Martina Vidaić
BESKUĆNIK PRED PROZOROM RESTORANA:
Što je to u staklu?
Zrak koji se užasava vjetra, prostor bez greške
Gledam ih savršene,
željne da tako ostane zauvijek Kamo sreće,
jedenje je emotivni čin, i hrana koju žvaču
godi mom jeziku:
čekam ih, ja, njihov užas pred životom,
s mačkom u krilu
koja umije skočiti tako da o noge
objesi krov auta i manji grad,
i sve načas bude napeto i divlje
Mlada žena iznutra mi nosi čašicu čaja,
prilazi kao što se tigru prilazi s mesom
Iz njenog trbuha čuje se
da životinja žudi za krznom
Zrak među nama načas zatitra od pare
i, znam, moram joj baciti čaj u lice
jer trebam krik koji će rasparati prizor
da lijepo pristaje pitanje:
Gdje je mlijeko,
želiš li reći da nismo u engleskoj?
Ups, sva bjelina skoreno visi nad gradom,
kažu, božićni ukrasi – ja mislim:
previše kolača od sira, užas krave,
njen skroman doprinos smrti
BERAČICA MASLINA:
Koncentriraj se, plode,
sad mi treba malo sirove nježnosti,
nikakve ljubavi, ne, ne, ništa okrutno,
samo čisto poštovanje tijela,
poput masaže,
ili pripreme pokojnika
Neka ulje nikad ne napusti mog djeda,
mislim dok gledam berače po poljima
koji nespretno imitiraju
onaj pokret prstima kojim je istovremeno
trgao i tražio oprost od grana
Mene se danas stablo želi otresti,
vratiti strukturu
prije no što ojača vjetar
koji već donosi pravedni sjever
(Kamenje, oštro u tami, jedva čeka)
Još malo pa će biti
kraj svakom sabiranju, plode,
koncentriraj, koncentriraj se,
dolazi vrijeme kada će staviti ruke u koprive
biti jedini način
da se čovjek opusti
PTICA, ŠLJIVIN PLOD
Tog su ljeta šljive dozrijevale unatrag
Meso im je bilo modro
pa zeleno
pa posvijetlilo u cvijet
Tamno voće najbrže dozrije nijekanjem,
blijedim zidovima u koje se Iva umatala
pred svaki tulum
Ivini su starci učili djecu da se mozak
utiskuje ručno Ivin je brat imao velike
ruke, po jedna polutka u svaku šaku,
sve po pola sa sestrom
Zrenje je postojalo da nas učini drvenima,
napuni pupovima od grla do grla
Šljive su pucale od samopouzdanja, koštice
padale kao okoštale suze, smrvljeni kralješci,
iz svake je niklo po jedno savijeno stablo
Poslije, Ivin brat
objesio se na stablu
koje je također moglo biti šljiva
Plod tamnog učenja zrio je u zaborav
Vidjela sam, smrt je neobično velik primjerak
najobičnije privatne pomrčine,
ima ih posvuda, rastu, vidjela sam,
i na rubovima namještaja
Poslije su mi se oči smrkle, ništa nije bilo
dovoljno tamno da bi se uočilo
Odlučila sam: omotat ću oči slijepom sobom
i žestoko žestoko šutjeti,
brati mrkli muk,
mučati tamnom polutkom mozga
da posvijetli u ljubav,
ali tog su ljeta
zidovi bili slabo savitljivi
Stalno su se kore pupova razbijale o beton,
kao da će
netko propjevati
Martina Vidaić (Zadar, 1986) do sada je objavila zbirke pjesama Era gmazova (nagrada Goran za mlade pjesnike; SKUD IGK, Zagreb, 2011), Tamni čovjek Birger (finale nagrade Janko Polić Kamov; VBZ, Zagreb, 2016) i Mehanika peluda (Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju; HDP, Zagreb, 2018) te jedan roman, Anatomija štakora (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019).