Marko Bačanović: Dvojnici
Postanak
Prilično je mračno u svjetlovitom ovom pročelju
Što sazidao si korak u jednost da ti slakša,
Obmanom orobljen da u najposlijem nekom razdjelu
Pripašće ti slovo i nedogledna r’ječ mudrijaška.
No beščasna ta r’ječ je koju sričeš u okolnosti,
I nisam je ni počuo, a već gnusobom grca,
Moraćeš preporađat’ je u pekrasnoj mogućnosti
Obraćanja pogledom lovačkim i rastvorom srca.
Poprilično je mračno u sjenovitome dometu
Patiska r’ječi one u početku što ne bješe,
Pa uzmi me za ruku sve u padajućem poletu
Pjesme koja nečujna je, a ipak čulnost pokreće.
I proživjećemo postanak podvojenog svemira
Potvrdivog tačno time što samog sebe negira.
Veslač
Niz noćne r’jeke krvi ključale poteknut je pepel
Iz urne kojom nasuti su bivši gonjenici,
I čamac koga raspinje kopnenih buktinja trepet
I u njemu suzdržani – n’jemi prigrljenici.
Optrčavam niz sprud, urlajuć’ na mjesečinu ranu,
Tražeć’ stvarno motrište na puta naših obznanu,
Jer u prostora pljenidbi ti veslaš čvrsto u stranu,
Sa strane slabo znane u stranu mnoštvom neznanu.
Ti grabiš li na istok ili zamahuješ na zapad,
Nadljudska je misao što topot je srca daje,
I svjetlošću te sjetve kojom mrači mi se rasad,
Tražim tobom gaje i istovremenost spoznaje
Da od nikud i od svukud čekamo se otpadnuti
U zagrljaju svemira – svjetova nam raspadnutih.
Dvojnik prvi
(Tragovi)
Gdje se kriješ satrven u tihoti boli svijeta,
Kome li si zavještao blagostanje svoje pjesme,
Jesi li prepolućen izmeđ’ mrtvila i osjeta
pokleknuo u gorčini besramnosti polusvjesne?
A sjetim te se kako mekotom divnom samilosnom
opjevavao si izvorišta vajkadašnje vode,
I bl’jedolik vas u isposništvu svome krijeposnom,
bezbojnom inju davao rumen si jantarne rose.
Zar nisi ni tu gdje skrivenost sva može da se kamči
nekim ogorčenim gralom krvi svježe izlivene,
Zar imaš uopšte gdje i da se kriješ, kada pamtiš
sve potjere moje za skrovištem tvojim neskrivene?
Da nisi baš ovuda, u besprostoru mrtve pjesme
zavještao tragove mi da iz smrti tvoje bljesnem?
Dvojnik peti
(Majstorstvo svemira)
Je l’ majstorstvo slučaja tek-to što srećemo se opet?
baš ovdje gdje sasretanja put s puta je svakog skrajnut,
i gdje čitav nam je vidokrug žut uramljen u obred
zamračenja duša pred preuzvišen trenut nam svanut;
kad pjesma će tvoja-moja radosnom vedrošću sjati,
kad mrtvilom ušiven do kor’jenja sveg zanesen,
uznemirenim čulima beskrajnost pjesme ćeš tkati,
a ja ću dalek znati bliskošću tom biti ponesen.
Je l’ majstorstvo Svemira to međ’ nama nepovjerenje,
u kom sretnemo se iskreni k’o pobratimi stari,
i zasićeni mracima ištemo si rasvjetljenje
svega što bratimljenje dubinom ne um’je da spari?
Možda taman dalekost kojom bliskost moju proničeš,
gladomora je vječna kojom gladi tvojoj odmičem!
Dvojnik deseti
(Otrov znanja)
Ne pokušavaj otrov b’jesni tvoga znanja o meni
da rastačeš i u znanje moje – znanje što ne želim,
Jer tajnonosni naš kosmos sav znanjem kad okameni,
Razjeknuće tek samrt nam glasom mūkom oboljelim.
Strah taj kao što rudnike kopam, tako i otkopam
i sve njegove tvoje farisejske slutnje zlokrvne,
I k’o bunar želja pred čovjekom bez želje iskopan,
I njegova je spoznaja ravna svijesti posmrtne
svetkovine onog sveg što od nas biće ostalost,
I zato drž’ se dalje, no te mami istinosti zvon!
Istina najčuvenija stala je u prešućenost
istine – i ne postoji plemenitiji bastion
od plamena ovih što u sklopljenim očima gore,
od pjesama što pjevaš mi van pjesničke ti odore!
Dvojnik dvadeset i treći
(Ljudi brzine)
Bili smo ljudi od djela koje mogla je saprati
K’o rosa svježa čistota duše il’ bar vjera u nju,
Pa makar se tim djelima i ne mogasmo hvastati,
Ona živošću su kupala pratajnu smrti tmu.
Bili smo ljudi žigosani sve milosrđem krutim,
Koje ljuljalo je kolijevku čednosti u nama,
A sada pred bićem nekim od nas davno istrgnutim,
Klanjamo se odrpani u obrednim nam haljama.
Ti čitav si razlog zašto tako sporo otiče
Otrov kroz otvore načinjene vjerom da te nema,
I koliko god da bježao, o tebe se spotičem,
A i ti kol’ko budio se, u tebi jošte dr’jemam.
Bili smo ljudi brzine, a sad žurimo unatrag!
Bili smo ljudi brzine, a sad žurimo unatrag!
Dvojnik četrdeset i prvi
(Peharnik)
Obiknut sam na nespokoj tvog pjevanja o meni
i uspokojeno lice na kom jedin vidim brazdu
kojom protekle r’jeke su u bjelini i crnini,
Obiknut na topot sam ti mira – na navist i vraždu.
I umaknut takav od prodora pogleda čovječ’jeg,
Ti drznut si pjevanje moje bratskim sve osloviti,
A umireš u sopstvenim rukama naručja neč’jeg,
što umor ti je dočekalo da krenulo bi žiti.
Prikupljen si u naramku od uzdaha samo teškom,
koji bremenjen je u pohodima na Sunčani stup,
sa rukom sve opruženom, a nikad dugom i vještom
da Suncem te dohvati i povije kamenit ti trup.
Obiknut sam i da pehar iz kog žednom mi je piti
Prinosiš da pijem, a sve ravno ćeš ga cariniti.
Dvojnik četrdeset i osmi
(Kolovratnik)
Mraznu se naprosto dasi od prirode vojevanja
dosmrtnog nam trništa i kruništa nam odsmrtnog,
I u toj nisci vulkanskoj lelekanja postanja,
svodiš se na ogorčenje genija svog zametnutog
u manastirku keliju, u krivoput gdje utkiven,
baštiniš sebi samom iz kostobolje lovor niknut,
poput zvjezdaste neke porte, dalekošću prošiven,
Ti sjajiš se pod kukuljom, tako miran i omrknut.
No oči su ti presahle već posve od zgledanosti
u vrleti, a manjkavosti prolaznosti vesele,
I tako vidom kljast vas, a obdaren od nevidosti,
zlopatiš se badajući oluje da te rasele
tamo gdje katarzom prožet dušom ćeš smirenje požnjet’,
i sav u pjesmi rasplešćeš i kolovrat ovaj proklet.
Dvojnik šezdeset i četvrti
(Pragovnik)
I sada je jasno da nastanjujemo pragove
S kojih iskoračujemo, a nikad ne koraknemo,
No i iskorak taj dovoljan je za krvne ratove,
Svjetove na kojim’ gradimo, prije no ih smaknemo.
Jer smaknuće tek i jeste praobličje porođenja
U kolopletu kolajućem u virima svih vira,
Gdje srca smo najčistija ispod srca priviđenja,
Svako na zgarištu svome i ishodištu svemira.
Između praga što podnosi nas i jama svemirskih
Vatreni su zidovi od kojih zazire i pogled,
No čuvstvo koje svjetlost uči bljeskutu tama jarkih,
Pjesmom nas je postalo da ih rušimo u nedogled –
Ti i Ja, nakon svega i nakon svih nakona svega,
Tako božanski silni, a opet gladni čovječ’jega.
Dvojnik šezdeset i deveti
(Tajna koja promišlja sve)
Sagrađujuć’ oblik sv’jeta što tek jedan je i jadan,
Služiš se vjerom da on je sve što sam u njemu nisi,
Služiš se kredom b’jelom, dok boje si ostao gladan,
No božanski je upravo to, koliko grešan li si.
Jer oslobađajuć’ sv’jet sebe, oslobađaš i sebe
I sloboda je sa lutanjem bezgranična fuzija –
Skoro pa vjera lišena posve strahova potrebe –
Majstorija ćutilna – aluzija i iluzija!
Kojem djelu stvoritelj si, a kojem ktitor tek,
Sv’jetu je dato da sudi, a nikada ne prosudi,
Ja svojim stvoriteljstvom dokazujem da jesi čovjek
Sa licem božanskim, koje gotovo je da posudi
Zemlji tajnu, što ne otkriva se, nego tek se desi –
Tajnu koja promišlja sve – da ti nisi, a ja jesi.
Dvojnik sedamdeseti
(Besmrtnik)
Između tebe tamnoga i plamnoga ovog mene
I sve tame kojom plamtim i plamena kojim tamiš,
Sakrivena bogovjetna je dubina vaseljene
Iz koje pripadnuti padamo u besplaman magliš,
Gdje odjekuje svjetlošću tek tišina nam skrovišta,
Gdje sjaji se raspjevan tek još prećućen strasnosti huk,
I u toj sraslosti vatre i izgorenog ognjišta
Čovjek raskoćen jedan, u osami ugiba dvostruk.
I trostruk i stostruk i storuk i s ruku onoliko
Koliko stotina je strukova urušenih zv’jezda,
I koliko zvjerstvu je nalik ovo čovjekoliko
Stranstvovanje u dalekosti od čovječ’jega gn’jezda.
I zato i dolaziš mi, da pjesma čovjekom me krsti
I plamen njegov smrtnički tamom oslobađaš od smrti.
Satvor
Čupajući kor›jenje kršno svoga obesmišljenja,
Uočavaš samrt čiji porod te u jeđe gura,
No izdeljan vas od primisli nad mišlju koja dr’jema,
Zastavom se uresiš bez znamenja i bez tinktura.
I besjediš pajezicima svih plebejskih zanata
Kojim’ predat si osuđen izostankom ideje,
I nevina krv tvoja odavnaveć je odagnata
I tobom kola beskrv pusta i jetko zaglušenje.
No podaj mi potrnule svoje životinjske šape,
I pođimo tvorom kuda čovjek prolazio nije,
Osluhni kako zgarišta ova prisežu u zavjet
I pjesmu ti poranjaju u rasvite kreacije.
I stigmom svojom prožmi se u besmrtno izgaranje,
Osuđen na djelo grešno i njegovo satvaranje.
Etar
Snоpovljima svjetlosti dogod buku sv’jeta prorivaš,
Odagnan u prestalost, a postao u kaplji noći,
Jurodivost etra novog nekog prastarog poprimaš,
Jezgrom koje razl’ježe se u čistoći i kakvoći.
I dok meandriraš iskonom sveg davljeničkog traga,
Ne poznaješ u jutrima počela svojih noćišta,
No zemlja se pod tihim koračajem iznova rađa
U povracima mitskim sa tvojih nebeskih poprišta.
Nagizdan tako i plamenit sa orkestarskom svitom,
Eolovu harfu upireš u vjetrova smirenja,
I svemirska se načas snina orođava nespinom
I pjesma se raspršuje sv’jetom do bogojavljenja.
I to odmetništvo tvoje u susret kojim prilaziš
Rastvara mi širinom sve porte iz kojih izlaziš.
Alhemija
Kadgod bi’ magijskim pečatom probao u crnilo
Pror’jeti da nečisti zgorenoj ujeknem ti ml’ječnost,
Duša tvoja demonska okamenjena u bunilo
Propuštala nije pjesmu moju ni vazduh ni tečnost.
U miru tom skrnavnom koji podsjeća na furiju,
Ti raščinjen si svemira koji prorokom te čini,
I kao umir krvi te prošikljale iz ustiju
Ti lokotom se zavraćaš hermetičan u grčini.
No u smaragdu nebesnome čovjeku nema kraja
I retorta gdje krvariš neisušivo je vrelo
Dragocjenih nam svjetlosti, svih gutljaja i grcaja
Na uviru u beskrajnost Duha i Veliko Djelo!
Na izviru iz t’jela sajedinjen sa Djelom – čekaću te krunjen
Konačan beskonačno i konačno beskonačan – Božanski Crven
O autoru
Marko Bačanović rođen je 2. jula 1984. godine u Sarajevu, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira te naposljetku diplomira i magistrira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. Godine 2015. odlazi da živi i radi u Berlin pa zatim u Minhen, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa završenom prvom zbirkom poezije Dreka pamtivijeka, koja, iako sve do danas neobjavljena, biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Dobitnik je pjesničke nagrade Tragom Nastasijevića za 2019. godinu, a iste godine na najmasovnijem balkanskom pjesničkom takmičenju Mili Dueli osvaja treću nagradu. Urednik je zbornika Kopno tvde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih pjesnika. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem s ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.