Mehmed Begić: Poezija

 

 

 

NA KOJU STRANU ŽELIŠ

 

Gledaj na koju god stranu želiš, okreni se i gledaj

Otvori bočicu, istresi pilule u šaku,

sasvim dovoljno,

nikada previše.

Neka ipak boli.

Mora da traje čak i kad prestaje.

Na putu ne smije biti prepreka.

Nikakvih pitanja bez odgovora.

Gdje bi bila,

šta bi radio,

ko bi se ubio?

Koliko imena bi bilo

dovoljno promijeniti i dovraga zašto?

Bolivija je još uvijek divna i surova,

baš kako je pamte Cassidyjeve kosti

u tim planinama, i snijeg,

prokleto je svako njegovo ime

i svako može biti savršeno.

Zato skini te haljine,

skini hlače,

skini suknje i majice,

pocijepaj ono ispod njih,

neka ne ostaje ništa, obrij se do kože,

zamišljaj najdivljijeg konja

da te čeka dok to činiš,

da te poznaje po mirisu,

po muzici, po nekom imenu,

zakorači u ledenu vodu potoka,

neka te ta bol podsjeti na one

koji ne mogu noću spavati.

Svjetla gradova u magnovenjima se ukazuju,

više ih se i ne sjećaš kako bi trebala.

Ko će ti osušiti stopala?

Napiši svoja pisma, polako,

tako doživi vrhunac.

Sanjaš brvnaru kraj izvora,

a bude te neonska svjetla budućnosti

koja su otrovala Planetu

tako da nam preostaje tek lagano umiranje,

sve manje po redu,

sve više u muci

koja nas izgladnjuje.

Plamenovi su boje krvi.

Neka podsjećaju zašto je bolje da nisam tamo,

i zašto nikada neće postojati ovdje.

Neke je muka natjerala

da spale gradove,

ali ih to ne čini manjim zlotvorima.

Granada u Nikaragvi neće im oprostiti.

Lorka je strijeljan!

Flamenco je Muzika!

 

 

 

KONJANIK

 

Ne treba razmišljati o razlozima

u središtu velikoga grada

dok pokraj tebe

prolazi dječak

na konju u galopu.

Znaš da nije san,

da se dešava

kroz zavjesu tropske kiše

između džipova i kamioneta.

Jasno vidiš kako se kreće,

svjestan si

divote prizora,

znaš da će ga biti

nemoguće zabilježiti.

Oluja oslobađa ovu zemlju,

svaka krupna kap što pada

slatka je nezemaljska misao.

 

 

 

KRLETKA OD SNIJEGA

 

Ne tražim dugo, nalazim te umotanog

u talase piratske radiostanice

kojom uglavnom vladaju

Woody Guthrie

i Mississippi John Hurt.

Snijeg se gotovo otopio

i uskoro ćeš u ribolov.

Imao si dovoljno vremena da

usavršiš hvatanje ptica golim rukama.

To sam uvijek želio za tebe,

ali još nisam načisto sa sobom

šta ćeš s njima kada ih uloviš.

Hoćeš li ih puštati

ili ćeš im lomiti krhke vratove

preciznim potezima

pa ih nositi mačkama

koje nestrpljivo čekaju

svaki tvoj povratak,

čak i onda kad izgledaju

kao da ih nije briga.

Hipnotisan slatkom melanholijom

ionako ne primjećuješ ništa od toga.

 

 

 

RAZRJEŠENJE

 

Kakvo olakšanje –

odustati od svega

otkriti sve ispočetka

odustati od prijatelja

kakva uzbudljiva misao

napraviti drugačije greške

naučiti iz svake ponešto

ponoviti neke stare

uživati dok traje

ne ubiti se

ne prepustiti se

dok prestaje

kad dotle dođe

biti pametan

izvući se riječima

kao toliko puta ranije.

 

 

 

AUTOBUS BROJ 27

 

U autobusu broj 27, sadašnjost nisam u stanju

razdvojiti od budućnosti ili prošlosti.

Misli su prebrze,

predivna crna žena na stanici propušta autobus

u kojem se vozim svakoga jutra.

Kao da ne zna da sam jedan od Podzemnika,

da mi je mokrim šaptom otkrivena tajna jazza.

Dočekao sam noći u San Franciscu, davno je bilo,

Jack Kerouac Aleja se zvala drugačije

i umjesto haikua, krasili su je kamioni i smeće.

Dočekao sam jutra u ruševini od Mostara.

Svi mi barem jednom umiremo mladi.

Sada na to mogu gledati smireno,

s osmijehom.

Misao kao uvod u onu koja slijedi:

za doručak ćemo jesti cvijeće, sačuvao sam

i kolače za dane kad odlučiš da mi otkriješ tajne

meskalina. Otvorićeš prozore balkone,

pozdravićeš jutra razmičući zavjese gradova

u kojima nisi bila nikad ranije.

Postaje toplo, neizdrživo i divno, a onda prasak

i najednom sam na berlinskom aerodromu.

Stojim u redu, čekam neko pomjeranje.

Dovodi je službenik, gura donekle zainteresovano

njena kolica, hvatam se kako zurim u taj osmijeh

i crte lica, pokušavam zamisliti kako iz njene

vizure izgledaju ta invalidska kolica –

meni nezamislivo

– baš kao ona koja divno izgleda.

A ja sam pobjegao u suprotnom smjeru.

Svaka priča, ako potraje dovoljno, okončava se

smrću. Slažem se. Odsanjao sam i cestu

u ruševini od Mostara i opet, u trenu, daleko sam

od svega toga, u autobusu broj 27. Možda bih

mogao pronaći sjedište ako se potrudim.

Spuštam pogled. Mendoza Silvia, C.

to joj je ime, to piše na bijeloj narukvici,

na njenoj desnoj ruci.

Sjedi mirno, na trenutke sklopi oči kao da zaspe,

čuva tašnu, pa se trzne i uspravi tijelo.

Stanica na kojoj je ušla zove se po nekoj bolnici.

Još malo ću se igrati verzijama njene priče

i napustiti autobus prvi. Sunčane naočale i ulice,

opet sam na cesti.

A ti, hajde zapleši sa mnom,

otkrićemo pokrete koje je moguće izvoditi

samo u kuhinji. Ovo srce lutajuće crne mačke

zaraslo je poput gušterovog repa

iz avlije u kojoj sam rastao – nikad više isto,

pa ipak, teško da će ikad moći drugačije.

 

 

 

RUKE VICTORA JARE

 

Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i  ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Viktor Jara

I šta nam znače njegove ruke

 

 

MEHMED BEGIĆ je rođen u Čapljini, 1977. godine. Osim u rodnom gradu, školovao se u Mostaru i Sarajevu. Njegovi prevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi «Moj život u umjetnosti», izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar 2003.). Jedan je od osnivača i urednika časopisa “Kolaps”. Pisao je za bend «Vuneny», kao i za kantautora Sanela Marića «Maru». Njegova poezija je uglazbljena na albumu «Savršen Metak – Pjesme Mehmeda Begića», u produkciji sarajevskog dvojca Basheskia & Edward EQ. Rezultati te saradnje mogu se pratiti na web stranici http://savrsenmetak.madvibratingsand.com/. Trenutno živi u Managvi, Nikaragva.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.