Marija Dragnić: Skini se!
POEZIJA ODBRANE
Hodam brzo, lako
Rep mi se ljulja u ritmu kukova
Zbog maskare od juče
Pogled mi djeluje sanjivo
Ne umijem da se šminkam
Ali ovaj karmin mi dobro stoji
Svi se okreću
Jer sam ženstvena
Pucam od radosti
Bola
Ah, da, prkos je riječ-
Shvatam pa
Pokazujem srednji prst
Nekom debilnom bilbordu
Ali krišom
Jer sam ženstvena
Prolazim pored gomile policajaca
Pokazujem im srednji prst
Krišom
Ne jer se bojim, već
Jer sam ženstvena
I izazivam ih na poglede
Koje prezirem
Koje, ipak, tražim
Jer sam ženstvena
Kojih se gadim
Jer sam suptilna
Ja sam njiva
Jer sam ženstvena
Na meni se prima
Sjeme pogleda
Sjeme smjeha
Sjeme suza
Sjeme sjemena
Jer sam ženstvena
Jer sam ženska
Čak i ova poezija
Neko je zrno što je uspjelo
Na njivi moje otvorenosti
Natopljene, sveopšte
Poezija odbrane
Nećkanja
Poezija primanja
Poezija čekanja
Ženstveno
Palacam jezikom
Kopam njim kao plugom
Po sopstvenoj vlažnoj njivi
I užitak je nevjerovatan
Iako ne znam šta radim
Čežnja, je li uopšte moja
Pipamo se čežnjama
Na mojoj njivi
Valjamo se goli
Na mojoj njivi
Jer oni vjeruju da moja zemlja miriše
Jer ja sam ženstvena
Sve to sjeme koje mi je sad u ustima
Može se progutati
Zaliti vinom
Zatim pokakiti
(Ova poezija ne psuje)
Negdje usput prosuće se novo
Taći se u praznim jamicama
Opet
U šupljinama riječi
Opet
U mojim šupljinama
Opet
Eto, zato oni pišu
Jer sam ja užasno
Ženstvena
I uvijek mogu opet
Ja sam
Blato njihove poezije
Meso koje suzdržano čeka
Uvijek čeka duže
E, zato ja pišem
Samo malo drugačije
Znaš
Ženstveno
Slično kao što dižem srednji prst
Gotovo
Krišom .!.
MI NIKADA NEĆEMO (P)OSTATI
Mi nikada nećemo postati bivši ljubavnici.
Ja ne želim da znam šta je odlučnost
Ti žeđaš ideale.
Mi ne ubijamo.
Mi ginemo.
I kažemo-
Hvala!
Tu prestaje razmjena polova
Dva ushićena hermafrodita.
Tu, gdje je počeo rat-
Tješim se.
MUMIJA
Duga ulica.
Sunce.
Lagan korak.
Puc!
Puče nešto
Ruka nemoćno ispružena
Puc!
Pljas!
Ode i druga!
Fiju!
Fljus!
Zamlataraše oko mene
Podivljale vene.
Hoće dalje!
Hoće prije!
Vuku
Svaka na svoju stranu
Ne mrdam.
Čekam
Čekam
Čekam
Da odustanu od bijega
I krenu od bijesa na mene
Da počnu da stiskaju, da dave
I da me greškom konačno zaviju
U trake od sopstvene mi krvi.
Duga ulica.
Sunce.
Pogled u izlog-
Crvena mi dobro stoji.
Lagan korak.
Težak mrak.
Pokušaj kajanja ili AUTOLASKAVICA
UBILA SAM TE, prokletnice
Koljem te svakog dana
Pa do jutra zaboravim
I sad nemam nikog da mi pere sudove.
I ti rano po sred lica
Bi da nešto KAŽEŠ?
Ne, ti samo zjapiš
I to je kao pitanje
A ne bi da vjeruješ
U tog crva što po tebi rovi
I sad nema nikog da me čuje.
I ti, dolje, miruj!
Krvavo si dosadna
Da ne bi da STVARAŠ?
I JA bih, oprosti!
I sad nemam sa kim da vodim ljubav.
NE TREBA DA BOLI
I APSOLUTNO MORA!
Rekla bih da ima nekog da mi ne vjeruje.
GORKO SENZUALNO
Samoća počinje
Našom paralelom
I umnožava se do beskraja
U kom se diramo
Kako smo pokušali JEZIKOM
I jezikom-
Pomislila je.
A onda se sjetila da, ipak, nije ništa
Pokušala .
I pomirljivo je spustila tanke prste u gaćice.
SKINI SE!
On kaže-
Skini se i piši!
On se skine
I ja se skinem
I pišem
Gleda me
Ne može da podnese tipkanje
Pipkanje
Sa daljinom u meni
Do koje nikad ne probija
Ustaje
Go i nimalo krut
Ali jezivo odlučan
Uzima i mene i
Zagrijanu mašinu koja je postala
Moja pohota
Moja nježnost
Moje meso
Misao
Smisao
Samo jednim hitrim pokretom
Izbacuje nas kroz prozor bez zavjesa
I opet sam na tlu
Razlupana
Gola
Oko mene
Krv
Blato
Slova
Prokleta slova.
SAVRŠENO ZADOVOLJSTVO?
Zavaljena sam
Izmrcvarena
Duša mi izviruje iz podočnjaka
Ruke umorene
Od ispruženosti
Noge malaksale od
Međusobnog utrkivanja
Utroba izmorena od autoironisanja
I metautroba spremna za san
Pored mene
Čovjek
Od snažnih mišića, kostiju
Brze, moćne krvi
Ne stiže da me želi
Moja ravnodušnost ga prestiže
I ogromna nježnost
Koju dijeli sa svijetom
Danas sam se strasno bacila na bjelinu
Valjala se uzbuđeno preko tvrdih stranica
Danas sam dotakla sve
Nečim poslije noktiju
I sad samo gledam
Iz jalove blizine
Jedan cijeli život
Što pored mene
Potpuno sam
Tone u san
PROPAST KOMUNIKACIJE
KADA RAZGOVARAŠ SA MNOM
Kada razgovaraš sa mnom
Govori bez predumišljaja, cilja, pretenzija
Riječi spajaju
Samo dok su lepršave, bezazlene
Ženske
Oplođene tišinom
Oplemenjene lakoćom
Ni u jednu Veliku Riječ
Ne staju sve male stvari
Oko kojih smo se dotakli
Bez primicanja
Bez namjere
Svom silinom
Neophodnosti.
Kada razgovaraš sa mnom
Ne trudi se da kažeš
Nek jezik daje ritam
Spontanom plesu trenutka
Između dvije usamljenosti.
Kada razgovaraš sa mnom
Uhvati me za ruku
I sa smiješkom uskačimo
U jamice malih riječi.
Ne reci Veliku Riječ
U koju ne staje širina
Dobra van morala
A duboka je dovoljno
Za najcrnje praznine.
Kada razgovaraš sa mnom
PRIHVATI PROPAST KOMUNIKACIJE
UHVATI ME ZA RUKU
Ili to zamišljaj
NE MORA JEZIKOM?
A ja
A on
A onaj treći
A oni, pa ja, mi i ti, JA
Opet? Zauvijek? Opet?
Fokusiraj se, jer nisi zauvijek.
Mada, to je suštinski nevažno.
A bujanje
A zadihanost
A preticanje
A preticanje naunutra
Zar da riječ to PRONESE?
Artikuliši se, ženo.
U stvari, nema veze.
A trpljenje
A uzalud
A ipak
A znaš već
Ako kažem, postane pjesma
Nevjerovatno. Zaista moraš da se mijenjaš.
Ma, nije bitno.
Iščupaću ti jezik.
Nemoj. Neće ti poslužiti.
Ali, nije važno.
Izvadila sam gavranu malu jetru
Iz koje nisam mogla iscijediti ni kap krvi
Dok sam njom po bijelom zidu pisala
NIJE BITNO. NE MORA JEZIKOM.
POKUŠAJ JEZIKOM
Uobličićeš glinu govora
Majstorski suptilno jezikom
Dah ćeš joj svoj udahnuti
Dubok, uzbuđen, živ
A znaš šta će ona uraditi?
Strknuti prvom prilikom
Sa tvojom nadom na dnu
Gotovo praznog kofera
Pišemo iz osvete
Pričamo iz očaja
Pipamo se nemoćni
Uzbuđuje nas izvirom
Izluđuje nas odsutnošću
Ona (s)nalazi
Ona upravlja
Ona izdaje
Odustani
Nisi dovoljno mala
Da te spakuje
Ponese
Prenese
Guši se u tvojim grudima
Gubi se pod tvojim dlanovima
Mrsi se u tvojoj kosi
Odustani
Pusti je
Da luta
Da griješi
Da živi
Svojim disanjem da produži ti dah
Kako da ne
Bez sulude nade
Sa stilom i smiješkom
Odustani
Jer
ONA (S)NALAZI
ONA UVIJEK IZDAJE
Odustani
Kao da stvarno imaš izbora.
VIDI MOJ JEZIK
Vidi moj jezik
Koji bi da slomi
Sopstvenu krhkost
Koji bi da sreže
Laž
Da sasiječe
Prazninu u korijenu
Da krvnički rascijepi
Besmisao
Da razvali udobnost
Banalnosti
Da iskasapi
Maske
He, a
Vidi kako suptilno liže
Vidi kako bi da
Digne
U dubinu
Visine
Vidi kako
Jezik putuje
Gore
Dolje
Dublje
Gore
Vidi jezik koji jedino može
Da nježnošću
Digne
U bezdan
Iznad dana
I da izda
I izdan
Ponovo
Padne
Nenapadan
Lak
Delikatan
Između tvojih krila
Na tvoje krilo
I dodirne
Dovoljno sporo
Dovoljno nježno
Dovoljno strpljiv
Samo na tren da
Takne
So o kojoj sanja
Jer je stvoren da
Iskuša
Izmami
Pa kuša
Nema tu ničeg oštrog
Ničeg brutalnog
Osim o(p)stajanja.
LUDILO VJERE
KUC KUC!
TUPTUP TUP!
BAM BAM
BAM BAM BAM!
I tako već četvrt vijeka.
KUC KUC!
TUPTUP TUP!
BAM BAM
BAM BAM BAM!
Dvadeset pet godina tuče o vrata
Od rebara.
-Ma ko je?!
-Šansa!
(Konačno se čulo)
-Mogućnost da ćeš jednog dana
KAZATI!
Stvarno ima svakakvih ludaka-
Mislim
I nastavljam da pišem.
Biografija
Marija Dragnić, rođena u Nikšiću 1990. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Objavila knjigu poezije Druga obala (2013).
