokom mulju valja biblijsko zlato, na obalama
palme i vrbe šumore povijest o Abrahamu, ocu naroda
Ispred nas je Sirija, bliza u neprozirnoj magli
Na terasi hotela pijemo Yeni raki. Pomiješana s vodom
Žestica se pretvara u mlijeko. Opija nas bjelina.
Mlada i zanosna prevoditeljica Çigdem pije s nama
Njena usta mirišu na anis, a kosa na ambru. Pokazuje nam
Tenkove u parku, pred školom, i veli: “Naša vojska štiti nas
od kurdskih terorista!” Meni, iz Sarajeva, te riječi zvuče poznato
Rijeka Tigris teče lijeno i grgolji tiho pokraj restorana
Dok slušamo oko nas kurdski šapat kao potmulu huku.
Iza nas su topovi, jatagani, mrtvi Rimljani, Armenci, Židovi
Ispred nas Damask što ponovo tone u pustinju boli.
Kad čitam Zbigniewa Herberta
Izranjavio sam koljena na pijesku
Slijedeći tvoje tragove.
S druge strane su Italija, Grčka
Ne vidim njina svijetla, ali kad upalim radio
Najglasnija je stanica Bari
Na kojoj Gigliola Cinquetti svakoga dana
Pjeva «Kišu». Jedan pas na plaži me motri
Čudeći se: «Kakva budala!».
A ja gledam preko mora:
Tamo je Prokrust preteča komunizma
Tamo je Corazzini ukleti pas
Tamo je Vezuv moj sin.
Juda Iškariotski
Bio je odgovorni, lojalni građanin
Volio svoju državu iznad svega
Poštovao bespogovorno njenu vlast
Vjerovao bezgranično njezinu svećenstvu.
Kad je izdana policijska tjeralica
Pobojao se za sebe i pomislio:
Pa ja imam ženu i djecu, što ako optuže i mene
Moja je patriotska dužnost da ga predam
Naši sudovi rade objektivno i pošteno
On će, uostalom, lako dokazati da je nevin.
Novac mu nije bio motiv: To bijaše uobičajena
pristojba za suradnju s organima gonjenja
Kad je vidio da Isusa vode na križ,
Gorko se pokajao
bacio tih trideset srebrenjaka pred noge
svećeničkim prelatima i rekao:
“Sagriješih, predavši krv nedužnu!“
Čin svog dubokog kajanja
Uskoro je potvrdi osvojim tijelom
Što je mlitavo visjelo
na grani.
Njegov pokajnički šapat:
„Sagriješih, predavši krv nedužnu!“
Bio bi Kristu miliji
Od svih lauda i svećeničkih
učenja.
O tome svjedoči
Cercus silquastrum
Stablo vješanja
Koje i danas cvate i miriše
njegovom čistom dušom.
Elohim
Narode odabrani,
U tvome se krilu rodio Jedini Bog
kojeg je prihvatio svijet.
Svijet, koji te ubija već
Više od dvije tisuće godina.
