Marijana Radmilović

 

Skriveni trag

Sjedile smo u polju i slušale ptice.
U njihovoj pjesmi kljucao je plašljivo
jedva čujni glas, neuhvatljivim mrmorom
tolikih glasova, još i sada ih razaznajem
i skupljam posvuda, dok skrivaju svoj trag,
pod njihovom nečujnom jekom,
naslućujem kako si mi vjerovala
da su to morale biti uvijek iste ptice.
Ali glasovi dozivaju druge glasove,
zemlja jedva diše pod nebom što je pritišće
i doziva vjetar, prazninu, izdisaj.
Vrijeme se omata oko svoje sjene
i doziva samo sebe. Gazimo po širokoj,
otvorenoj brazdi, promrzlim rukama
kruniš klip kukuruza i bacaš ga pticama,
najglasnija među njima, kričiš i trčiš uokrug
kao bezumna, radosna životinja.
Sve što ponovimo, izgubimo,
ne govorimo o tome, strpljive smo,
pred nama su izdužene sjene i kanali puni vode.
Voda doziva drugu vodu,
spora i teška od svoga muljevitog dna.
Ptice dozivaju druge ptice.
Trčimo s jednoga kraja na drugi
i mjerimo koliko nam je potrebno.
Na sredini zemlja je najtoplija,
uranjamo vlažna, blatna stopala,
ukopavamo se kao dvije lakovjerne životinjice.
Pod strništem plamte nevidljive vatre,
oko slamnatog strašila krug se zatvara,
njegova pernata duša gnijezdi se u nama,
treperimo, zračne i lagane, kako si samo lijepa,
tvoja kosa klizi kroz svilu sjećanja,
otkidaju se listovi kalendara,
staro i prašnjavo vrijeme leti na sve strane,
prekriva te njegov sipki prah.

Pristajanje

U tvom pomirenom snu tijelo tone u blato,
rijeka potapa svoju obalu, pijesak zaboravlja
svoje zlato, kiša ne prestaje ispirati grad
kao da je svaka slika isplovljavanje,
plutanje između dva nevidljiva obzora.
To jednostavno pristajanje brodova,
ptica i oblaka, izmorene sjene vode, tamne
brazde pjene u tvom nepomičnom krvotoku.
Ovdje gdje sve završava i sve počinje,
gdje sat otkucava prije i poslije, oslobođen
u snu, prepoznaješ je, približavaš se i udaljavaš
u istom traženju. Sve vrijeme što ga imaš, sve vrijeme
dok je gledaš, sve manje tužnu, sve manje veselu,
maše i gleda vodu i voda gleda svoju zagonetku.
I ne prestaje prijetiti, ne prestaje kišiti, grad ne prestaje
iščezavati, na vršcima prstiju, da te ne probudi,
nečujno odlazi i u toj se slici još jednom sve ponovi.

 

U zdravlju i bolesti

Tako puno ovisi o udaljenosti;

o stablu, kiši, rastočenom krajoliku,
o putu koji se na istome mjestu sužava
i otvara novom stablu, kiši, krajoliku,
a noge tonu u natopljenu zemlju
i utiskuju vlažno kamenje duboko pod kožu
koja puca bez otpora i boli.

Tako puno ovisi o strani s koje Bog sanja,
zaklonjen od svjetlosti svoga lica,
spokojan u snu u kojem mu riječi nisu potrebne.

Jednostavan san s malo neba.

Tako puno ovisi o ljudskim povicima,
o čovjeku koji je zastao pokraj mene,
o sjenama u našim sjenama.

Kada sam dovukla svoje tijelo na prljavi, kameni trg,
rekli su mi da je sve gotovo i da to nisam bila ja.
Sunce je spalilo svoj odraz, cijeli je moj život stao
u usputni prizor, dovoljno udaljen od smrti da upita
tko to dolazi i što donosi?
Kao da je i Bog odahnuo, odnekud svježina,
ptica, oblak, krilo anđela.
Ništa se ne gubi i ništa ne obnavlja.

Nevidljiva nit razapeta u zraku bešumno me prati preko
pusta trga, kao da vučem tešku maglu preko natopljena polja,
namatam umor od početka svijeta, putovanje oko tijela,
umatam se u samu sebe i čvrsto držim svoj kraj.

Bila sam dobra žena.
Znala sam koliko vremena treba dati vremenu,
koliko života dati životu.
Koliko riječi, značenja i znamenja
može stati pod kožu
dok ne popuste šavovi od tolikog tereta.
Svoje prvo dijete rodila sam u polju.
Od jutra do mraka nosila sam ga na rukama.
Dok je bilo živo, gledalo me je kao da sve razumije.
Lako sam naučila kako biljkama uhraniti rast i glad,
kako brzo i milosrdno ubiti životinju,
golim rukama donijeti smrt kao dar.
Kako se sakriti u svome trbuhu kao u sigurnome jezeru,
u tijelu vode mirovati kao u privremenoj smrti.

Tako puno ovisi o udaljenosti,
o onome što se na putu ne susreće i ne pronalazi,
o svjetlosti u kojoj se nazire usnulo lice onoga tko je
rekao sve što je imao,
riječi više nisu potrebne
i spokojno se vraćaju svome značenju.

Tako puno ovisi o čovjeku koji ne dolazi,
o snu koji se ne prestaje sanjati
u zdravlju i bolesti.

Drugo sam dijete rodila nasred dvorišta.
Krv i voda, zemlja je ključala od moga bola.
Naučila sam kako utješiti, zaštititi, ubiti.
Kako biti mirna i rasprostranjena,
kako u tijelu svoga tijela saviti postelju,
kako ustati i leći u pravome trenutku,
dok je muškarac u vrtu, a vrt u cvatu,
udobrovoljiti vrijeme da ne nasrće na mene.

U sobi se čuo šum vode. Šapat krila,
nečiji glas, zrak što ga izdiše lončanica.
Došla je iznenada, iz zdrave krvi i lakoće prihvaćanja.
Još osjetim svoju bol kroz njezino pulsiranje,
kao kuću u koju me zatvorilo nevrijeme.
Kao da me netko snažno zgrabio za ruku
i poveo van, bosu na snijeg,
osjetim kako se na trenutak podiže radost
i ruši nasip iza kojeg me čekaju svijet i vrijeme,
količina i mjera stvari sa svojim nepreciznim ostacima,
proždrljivi trg sa svim tim gladnim, halapljivim očima.

Kao da me netko ponio na rukama,
popustili su grč i strah, nestalo je umora.
Napustila sam sve te ljude, kuću, stvari.
Soba je bila puna šutljivih žena.
One su znale kako odnijeti svoje tijelo u najdalju šumu,
one su znale koliko dugo život može namatati smrt,
a da se ne smanji razlika između približavanja i udaljavanja.
Žene sve znaju o sebi i drugima.
Jednostavno sam ustala i otišla.

 

Marijana Radmilović rođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku. Piše pjesme, priče te pjesme i priče za djecu.
Dosad je objavila tri samostalne zbirke poezije: Portreti nepoznatih žena (1998), Bolest je sve uljepšala (2003.) i Putovanje oko tijela (2019.).
Za zbirke poezije dobila je ove nagrade: Nagrada Ivan i Josip Kozarac, Nagrada Dobriša Cesarić, Nagrada Kvirin za mlade pjesnike te nagrada Duhovno hrašće.

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.