Marko Gregur: Toto
Danas mi je bio jedan od najtužnijih dana u životu. Promašio sam. Čuo sam jedno tup, onakvo ljepljivo, koje se čvrsto primilo za tepih uz krevet. Spustio sam pogled i došlo mi je da se rasplačem. Pomislio sam na Tenu kako nestrpljivo sjedi u autu i čeka me da siđem.
„I nemoj promašiti!“ rekla je kroz smijeh i zaprijetila prstom dok sam zatvarao ulazna vrata.
„Zaključaj se“, dodala je s druge strane i čuo sam njezine korake kako odjekuju hodnikom.
Čuo sam i kako su se zatvorila ulazna vrata zgrade dok je izašla u još mračno i maglovito jutro.
Pomislio sam i na Miriam i na to kako ću joj reći da sam promašio. Postat ću onaj koji je promašio.
Tup. Ja sam tup i glup i debil.
„Promašio sam“, kažem dok sjednem u auto i pružam joj čašicu umotanu u ručnik.
Kao da mora prevesti ove riječi. Dugo ih procesuira.
„Kako si promašio?“ pita, a suze su joj već u očima.
Odmota ručnik i suze se oslobode dugih trepavica. Vidim da bi najradije izašla iz auta i nikamo ne išla. I ja bih se najradije zavukao u krevet i spavao tri dana.
„Ne znam, evo. Ne znam objasniti“, gledam ju dok govorim, a ona gleda kroz vjetrobransko staklo.
„Samo jedno moraš i to ne možeš napraviti.“
Povisila je glas, ali ne previše. Njezin klasičan način – povlačenje u sebe, umjesto buke i svađe.
Čuo sam tup i mislio da to nije to, da je to trenje čarape o tepih (iako sam nepomično stajao), gledao onu kapljicu-dvije kako jedva ulaze u čašicu i postajao svjestan da to tup je ono tup. Da su to mogući spermiji razliveni po podu. Ako ih inače ima nekoliko, koliko ih može biti u ovoj jadnoj posljednjoj kapi? U trenu mi je sve prošlo kroz glavu. Sve kroz što prođemo u jednom postupku: dvadesetak odlazaka doktoru, jurnjava nazad, nadanje, čekanje i puno novaca, koji smo jedva skupili.
„Oprosti. Stvarno ne znam kako se dogodilo.“
I dalje me ne želi pogledati pa okrenem ključ i ubacim u rikverc.
Da bi dečki ostali živi do klinike bi trebali stići za sat i pol, i jurim kao i uvijek, misleći kako je to besmisleno. Oči su mi teške i peku i volio bih plakati.
Teta Maca radi najbolje eklere u ulici. Tako sam sanjao. Mozak je čudo. Nakon svega, navečer sam sanjao eklere. A čak ni ne znam kako ekleri izgledaju. I nijedna od dvije tete Mace koje poznajem ne živi u mojoj ulici. Onda je kolača nestalo i pojavilo se dijete. Ne moje i Tenino dijete. Navodno moje dijete. Samo moje, kao da se rodilo iz želje. Ali ja o tome pojma nisam imao. Zvala me njegova ili njezina razrednica i govorila kako je dijete loše u školi. Nema goreg nego kad imaš dijete koje nije ono koje bi htio i kad ti to priopći njegova nastavnica. Koja je bila i moja nastavnica. Vadio sam se da nisam znao, a ona je vikala i navaljivala. Tek na kraju, već potpuno raspamećena, optužujućim me tonom pitala odakle mi to dijete?
„Odakle ti dijete?! Odakle ti dijete?!“ ponavljala.
Ustao sam i pobjegao. Trčao sam, a ona me slijedila i dalje vičući. Bila je brza, za tako nisku ženu.
Čim sam parkirao, Tena je sa čašicom u ruci ušla u kliniku i predala uzorak, a ja sam dokaskao za njom. Sjedili smo i čekali. Ona je palcem klizila po zaslonu mobitela, a ja sam se pravio da čitam novine. Nije me željela čak ni pogledati. Tu i tamo bi podigla pogled prema televizoru na zidu, koji je bio s moje strane, i ja bih pogledao u nju, ali pravila se kao da me nema.
Zbog toga jer nisam u stanju usmjeriti ga u plastičnu čašicu opet će ju šopati lijekovima, hormonima i kojekakvim sranjima. Opet ćemo morati sve ispočetka. Sedmi put. Od čega smo dosad tri puta došli do toga da su joj vratili oplođene jajne stanice. Svaki bi put dva tjedna kasnije izlazio iz bolnice s nalazom krvi koji je pokazivao da nismo uspjeli.
Volio bih ju zagrliti. Reći joj oprosti. Oprosti što sam glup.
Ljudi moji, ona si sama kod kuće daje injekcije. Izvadi nekoliko bočica, zabije iglu u jednu pa izvuče tekućinu, onda tu istu iglu zabije u drugu bočicu u kojoj je praškasti sadržaj pa ispusti tekućinu, napravi to nekoliko puta, a onda podigne majicu, namaže dio trbuha alkoholom i zabije si iglu. A ja ne mogu pogoditi čašicu.
Mislim o tome svemu, mislim na sve one trenutke u kojima mi je pokazivala stvari na internetu koje ćemo kupiti našoj djevojčici – kolica, kaputić, sobu u kojoj će biti kutak za čitanje i pjevanje – i odjednom se dogodi nešto čudno. Trenutak u kojemu kroz mene prostruji mir i znam da će sve biti u redu. Zbog Tota.
Nisam praznovjeran. I vjerujem u Boga i molim Mu se da uspijemo. Ali taj Toto, on me totalno smiruje. Ima tome sad već i deset godina kako sam se zaposlio kao poštar u jednoj privatnoj tvrtci. Nisam naravno bio poštar, nego dostavljač pisama, što nam je direktorica stalno morala naglašavati jer smo bili glupi i jer nismo kužili da poštari rade u Pošti. Al’ kad nam je to sinonim. No pustimo sad to kao i činjenicu da se e-mail zove e-pošta, makar nije od Pošte. Bile su mi 23 godine i živo mi se fućkalo za poštu i pisma i poziciju dostavljača-biciklista, što sam formalno bio. Djeca mi nisu bila ni nakraj pameti. To je došlo tek s Tenom. Sve mi je bilo glupo i dosadno. I direktorica koja se rajcala na firmu, i firma, i uniforma. Sve. Osim Tota. On je jedino spomena vrijedno iz te petomjesečne karijere.
Izgledao je kao Meksikanac. Zvuči stereotipno, ali je istina. Kad sam ga prvi put vidio podsjetio me na Chica, najboljeg frenda Zagora Te-neja: onizak, okrugao, s brkovima i kozjom bradom. Samo je imao manje kilograma i bio malo previše blijed za punokrvnog Meksikanca. Zato je stalno bio nasmijan. Oči su mu se sjajile kao podnevno sunce i ostavljao je dojam da bi razvalio kao mariachi, kad bi mu se u ruke tutnula gitara. Možda nikad u rukama nije imao gitaru, ali nešto je imao. Neki posebni dar. Energetsku učinkovitost A klase. Niskog težišta, bio je čvrsto utisnut u prirodu i povezan sa svemirom.
Ne znam kako, moguće zbog naše voditeljice ureda koja se približavala 40-oj a još nije imala djece ni muža, došli smo na tu temu.
„Ja znam koliko će tko imati djece“, izvalio je Toto.
Zamisliš si neke stvari i uvjeren si da su istina iako ništa o njima ne znaš, niti si čuo tuđa iskustva. Pa ako Miriam dugo ne izađe – stvari ne štimaju. Ništa ne znači što je deset puta izašla iz sobe za centrifugu. Ništa ne pomaže pomisao da je možda bila na kratkoj pauzi. Ne, ti znaš, ja znam, da ona cijelo vrijeme gleda kroz mikroskop i traži i ništa ne može naći. Tena i ja ne pričamo o tome, ali mislimo isto. Svaki put kad izađe pogledamo ju i čekamo da nam se obrati. Ne samo nas dvoje, svi u čekaonici. Kad prođe spustimo glave i pravimo se da je sve u redu. To su malo nezgodne stvari i nitko ništa ne pita.
Tena i dalje gleda u mobitel. Moram nešto reći. Ne želim da smo u ovakvim trenucima razdvojeni.
„Sve će biti u redu“, kažem i spustim ruku na njenu.
Ništa ne odgovori, ali ne makne ruku i to zbog toga mi je drago. Možda i ona misli na Tota. Nije ga upoznala, ali ispričao sam joj. Ponekad mi kaže da to ne mora biti istina, ali nikad mi ne kaže da sam glup što joj to uopće spominjem. Takva je ona. Da je obrnuto ja bih njoj rekao da je to obična glupost. Ili da će imati dijete s nekim drugim.
Nekoliko sam joj puta spomenuo mogućnost posvajanja. Govorio sam joj kako tako nekom spašavaš život i kako je to lijepo. Nikako zapravo ne mogu shvatiti zašto je proces usvajanja toliko kompliciran. Kao da se boje da domovi za nezbrinutu djecu ne ostanu prazni.
Maknula je ruku i počela nešto tražiti po torbici. Potom je ustala i otišla u wc. Ja sam sjedio i buljio u prazno. Ne pamtim kad sam se zadnji put osjećao tako grozno.
Tena se vratila iz wc-a i tek što je sjela doktor se navirio u čekaonicu, zaokružio pogledom po svima nama i pozvao je da uđe. Dobro se držala. Na sve čovjek navikne. Prvi je put bila sva blijeda i prestrašena. Punkcija strašno boli. Tako kažu žene koje su je doživjele. Recimo da je riječ o metalnoj hvataljci, tankoj šipci koju stavljaju ženi u rodnicu i vade jajne stanice kako bi ih oplodili. Neke žene ih imaju po trideset. Prvi put Tena se skoro onesvijestila kad smo nakon punkcije sjeli u kafić kako bi malo došla k sebi. A ja ne mogu naciljati čašicu.
„Možeš na kavu“, rekao mi je doktor, kao i svaki put, i dao papirić na kojem je pisalo koji lijek usput moram kupiti.
Svi smo se smijali na Totine riječi. Nas četvorica dostavljača-biciklista i Karolina, voditeljica ureda. Mala zajednica složno mu se izrugivala dok se on trudio objasniti.
„Mogu. Stvarno mogu. Svim sam prijateljima pogodio. Samo se smijte.“
„Koja je procedura?“ posprdno je pitao Tomašić, kojem je teško padalo što je netko drugi u središtu pozornosti.
„Boli te briga“, Toto se malo uvrijedio.
„Daj reci“, ozbiljno je rekla Karolina.
Odgovorio je da ne želi, i da nam je uvijek sve smiješno i da ništa ne znamo nego nekog ismijavati, što i nije bilo daleko od istine. Karolina ga je nagovarala i rekla da je stvarno zanima kako to zna i Toto je popustio.
„Viskom.“
Umirali smo od smijeha, ali sve nas je zanimao nastavak priče. Karolina je rekla da smo stvarno jadni. Uozbiljili smo se i nagovarali ga da nastavi pričati.
„Kako to ide?“ pitao sam.
Opet je malo glumio uvrijeđenost, a mi smo svi govorili: daj reci, daj reci.
„Uzmeš visak i staviš ga nad dlan. Ako se pomiče lijevo-desno bit će curica, a ako se pomiče naprijed-natrag onda će biti dečko.“
„Logički“, rekao je Tomašić. „Mislim, da je naprijed-natrag dečko“, njihao je bokovima s rukama pred sobom.
„Daj ne seri“, odvratila mu je Karolina.
„A kako znaš koliko će ih biti?“ pitam ga.
Rekao je da zaustaviš visak i ako se visak opet počne micati, imaš još jedno dijete.
„I tak sve dok ne stane.“
„Šteta što nemamo visak“, požalila je Karolina.
Toto je kao pravi profesionalac rekao da može raditi i sa prstenjem i pokazao na njenu ruku.
„Ako je od zlata.“
To je bilo malo netaktično jer koja bi žena priznala da je drangulija?
„Čisto bijelo zlato“, rekla je srećom Karolina skidajući prsten.
Trebala je još i ogrlica, ali ni to nije bio problem. Mogla je biti i od srebra, rekao je Toto. Imali su je i Tomašić i Karolina, a on je uzeo Karolininu.
Ona je i bila prva. Ipak je dala opremu, a i bila je jedina žena. Također je bila i najnestrpljivija. Nama dečkićima, to je bila samo zabava.
Ispružila je dlan i meštar je nad njega stavio prsten. Držao je ogrlicu s oba prsta, a mi smo stajali sa strane i gledali što će se dogoditi. Toto je strpljivo držao prsten, ali ništa se nije događalo. Naravno da ni na trenutak nismo pomislili da Karolina neće imati djece, nego da Toto nema pojma.
„Govno je to, a ne bijelo zlato“, rekao je Tomašić.
Činilo mi se da će se Karolina rasplakati i da bi najradije otišla iz prostorije.
„Žao mi je. Ništa.“
Bio mi je malo smiješan. Onako samouvjeren, kao da je neki šaman ili poglavica, gledao ju je sa sažaljenjem. Kao da ima snimku na kojoj je ogroman tumor i nema tu nikakve greške. Stvar je sigurna. Karolina je kimnula glavom da je sve u redu. Onda je zazvonio telefon i spasio ju. Više se nije vratila, a ni mi je nismo zvali. Vidjeli smo da joj je to teško palo.
Drugi je na redu bio Tomašić i prsten je poludio. Samo što nije kružio.
„Zna se k’o je brijač“, rekao je i pogladio bradu.
Ja sam bio zadnji. Ispružio sam dlan. Toto je smirio prsten i seansa je počela. Čekali smo i prsten se počeo micati. Prvo lagano, jedva primjetno, pa sve jače. Lijevo-desno. Curica.
„Otac će te se odreći“, rekao je i nasmijao se.
Jer, u mojoj obitelji svatko ima barem troje. Nisam ni na trenutak pomislio da neću moći imati djece. Više od tog jednog koje je prognozirao Toto. Mislio sam da je razlog samo jednog djeteta to što ću umrijeti mlad i tog sam se bojao. Majka mi je umrla dvije godine ranije i mislio sam da ću poći za njom. Tek sam nekoliko mjeseci bio s Tenom i mislio sam kako ne smijemo rano imati dijete. Konačno mi je u životu bilo lijepo i želio sam živjeti.
„Došao je kombi“, javila se Karolina iz prednjeg ureda i izašli smo van unijeti pošiljke.
Miriam je izašla i pozvala me. Stajala je na vratima s plastičnom čašicom u ruci. Nisam drugo ni očekivao. Ipak sam se čitavo vrijeme nadao, a sad sam ustajao i mislio kako će Tena biti tužna. Godine nam prolaze u pokušavanju da dobijemo dijete. Zbog ovog promašaja do sljedećeg će pokušaja proći najmanje mjesec, a vjerojatno dva. Hodam prema Miriam i volio bih da me nema. Znam da će se Tena kad stignemo kući naginjati nad tepih pa kleknuti i čistiti ga. Možda ga ipak samo baci u perilicu. Trebao sam lagati. Reći da je palo na parket i da sam sve obrisao. Miriam se smije, ali to ništa ne znači. Uvijek je nasmijana i razgovorljiva. Baš kao i naš Doc, simpatičan tip koji vozi motore, nosi kaubojke i skuplja metalne kopče za remene.
Doc puši i nikad mi nije rekao da bih trebao prestati. Nikad me čak nije ni pitao pušim li? Jednom smo sjeli na kavu i Tena je rekla da je to zakon prirode. Da najjači opstaju, odnosno reproduciraju se. Rekao sam da je to glupost i da možda jesam malo previše sklon teorijama zavjere, ali da je to igra, jer nas ima previše. I da nas svakako nekako truju, ako već ne onim što ispuštaju avioni. Doc se složio i čak mi je preporučio nekoliko autora, na čemu sam mu zahvalio uz riječi da je lijepo što je tako iskren s obzirom da ti gadovi neposredno rade za njega.
Uzeo sam čašicu, a Miriam je vidjela da sam potonuo pa je rekla da je sve u redu.
„Našli smo ih nekoliko.“
Svemir se maknuo s mojeg tjemena. Došlo mi je da je zagrlim. Počeo sam brbljati.
„Promašio sam, znate… Ne znam kako, znam da je to teško…“
„Događa se.“
„…sad će me svi znati kao onog koji je promašio, stvarno ne znam kako, evo, ne mogu objasniti, Tena je bila luda, ni riječi nismo progovorili…“
„Vidjela sam da danas nešto nije u redu. Da ste oboje tužni. A vidjela sam i da je malo. Trebali ste odmah reći.“
Trkeljao sam kako je Tena ušla, a ja parkirao, i tako dalje.
„Idem joj odmah reći, tako da ne brine“, Miriam me potapšala po ramenu.
Sretan kao rijetko kad, sa čašicom s crvenim poklopcem krenuo sam prema wc-u. Sve će biti u redu. Sve. Dobio sam volju odgovoriti na sve propuštene pozive, poruke i mailove. Moglo me se tražiti da učinim bilo što. Toto je svima pogodio. Baš svima. Dobit ćemo curicu i živjet ću tko zna koliko godina. Sve će biti u redu.
30. listopada 2014.
Biografija
Marko Gregur, rođen 1982. u Koprivnici, Hrvatska. Piše poeziju i prozu. Objavljivao u raznim časopisima i novinama (Večernji list, Vijenac, Republika, Zarez, Poezija, Kolo, Odjek…). Dobitnik nekoliko nagrada na raznim takmičenjima, uključujući i nagradu Prozak, za najbolji rukopis autora do 35 godina starosti koju dodjeljuju Zarez i Algoritam.
Objavio zbirku poezije Lirska grafomanija, te zbirke kratkih priča Peglica u prosincu i Divan dan za Drinkopoly.
Pjesme i priče osim u Hrvatskoj objavljivao u Rusiji, Bugarskoj, Srbiji, BiH i SAD-u.
Uvršten u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja.
