Marina Šur Puhlovski: Ja sam saboter koji se pretvara da se trudi
(odomak iz romana Nesanica)
… «Više ne pišeš?», pita me.
«Ne», odgovaram mlohavo, ona objavljuje u školskom listu u kojem je i urednica, nevjerojatno, ja i nemam školskog lista, biti urednica nije mi ni zamislivo, ništa nije preostalo od zajedništva u obdaništu, u ulici, u školi, od igri loptom, spremanja priredbi, seansi u njenoj kući, samo je došla odmjeriti snage, a nema s kime, procjenjujem, nelagoda s obje strane, prerano je za otići a nema se zašto ostati, prisjećam se da sam joj napisala jedno pismo pošto je odselila u Beograd, a nisam dobila odgovor, čime je sve rekla, ono koje je uputila cijelom razredu ne brojim, što sad hoće, pitam se, na što ona za odgovor ustaje gipko poput mačke, one velike, tigrice, mora ići, kaže, došla je na kratko, ide Sonji, uvijek isto, puštam je da ide premda bih htjela da ostane, da joj kažem što je ide, ne znam točno što, ljubav je mržnju primila pod ruku, shvaćam pošto je ustala, odlazi polako, oklijevajući, kao da bi i ona još ostala, rekla mi što mene ide, ali ništa ni od čega, već sam je dopratila do vrata, pustila da ode u svoju blistavu budućnost koja će završiti u Beogradu četiri godine kasnije, na željezničkoj stanici gdje ju je pregazio vlak, lokomotiva krivo usmjerena, izlet s fakultetom, podrazumijeva se, književnost, sišla je s vlaka na stanicu natočiti vode, ne sama, s njom je kolegica, trče preko pruge i nalijeću na vlak izvan logike logične stvarnosti, što je valjda osjetila i Sonja kad je tu smrt komentirala riječima: «Kako ikog može pregaziti vlak?» kad smo se susrele na ulici, godinu dana po Natašinoj smrti i obje odmah pomislile na nju, stvarno kako, stvarnost je dobro uređena, iza «a» slijedi «b» a ne nešto prije «a», Nataša u naponu mladosti i snage, na putu k svom uspjehu, možda i slavi, jer već pišemo, već smo nešto objavili, druga godina studija, sve briljantno, mladić sa studija, pamet i ljepota, sve to mrve kotači lokomotive koja tuda nije ni trebala voziti, pijani željezničar uputio ju je u krivom smjeru, obje djevojke su udarene ali umire samo jedna, samo Nataša, druga preživljava, lakše ozljede, lom ruke, noge, dijelovi robota koji se mogu popraviti, Natašine povrede su sve unutarnje, sve smrtne…
…Izvana je sačuvana poput mrtve Snjeguljice, pišu novine, izvana se čini kao da se ništa nije dogodilo, kao da priroda Natašu nije htjela nagrditi, tako savršenu, samo kao, jer je prirodi svejedno, ružno i lijepo prirodi je isto, dobro i zlo također joj je isto, nema razlike između milosrđa i zločina, ljubavi i mržnje, uspjeh jednak neuspjehu, život smrti, sve je isto, sve je dopušteno što se tiče majčice prirode, voljeti kao i ubiti, liječiti kao i mučiti, evo slutnje koja me je posjela u halu, u polumrak, nad Andersenove «Priče», nesposobnu pomaknuti se, briga za dobro briga je za zlo, ljubavi za mržnju, života za smrt, vrijednosti života uopće nisu važne, ljubav, dobro, život, sve je to nevažno, sve to je naše nigdje, važnosti su negdje drugdje, samo gdje, muči šesnaestogodišnjakinju, a ni pedesetsedamgodišnjakinja nije daleko odmakla, jer ništa nismo učinili osim što smo se propili, lijepog li životnog napretka, razmišljam, primijetivši vječno osvijetljen prozor na kući preko puta, dom nekog starca, profil mu se dobro vidi, prozor bez zavjesa, po danu se razotkriva da su prozori prljavi, sasvim sivi, nema ih tko oprati, ovaj starac ne može oprati ni sebe, dok ne svane sjedi na stolici u svojoj sobi, nekud gleda, u televizor, u svoje nigdje, jer ga muči nesanica, kao i njegovu susjedu, koja će u starost uskoro udariti nosom, ako već nije, on izgubljen u svom, a ja u svom životu, koji su isti, jer su svi životi isti, samo si zamišljamo da nisu, prevrćemo metalni sitniš kao da je zlato, «kao da» kao domet a onda udarac sjekire, glava nasilno odvojena od tijela kao ona Marije Stuart, škotske kraljice koju je dala smaknuti engleska, njena rođakinja Elizabeta, jer smo joj ugrozili prijestolje, kad je krvnik glavu htio pokazati gledateljstvu, podigavši je uvis za kosu, ispala je iz perike i otkotrljala se po podu, robot i njegova presvlaka, da pukneš od smijeha, istina jezivog, ali ipak smijeha, tko plače za robotom kako izgleda naš zatvor, smijeha jer shvaćamo da smo iz njega konačno utekli, hvala bogu na sjekiri…
… Novine s izvještajem o Natašinoj smrti donijela mi je Štefekica, ona ih je nabavila, ne ja, pojma nisam imala da Štefekovi čitaju novine, da uopće išta čitaju, u stanu nijedne knjige, u sobnim ormarima samo mirisno rublje posuto lavandom, ispeglano bez nabora, kako to nikom ne uspijeva, ni meni, ni mojoj majci, na jednoj strani peglamo, na drugoj gužvamo, samo otac zna precizno ispeglati svoje hlače, na «bug», nikad nije izgužvan, na odijelu nikad fleka, u kredencu u kuhinji dobro izribano posuđe, premda vodu i dalje lijevamo iz slivnika u kantu pa je dohvaćamo kutlačom, kako smo to činili kod kuće na selu, mi, Štefekovi, jedina pisana riječ u kući ilustrirana je biografija Abrachama Linkolna u obliku stripa, crtež u tušu, riječi ispod slike, to kod njih čitam sjedeći na šamrlu dok Štefekica prigovara, jer ona vječno prigovara, na taj način živi, svijet treba urediti, a ona zna kako, premda je ostala bez sina jer je taj u Americi, gdje je i unučad, kako svima priča, muž joj je donio čak i fotografije te unučadi, inače djece nekih njegovih znanaca, kad Štefekica umre on će ih nastaviti pisati, ta pisma tobožnjeg sina, samom sebi, naviknut čekati poštara i kad se najzad oženio nastavio ih je pisati, ne rekavši ženi ništa, oženio se prekasno, pred smrt, zbog same želje, zbog godina čekanja na tu novu ženu o kojoj je svaki dan maštao, žena se zapravo udala za njegov stan, solidan, premda u podrumu, kad nemaš ništa i podrum je mila majka, kad je umro, par mjeseci kasnije, udovica je naslijedila njegov stan i priču o «sinu iz Amerike», kojeg otada čeka, nabrušena na svađu, jer stan «ne da ma što taj pokušao», a susjedi se smiješe i ne govore joj ništa, neka se grize, misle, drugo nije zaslužila, nemoj ovo, nemoj ono, prigovara Štefekica iz dabrovskih obraza blagosti i sad ona ima novine s izvještajem o Natašinoj smrti, ona, a ne ja, pruža mi ih, čitaj, sve je tamo, kako je stradala, kako je umrla na putu do bolnice, očaj mladića, njenog kolege sa studija koji je događaj promatrao kroz prozor vlaka, zašto on nije otrčao natočiti vodu, muči me, dok čitam, zašto su otišle djevojke, tražim logiku stvarnosti koja ne postoji, očajni roditelji osnovali su zakladu za poticanje «mladih talenata», literarnih nada, kakva im je bila kći, otkako je u Beogradu, ovdje nije, pravi košmar, a košmar bi bio i da je bila nadarena, jer nadarenost ne znači ništa, nadaren ili nenadaren u istoj si nigdini, uspješan i neuspješan, bogataš ili golja, svi su na istome, zna pedesetsedamgodišnjakinja, a i dvadesetogodišnjakinja, ali druga ne želi znati, iako zna, to znanje je podriva, što s tim znanjem započeti s jedva dvadeset godina, treba vjerovati da nadarenost nešto znači, da je stvarnost čvrsta, koordinate točno postavljene, crva sumnje u budućnost ubiti kao onog u namještaju, otrov u rupu koju je izdubio taj crv, lijevaj i lijevaj a nikad dovoljno otrova za tog našeg crva, otpornijeg od onog u namještaju, samo se povukao dublje da ga ne možeš dosegnuti, mišlju ili otrovom svejedno…
…S devetnaest godina više ne sjedim u hali izvan svog života kao da je već završen, iako je tek otpočeo, razmišljam, i dalje na prozoru, udišući smog kao da će me ovaj pročistiti, studiram biologiju po želji svoje majke i po svojoj želji, barem se u to uvjeravam, premda na predavanjima drijemam, oči su otvorene, ali uši su začepljene, ne čujem ništa jer me ništa ne zanima, presjek stapke, kemijski procesi u stanici, kome to treba, ja bih Amazonu, prašumu, kukce, biljke mesožderke, a ne ove brbljarije, kroz mikroskop na stakalcima ne promatram organizme nego boju i oblike, sliku organizma, ljepotu u kojoj je istina, u samoj činjenici je nema, više slutim nego znam, činjenice su za marljive radnike koji teže doktoratu da se životom mogu kretati s razlogom, puni sebe, a odrazit će im se i na primanjima, to me ne zanima, ne trebam nikakve razloge, svi su, osjećam, izmišljeni, a primanja će doći sama, moraju doći, tko je danas bez primanja, danas postoje i socijalne službe, minimum, ali postoji, ovdje se više ne umire od gladi, barem se nije umiralo dok smo vjerovali Marxu, na praktičnu nastavu dolazim bez pribora, zaboravljam ga, nenamjerno, zaboravljam ga jer od sebe ništa ne očekujem, ni magisterije, ni doktorate, samo se pretvaram da to od sebe očekujem da bi me ostavili na miru, da bi me majka ostavila na miru, da se riješim njenih očekivanja i briga, u dvadesetoj sam od onih koji od života očekuju samo jutro, kad će ponovo svanuti, samo u svitanje osjećaju se dobro, čim se dan učvrsti za njih je završio, opet teče kao podmazan, kao «po špagi» kako govori moja majka, to «po špagi» životni je ideal, obaveze i dužnosti u nepostojećoj stvarnosti prema svima i svemu, samo prema sebi ne, igra za luđake, obavi ovo, ono, kao kakav robot, što i jesi, samo su ti to skrili od tebe pametniji roboti, sve za sutra jer samo za to i živimo, za sutra Nataše smrvljeno pod kotačima lokomotive, a što nikog nije ničemu podučilo, jer je proglašeno slučajem, «nesretnim slučajem», jer tobože postoje i sretni, kao da slučaj ima opravdanja, ako ga ima onda ništa nije opravdano, onda je sve slučaj, razmišljam povlačeći se s prozora u sobu, odjednom sva smrznuta…
…S dvadeset godina sabotiram sutra koje neću, razmišljam pošto sam se zavukla u krevet, u toplinu, sutra koje mi je nametnula majka, ja sam saboter koji se pretvara da se trudi, ali ne ide, pa ne ide, na praksi iz kemije ne uspijevam napuhati staklenu cjevčicu, da me ubiješ, moraju mi je napuhati drugi, na ispite ne izlazim, čekam, ne znam što, jer se već sve čini završeno, sve do Natašine smrti, iz ove crpim snagu za suprotstavljanje majci iz tko zna kakvih zamršenih životnih razloga, u koje nikad neću proniknuti, samo ih mogu izmišljati…
… «Napuštam studij», kažem majci, kad treba izaći na ispite, «Idem na književnost», majka je očajna, ali ništa ne može učiniti, više ne, i književnost je valjda bolje nego ništa.
«A ako ne upišeš?», ispituje me, hoće se osigurati, više ne može vjerovati ovoj kćeri koja je krenula, pa stala.
«Onda ništa», kažem, «neću studirati», sad je to već propast.
«Nešto moraš upisati», proganja me cijelo ljeto, iz trenutka u trenutak, stalno mi je za petama sa svojim očajnim pogledom, da ti pukne srce.
«Ne moram», odgovaram, prvi put okrutna, ali ni sluga prema njoj koja mi ne da ni disati, dok se ja spremam na prijemni za studij književnosti, ja, s prirodnog smjera, s rupama u znanju iz svih društvenih predmeta, kako pogrešno vjerujem, jer tih rupa nema, već znam sve što uopće treba znati, neznalica sam samo u onome što ne treba, a što ću dobiti studijem, hrpu gluposti od kojih će se trebati čistiti, zaboraviti što si naučio da bi se uopće moglo razmišljati, guši me svojim strahovima, izluđuje brigom, svako jutro dočeka me s uništenim licem koje sam ja razorila svojom rukom, sva njena nastojanja ni za što, muž umire, kći propala, trlja lice kao da bi iz njega htjela istrljati istinu, ne cijeni ni to što nisam otišla na more nego sam kod kuće ostala učiti, cijeli dan durenje, za svaki drek suze, sjedanje za stol s glavom oslonjenom na ruke kao da će joj puknuti, tromost, uzdisaji, nikad više pjesma, jer majka pjeva kao što je pjevala i njena majka na sve muke i udarce života, pjeva kad god može svojim sopranom bez sluha, usput plačući, što mi kida živce, kog vraga pjevaš ako pri tom moraš balaviti, mislim, van sebe, premda joj ništa ne govorima, čak joj koji put pomažem svojim sluhom, uši su ti potumplane, slušaj mene, kažem, imam sluha, ali ne i glasa, shvatila sam, razočarano, kad sam krenula u školu, na nastavi muzičkog, usta otvara slavuj a oglašava se vrana, pa povedem pjesmu svojim sluhom bez glasa da bi je ona mogla nastaviti, sada ništa, ni pjesmice, samo danonoćna kuknjava na sve moguće načine, kako je to mogla doživjeti od svoje kćeri, svoje jedine…
…Konačno to više ne može izdržati ni otac, s kojim sam cijeli život u zavadi, koji me je u devetnaestoj, primijetivši da se šminkam, iscipelario na ulici, šminkam se već godinama ali otac me ne gleda, ne vidi ni moju odjeću ni šminku, da bi odjednom progledao u trenutku nepotrebnog prosvjetljenja, u kupaonici, kamo je banuo, valjda već pripit, iako je tek jutro, gle njegova kći obojenih kapaka, obrva iščupanih i nacrtanih u golemom luku, jarko našminkanih usta i poblajhane kose, poput kakve kurve, «Skidaj to s lica», naređuje mi, upirući u mene prstom, kako da ne, mislim, od alkohola si pobenavio, imam sastanak, bez šminke bih se osjećala kao gola, baš poput majčine sestre, Štefice, izlazim iz kuće kao da mi ništa nije naredio, protestno, pošto sam mu se nacerila u lice, tko te jebe takvog ludog i pijanog, ne očekujući da će me slijediti, ali krenuo je, nije pripit nego pijan, pijan i bijesan, neće još dugo živjeti, uhvatio me na ulici, ugurao u neki haustor, toliko nije pijan da se blamira pred svijetom, bacio na tlo, kameno, prljavo, goli kamen za njegovu neposlušnu kćer, urlajući, «Nećeš biti kurva», kurve su one koje je namijenio sebi, s kojima je uživao potajno, u javnosti i za kuću hoćemo svetice, kćer kao i majku, uzorite dame koje se podastiru žmireći, daj, obavi to, same ne osjećajući ništa, a čim se operu uskaču u uloge bolničarki i radnica, jer su im muževi bolesni, lijeni i bolesni, pa jasno, ne rade, cipelareći me svojim špičokama, udarce primam, ali ništa ne osjećam, ništa osim mržnje, ne plačem, ne bunim se kao da ti udarci do mene ne dopiru, premda dopiru, sva sam izubijana i isprljana kad počinjem pjevati, dolje na podu, u prašini, nikakva pjesma samo ni-na-na, dok me on gleda uplašeno svojim zakrvavljenim očima, da mu kći nije šenula, pita se, odjednom trijezan, kukavičluk ga je otrijeznio, šmrknuo je i konačno šmugnuo kroz vrata, tiho kao štakor, kad je nestao ustala sam i odvukla se do kuće, sva izubijana, uprljane odjeće, mokra lica, razmazane šminke, kako vidim u ogledalu prije nego ću što se umiti, ipak sam dakle, plakala, plakalo je tijelo, ne ja, ja sam samo bijesna, dovukla sam se do stana koji mrzim, zbog čega ću ga poslije promijeniti, jedan stan za dva, majka na svoju, ja na svoju stranu s drugim mužem, Maksom, koji ne želi živjeti s punicom, «Prvi brak upropastila mi je punica», tvrdi, pa sam majku natjerala na zamjenu kojom će završiti u sustanarstvu, doduše odvojenom ali ipak sustanarstvu, sustanari su par staraca koji bi mogli odapeti pa da nama ostane taj stan, golem, četveroipolsobni, u strogom centru grada, s prozora se vidi zgrada s nekadašnjom «sobom sa šparhetom» u koju je Sava doplavila Karla i Kranjicu, pa njihovu kreć Doricu, kalkuliramo u potaji, premda za to ne bi maknuli ni prstom, što ćemo platiti, za imovinu se treba potruditi, nemam kamo nego kući kao ni faraonove djevice silom dovučene u njegove raskošne podzemne hodnike da bi im faraon razderao njihove trinaestgodišnje mirisne himene jer volimo samo djevojčice, ne žene, tijela bez sala, koštunjave noge s rupom, sisice tek narasle, pred tim tanušnim tijelima ričemo kao životinje, burazeći ih bez milosti, dok krv pršti, što nije krivica faraonova, nego zakon nigdine, sklanjam se u krevet u sobici gdje pola noći plačem, drugu polovicu mrzim tog oca koji to ne zna biti, kao da ima onih koji znaju, dobar otac te priprema za dobrog roba, loš za lošeg, pripovijest završena, zna pedesetsedamgodišnjakinja…
…Ujutro, kad se otrijeznio, na koljenima me moli za oproštaj, taj jadnik, bijednik, već napola mrtav, dajem mu ga za ljubav svoje majke i jer ga ne mogu gledati kako kleči na podu sklopljenih ruku, pedesetdvogodišnjak koji izgleda trideset godina stariji, skoro ćelav, žutih izbuljenih očiju, zemljanog tena, nadutog trbuha punog smrtne tekućine, iznutra mu ne opraštam, tu oproštaja nema, možda sve do danas, do ove nesanice suočavanja sa svojim nigdje, nigdje s dobrom, kao i s zlom, s ljubavlju i udarcima, niti je ljubav tako golema, niti udarci neoprostivi, zna pedesetsedamgodišnjakinja, u nigdini sve dobiva drukčije značenje, svi su jadni jer ne znaju što čine, govorio je Isus, sve treba žaliti, i dobre i okrutne, majku kao i oca, a i mi smo skupa s njima za žaljenje, ali ću ga «ubiti ako me još jednom takne», prijetim, ja, kći, ispunjena pravedničkim gnjevom, koja pojma nema niti tko je niti što je, ali se usuđuje suditi, otac zna da je to samo nego prazna prijetnja, premda izrečena odlučno, a ipak me više nikada neće udariti, s batinama je gotovo dok se ne pojavi moj muž, prvi po redu, Pele, koji će me tući kao što je tukao svog oca i kao što je mene tukao moj otac, jer se u lažnoj stvarnosti sve mora ponoviti, a sad, kad majka luduje oko moje promjene studija neočekivano mi baš otac priskače u pomoć…
…«Ostavi je na miru», suprotstavlja se otac majci, otac koji to nikad nije bio, niti sam ga takvim osjećala, kućna životinja, pijanac, da, otac gospodar ne, ali je majka ipak zašutjela, ne uvrijeđeno, nego zbunjeno, taj čovjek koji već odavno nema ništa s njenom kćeri ustao je iz groba da bi je obranio od nje, koja je voli više nego sebe, koja živi samo za tu kćer, iako se žrtvuje za oca iz još uvijek mi nedokučivih razloga…
Biografija
Marina Šur Puhlovski rođena je u Zagrebu, 20. IX 1948. Završila je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše romane, pripovijesti, putopise, pjesme u prozi, eseje, te zapisničku prozu.