Marija Sarap: REĐINA JELENA
monodrama
I slika
LIMBO
Dvije glomazne fotelje od ljubičastog štofa sjede jedna nasuprot druge. Svjetlo teče samo s jedne strane. Prašine posvuda. Vjetar lupka škurama u sitnim ali dovoljno preciznim intervalima, da ludilo nastupi odmah i sad. Gospođa u crnom slaže čipkane košulje, i nanovo ih pretresa do iznemoglosti. Leđima okrenuta, šeširom sakrivena.
OFF
Njeno kraljevsko veličanstvo Jelena od Savoje (rođena princeza Petrović-Njegoš), kraljica Italije, princeza Crne Gore, danas je sahranjena u marijanskom svetilištu Vikoforte.
Jelena se okrene i zaprepasti.
Jelena
Mrtva sam! Bože, jesam li konačno mrtva? O hvala nebesima. Kakvo olakšanje…
OFF
Tijelo Jelene Savojske, supruge Viktora Emanuela III, na današnji dan, 15. decembra 2017. u velikoj tajnosti je prebačeno u Italiju i sahranjeno u svetilištu Vikoforte kod Mondove, na području Kunea, prenosi italijanska Republika.
Jelena pljesne par puta rukama, radosno. Zapleše valcer.
OFF
U saopštenju, unuka Marija Gabriela od Savoje se zahvalila predsjedniku Italije Serđu Matareli, koji je dopustio prenos tijela u Italiju.
Jelena stane. Ruke klonu uz tijelo.
OFF
U poruci Matareli, Marija Gabriela od Savoje takođe je izrazila nadu da povratak njene bake može služiti i kao podsjećanje na činjenicu kako je otišao njen đed.
Jelena
A mislila sam da je 1952… Baš ne umijem s brojevima kao nekada.
I kao u naglo prekinutom snu, trznu se i otvori škrinju koja je lijeno drijemala u polumraku drugog dijela od nevidljive sobe sjećanja. Uze košulje i posloži ih po podu. Muške – crnogorske. Starinjske, kao i ona sama. S druge strane dovuče sanduk zakatančen i dobro rđav od nebrige i oholosti živih. Iz njedara izvuče nešto nalik ključu i vješto ubode u zapatano vrijeme koje smjelo otključa. Kao da se zatetura…
Jelena
Zašto sebe lažem? Sada da se slažem, da nije strašno kad me nakon 65 godina smrti – opet sahranjuju!?
Jelena svuče tjeskobni šešir, poveza kosu u punđu i kleknu ispred svog nekadašnjeg života u tkaninama.
Cari amici, non siete in buona justicia… secondo me… duše stanuju na mjestima koje ne nose grobovi.
Jelena podigne ispred sebe prvu mušku košulju, i obraća joj se.
Papa, como se sucedere tutto questo? Kome mai, papa? (ital.) Gdje ste vi? Ne vidim ponos… kao da nas je neko prokleo, iskopao s naše ljepote…
Na brašnjavom i memljivom podu pokušava obući košulju u pripadajući dio crnogorske svečarske nošnje.
Zaborav je dugo putovao kroz krošnje cetinjskog krša, predugo. Ne čitaju vas kako ste željeli. Ne obilaze. Ne poštuju one zakonike nad kojima ste onoliko brinuli, a znali smo da je proces nemoguć za sagledati iz neobrazovanosti… Kako da budem glasnik njima i vama papa? Pomozite mi da shvatim vrijeme koje nikad nije smjelo postojati, ili baš postoji zarad njih, Crnogoraca u opijatu lipe koji ih mami da lelujaju dok se ne dočeka sveta ura, dok se ne utule kako ne bi smjeli… Tužno i pretužno je gledati umir koji više ne znači stanje od predaha, već početak sljedećeg hira… Strah me da se ne otmu vertikali i ne postanu neko sasvim drugi… baš se stravim toga…
Oblači drugu košulju, na isti način.
Zorka, ni tebe ne vidim… ni Mafaldu… o Bože, zar je moguće da je samo Sofi uz mene… i Marija, Danilo … konfusion… apsolut confussion (franc.)
Podigne s poda treću košulju, nju zagrli.
Mafalda sine, nisam te uspijela odbraniti od svijeta užasa… Nemoj mi se ljutiti zbog očinjeg vida. Suze su same kapale. Oni su te zaista tražili i željeli napraviti milost nama gospostvenima a ubogim, čija djeca leže udavljena gasom nacizma… Takvo vrijeme, takvi dušmani moj sine. Nijesu znali što čine, a mislili su da su popili svu pamet svijeta. Udarila im sila u moždanice… A lijepo sam vam govorila da se ne plekate s oholima. I šta sam uradila? Učila vas kako spada a ni groba ti valjanog ne ugledah.
Jelena prisloni uvo na košulju. Spusti košulju na pod, osluškuje zemlju.
Ne viči na svoju već umrlu majku. Oko je otišlo samo na svoju stranu patnje. Nijesam to uradila namjerno. Zbog oca sam nosila šešir na tu bandu, da svijet ne vidi. Da ne zagleda moju muku. Šta ću, kad je Bog tako naredio, da se na meni vidi jauk, onako kako sam te čula da me zazivaš a nijesam moći imala da te dovučem u san, makar u onoj posljednjoj slici koju sam izbrisala vašim ispečenim obrazima (plače)…
Istrlja lice košuljom, pa je baci na pod.
Evo, stajem, obećavam da neću više tužiti, neću Mafalda, sine moj… Proklet Buhendval i đelati… prekidam… obećavam…
Jelena se podigne. Gleda oko sebe. U rukama nema više ničega.
II Slika
SOFI
Jelena uzima male cipelice sa satenskom mašnom, nenošene, blistavo nježne, boje bještavo bijelog bisera.
Moja Sofija, majušna sestrica…
Jelena pokušava da ih obuje. Ne može, premale su.
Djevojčica koja je imala samo jedan par… Samo jedan jedini… Kao da je takav sandučić-trezor i/ili sanduk za relikviju… ono čime se dijete odvaja od svijeta bebećih u svijet važnih i uvaženih – velikih ljudi dok se troši vrijeme za put s ovog na onaj svijet… ili u svijet mašte, pustoši… nečega valjda ima i sa one strane… vjerujem da neće biti naročito teško… naprosto vjerujem… ili mislim da je sve to tako…
Ušli smo u crkvu studi. Bolje bi bilo da nismo nikad nogom kročili u tu Vlašku crkvu, krvlju natopljenu. Proklet je dan kad smo se obreli na toj strani, i prokleta je ona sama od sebe… Znala sam, čim sam puške od ograde viđela. U kostima sam osjećala bol… bol za njom. I nikad me ta strelica ubost’ neće, da kročim na njeno crkveno tle… Zbog svih progona i te mračne zgradurine, moju jedinu dušu, moju Sofi, snašla je nesreća!… Mala bebica, mala sestrica, usnama od krvi, do hladne ploče na Ćipuru…
Kažu bolest, slučajno je izdahnula, a znam da nije to. Jer ne može biti. A i kako bi razlog odlaska anđela mogli objasniti slučajnim? Kako? Zašto? Ako nije neka bezvremenska osveta. Što ćutite? Zašto se ne oglasite sa svih svjetova, da i ja razumijem slučaj…a nije stigla da izusti riječi, na slova napiše, baš ništa… znači nije slučaj već neki naum, samo što nismo tumačili znak, smrt, usud… ništa…
Vi se ne prezentavate tamo? Nismo više djeca… Nema tajni za putovanja naš starih mrtvaca… nema tajni…
Nije baš naročito, ali imam predosjećaj da… Vidim oca koji…
Jelena prestrašeno preklopi oči. Polako ih otvara, i ponovo se ozari, kao da ponovo vidi Sofi.
Kako je bijela, kao od stakla je mala curica… Prsti… i oni su bijeli, nestvarni… Plače… Svi plaču kad ih neko posipa vodom u toj lednoj crkvi… I boje su nekako blijede, bijele… kao da se nešto posebno događa… Rekoše mi da će biti bolje i da ne smijem brinuti… Sve rekoše, ali da sam sama… to ne rekoše… i da će boljeti… Jel nju boli to što ona plače… Svjetlost dolazi u trakama… Nije baš najjasnije… Sad više ništa ne čujem. Samo vidim. Ne čujem već vidim da vrište. Ona ne plače. Svi drugi viču, ali ja stvarno ništa ne čujem…
Djevojčice su kao predodređene za potpetice! Čak i one najmanje… Mislim na cipelice koje se lakiraju, savijaju u špic ili kupu… i na kojima se potpeti neka primjerena kocka koja brušenjem i svođenjem na mjeru… dobije eleganciju ozbiljne ženske cipele za uzdah.
Kod nas, dok smo bile sasvim male, Sofija i Ja… Djevojčice su smatrane damama i princezama od rođenja… Ne, to je samo moja želja, misao…
Jelena navlači na sebe haljinu sličnu onima koje nose porcelanske lutke.
Ženska đeca su proklinjana… To je ukop u kuću… Muškinje su važne, ženskinje – ne! Ali te proklete cipelice… najčešće postaju predmetom obožavanja (od strane tih istih malih dama) dok se uče kako da ih brišu od uličnih prljavština… dok ih mekanom krpom pripremaju za počinak… u kartonsku kutiju… za vječnost… Njene male, bijele… Moja Sofi…
Jelena doziva.
Sofijaaaaa….Ona je mrtva. Tako mala a tako mrtva. Tako mala a tako mrtva…
III Slika
Vrata od soli
Jelena sjedi na sred scene kao porcelanska lutka. Glava joj je spuštena na grudi. Podigne prvo ruke, zatim i glavu.
Budna sam, pa šta? Za vas mrtva, a za sebe veoma živa i živuća! Elena di Savoja! Jelena Savojska.
Jelena deklamuje gotovo mjehanički.
Rođena sam na Cetinju od oca Nikole Petrovića Njegoša i Milene rođene Vukotić. Prvu mladost sam provela na ruskom carskom dvoru. Na prijemu povodom vjenčanja cara Nikolaja II upoznala sam napuljskog princa Vitorija Emanuela III. Vjenčani smo 24. oktobra 1896…
Jelena ustane. Pokreti su joj jednako mehanički.
To što ne vjerujete mojim očima je greška koju sami morate ispravljati.
Jelena se nagne, kao da govori nešto izuzetno poverljivo.
Slana su mi usta. Osoljena koža. Nasoljeno tjeme. Koljena me svrbe od slanoće. Nekako sam svuda slana i preslana. Vjerujete da sam i slane snove usnila? Čini mi se da se od svega ovoga pretvaram u slanu sardelu!
Napravi par nespretnih koraka, pa padne.
Naravno da nisam morala birati sve ovo. Imala sam mnogo snažnu volju da postanem ono lijepo puteno biće, kakvu me pamtite, vi malobrojni… od onda… A kod Vas? Desni su skočili na lijeve, divlji na pitome, dok sam cvileći nonšarlantno izabrala – slanoću.
Jelena se okrene, pa sjedne. Klati se, dok ne zauzme položaj.
Ćutite? Ne razumijete govorenje iz mojega svijeta? Mislite da pretjerujem? Oblizujete svoje neslane usne dok se smišlja kazna za mene?
Sve je vrlo jednostavno. Žrtvenik u primjerima ne mora uslovno biti životinjka. Ljudski oblik je malo teža forma za objašnjavanje.
Valjda su mi zbog toga dozvolili da budem drugačija i vidljivija od svih putnika ovog vremena. Ali se ne radi samo o tome…
Iako znam da oprost vuče drugu vrstu kazne, koja se odnosi na rasipanje kristala mog plavetnog tkiva u ovom svijetu beskraja; no, i to sam spremna učiniti ako će se unaprijediti Vaše spasenje, ili vječno isčekivani salto mortale s crnogorskog krša, domovine, pra postojbine naše, čoče!
Valjda je još na muke žena kao onda. Ne smije ovo, nije primjereno ono… Vidim, još se žene maškaraju da ih ne primjetite. Zlo i sujeta su grdne rabote.
Počinje muzika, Jelena ustaje, kao balerina iz muzičke kutije. Njeni pokreti su mehanički, naučeni, rutinski i kraljevski prefinjeni. Njen usud da bude ništa do kraljica, da je protokoli opkole i oduzmu ikakvu reakciju, sve je sada tu, s Jelenom.
Često mi se noge zalijepe za blato. U takvim stanjima znam biti i po nekoliko slanih tempetina (skoro četiti i po mjeseca), nepomično stajati i slaniti more ili nebo, svejedno je.
Ovi moji kažu da je to vrijeme u kojem možeš kontrolisati sve na šta pomisliš snažno i iz dubine slane duše. Nisam se usuđivala prizivati Vas vjetrom i prestravljena stajati pred masom – pukom, dok se premišlja i dvoumi, kao mi onda.
Previše je to za jednu plavu damu. Izvlačenje iz toga bi trajalo treptaj. Bez boli i sumnje. Tada bih nastavljala put prema onim pejzažima, koje svi sa ove geografije imamo u memoriji tenere bezvremeskoj. I sve tako ukrug, po ko zna koliko puta, u trajanju koje je zbog svoje izduženosti učinilo efekat, da sam se počela rasipati i razmazivati po horizontu.
Jelena vadi lutke iz škrinje.
Požurite se papa, maman, Jolanda, Mafalda, Đovana, Umberto, Maria… Danilo, Vitto…
Vrijeme o kojem vam govorim nema trpilo. Gurajte vrata od soli prema gore i u lijevo. Ne tako! Ma ne mogu se pomjeriti. Ističe slana ura. Gubim osjećaj za prostor. Željom ćete podići stub… štok gdje su uglavljena, gdje smo ih zaglavili.
Jelena donese lutke na sredinu scene i posloži tako da izgledaju kao na porodičnoj fotografiji.
Upregnite um i zamislite snažno i glasno moj lik. Sve odjedanput sklopite u glavi i crtajte solju.
Nema čekanja! Vucite kistom! Opet ste zaboravili disatu? Namažite me sjećanjem.
Vrat mi spojite sa grudima. Ruke docrtajte.
Ne morate pedantno, samo me sklopite da se ne utopim u plavoj tišini.
Sad silno gurnite tjeskobu ispred sebe. Udahnite – izdahnite. Suzu ne smijete pustiti! To je opasno za sve Nas i kažnjava se salamurom in vivo. Okliznite se na svoju podsvjest. Prepustite se do kraja…
Načeli ste prolaz. Virim vas. Konačno vas gledam kroz napukla vrata svijeta kojem oduvijek pripadamo.
Slane su vam usne?
Otvorite oči.
Jelena ustane (kao ljudsko biće) i otrese prašinu sa sebe.
Sada možemo plakati. Boje zasita nemaju veze sa mojim očima. Vidjeh sebe, sa solju i bez nje.
Baš ste me lijepo nacrtali.
IV slika
MARELUNA
Oko Jelene vise stvari na čiviluku. Čitava scena djeluje kao unutrašnjost velikog ormara. Jelena se sretne s Danilovom uniformom.
Danilo? Naše djetinjstvo, kad ga malo bolje pogledam, sa ove distance… imalo je ukus zadovoljstva. Smeta mi što je ljepota izaziva peckanje kože sa unutrašnje strane. Valjda zbog onih džeferdara…ili može biti zbog oca…I taman kad pomislim da ću nestati od srdžbe, uvhati me jecaj milosti… tako bi se pozdravljali svaki put, a krili jer je sramota bilo iznositi emociju, nego da se ne vidi… Brat i sestra se ne smiju cjelivati…
Jelena nalazi pribor za pecanje i štap. Zamahne njime kroz vazduh.
Danilo, slušaj me dobro: Najboljanjeska je kad slomiš mušlju, pa je zakačiš na udicu. Ne brecaj se, stijena s koje bacaš mora biti suva, a ne kliska. Bez obzira koliko te vuče plićak, u njemu nema ribica zbog kojih si se spustio na pontu, za koju smo rekli da se zove – pošta (sriče).
Valjda su tako i nekada ljudi određivali svoja mjesta za sve u šta su vjerovali da je dobro. Naročito ako osjete šug. Ako nanjuše dobitan kraj.
Jelena istražuje po ormaru.
Naravno da o svemu ovome nemaš pojma dok si mali. Ni kad si veliki, ne dolaze ti ovi zaključci do mozga. To se upravo događa zato jer nas vazda uče da sve ima neki red i smisao, a nikako da nas poduče kojim redom i za čijim smislom vrijedi hoditi. Pametnjakovića nikad dosta. Naročito kada svijet posmatraš iz perspektive dječaka koja gleda u more.
Imala sam nepune četiri godine kad sam naučila kamenom razbiti mušlju o seku i od toga napraviti svoju prvu njesku. Kad je korak od pravljenja udice, prošao bez po muke, valjalo je izabrati svoje mjesto za ribanje. Nisam je tražila. Ona je gledala mene. Stijena je bila gruba i izlomljena. Želja za nečim svojim, privatnim, samoodabranim je bila jača od dječijeg straha.
Jelena dovuče stočić, popne se na njega i čučne, kao da vreba plen. Udicu spusti pored sebe i gleda dolje.
Vjeruješ li da me ribanje kao sport, zabava ili hvatanje riba zbog ovog ili onog razloga uopšte nije interesovalo. Posjed je bio cilj. Konačno sam imala svoj tajni položaj. Svakodnevno sam u tako odabranom vremenu i prostoru sjedila na svojoj velikoj i grbavoj seki. I ona je bila upravo ono što me je činilo posebnom. Nemoj misliti da je to postala javna stvar. Naprotiv. Niko nije znao za pripadanje i osjećaj koji sam od tada povezivala sa hiljadama odluka, od kojih su samo neke bile fantastične i vrijedne pažnje.
Na mjesto koje i sada zovem mojim, odlazila sam isključivo kada bi se osjećala drugačije. Vrijeme provedeno na njoj trajalo bi duže nego na nekom drugom mjestu. Sa svoje seke sam najčešće bacala samo praznu udicu, jer je forma uvijek bila u funkciju zadovoljenja suštine. Baš kao i sada.
Svaki put bi ostala predugo. Treperenje vode sam osjećala kao mantru iako nisam znala da se to tako zove. Toliko dugo bi trajala nad vodom, da bi po svu noć sanjala svjetleće bubice od kojih sam se glasno u polusnu branila. Baba je govorila da „tako djeca rastu“ i da valja pomalo zborit’ u snu. Meni je to bilo smiješno, jer sam znala da voda u meni postoji na neki poseben način, koji nema potrebe nikom objašnjavati.
Jelena oblači Danilovu uniformu.
Fratelinjo, ne ljuti se… dvije godine razlike u tvoju korist po rođenju te ne čini starijim… probaj se sjetiti vremena kad smo kao specijalizovani forenzičari tragali za uzrocima onih uboda. Ili uboda od kojeg se ne budiš mjesecima.
Stavljali ih pod lupe, gorili plamenom, potapali u otopine razne i bili vazda na početku. Sakrili smo taj „detalj“ od svih. Čuvali tajnu za sebe, kao da je to blago do kojeg nam je stalo. A znali smo, da je istina nešto sasvim drugo. Kako smo označili njih, tako su oni zarezali naš kodni sistem. Sve je vrlo jednostavno, samo se ne umijemo nostiti s istinama u kojima ne plivamo kao ronci. Jer smo samo to znali raditi, bivati i sanjariti.
Čuvam te dvije bodlje. Nekad ih znam skupa staviti pod jezik i zviždati. Nisam sigurna da je to svjesna radnja, ali se osjećam dobro nakon tih zvukova. Smirim se i zaspem u komadu, bez bolova u plućima, bez soli u nozdrvama. I ne bojim se više vode kao nekada. Zato mi trebaš. Zato se probudi da opet siđemo u vrijeme koje nas čeka.
Jelena, obučena u Danila pobaca svu odjeću iz “ormara” veselo i dječački. Bježi od nekih nevidljivih progonitelja,dok im potpuno ne utekne.
V slika
ČISTILIŠTE UMA – MESINA
Tlo podrhtava. Jelena ulazi obmotana ćebetom.
Ponovo mi sjećanje zaudara na košmar. Vjetrovi Mesine pohode dušu i strah od sindroma déjà vu me uzmenirava do drhtaja kojeg se plašim. Uprkos svemu, dozvoljavam da uđem u koncentraciju i krenem u neku novu nedokučivost sebe.
Puls smirujem u namjeri da oslušnem ono važnije – unutrašnje bilo, koje sada „čujem“ na drugačiji način. Naprosto ga tumačim, kao dvojstvo ličnosti koje se mora sa rešpektom pozdraviti, da bih tačnije, jasnije ili ispravnije vidjela taj užas koji me proganja.
I kao da se mjenja precepcija onoga davnog, što sam navodno proživjela, duhom obneviđela…
Tlo se trese sve više, Jelena pokušava da se sakrije iza fotelje, ne nalazi sigurno sklonište. Nesnosna buka se odjednom prekine. Oko Jelene vlada muk.
Upravo u ovom trenu, tonem zajedno sa urušenim gradom. Čudno. Mesina je baš onakva kakvu je pamtim. Bestragija užasa. A voda, kao da nije morska. Bistra i hladna, ali nekako prijatna. Oči se navikle na vodu i gledam u realnom vremenu kako grad uranja u svijet podvodnog muka. Svi smo u istoj staklenoj slici. Gledamo se bez panike i krika. Više ne čujem žene koje su do maloprije vrištale, dozivajući djecu, zarobljenu u zidinama… Nema ni ribara koji unezvjereno prebacuju ljude, vreće s ko zna čime… nema glasova. Istina, mnogo je lakše gledati ljudsku bol pod vodom.
Jelena odbaci ćebe. Namešta kosu. Traži šešir, dok ga ne nađe.
A nad vodom je bilo sasvim drugačije. Štezalo me u prsima od njihovih trauma, otvorenih rana, jada svekolikih. I svi su dozivali Boga, koji se u svakom danu ponaosob najviše spominjao. Više kao krivac, a najmanje kao spasitelj. Nije bilo utjehe za bezdan kojeg smo osjećali kao kaznu. Baš onu koja je harala Evropom. Pravili smo se kao da se to događa bez nekog razloga. A osjećali smo razloge – izdaje prirode.
Zemlja je progutala parče kojim se nahranila u jednici vremena, bez empatije na tolike hiljade izgubljenih duša.
Jelena uzima kutiju sa nakitom. Stavlja polako i postepeno jedan po jedan prsten, zatim narukvice i lance.
Glas one žene sa mrtvim djetetom me uvodio u nesvijest… One, što ga je nosila čitava dva dana u naručju… I Boga molila… da progleda curica, da progleda… Istovremeno sam željela da je taj isti Bog uzme sebi. Činilo se pravednim gestom. No, nisam smjela misliti, delati…
Sestru baš te unezvjerene žene smo tražili noktima. Grebali po poklopcu koji je trebao biti ili jeste bio, ulaz u podrum. Još me grlo boli od dozivanja, od suza koje nisu kapale niz lice, već u unutrašnjost sljepoočnica.
Jelena stavlja parfem.
I sve je bilo dobro, dok nisam ugledala tupost u svima nama, dok nas je napuštala snaga. Ljudi koji hodaju a žele da ih neko odvede, makar na ovaj svijet. I tačno znam, da nam je svima skupa, tamo… smrt bila bliža od svega. Valjda sam to prepoznavala iz duha odakle stižem, koji me hrabrio da su nas dovele spasilačke lađe i da ćemo spasiti makar nešto od tih živućih leševa.
Jelena pronalazi kaput, oblači se.
Nisam primjećivala da su se u zemljotresu izgubile boje. Postojala je siva, kao odora od brašnaste prašine i ona skorena krv. Kao dalotonista, nisam željela vidjeti ništa drugo sem daha živih. Fokus sam usmjerila ka molitvi i ubijedila sebe da oni moraju izaći iz ruševine Gomore, zbog balasta i zatupljenih pogleda koje sam takođe uspjela prevazići u sebi.
Jelena navlači svoje rukavice.
I opet voda u ušima da se ne čuje ništa. Gledam u svijet kojeg već odavno nema. Smjenjuju se slike koje postoje u njihovim sjećanjima. Hodaju po dnu tako stvorenog mora, a lebde na nekim drugačijim svijetovima. Priznajem, ne djeluju nesretno. Kao fotografija koja uhvati najsuroviju emociju onoga što jeste. Valjda mi se sve to pričinja od želje da i oni prodišu, progovore ili izrone iz sjećanja, košmara kojeg se ne mogu osloboditi u nijednoj dimenziji postojanja. S čim to ima veze? Da pitam Boga? Možda je sad termin za postavljanje pitanja? Dostupnost je začudna rabota… a mogli su svi biti na ovom svijetu, našem, tuđem, samo da nisu tako fotografski zaleđeni i nijemi.
Slike koje zaledim u fotografiji su trenuci. Ono što sam vidjela dok smo brodom pristajali u Mesinu je trenutak koji traje i danas.
Muk je prigušio lelek.
Jelena se popne na stočić i zauzme pozu spomenika. Nastavlja tekst kao spomenik.
Izgubile se boje. Sve je postalo crno-bijelo. Žene u bijelim maramama, odorama, haljinama i muškarci s crnim odijelima, šeširima, cipelama. Ruševine sive, a živi svijet kao na polupanom šahovskom polju, doziva, preskače dogorele grede, penje se po krovovoma koji vire iz plićaka… sve je pretumbano… nered je napravio svoje slaganje po vrijednostima. Ljudski život je jednina kalorija koja zabrinjava. Pokušavamo previti ranjene žene, djecu koja više ne cvije, već ječe kao tek izleženi ptići. Olujno nebo nam samo odmaže. Opet se koraci izmiču. Trese nas na lijevo i desno. Pravac se ne da uhvatiti pri hodu. Osjećamo da je samo manji udar. Neko doziva iz dubine prostora koja je prije samo jednog dana bila ulica. Sad je to nesklad urušene tvrđave kojoj stranica viri iz bijelog dima, ko zna čega. Nego viče supmor. Odkud to. Nemoguće. Vojnici su zeleni ili su to isprljane plave uniforme. Niko ne vidi boje. Osluškujemo povike. Moramo biti gdje smo najpotrebniji…
VI Slika
PREZENTAVANJE
Jelena i dalje stoji kao spomenik, samo su stvari sa scene pomaknute.
Vrijeme je naš najveći neprijatelj. U trajanju sadašnjem, gdje se sve rotira, osvještava, pulsira, dok mi tijelo vri, ti i dalje vidiš neke drugačije slike, koje te opet vraćaju u početnu poziciju bespredmentne sumnje. Sve može otići u bestragiju kao da nikada nije postojalo, sa neprijatnostima od raspalih emocija, koje ćeš zauvijek osjećati u nosu, tkivu i sjećanju. Evo sad, baš sad bih pokidala sve niti kojima se grčevito držim za taj prokleti ego kao za svoju suštinu. Mogu se, tek tako, skameniti od ovolike siline, ljepote u sebi, koja traga za kanalom spasenja. To mora izdušiti neđe. Ne smijem se držati u tamničenju i čekati od tebe permesso.
Jelena doziva, viče, ali ne zna tačko gdje da pošalje svoj glas. Popne se na stočić.
Vito, tebi govorim! Ne čuješ me, ili se samo praviš mrtav?
Jelena zauzme pređašnji oblik spomenika.
Off:
Glavni grad će podržati inicijativu za postavljanje spomenika kraljici Jeleni u Podgorici i dati puni doprinos što skorijoj realizaciji tog projekta, najavio je gradonačelnik Podgorice.
On je danas primio princa Emanuela Filberta od Savoje, praunuka italijanske kraljice Jelene Savojske, koji boravi u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori.
“Siguran sam da će to biti jedan simboličan gest učvršćivanja i produbljivanja prijateljskih odnosa dvije države koje vežu bogata istorija i posebni odnosi kraljevskih dinastija” istakao je Vuković.
JELENA
Čekaj da sračunam, 28. novembra 1952. sam umrla. Sada je 2019, novembar… To je pasalo tačno 67 godina. O Madona i svi sveci naši i njihovi, kako se čeljade zablesi na ovome svijetu, da ne primjeti kako vrijeme kojeg zapravo nema teče na onom prvom, proživljenom.
Jelena siđe sa pijedestala.
Zar me još uvijek nema blago krvi mojih predaka u sjećanjima makar. Meni su ti spomenici besmisleni tragovi, skalamerije samo za ptice pogodne, kao odmorišta bože me prosti što zborim ovako stara…
Nego osjećam strah. Ne onaj nama poznati što se muči od njega, već nekakav drugačiji, teži za podnijet’.
Jelena otrči i dovlači Vitovu fotelju.
A mislila sam da pričam sa tobom moj Vito. No, ipak mi se prezentala kušnja od nostalgije za kućom. To me izgleda nikada proći neće. I neka neće. Zaslužila sam zeru oštrine sa svog kamenog mora. Neka me lizne, zaledi, da znam gdje sam sebe ostavila u potonjoj uri za onaj svijet. Makar u dijelu kojeg neznaveni ne prepoznaju. U malim crticama dok se putuje u bezdan vječnosti.
Na stranu politika, uređenja, imena i prezimena… građevine i rugla… sve neka ide na samo jednu stranu. Pitam se gdje se izgubilo ono osnovno, plemenito i ljudstveno, gospostveno, ponosno!? To me boli više od svih suludnih priča, kojih je bilo i biće ih za na vijek. Zaboraviste sebe. Svoje. Moje. Naše.
VII slika
KATAHIZIS LJUBAVI
Jelena spušta poslužavnik na kojem je čajnik i dvije šoljice.
OFF
Povratak tijela podudara se s sedamdesetom godišnjicom smrti Viktora Emanuela III koji je umro i još uvijek se nalazi u Aleksandriji, u Egiptu.
Jelena spusti poslužavnik na sto. Obraća se imaginarnom Vitoriju u fotelji kraj nje.
Čekajući Vaše rukopise izmislila sam vrijeme u kojem čekam. Ono je gluvo i bezukusno. Ipak, vi jako dobro znate da u njemu dobrovoljno tavorim. Otključava me znak.
Jelena kao da se nečega dosetila, otrči do škrinje.
Znak kao poruka, odnosno onaj trenutak od uručenja hartije koja nosi Vaš žig… miris… potpis… tajming za ushićenje bez premca. Drhtanje bez uzdaha. Katarzički mrak. Baš sve.
Nalazi fotografije i stara pisma. Razbacuje ih svuda unaokolo, dok ne nađe ono za čime traga. Dugo gleda u telegram već požuteo od stajanja. Mahne njime kroz vazduh.
Da bih lakše živjela u tom vremenu od čekanja, stalno domaštavam vrijeme od znaka: zvonce na vratima salona, sitan zvuk Herijevog štapa i gvantijeru na kojoj odmara ukošena traka s porukom i krasnopisom u naslovu, dok me rastužuje uvriježeni stil Vaš – sadržaj telegramske dužine. Štur i konačan.
Jelena čita tekst sa telegrama.
„Volim Vas Jelena. Apartman Savoja. Dok se dijele dan i noć. Večeras. Vaš Vittorio“
Jelena se uhvati za donji dio stomaka i zastenje.
Znate li da… smanjujem otkucaje srca za pola… sjedim i dišem budućnost. Takvo vrijeme je uglavnom sneno, usporeno…
To vrijeme od čekanja Vas.
Jelena rezignirano pocepa telegram.
Jedino što je sigurno su kitice ljubičastog cvijeća. Ljubičice! Moje i Vaše. Naravno da nikada nijesam izgovorila ime tog cvijeća na našem zajedničkom jeziku. Nikada. Iako Vas na njemu najviše volim caro maritto. Miris ljubačaste – ljubavnice naše, pripada svakoj kapi memoriae tenere… svakom usjeku cetinjskom gdje tako zamišljene i krte, stanuju te iste ljubičice kao naše uspomene, ili samo njihove. I sjećam se mirisa dok sam ih uzimala prirodi. Profumo kojeg nosim u sljepoočnicama je taj ljubičasti ton, to naše sjećanje Vittorio.
Prilazi fotelji, oprezno, zagleda u ono prazno mjesto gdje bi trebalo da su njegove oči.
I opet moram pitati: Kako da budem ovo što moram, kad ne umijem čekati? Krivica je oduvijek bila Vaša, jer načinjeni ste od želje i sna. Kao kraljica sam, princeza… majka,… da majka sam!
Jelena raširi ruke. Zavrti se oko svoje ose dok joj ne pozli. Sve vrijeme viče.
Io sono Regina Elena! Io sono Regina Elena! Elena…
Padne. Smije se.
I baš tako sam jednom zamalo pala u nesvijest svoje svijesti, uh, a to kažu da je najgora dimenzija koja se nekome može desiti. Zato moram biti više budna nego tako prepuštena. Đeca nam mogu patiti. Mogu me vidjeti kako patim, a to nije dobro za njih ni za mene.
Jelena se uvija na podu, kao u rukama ljubavnika.Zauzme položaj kučeta, izvije se snažno pa se naglo odmake.
Nemojte me više ljubiti u potiljak dok plačem za sirotinjom i ovđe i tamo moj Vittorio. I opet ponavljam po ko zna koji put: Ja priznajem samo jedan bacil, a to je bacil straha! Jad i nesreća dolaze od slabosti. To moramo đecu naučiti, narod… Dok se to dešava, niko nam ne smije biti gladan, ljubavi moja! Ne ide da si hrabar i gladan, zar ne Vitto?
Jelena dobaulja do fotelje, pa klekne ispred nje.
Očekuju od mene da budem sve. Ne želim biti sve. Želim biti ono što donosi trenutak… kako za Boga miloga mogu znati šta to znači…i koliko će sve to trajati? I gdje god pogled usmjerim, proždiru me oči pune gladi… traže pomoć, cvile ljudi kao umirući kojoti… ne mogu slušati toliko nemanje… Molim Vas, ne podsjećajte me tim imaginarnim i zaleđenim pogledom na Mesinu! Znate i to da mi drhti utrobica… taj nezaborav koji se svaku večer pretvara u oganj i so, i koja me budi i danju iz realnog i proganog vremena našeg, njihovog…teška je… ne podsjećate me molim Vas.
Jelena se podiže, oseća neku ogromnu stast, bijes, ljubav, sve je u njoj poraslo, ne može više da zadrži svoje tijelo.
Sve mi to nekako uzburka krv i podigla bih se kao Montenerina Vitto… jer je gen čudnovata rabota… Digla bih narod, prčni i začudni, da osvetimo sve što se mora, da uzvratimo kao pravednici! Ali to zahtijeva mač, pušku i krv do koljena!
Jelena se rasplače. Odmahuje glavom ovu grozomornu istinu, koja je razdire na pola, utrči u Vitoriovu fotelju i čvrsto je zagrli. Umiri se i klimne poslušno glavom.
Neću više plakati – obećavam. Čuvaću drugo oko za sve one kojima pripadam i ovđe i tamo.
Umiljava se.
Crna Gora je usud Vitto. To je onih naših 20 hiljada udica s kojima ponosno idemo na vodu i lov na male staklaste ribice. Mi smo ponosni ribolovci.
Ustane i podigne haljinu, upaše njene krajeve o pojas. Zabaci udicu. Osvrne se ka fotelji.
Baš dok njeskate moje u Vaše udice, metafizički se djeluje u pravcima koje samo podsvijest može usmjeriti kako spada. Tako komuniciram sa ljepotom i ružnoćom života tamo. Iako sam, Io sono regina Elena, ipak pod kožom dišem kao sentenca Io sono Montenegrina….
Jelena raširi ruke. Igra oro.
Uhvatite se za moje bedro, kao za sebe samoga. I ne prisluškujte mi snove, nego širom otvorite prozore i vrata, načinite promaju koja vrijedi izvući ovaj nemir iz mene… da mi se vrati sve ono što do sada nije imalo vrijeme kojim se čekalo.
Ništa se ne dešava. Jelena se umori. Sjedne na drugu fotelju. Dosjeti se – trebalo bi da sipa čaja.
Znaš, kad sam dobila onu ružu koja ne miriše, koja je hladna a od rešpekta i visosti, bila sam srećna. Sjećaš se situacije dok padre Pio leluja kao da odlazi na onaj svijet… Krišom ste se smijuljili Viitorio… Čast je imati u zlatu – ružu… ali Vam moram reć’ koliko je to kruva na Cetinje Vittorio… Koliko je to kruva, pancete, patišpanja, varenike…
Jelena se umorno naslanja na fotelju. Posmatra svoje prste kroz snop svetla, kao da njima stvara slike u vazduhu.
To su ispucani negativi s naših spaljenih fotografija, koje se slažu u insomiji dok se dijeli noć i dan… Možda je bolje što ih nemamo više da nas podsjećaju na ono što je bilo. Lakše je dok sve stoji u glavi. Oči su nekad loš sagovornik Vitto.
Jelena skida pojas sa haljine. Obmotava oko očiju.
Ipak, sjećam se da neke od njih imaju fantastičnu kompoziciju… dok su najbolje one sa suvom i čistom emocijom naše Aleksandrije… Ali ne smijem o tome misliti. Ona me vraća na moje Primorje… ili ko zna gdje od prije… Opasno se vraćati tamo gdje ti je lijepo, jer se može ostati zauvijek, kao Vi sada Vitto.
Jelena se umiri. Podigne kraj svog poveza sa oka.
Beatifikacija? Budalaština! Ljudi su nam još gladni Vittorio! Gladni! Vjerujem kao sitana svega da su i sad ljudi bolesni, zlosretni i ne daj Boze gladni… Sve to treba zamjeniti za mir. Ne može se bit miran ako si gladan, ne može se biti sretan ako si bolestan, ne može se biti živ ako ne umiješ prepoznati sebe…
Jelena ustane, vezuje pojas oko vrata, sebi kao psu. Slobodan kraj pruža imaginarnom Vitoriu u fotelji. Smeje se izazovno. Baci slobodan kraj pojasa u fotelju i sklupča se „uz noge“.
Muči me ovo tugovanje i kraj, bez tebe. Izgovaram riječi koje iz mene izlaze kao tek izlivene skulpture od olova. Onoga olova, što se izliva s tek zagrijane kašike u vedro vode, koje šišti i dimi, dok izgara u obliku čiste emocije davanja.
Nemam strah od kraja. Samo se plašim početka. Zamrzava mi se svaki dio tijela od pomisli da ću vas u jednom trenutku makar ovakvog bivstvovanja, pogledati u oči. A rekoše da mi od toga neće biti ništa… Svejedno, opet se plašim kao mala curica izgubljena u stidu i mraku odrastanja.
Skine povez s vrata pa se otkotrlja po podu. Kad se pridigne, počne da sakuplja pobacane fotografije koje grli i skriva.
I ne nosite moje tegove, molim Vas! Ali, Nikada! Zabranjujem! Sama ću podnijeti da sam i kraljica Albanije, pa i carica tamo neke, sačuvaj Bože porobljene Etiopije. Kakav nonsens i kakav poraz intelekta caro Vitto. Moranje razumijem, ali nasilje ne odobravam… Dobro znam da ćutite sve moje, ne zbog kraljevstva u meni, ni zbog toga što sam ponosna kao regina Elena, madre re… (kraljica majka), već i ja ćutim Vas kao majka đece naše, Vittorio…
Izvadi jednu od fotografija i stavi je na sto.
Dijete našeg djeteta, Marija Gabriela… drznula se… i na prstima, po nepropisnim mrakovima nama nepoznatog svijeta, učinjela kao prava Crnogorka – umir moje duše. Neko bi ti rekao da je to osveta, da je ko zna šta… Evo imam pravo, dajem sebi za pravo da rečem da je to smiraj duha, lebdenje u opni vječnosti…
Sjedne u svoju fotelju.
Moram Vas naučiti šta je umir. Nije to nova riječ, već stanje konačnice. To je mirnoća koja nas priziva i briše tjeskobu svih nepravdi.
Nasloni se. Uzdahne. Ponovo taj isti nemir tjera je da pita ponovo, ponovo…
Kako da prodamo sve Vittorio? Da založimo Apartman Savoja? Dvore preostale… Zbilja, imamo li išta na ovom svijetu Vitto? Možda imamo!
Kako bi sad prodala onu zlatnu ružu, dukate, biserne ogrlice, krune i dragocjenosti. Sve bi u lagum surgala i uzela novac, trampila ga za jauk kojom nas glad nesretnika doziva iz stomačne duplje…
Jelena se nagne naprijed, kao svako ko nosi teret.
Moram sad oko toga ljubavi moja… nemam vremena… vid mi čuje muku… ljubičice opet mirišu, zamisli… opet osjećam sjećanja… to je znak… to je baš dobar znak.
Počinje muzika. Jelena pleše valcer, nakratko se nasloni na Vitoriovu fotelju.
Lako ćete me naći. Svetilište Vikoforte… I tada je bilo mirno i bezvremeno. Pa, nije ni ta uboga Aleksandrija predaleko, zar ne? Čujem to hučanje iz utrobe ovog mjesta. Osluškujem Vas kroz ona moja kamena mora, Vaše pustinje…
Jelena nastavlja da pleše, i dok pleše sve vrijeme mu se obraća.
Želja je čudo Vitto. Ona se na svim svijetovima isto čita, izgovara, tumači…Vidite li da postojimo i da život ne bješe zaludna rabota…
VIII Slika
Transkript duše
Jelena, u spavaćici, sjedi okružena lutkama, pismima, fotografijama. Ustaje i obraća im se, tonom s visoka.
Šta me svi tako čudno gledate? Imam valjda pravo jednom nakon smrti podići ton uvis. Reći ono što jeste i ono što nikad bilo nije, zarad sebe, ako se to vas ne tiče. I nemojte me prijekorno poništavati da se dama tako ne ponaša… sve znam o tim rabotama, maman… Samo sam dosta gledala iz ove tmuše, da mi se baš govori.
Jelena razvlači štrik, na koji će, dok bude govorila tekst kačiti svoje fotografije.
Vardala bih po cetinjski da ga ne zaboravih u ovoj najvažnijoj verziji, integralnog leleka. Toga sam se poželjela, ako ćete povjerovati.
Ono kad se sjete svega lijepoga pa iz mozga nabrajaju tužilice, često plaćene, kao i svaka ozbiljna rabota.
Pa zar je smrt neozbiljna? Pa šta me bečite? Dosta je plezira i pjesmarica. Narodu ste ostali dužni riječ. Nijesu je čuli odavna. Kao da ste utulili svjetlost u Montenegro, pa vas ne pominju kako doliči, nego se kite kako kome treba, istorijom ko perjaništvom. Slabo ste radili s ljudima, kad vidim postaše tako zaboravni sebe, nas, svakoječega.
Jelena se zatrči do proscenijuma, raširi ruke. Bez tijare, nakita i šminke, bez pratilaca, sama, u spavaćici, moćna je i vjeruje joj se
Io sono regina Savoja! Elena di Savoja! Veličaju me u zemlju Vitovih potomaka, prenose mi kosti, nadijevaju bolnice i ludnice po meni, a vi?
Đe sam kod našeg naroda upamćena? Da me ne uče u po školama, papa? Izučavaju, izvinjavam se… (smije se gromoglasno)… Migracije, ratovi, politika, sirotinja jednako je? Naravno da neću o tome… Boli me nesvijest kod naših doma, koja ima epidemijski karakter, nekako kao da su u amneziji, nikako da progledaju, da se uzdignu nad Lovćenom, osvijetle ono ludilo koje često gledam…
Jelena uzima tijaru. Namješta je, sjedne kao da pozira za novu fotografiju.
Gledam u prošlost. Isto onako kao što sam gledala u budućnost. Širom otvorenih očiju, bez predrasuda i tjeskobe. Danas se ne mogu pohvaliti tim darom. Proklelo ga je nešto, mnogo jače od svijeta kojem smo pripadali onda.
Od spolja bljesne, kao da je neko uslikao nju, ogoljenu, u spavaćici, sa tijarom u kosi, dok se iznad nje vijore njene fotografije dok je bila živa i dok nije bilo potrebe objašnjavati tko je … Elena di Savoja…
BIOGRAFIJA
Marija Sarap doktorirala je kulturologiju na Univerzitetu „Kiril i Metodije“, JNU Institut za makedonsku literturu u Skoplju, Severna Makedonija, 2021. Na FDU Cetinje završila je osnovne i specijalističke studije dramskih umjetnosti u klasi prof. Stevana Koprivice. Takođe je završila master studije dramaturgije 2014. na Univerzitetu za audio vizuelnu umetnost Evropska Filmska Akademija ESRA Pariz – Skopje – Njujork, kod mentora prof. Jordana Plevneša. Do tada je radila kao docent i magistar dramaturgije, dramski pisac, scenarista i konceptualni umjetnik. Radi kao generalna direktorica Direktorata za razvoj kretativnih industrija u Ministartvu kulture i medija Crne Gore.
