Eruval, 29. jun 1971.
Ovaj razgovor za čitaoce crnogorske revije “Ovdje” trebalo bi nekako da počnemo. Kako bi bilo da to bude s kraja tanjega – od djetinjstva na Cetinju.
U stvari, moje djetinjstvo je počelo u Herceg- Novom. Na Cetinju je bilo dosadno… nijesmo se kupali, s pokojnim Cugom smo se vozili “na kariće”, jednom sam ubio babinog kokota… i tako, otprilike, to je sve što se dešavalo. Dječje drkalice. U HercegNovom je bilo drugačije: uživanje, more, onaj dekor. Bilo je toplo, više se nijesmo pomijetali, nije više bilo mokrih nogu, buganaca na rukama i nogama… Pa i hrana je mogla da bude lakša, a da se ne pati.
Otišao sam kad sam imao 14 godina. Iz onoga mrčnoga i pometenoga Cetinja, u HercegNovi. Da su me poveli u Kaliforniju ne bi mi se više dopalo. Te ljepote, toga uživanja, neke roze kuće, neko čudno lišće na drveću, neko cvijeće, more plavo, pa sunce.
Palme i ono sunce koje u vodu upada. Mene je to potpuno sablaznulo. Na Cetinju nema sunca; kad liježe sunce ne vidiš ga, sakrije se iza onih škrka. A u HercegNovom ono crveno sunce u moru, brodovi, pa neki narod… neki narod… malo drugačiji, na onoj novoj svjetlosti sve drugačije izgleda. Masline, dno vode, ribice… ona čuda, ona ljepota… ja sam se bio pomamio.
Nijesi mnogo tamo radio?
Kad se upadne u takvu ljepotu ne može se raditi. Mi smo se igrali, šalili, krali narandže Novljanima… a ujak Mirko me je ćerao da radim. Htio je da budem model dobrog đaka, kao kakav Slovenac, da se disciplinujem, da ga slušam, da radim ono što mi on kaže. Ja sam radio stvari koje su me interesovale.
Tvoj ujak Mirko Kujačić bio je direktor Umjetničke škole?
Ne, on je bio profesor, a direktor je bio Miloš Vušković, dobar čovjek Miloš.
Da li je Lubarda bio tvoj profesor?
Ne. Kad sam došao u školu, bili su Miloš Vušković, Poček – sa štapom, nije nikad ništa radio… Luka Stanković – rukavice i čizme. Bio je jedan iz Boke Kotorske, zvali su ga Baroki. Verigo je bio opasan. Vaspitači su bili neki brkati Paštrovići. Od drugova, bili su: Tošo, Vuko Suljević iz Vasojevića… Interesovao sam se za njega i rekoše mi da se izgubio neđe u Bosni. Bilo je je i starijih, oko 40 godina. Bio je sa nama i jedan poslastičar – Branko Matičović…
Kako se Tošković snalazio u toj sredini?
Odlično. Tošo se uvijek dobro snalazio. Imao je nekakve svoje, lične, „kombinacije“, koje su mu dobro “palile“. U Novom mu je bilo dobro. U Beogradu je bilo drugačije. Kako Tošo, kao i uvijek, nije imao para za put, a meni je Ranko dao pare i nekav popust za voz, tako smo Tošo i ja putovali na isto ime, na moje. Morali smo da śedimo u vozu razdvojeni. Tošo je sio u prvi a ja u posljednji vagon: da se kontrolor ne bi śetio da je već jednom vidio Miodraga Đurića. To nam je dobro uspijevalo – na okukama smo se javljali jedan drugom. Tako smo stigli u Beograd.
Beograd mi se dopao. Bio je lijep dan, neke šine, neke velike kuće… Tošo me bio slagao. Kazao mi je da na Tošinom Bunaru ima nekog prijatelja Karabasila i ja mu, mučenik, povjerovao. Kad smo stigli u Beograd, kad Tošo ne zna ni za Tošin Bunar… Pričao mi je o nekom rođaku fotografu koji ima radnju na Terazijama, a u stvari taj rođak je ko zna đe u to doba bio!
U Beogradu je bilo kameno. Nije mi se išlo na Akademiju. četiri godine sam išao po ateljeima, nekakvi modeli, i meni se sve to smučilo. Slikarstvo po Beogradu, predratno, buržujsko – nije me zanimalo. Bili smo se okomili na biblioteku i razgledali reprodukcije, onda smo mogli da biramo, iako je izbor, istina, bio veoma mali. Najviše mi se dopao Tabaković, bio je to neki hladni, pametni, vrlo fini slikar.
S kim si se družio u to vrijeme?
Veoma brzo sam se sprijateljio sa pokojnim Šejkom, Peđom, “Riđim”; Tupa je bio tu, Tošo, onda Siniša… Siniša je bio uvijek ozbiljan, djelovao je onako “rukovodilački” valjda i kad je imao šesnaest godina. Pokojni Šejka je bio najinteligentniji, najveći erudita među nama. Neki divlji, crnogorski element sa onim finim elementom Šejkinim ili Peđinim, dobro se uklopio. Družili smo se, bili “grlo i duša”. Nekako smo se kompletirali. Zatim puče bruka, počeše da nas napadaju, da nas nazivaju novovjercima…
O meni su govorili da mi majka kupuje čarape, odijela, a ja da ih bacam ili pocijepam. Međutim, meni je majka umrla deset godina prije toga, to me je vrijeđalo.
Kad sam se sprijateljio sa ovim drugovima u Beogradu bilo je bolje. Formirali smo jednu familiju. Bili smo stalno zajedno, zajedno čitali knjige.
U našem društvu nalazio se često i Kokan Bradić. Moram da ispričam što nam se jednom desilo.
Pozvao nas Kokan kod svojih na selo u Banat za Uskrs i to baš Crnogorce: Toša, Tupu i mene. Krenemo noću iz kafane u Banat i u devet zora stignemo u to selo. Imalo je nekakvo dugačko ime na slovo B, pored autoputa. Izgled sela me je stvarno zapanjio. Nikad nijesam tako nešto vidio. Vjerovatno su takva i sela po Ukrajini. Starci sa šubarama śede rano ujutru ispred kuća, zvone nekakva zvona za Uskrs, neke ponjave bijele preko prozora. Sve me to veoma zanimalo… Uđemo u kuću kod Kokana i legnemo da spavamo. čujemo kako Kokana davija otac. Viče: “ Što će pjaca kazat za nas, doveo si mi mangupe iz Beograda”… Viđeh koja je ura i rekoh Tošu da idemo, ovaj čovjek nas je doveo u kuću koja nije njegova i meni se ne sviđa da budemo ovako primljeni… Otac se smiri, pogasiše se svijetla, a Tošo se digao da krade kolače! Prevrnu tepsiju, puče bruka. Išćeraše nas iz kuće “ka kufere”. Nijesmo imali ni dinara za voz, ni komadića ljeba. Umjesto da se “nakrkamo” u pitomome Banatu, mi se vraćamo gladniji no što smo pošli i to pješke tridesetpet kilometara! Cijeli smo dan pješačili autoputem. Usput izgubismo Toša, Tupa predloži da ga pričekamo… a onaj je autoput dugačak, pa ni tri kilometra čoeka ne vidiš ili ga zazreš kao mrava, pa počinje da raste: postaje kao muva, pa kao bumbar. Na kraju neko se primače. Evo Toša: našao neku krepalu rodu, htio da je balsamira na licu mjesta, što li. I sad je nosi preko ramena, kaže – za “mrtvu prirodu”. Prošao je kroz cijeli Beograd sa tom rodom na ramenu, ozbiljan kao mitropolit…
U tvom sjećanju, više i direktnije nego na slikama, rat je prisutan. U stvari, rat si doživio više indirektno, kroz pričanje drugih, bez stvarnog, fizičkog učešća u događajima: bio si još dijete.
Srećom za mene, u ratu sam bio dijete…
Rat je u stvari, nesloga. Nesloga, zavist i neka instinktivna životinjska osjećanja. Neka mržnja prema ljudima koje nikad nijesi sreo u životu. Neko klanje među braćom, a Crnogorci su se vazda klali među sobom. I Crnogorci, i svi, svuda se ljudi u stvari mrze. Ljudi se mrze i kao komšije. Uvijek ovaj nije dovoljno lijep, nije dovoljno bogat, to je uvijek neki ludi tip, ili mu je dugačak nos, vazda se nađe neka greška, kao da svak mora da bude remek-djelo fizičko i duhovno. Kad to nije, ljudi se mrze. Hoće u stvari da potisnu neki prirodni mediokritet. Ljudi nijesu ni heroji, ni geniji, već su vrlo jedinstveni. A u Crnoj Gori, na žalost, i pogotovu na ovim herojskim idejama iz 19. vijeka sve što nije heroizam, neka bravura, čojstvo i junaštvo, – to se smatra niko i ništa. U stvari to je laž, jer u jedinstvenim stvarima su kvaliteti ljudski.
Kako si se obreo u Parizu?
Četiri godine sam bio u Beogradu, a onda sam iz zatvora pravo na Saint Germaine des Pré, i to u zdravlje Crnogoraca…
Otkupili su tvoju sliku “Smak svijeta”, koja je još u Galeriji na Cetinju.
Ne samo što su otkupili sliku, nego su mi dali pasoš. U Beogradu mi ga ne bi dali. Oni iz Akademije su me mrzjeli, jer sam bio premalen fizički, nosat previše, jer sam crtao nekakve ptice koje im se nijesu dopadale.
Ja sam sigurno bio bezobrazan sa tim ljudima, bio sam jedan od onih pečobraznih malih, koji su tvrdoglavi, koji se jedino u sebe uzdaju…
Tvoje prve ovdašnje slike sasvim se razlikuju od “Smaka svijeta”, ili, recimo “Bicikliste”; ipak, zar nijesi “Bebe” već počeo da slikaš u Beogradu?
Ne, već ovđe, u Parizu. One roze bebe izmislio sam u Parizu. Napustio sam one elemente đe je trebalo puno posla. „Smak svijeta“ i „Biciklisti“ su komponovane slike sa različitim gamama boja, a to je veliki posao. U „Bebama“ sam sveo; uprostio repertoar, na jedan naduven personaž na nekoj plavkasto rozoj pozadini. Tako sam mogao da napravim desetak slika, a da sam počeo jednu sliku kao „Smak svijeta“ u Parizu, ne bih dotjerao ni do polovine. Niti sam imao vremena, niti je bila ista svjetlost, niti sam viđao iste ljude, a uz to sam učio jezik, skitao po Parizu.
Kako je sve to počelo?
Posao mi je našao moj dobar drug Boba Jovanović. Posao je bio težak fizički, nijesam bio dobro uhranjen, pilo se tako da sam se zamarao. Litografija je težak posao, imao sam strašne žuljeve.
Da li si ipak mogao da slikaš?
Malo, veoma malo. Slike koje sam imao bile su „ostavština“, ponio sam ih sa sobom, ili su mi ih drugi donijeli.
Kordije me je poveo onamo đe je živio Bernandin.
On ti je bio model za Tomasa Mora?
Da… Bernandin je proljetos umro. Leaek me je zvao da idemo na sprovod. Rekao sam da neću, jer svadbe i sprovode ne volim.
Kad te Kordije otkrio i uzeo pod svoje, ti, Rus Vladimir i pokojni Rekišo sačinjavali ste „trojku mladih talenata“. Na žalost, trojka se tragično rastala. A sa Rekišoom si bio veliki prijatelj…
Dok sam bio u bolnici moj prijatelj Rekišo dolazio je svakog dana. Vjerovatno mu se bilo ražalilo. Vidio je da sam sam tu, niko nije dolazio i onda je uzeo ulogu brata u neprilici. Donosio mi je kolače, pomorandže i blokove za crtanje. Ljekari su mu govorili da se po slikama vidi da me boli stomak…
Na pretposljednjoj prošlogodišnjoj pariskoj retrospektivnoj izložbi našla su se dva platna sa istim nazivom „Bjekstvo iz bolnice“, ali iz različitih perioda. Bolnica je očigledno ostavila traga u tvom sjećanju.
To su slike iz istog perioda. Umjesto da, kao što sam mogao, pođem na neko ljepše mjesto đe se može zaraditi, đe se pije, đe ima đevojaka, – a ja pravo u bolnicu. Bespomoćan, mrčeni mali Crnogorac. Zaboljelo me to što sam bio sam: lelekao sam, dozivao majku… Francuzi me gledaju i čude se što mi je. U stvari to me je veoma pogodilo. Tako mora da je i sa ovim Jugoslovenima koji rade po Francuskoj. Kada se razbole, sigurno isto tako zaleleču. Niko ih ne čuje. Mene je neko kasnije čuo. To je bio kao neki eho. Po izlasku iz bolnice, radio sam i izvadio se iz tih govana, ali kolicina ostane tu.
A sam naziv tih slika?
To su slike pod naslovom „Fuite de l’hospital“. Dva do tri puta sam bio u bolnici. Od dvije i po godine Novikov me operisao na Cetinju od bruha. Drugi put sam se našao u bolnici kad mi je bilo 13- 14 godina i treći put tada. Nešto mi se učinjelo previše. U tuđoj zemlji to mi je gadnije palo. Kako me bolio stomak, derao sam se, a bolničarka je zatvarala prozore i vadila kvake sa njih da ne bih iskočio napolje. Tada mi je došla ideja da napravim te slike. Slike predstavljaju one mrčne bolesnike u pidžamama, koji jedva stoje na nogama. Slikao sam stvari koje su mi poznate, koje su se dešavale isped moga nosa. Ništa nijesam izmišljao.
Sjećam se jednog drugog perioda sa nekakvim porušenim zidovima, međama, često u prvom planu, koje su skrivale dobar dio slike. Na nekima bi se reklo se da su to polusrušeni zidovi naknadno dozidani preko već dovršenih slika.
Zidovi su sa Cetinja. Grad je u onoj kamenoj uvali a moje djetinjstvo je proteklo u avliji. Sa dvije strane su bila dva zida, dvije međe na dnu – teza sa nužnikom. Zidovi su bili sa ogromnim kvadratnim kamenjem bez maltera. Bili su osvijetljeni suncem: desni ujutro, a lijevi popodne. Desni je imao neke vegetacije śećam se toga odlično, kao lišajevi, mahovine, a onaj lijevi, koji je često padao i koji smo ponovo dizali, koji je bio prema avliji Matanovića, bio je čist bez maltera.
Kad sam bio mali igrao sam se tamo đe je bilo sunca kao i svaka životinjica, nijesam igrao u hladu. Vjerovatno, ti zidovi su ostali za mene neka barijera koja je moj svijet odvajala od ostalog svijeta. Moj svijet u to vrijeme sačinjavali su dvije kornjače, vrana bez noge (koju mi je dao na poklon Ido Maljević), i tako neke drkalice…
Pariz si napustio da bi mogao da slikaš, da živiš u jednom normalnom svijetu, daleko od problema velikog grada i besposlenih poznanika. Ali tada, možda, nijesi bio ni svjestan koliko ti je potreban direktan dodir sa zemljom, sa prirodom?
Svjestan jesam. Polusvjestan. Da nije bilo tako, ne bih ni dolazio ovamo, a ako bih i došao, pobjegao bih poslije tri neđelje, sav srećan da u Pariz stvaram poznanstva i nađem besposličare. Dopalo mi se ođe. Tuđina mi je lakše pala. Vrapcu su isti kao u Bajicama; zove, javori, ovi seljaci koji kopaju (nešto su vijedniji od naših), onda koprive, žućenice, kaćuni, đetelina, razno cvijeće. Bilo je, otprilike 0% biljaka koje su mi bile nepoznate. Ugalvnom, sve te biljke bile su iste kao na Cetinju, tako pomisliš, gledajući ovo drveće na naš brijest… e, vrane nijesu bile iste. One naše, crnogorske, sive i crne, ne postoje u Francuskoj. Ođe su potpuno crne. Na Korzici su isto kao i na Cetinju i to mi se dopalo. Imaju crnu glavu i rep, a tijelo im je sivo… onda golubovi grivaši, drozdovi, grmuše, sve ptice… babinog kokota sam vidio. E, carića nema tu. Ođe je bogatiji registar ptica nego u Crnoj Gori. Mislio sam da se tu zadržavaju ptice. Ima ođe vivaka, sa finom ćubom. U jesen se javljaju u jatima.
Prirodom nijesi samo preokupiran kao posmatrač – i korisnik. Vidio sam kod tebe mnogo publikacija koje idu dalje od školskog “poznavanja prirode”.
Tu osobinu sam naslijedio od majke. Svaki put kad naletim na knjigu iz zoologije, na one lijepe edicije sa finim gravirima, ja je kupim.
Više tvojih slika iz 1969, 1970 godine nose imena za koja ni mnogi Jugosloveni ne bi znali odakle su “pozajmljena”: Borovik, Štirovnik, Mogren… Cetinjani, naravno, znaju odakle – ali već manje znaju: kako i zašto.
Zimus kad su pravili izložbu u KNAK-u (Nacionalni centar za savremenu umjetnost), pitali su me kako da daju naslove slikama. Ja vjerujem u ljepotu jezika. Pomislio sam na nazive brda oko Cetinja i to odlično zvuči na francuskom. Interesantno, mislim i na svakom jeziku. Japancu, kad kažeš – Borovik – i za njega to nešto znači… Borovik dolazi od borova. Mora da su na tom mjestu nekada rasli borovi. Štirovnik – od štira… Đinovo brdo, Vrtijeljka, Komanova glavica, Špadijerski vrh – sve to zvuči nekako misteriozno.
Rekao bih da postoji neka “zdrava” briga oko kuća i kućišta ovih tvojih, koji su, ne tako davno, bile prije ruševine… Hoću da kažem da mislim da se ne radi o onom jalovom, posjedničkom zadovoljstvu, već o osjećanju čovjeka vezanog za zemlju, kod koga je sve funkcionalno: kuća i oko nje.
Kuća je u stvari simbol. Crnogorci kažu – “kuća mi se iskopala”- i to kad se kunu. Ona je simbol jedinstva, ali i jedan od razloga ratova. Ljudi, zatvoreni u kuće, vrte se oko sebe, oko svoje đece i žene i ne mogu ga shvatiti oni koji žive u drugoj kući- otuda možda počinje mali rat. Za mene je kuća nešto drugo. U ovakvoj kući, kao što ja imam, mogu da ustanem u devet zora, da odem u atelje koji je udaljen trideset metara i da radim. Da bih mogao da pravim ove velike slike, koje radim po tri mjeseca, a da živim u Parizu ili Njujorku, morao bih da uzimam metro da dođem do ateljea, da radim od tog do tog sata, a to mi se ne sviđa.
A sve ove životinje?
Ja sam uvijek volio životinje. Imao sam jednog lisca.. ođe se jednom desilo čudo: u Eruval počeše da dolaze trgovci i kolekcionari da bi kupili od mene slike. Jednog dana došlo je desetak ljudi i pet-šest automobila. Lisac se prepao, počeo da skače i, – zamakao se svojim lancem! Imao sam i buljine, kakvih, mislim, nema u Crnoj Gori. Prije rata u zoologiji su ih nazivali: sove drijemalice.
Povodom izložbe u KNAK-u objavljen je i razgovor s tobom, od tada često citiran ili bestitdno pljačkan, ponekad uz pogrešnu interpretaciju, proizvoljan ili čak netačan prevod. Tako sve to iz “treće ruke” može još nesrećnije da ispadne. Recimo, nedavno smo mogli pročitati jednu tvoju “izjavu” : “ da ne slikam, ubijao bih!” ako si ipak to rekao, kako te navedoše?
Razgovor u vezi kataloga KNAK-a, vodio sam sa jednim svojim drugom i još nekim mladim konzervatorom, koji su došli da naprave tekst i donijeli magnetofon. Kako se ja, bogu fala, ne družim sa kritičarima i propalim piscima, koji pišu za prijatelje slikare, – molili su izvanrednog čovjeka Mišel Lejrisa, na petnaest dana prije izložbe da napiše tekst. On se izvinio rekavši da nema vremena. Oni su došli kod mene sa tim magnetofonom. Tu sam pričao neke drkalice. Ispala je neka konverzacija među prijateljima…koji u stvari i nijesu prijatelji… Danas kad se počnu evocirati te stvari koje sam onda rekao, kad sam se bio nategao kao konj da ispunim one stranice u katalogu, jer niko nije htio da piše o meni… U stvari, kao da ih je stid da pišu o meni. Ne “trzaju” baš mnogo, ne može se ili je nezgodno pričati o mojim slikama.
Dobro, ali ovo o ubijanju je, čini mi se, još i “pogrešna interpretacija” plagiranog intervjua iz tog kataloga?
To su oni napravili u nekakvom “Startu” kako su sami htjeli. U stvari, nalećeli su na taj katalog. Druga stvar, ti ljudi su nezgodni. Rekli su da su došli iz “Vjesnika u srijedu”. Taj časopis nijesam vidio do prije neku noć, al sam čuo da postoji i da se svađaju nešto sa ovima iz Beograda.
Oni su u stvari radili za neki časopis, koji je nepoznat, pa ih je bilo stid. To je bijedno. Na što bi to ličilo ako bih rekao da sam izlagao ove godine u Muzeju Metropoliten u Njujorku, ako sam izlagao u Galeriji Žan Buše. Ta dvojica su došla kod mene neđelju dana prije izložbe… trebalo je da završim jednu sliku… Da su mi rekli da su iz tog “Starta” isto bi ih primio. Lagali su me i smatram to što su pisali o meni čistim hohštaplerajem. Kad dođeš u neku kuću i kažeš da si general Sovjetske armije, a običan si šuster, to ne mogu oprostiti ljudima. To je ta mitomanija. Preko te odvratne mitomanije, oni lažu društvo. Ljudi kažu: on je sa televizije, iz Udbe, sa Akademije nauka, on izlaže u Parizu… sve mi je to gadno. Ljude cijenim po tome što imaju, a ako nemaju onda izmišljaju.
Cetinje, 14. avgust 1971.
Razgovor iz Eruvala, nastavljamo na Cetinju. Kako si poslije petnaest godina doživio Crnu Goru?
Došao sam u Crnu Goru iz sentimentalnosti i doživio veći emotivni šok nego što sam zamišljao. Ođe postoji neki čudni vid slobode. Za sve vrijeme boravka u Crnoj Gori ne viđeh policajca i vojnika, a u Francuskoj su svuda. Već na prvom koraku jedan carinik me je zagrlio. Toga nema niđe.
Nije se mnogo toga izmijenilo. Primorje i Titograd da, novi putevi otvorili su nove vidike, ali se Cetinje nije izmijenilo. Ima i dalje onu idealnu svjetlost za slikanje. Moje plave slike nastale su ovđe. Fasade kuće su ostarile, tako da grad ima nekakav izraz staračkog lica, a opet liči na veliko obdanište u kome žive neka dobra đeca. Fenomen proticanja vremena me začuđuje, dostojan je Prusta. Tu se razvije jedna čudna umjetnost prijateljstva. Ne mogu da razumijem odakle ljudima toliko vremena. Ljudi su dobri, privrženi, ne natežu se, traće vrijeme, kao da nijesu angažovani poslom. Možda drugačije živim, možda zbog toga što mi je dio porodice ostao u Francuskoj, a najviše zbog toga što nijesam ovih dana radio, tek sam veoma nestrpljiv.
Svoje ośećanje i doživljaj teško mogu definisat: ja sam srećan i nesrećan, zbunjen od sreće.
Da li ti kao mnogi, slavni i neslavni Crnogroci, pomišljaš da se “po stare dane” vratiš ovamo?
Nećete me viđeti kao starca, drago mi je da sam došao dok sam još mlad i dok mogu da prepješačim, da se krećem, pa i da se pobijem ako treba. Dolaziću samo ako mi pođe za rukom da nešto pomognem Crnoj Gori i Cetinju.
Kada možemo očekivati tvoju izložbu ovdje?
U Roterdamu izlažem 1973 godine. Ako ne bude problema sa trgovcima, a nadam se da ih neće biti, izlagao bih rado poslije Roterdama na Cetinju.
