Prevela s engleskog: Zorica Ćirić
Društvo me je zatočilo u ovom stanu, na jedanaestom spratu svijesti. Vene ovog grada su od cementa, povezuju ih ulice. Ljudi su ćelije ovog debelog tijela, pate od vječite konstipacije, zbog nedostatka slobode. Površina, tamna i čvrsta, ne dozvoljava purifikaciju bilo koje vrste. Ja sam samo jedna od osam miliona ćelija, koje žive u svijetu velikih očekivanja. Jedini prostor koji posjedujem je ćelija, u kojoj, kao i svi ostali, iščekujem smrt. Ljudi dolaze i odlaze brzinom svjetlosti. Nema se vremena za razgovor o čovjeku. Za plač ili smijeh. Za milovanje tijela do jutra, kada se može vidjeti boja njegove kože. Vodim ljubav noću, u tami, brzo i tiho. Ne smije se vrištati od zadovoljstva. Jer, može neko čuti i pozvati policiju, misleći da se dogodilo ubistvo. Imaš pravo samo na vrisak s televizije, to je jedino čemu ljudi vjeruju. Bilo kakav drugačiji vrisak može značiti ubistvo. Zato, vodi ljubav diskretno, ne puštaj glas – tvoj trenutak slobode može uplašiti nekog.
Posljednji put kad se čuo vrisak uzbuđenja iz mog stana, šest policajaca je zakucalo na vrata.
“Imate li gosta?”
“Zar bi trebalo da imam?”
Ovakvim danima grad plače. Suze su mu blatnjave. Gusti, tamni dim, uvlači se u pluća poput crnog duha, i znaš da će dosta ljudi nestati, ugušiti se kao u poplavi. Kroz prozor vidim kišu, a ne znam otkud dolazi. Nema neba ni oblaka, samo nekakav masni ogrtač spušta se niotkud, poput kletve.
Prije dva sata u stan je stigao Dorijan Grej. Čekam ga cio život, kaže jedan glas. Gledam po stanu. Nema nikog. Sjedim na bijelom kauču. Mačka s poda zuri u mene. Mrzovoljna je, nervozno treska repom. Svakog trenutka može skočiti na mene, ujesti me za nogu ili ruku, svejedno. Dorijan Grej spava. Rekao mi je da ga boli srce. “Jure me, hoće da me ubiju,” izgovorio je tiho. Pogledao je kroz prozor.
“Ko hoće da te ubije?” – upitah, iznenađeno. “Zar ljepota može umrijeti?”
“Gle, imam bubuljicu na nosu. Koža mi je masna. Gubim kosu.”
“Voljela bih imati kosu poput tvoje. Oduvijek sam željela takvu zlatnu kosu.”
“Ovo je kraj. Prate me. Ne govori da sam ovdje.”
“Neću. Pokušaj zaspati. Umoran si. Moraš spavati. I nemiran si.”
“Nije to nemir.”
“Da, Dorijane, to je nemir.”
“Nije nemir, Blesi.”
“Da, Dorijane, jeste. Želiš li svježi sok od šargarepe?”
“Da, to bi mi prijalo. Hvala. Izvini, ne želim te uznemiravati.”
“Da, to bi mi prijalo. Hvala. Izvini, ne želim te uznemiravati.”
“Ne uznemiravaš me. Srećna sam što si ovdje. Odavno želim da te upoznam.”
Cijelog života, kaže jedan glas. Gledam po stanu. Nema nikog.
Još uvijek se sjećam posljednjeg vriska uzbuđenja. Šest policajaca je zakucalo na vrata.
“Imate li gosta?”
“Zar bi trebalo da imam?”
Sjedim na bijelom kauču. Mačka skače na mene, i odmah bježi, krije se iza stola. Dorijan Grej spava.
Nijesam znala da ne spava. Zurio je zapravo u ogledalo ispred sebe. Prozor je bio otvoren. Njegova ljepota polako je iščezavala. Lijepi ljudi ne žive dugo.
Nikada mu nijesam donijela sok od šargarepe. Nijesam uopšte imala šargarepu. ars 130 Nikada nijesam provirila u spavaću sobu. Nijesam ga htjela uznemiravati, mislila sam da spava; ali on je samo gledao kroz prozor. Nemir ga je razjedao. Srce ga je boljelo. Pratili su ga. Ko ga je pratio? Ko su oni? Imućni, zlobni duhovi, i sluge demonskih manira.
Zid dnevnog boravka bio je transparentan. Vidjela sam njegovo nago tijelo. I zlatni lanac oko vrata – pun uspomena. Očarana njegovom ljepotom, rekoh: “Ako postaneš duh prije mene, dođi u moje seksualne košmare.” Cijelog života te čekam, kaže onaj glas. Gledam po stanu. Nema nikog. Još uvijek se sjećam posljednjeg vriska uzbuđenja. Šest policajaca je zakucalo na vrata. Prozor je bio otvoren. Nije se dogodilo ubistvo. Već suicid. Osluškujem. Glas se ne čuje.
Mrtvo i nago tijelo na pločniku još uvijek je toplo. Ovo je samo jedna od mnogih ulica koje obavijaju Njujork poput koverte. Jedna od mnogih ulica koje povezuju različite energije – mehaničku brzinu mašinerije i vječitu nadu, koje sačinjavaju čovjekov život.
Sa jedanaestog sprata svijesti vidim pozornicu, na kojoj publika i Dorijan Grej izvode jedan trenutak života ovog grada. Nekakav monstrum razara mi identitet. Već sjutra događaj će biti zaboravljen, samo će vazduh znati za Dorijanovu smrt. Možda ću još stajati ovdje, pored otvorenog prozora, pokušavajući da prizovem njegovu ljepotu. Provlačiću ruke kroz vazduh. U ovom hladnom, transparentnom polju, moj dah, u potrazi za ljubavlju, guši se u ambisu zagađene energije. Crni dim u mojim plućima rađa samoću i bolest.
Dorijan je došao i otišao. Ja sam otišla i vratila se. Bilo je to ubistvo. Nije bio suicid. Oni uvijek nekog prate. Šta drugo mogu činiti dekadenti sa svojim bogatstvom i dosadom, sa svojim aristokratskim ponosom. Neizrecivo mi se gade ovi ugledni ljudi, koji iznad svega cijene hipokriziju.
Suicid za sobom uvijek ostavlja krivicu i anksioznost. Dekadenti najviše vole ovakve stvari. Vole da oblače mrtvaca i spuštaju ga u zemlju sa moralnom ekstravagancijom. Vidjela sam kako Dorijanova porodica postaje gomila insomnijaka. Vidjela sam kako njegov dragi uživa u proždirućem bolu. I sluge kako s radošću dijele njegovo bogatstvo, i kriju ga u slamovima, odakle i potiču.
Ovaj kratak susret sa Dorijanom prosvijetlio me je. Gledam kroz prozor i razmišljam kako li je smogao snage da skoči. Kako li se osjećao? Da li je uopšte osjećao, bilo šta? Kako mu je izgledao svijet dok se stropoštavao u ništavilo?
Jednog dana voljela bih i ja iskusiti ništavilo. Voljela bih posmatrati svijet naglavce.
1984.