Prevela sa engleskog Dragana Kršenković Brković
I
U početku nisam htela da pitam. Dovoljan šok je kada vas sestra, koju niste imali, pozove i kaže da otac hoće da vas vidi pre nego što bude suviše kasno. Koliko neosetljiva moraš da budeš da bi te zabrinulo ko je devojci dao tvoj broj? Ali to je ona vrsta nebitnog detalja koji će te nagrizati celo popodne. Ako je tako lako doći do mene, neprekidno ćeš se pitati, zašto nikad ranije nisam dobila poziv? Ne od nje, sestre koju niste imali, već od njega, oca, koga takođe niste imali. Više od petnaest godina, kažeš. Ili, tačnije, dvadeset i jedne.
Ja sam godinama mrzela oca i moja mržnja se produbila samo kad sam saznala da je on voleo drugu ćerku. Priznaću da sam se odnosila prema Nuriji4 s nekom vrstom ledenosti normalno rezervisane za radnike televizijskog marketinga koji prekidaju večeru, tražeći da budem na čelu domaćinstva u njihovim bolesno-slatkim tonovima. Rekla sam joj da mi je žao, ali moj otac je bio čovek po imenu Kleman, ako bismo mogli da se složimo da pod pojmom otac u jednom tradicionalnom značenju mislimo na vrstu čoveka koji je tu kada ti je potreban, a ne samo kada si ti njemu potrebna. Na drugom kraju linije čula se tišina (sad znam da je to bolnička tišina, iz onih fluoroscentnih dvorana dugo nakon što ih je napustio poslednji posetilac) i uzdah koji kao da bi takođe mogao da bude i prigušen jecaj. Sećam se da sam pomislila da nemam pravo da budem tako okrutna prema nekome za koga pet minuta ranije nisam znala ni da postoji. Koliko sam mogla umotala sam razgovor u pristojnost, pa sam uključila radio. Još nije bilo ni devet, ali poziv me je pogodio baš kao što to učini poziv koji te prodrmusa i probudi pre zore.
Telefon je ponovo zazvonio. Moje srce je poskočilo na pomisao o Eriku:5 svaki put kada bi telefon zazvonio nešto bi poletelo u meni, i ja bih ga zamislila na drugom kraju linije, i ja bih rekla vreme je, i ja bih ubedila sebe da je najzad došao trenutak, da je sve na ivici da se promeni. Moram da priznam da se to i danas dešava. Potom sam videla da su pozivi došli previše brzo jedan za drugim; to mora da se Nurija još jednom javlja. Previše sam bila popustljiva, mislila sam ‒ ta posebna moja slabost koja mi je uvek stvarala probleme. Duboko sam uzdahnula, pripremajući se za drugi krug. Znala sam da ću biti čvršća. Ja bih da joj kažem da mi je žao što nisam ništa mogla da uradim za nju, da ona sama sebe treba da poštedeti muke od upornih.
To nije bio poziv moje sestre, već poslednja osoba za koju bih mogla da pomislim da bi joj, možda, neko mogao dati moj broj ‒ ili, možda, jedina koja ga je imala.
Mama? Ja se upravo parkiram. Mogu li da te nazovem za deset minuta?
II
Veče kada je Nurija nazvala bilo je tri meseca (šesnaest nedelja, da budem preciznija) pošto smo okončali stvari. Erik i ja, mislim. To sam bila ja; to je bilo definitivno. Moja majka još uvek ne zna: ja sam i dalje previše krhka tako da bi i najmanji trag sažaljenja u njenim rečima bio dovoljan da se raspadnem. Znam da bi trebalo više da izlazim (ona bi takođe na tome insistirala), ali ništa ne zvuči potencijalno dovoljno ispunjavajuće da bi bilo vredno problema pronalaženja nekog ko sedi i traži devojku za jedno veče, za jednu noć.
Naravno, nije uvek bilo ovako. Još uvek sveža od mog prvog neuspeha s Erikom (od tada on je postao samo broj) ja ne bih rekla ne bilo kojem planu ili predlogu. Bila sam ‒ to sam i dalje ‒ uspaničena pri pomisli da nikog nemam uz mene da potvrdi moje uverenje kako sam pristojna žena: barem neznatno atraktivna a dovoljno duhovita. U tim danima bilo mi je nezamislivo da svaka žena iole vredna truda ne bi bila zgrabljena. Tek sam kasnije otkrila da biti sam nije posledica, već izbor: da sam htela mogla sam svake noći da odem u krevet s nekim, ali to je bilo daleko od onog za čim sam tragala.
Kad je u pitanju moj odnos s Erikom, mislila sam da je očigledno da, ma koliko smo odgovarali jedno drugom, pronaći drugog partnera koji je kompatibilan — nekog sa kim bih mogla biti razumno srećna — predstavlja tek verovatnoću, i ja sam to tako redovno sebi ponavljala da je to postala moja mantra. Kažem razumno srećna, jer sam mislila da je mogućnost da pronađem nekog ko će me zaista razumeti veoma mala — i, pošto mi je izgledalo tako neverovatno da bih mogla više puta da uživam u svakom trenutku sa drugim čovekom kao što sam prvi put uživala, ja nisam gubila vreme na prememetanje te misli. U tim danima verovala sam da nije vredno truda da se u jednoj nebitnoj investiciji prepoznaju tri elementa koja bi obeležila stvaranje para. Trik je bio, ja pretpostavljam, u uverenju da je toliko teško pronaći pratioca koji poseduje ta tri elementa da bi zapravo trebalo učiniti veliki napor da se on zadrži — čak i kad se čini da je lakše držati ga na distanci. Sa Erikom: naši interesi su se preklapali, dobro smo se slagali u seksu a imali smo i sličan smisao za humor (to su tri osnovna stuba koja sam tražila, ali ne nužno tim redom). Moglo bi se onda reći da smo bili prijatelji, ljubavnici, partneri u zločinu. Tokom godina ja sam imala priliku da upoznam druge ljude, ali na kraju nisam mogla da vidim sebe u nekoj drugoj savršenoj kombinaciji kao onu koju sam imala s njim.
Nije bilo kao da sam baš toliko naivna da verujem kako, s obzirom na celokupnu svetsku populaciju, ja bih samo da se desilo mojoj drugoj polovini: sa Erikom je bilo mnogo trenutaka o kojima, najblaže rečeno, nije bilo vredno pisati kući. Povremeno — ja nisam znala baš zašto — on nije primao moje reči kao što sam očekivala. Neka frustracija bi ga iznenadila, neki plan bi pošao naopako, i njegovo raspoloženje bi se pokvarilo, tako da je bilo koja sitnica mogla u njemu da izazove navalu besa, ne dozvoljavajući mi da se branim. Uz malo prakse naučila sam da prepoznajem nailazak tih trenutaka, baš kao kad se olujni oblaci valjaju po vedrom nebu. On mi nije davao dovoljno signala kako bi me upozorio da se sklonim, ali sam vremenom sakupila pravi repertoar dovitljivosti, koji mi je dobro služio: ponekad sam se pretvarala da ništa ne znam; drugi put, kad bi njegov povišen ton postajao tamniji, moj bi postao milozvučan ili bih molila za oproštaj zbog stvari koje nisam uradila. Zlatno pravilo je bilo da izbegnem da mu protivrečim ili da posumnjam u njegovu osnovnu tezu. I da sačekam: znati čekati odgovarajući trenutak da se pitanje preispita. Pre ili kasnije on bi se vratio u ono zanosno stanje koje me je privuklo — kad bi on bio srećan, ja ništa više ne bih želela.
III
Kad pomislim na prošle dane, trebalo je da budem ljuta — ali, kad je moja majka pitala da se čujem s Nurijom i pođem u Barselonu ja još uvek nisam imala neki razlog da budem ljuta. Kad sam konačno shvatila istinu (sve bi došlo na videlo u bolnici i moja majka bi onda morala da prestane da poriče) bila sam kao i uvek prezauzeta, a docnije, kada je sve bilo rečeno i učinjeno, bes je izgubio smisao.
Prošle su nedelje od kada sam videla majku — Pariz i Nant su daleko. Pričamo svaki drugi dan i šaljemo poruke jedna drugoj svakog jutra. Ja moram da budem na oprezu zbog toga; ako sam nemarna, ona pati. To su rutinski pozivi. Trudim se da izbegnem suviše intimno obraćanje. Mi govorimo o Kamil i ništa drugo — kratki razgovori samo da bih bila sigurna da je sve u redu i da upitam o Klimentovoj nozi, koja ih sprečava da putuju onoliko koliko su to nekad činili. Mi smo dobro, osim ako ona ne pokuša da me prevari u razgovoru: inače, moja majka ima svoje načine da se raspita, mada se čini kao da ona to ne opaža, ali to me uvek natera da odmah prekinem razgovor. Iako je ona možda toga svesna, pošto silno pokušava da se obuzda, kolebajući se između brige i saveta. Ona uspeva da ne uputi neki nagoveštaj kad izgleda da sam neraspoložena (Zašto si tako tiha danas?), ali poslednja stvar koju sam ikada želela da uradim je da počnem da objašnjavam sebe — pošto vremenom to počne da izgleda kao da ona ima pravo, ali samo zato što ona spolja posmatra na stvari.
Ja pretpostavljam da ona misli na svoju istoriji s mojim ocem; želi da me poštedi bola. Ali moja i njena priča su različite. Iako se ona jasno ne slaže: po njenom mišljenju, Erik me ne voli, ili barem on me ne voli onoliko koliko ja zaslužujem.
U svakom slučaju, ja nisam te večeri zvala da razgovaramo o meni — ona je nazvala da mi priča o mom ocu. Prošlo je toliko dugo vremena da nismo govorili o njemu da ne mogu da se setim kada smo to poslednji put učinile. Pretpostavljam da sam shvatila da postoje neki problemi za koje bi bilo bolje da se o njima ne govori, jer kad god je moja baka imala neki komentar (a ja sam znala koliko ona voli da upućuje svoje komentare, moja mémé, kao i te aluzije o mom ocu, i o tome kako nas je napustio) moja majka bi se unervozila, pogledala bi me i odmah bi promenila temu. Ovih dana mémé ne govori mnogo: kao što moja majka kaže, ona provodi svoje dane krećući se od kreveta do fotelja, i od fotelje do kreveta. Ali, u prošlosti, ja mislim da se moja majka bojala nje, ili u najmanju ruku poštovala je ono što bi ona rekla — kao da je baka stekla pravo da uvek ima poslednju reč.
Ono čega se najasnije sećam u vezi sa poziva moje majke u sredu veče, neposredno posle mog i Nurijinog razgovora preko telefona, bilo je saznanje da majka ne izgleda kao da u sebi gaji dugotrajnu ljutinu — kao da joj je vreme ukazalo na činjenicu da ne postoji samo jedna istina iza onog što izmišljamo kako bi učinili prošlost nastanjivim prostorom, mestom gde možemo neometano da se preispitujemo. Bila je sigurna, rekla je ona, da su ona i moj otac imali puno uspomena ispunjenih srećom, pa je navela jedno popodne kada je socijalni radnik potpisao papire za moje usvajanje: za tih nekoliko dana, rekla je ona, moj otac je bio u euforiji. I trebalo je da bude, odgovorila sam: on je uskoro zaboravio na mene. U tim danima, moje rezerve ogorčenosti još uvek su bile netaknute.
Sećam se kako je moja majka ćutala pre nego što je izrekla mišljenje. To je terminal, kazala je, a ono je tvoj otac. Uvek možeš da zažališ ako ne odeš u Barselonu, Naima.