Marija Krivokapić: Za volanom
Vesna se budi, ustaje, odlazi u radnu sobu, pali kompjuter, dolazi u kuhinju, pristavlja kafu, odlazi u kupatilo.
Vesna pere zube, umiva i suši lice i na njega nanosi dnevnu kremu.
Vesna izlazi iz kupatila i kreće hodnikom do kuhinje. Njen muž je u hodniku sa jednom šakom na kvaki, drugom u džepu, igrajući se ključevima, sprema se da otvori vrata i pođe na posao. “Djeca idu u školu”, kaže. Vesna ne odgovara. Okreće se, sprema kafu i ide nazad u radnu sobu.
Na ekranu kompjutera stoje lica najnovijih fajlova, sa radovima za razmatranje i finalizovanje. Podsjetnik u žutom kvadratiću na desktopu Vesna ponekad ne otvara. Poneko kaže da je Vesna rasijana.
Tokom noći uvijek se nakupi dosta poruka u emailu. Ali Nada je dosadna, jer njoj neko uvijek mora Word dokumenta prevesti u najnoviju verziju. Posao je lak, što se toga tiče, ali mogla bi i ona apdejtovati kompjuter. Jer to znači da moraš da otvoriš taj dokumenat, da ga u novoj verziji i pod određenim imenom sačuvaš na desktopu, da zapamtiš ime i da joj ga vratiš i onda da ga izbrišeš da te ne zbunjuje. Vesna odmah obavlja ovaj zadatak da joj ne ostaje za kasnije.
Ovo baš nije Vesnin omiljeni način resetovanja.
Na stanici, dok čeka u gomili autobus da pristigne, Vesna posmatra ljudska lica oko sebe. Jedan par. Mazno se drže za ruke, očigledno neumiveni i nepresvučeni od prethodnih par dana. On baca u zarđalu kantu za otpatke grubi smeđi papir u koji je bio umotan burek. Šake su mu tamnije od nadlaktice, koja su nekako roskaste. Neki dječak žurno kida tako veliki zalogaj pogače sa ćevapima pune crnog luka da mu lice izgleda kao Spajkovo kad mu je Tom uvalio korpu ljute paprike. Jedna porodica, majka i otac u preširokim, no ipak novim, farmericama, majka na nogama ima plastične klompe. Ona drži u naručju sina čija je glava omotana bijelom pelenom – mora biti zbog uhobolje, a otac vodi dvije starije kćerke klizavim stepenicama do toaleta u suterenu i govori onoj manjoj da pazi da ne padne. Vesna gleda u prazne boce piva koje je neko prethodne večeri ostavio kraj klupe na trotoaru poprskanom pikavcima i prolazi pogledom preko barica što ih ovdje vječno održava lijena kiša. Vesna pomisli da će ući u prvi autobus koji krene iz ove stanice i zamišlja da stiže u neko mjesto u kojem se čak ni motel ne može iznajmiti. Ili ako može, onda je to neka jezivo prazna soba, sa bijelom jorganskom prevlakom sa otvorenim romboidom po sredini, metalnim stolom, stolnjakom sa kvadratićima pastelnih boja, umrljanog flekama stvaranim tokom više godina, izgorenog i izbušenog cigaretama, sa jednom metalnom stolicom, s mrljom na ćošku plafona od poplave sa gornjeg sprata, bez telefona, bez televizora, bez interneta. Bez kafane. Bez dragstora. Vesnu hvata jeza od prizora. Vesna zuri u krugove koje stvaraju kapljice u prljavim baricama na autobuskoj stanici, kako se šire krug po krug, šire se i odlaze daleko od našeg pogleda, stiču novu dimenziju, kako, “kap!”, gotovo nečujno, ovi znaci od neba i zemlje mjere krhkost ovog ljudskog prostora stanice, kako neka cipela ugazi u krug.
Vesna briše iz emaila jednu po jednu poruku koju smatra nebitnom. Vesna najprije otvara poruke na koje se može kratko i lako odgovoriti. Na brzinu poručuje da će tek kasnim popodnevnim autobusom moći krenuti na put, da se nada da putovanje neće pratiti značajniji događaji i da bi trebalo da bude spremna da se sljedećeg jutra predstavi publici u lijepom svijetlu. Vesna dobija sms od Svetlane u kojem piše da Svetlana jutros sa njom ne može ići na sastanak u ministarstvo. Vesna odgovara “OK”. Vesna odgovara na upit o nekoj konferenciji u čijoj organizaciji učestvuje i ljubaznim i profesionalnim tonom objašnjava razliku u hotelskim cijenama i praksu taksi službe kolegi iz inostranstva, uvjeravajući ga da se svi raduju susretu u Crnoj Gori.
Vesna voli jeftine taksije u Crnoj Gori. Vesna više ne mora da vozi djecu u muzičku školu na suprotnom dijelu grada. Posljednji put kad ih je vozila nije se mogla sjetiti odakle su krenuli i kojim putem su išli.
Vesna ulazi u dječiju sobu. Budi Natašu tihim riječima i podsjećanjem na dnevne obaveze. Nataša otvara oči i zuri u nešto neodređeno jedno kraće vrijeme i onda trepće. Nataša se uspravlja uz gomilu šarenih jastuka, zijeva i proteže se na krevetu. Vesna vidi kako se dižu ogromne Natašine grudi dok proteže kičmu i ruke, njene bijele njegovane ruke kao puter, a šakice tako nedozrele. Nataša je onda rekla “Uf” i srozala se nazad u krevet. Vesna je krišom odškrinula francuske prozore da bi se izvjetrio miris tinejdžerkog znoja.
Napolju su uveliko tutnjali automobili i kamioni.
Vesna je izašla iz sobe. Vesna nikada ne bi rekla da će njoj, jednoj emancipovanoj osobi, osobi širokih nazora, biti teško da razmišlja o seksualnosti svojih kćerki. Vesna je uzdahnula, “Uh”.
Dok čeka da se upali zeleno svijetlo na semaforu, Vesna razmišlja da iskorači ispred onog kamiona što se zaletio. Vesna razmišlja da li je pravilno brzinu i težinu kamiona podijeliti dužinom i trajanjem iskoraka da bi se zamislilo mjesto susreta. Vesna misli kako je šteta što je u osnovnoj školi nijesu privoljeli fizici, kako je fizika jedina prava i korisna nauka savremenog doba. Vesna je nedavno počela da flertuje sa teorijom fizike jer ju je oduševila analiza jezika koju je razvio britanski fizičar Dejvid Bom. Vesnu inspiriše fizika. Takođe je bila planirala da upiše fiziku na fakultetu i pohađa nastavu kad ima vremena, ali je onda zaboravila tu svoju veliku želju i to svoje veliko obećanje samoj sebi i sjetila ga se tek pošto su prošli svi upisni rokovi. Vesna se tješi da nikada nije kasno, još samo nekolike obaveze da obavi i onda će moći slobodnije da diše. Da upiše fiziku. Vesna se nada da nema prijemnog ispita.
Milena se jutros sama probudila. Mala i nervozna, odmah je imala komentar na neurednost sobe, na umrljane natpise po zidovima, na domaći rad iz matematike koji nije završila i zbog čega su joj svi krivi, na nezavršeni domaći rad iz engleskog zbog čega su joj takođe svi krivi, na farmerke koje je Nataša sinoć rastegnula i koje su sada neupotrebljive, i na opštu beznadežnost u svijetu kao što je ovaj, i samo se zahvalila bogu što joj je dao ljepotu i pošla u kupatilo na polusatovnu tajnu seansu. Iz kupatila se čuje fen.
Vesna je dosula kafu u šolju.
Zvoni telefon. Vesnina tetka pita kako su, i šta rade, i kakvi su im planovi za danas, i jesu li doručkovali, i šta su doručkovali, i da se nada da je sve u redu, i da će ona da prži ribu za ručak, odlična je, reče, rječna pastrmka, i da će da nabavi za Vesnu koje kilo, i da je jutros već obavila šetnju sa mužem, i kako joj noge otiču, i je li se javljala rođaka iz Srbije, i “Koliko je Milena dobila na kontrolnom iz matematike?”Vesna koristi vrijeme dok razgovara sa tetkom da izvadi jogurt i puter iz frižidera, da podgrije mlijeko, jer neko u porodici voli toplo mlijeko za doručak, a neko drugi jogurt, a neko treći sok od pomorandže, da iscijedi sok, da izreže hljeb i napravi tost, da otvori poklopce na teglama za med i džem, da namaže puter na tost, da sve servira, da pokupi mrvice hljeba i prospe ih u kantu za otpatke, da sa parketa u dnevnoj sobi papučom pokupi prašinu i opalu dugu kovrdžavu kosu svojih kćerki i da to isto baci u kantu za otpatke, da isto uradi u svojoj radnoj sobi, da još jedan završeni dokument prebaci sa desktopa u “Documents”, da ubaci u torbu materijal za sastanak.
“Security Empty Trash”: Checked.
Nataša je doručkovala. Milena je izašla iz kupatila i lupila jednim vratima i lupila drugim vratima i olujno se obukla i izlašla iz kuće da ode u školu u kojoj će svakako svi samo da je muče, i zalupila ulazna vrata. Nataša počinje da svira. Vesna savjetuje da sačeka barem devet, da, “Uh”, komšije će poludjeti od njihove porodice. Nataša se povlači u privatnost svoje sobe po kojoj razbacuje papirčiće i krpice i sveske i knjige i note i prazne ambalaže različitih voćnih jogurta i sladoleda i čokolada i štapića i čipsa i prljave čarape i rasparene čarape i pukle čarape i neke tanjire i šoljice i čaše i kašike i viljuške i patike i uniformu za fizičko i kontrolni iz biologije i leksikone i spomenare i foto-albume i otpatke naoštrenih olovaka, i zavlači ih u fijoke i kutije i među papirčiće i krpice i knjige i note i prazne ambalaže i tanjire i viljuške i palete za likovno i zaboravljene Bratz lutke, i vječno traži gumicu.
Vesna ispija drugu kafu i nastavlja da popunjava još jedan od gomile formulara, pokušavajući da hrpu prispjelih informacija sabere u smislene cjeline, da im izračuna vrijednosti, da im ne zaboravi reference, da se ne ogriješi o nametnuti model i stil. Vesna otklanja pomisao kako zapravo obavlja posaonekog administrativnog radnika jer joj takva misao trenutno ništa ne vrijedi. Vesna najčešće svoj posao iz kancelarije donosi kući, zbog stalne gužve u kancelariji. Zbog stalne gužve i nereda. Vesna ima sopstveni nered koji je sasvim u redu, jedno vrijeme, pa onda više nije, pa se onda opet sam stvori kad tako treba. Jer “To je tako!” rekla bi Sanja.
Sve će biti u redu kad se dođe do kvadratića u koji treba upisati “SVE UKUPNO”, velikim slovima. Onda će sve biti u redu.
Nedostaju joj dugi razgovori o književnosti i filmu sa Sanjom.
Sa svog prozora Vesna vidi neuredne slijedove krovova nekada moćnih ali sada zanemarenih i istrošenih socijalističkih zdanja. Krpljene fasade, krpljene roletne. Vesna vidi da je vrijeme da se čiste prozori, ali mrzi je da zove domaćicu jer ova je posljednji put kritikovala Vesnu kako stalno nešto “kuca”.
Vesna skida pidžamu i ulazi pod tuš. Vesna misli kako se upravo sada na nekom drugom kraju svijeta isto neko tušira i isto kao i ona mrzovoljno misli o mnogim dnevnim obavezama. Vesna izlazi iz tuš kabine.
Vesna odlazi u spavaću sobu. Vesna navlači hulahopke. Juče se nije stigla depilirati, ali nije strašno. Vesna posmatra svoje noge, negdje kvrga, negdje celulit, ali nije strašno. Vesna se prisjeća maljave šake i podlaktice njenog muža. “Kako je baba Stana pametna žena”, misli Vesna. Zvoni telefon. To je Sanja. Sanja kaže kako su je jutros iznervirale mnoge nepovoljne vijesti i ljudska priča koja ne prestaje. Sanja je odlučila da skrati i poznanstva i obaveze i telefonske razgovore, kaže, i ugasila je Facebook stranicu da bi izbjegla sve moguće nepotrebne izvore stresa. Nego će, fino, umjesto toga, posvetiti vrijeme cvijeću. Vesna se sjeća kako je Sanja na Etni u sred destruktivne lave vidjela bubamaru. Napraviše onda bezveznu fotografiju, bubamara se i ne vidi.
Vesna nanosi minimalni sloj pudera i maskaru. Vesna se posmatra u ogledalu i pomisli kako ipak ne izgleda loše. Možda čak izgleda bolje nego prije pet godina.
Vesna prisipa još malo kafe jer joj je ostalo još petnaest minuta do sastanka, a ministarstvo je u susjednom bloku zgrada. Vesna će samo preletjeti preko naslova dnevnih novina prije nego sklopi kompjuter i spakuje ga u torbu. Bolje da nije, pomisli ona, stresavši se pred fotografijom sudara u glavnoj ulici.
Vesna nazuva baletanke i dovikuje Nataši da se neće dugo zadržati.
