Marija Dejanović

Cementna

Moji prijatelji žive u prostorima između ormara i zida
koje je nemoguće dosegnuti,
koliko god istezala ruke, paučinasta šutnja
ulazi u moja usta; moji su prijatelji tamna
tišina kreča
Kažem joj: odaberi okvir za sliku
i promoli kroz njegovo
prazno tijelo
svoje tjeme,
mekano korijenje kose do koje sunce ne dopire,
posuto brašnom,

iskradi se iz njegove kuhinje ili skoči kroz prozor
sa desetog kata,
dočekat će te čestice mogućnosti
kao pepeljasto cvijeće kvartovskog parka

Tvoje oči: simboli za prepune, otežale grudi,
obješene od očevog pogleda,
konjskog mlijeka i poklona
koji su izostali s tvoje kože
umjesto muževih okrutnih usana

Njegove riječi skupljaju se u tvom pupku,
preko trbuha penju se do vrata,
Te su riječi čempresi s groblja

i odjednom, umjesto prašine,
ti si ono što visi s lustera

Moji su prijatelji moji jer nisu ničiji,
jedino sebe slušaju, sebe dodiruju
i samo sa sobom plaču,
moj prijatelj je noga stola
čija se špranja zabada u meso kažiprsta
pri selidbi

Moj prijatelj: mala plastična kugla
ispunjena smeđom tekućinom

Moj je prijatelj kovrčava dlaka
u odvodu njezinog grla

Kaže joj: skupa smo stvarali granice
da možemo zajedno brisati namještaj
Kaže mu: lako je raspasti se, teško je
vilicom nabosti grašak

Moji su prijatelji prve tuge
koje sam mogla istinski voljeti

Oni će prvi donijeti odluke
i jedini ih dosljedno provesti

Moji su prijatelji visoke zgrade
koje se rukama drže za temelje

Moji su prijatelji avion
s cementnim nogama

Pravilne linije

Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta,
isplivala iz vode.

Svo je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama,
debljina podneva prilazi nam kao pitomi vlak,
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezni,
blago nasmiješeni,
čiste površine i metalnog, zagrijanog srca,
spremni da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen.

Ona ima vatrostalne ruke,
skriva ih u pećnici kao zmija noge,
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilne linije,
prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona.

Ne može se na mene opeći,
ne može mi saznati ime.
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci,
pupoljci svibanjski,
pogledom ispraćaju noge i glave.

Tako sam sretna što te imam,
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći
što ti je sve to trebalo.

Travnati ti jezik skriva laži,
slatke, ljetne preinake kako bi me više voljela.

Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime.
Kad mi ustima ljubiš obraz,
zaklela bih se
da to nije moj obraz.

 

Fotografija patke

Fotografirala sam patku
koja stoji na drvenom trupcu
da ti pokažem patku i trupac
ili da kažem: bila je patka.
Ostatak dana nanosim šminku na lice
pa gledam u sebe iz daljine dok se ne prepoznam
i onda si mahnem,
kažem si dobar dan.
Kad se dovršim, kažem: ovo su usta

ili, ovakva usta:
i uronim usne u sjemenke velikog nara
i izreknem Nar,
bio je nar,

ovakav nar:
i onda ga progutam.

Pojavljujem se samo za sebe
i te izvedbe prate pljuskovi
skakavaca i zrikavaca
s niskog neba krošanja.
Oni su zapravo isto stvorenje,

samo što je jedan davno izgubio plač
kad ga je zakopao u grudi zemlje
da ga sačuva
i onda zaboravio.

Zeleno na očima, crveno na ustima,
drugi je zadržao u sebi svoj plač
i nabavio reket za badminton,
reket nalik na onaj kojim smo
u djetinjstvu udarali hruštove koji lete
i neki su ih, kad ih sruše na pod,
još polovili rubom,
kriveći tako obruče reketa
i trgajući njegove žice,
ali nikako ne ja.

Patka je jutros jela nar.
Ili, patka je jučer snijela taj nar.
Bila je crvena,
crvenog kljuna i crvenog repa,
bila je zelena,
kao skakavac, zrikavac,
crvena i zelena kao meso koje sjedi na travi.

Dan je standardan
kao rane na koljenima,
laktovima,
listovima i bedrima djevojčica
koje igraju nogomet
na minskom polju
u travi višoj od njihovog struka.

Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi.
Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na desetak svjetskih jezika.
Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima i pjesničkim čitanjima u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Italiji, Austriji, Bugarskoj i Grčkoj. Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je 2020. u Grčkoj u izdanju Poets’ Circlea.
Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima U privremenom smještaju kod ljudi i Poplava.
Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης). Članica je uredništva časopisa Tema. Članica je Hrvatskog društva pisaca i europske pjesničke platforme Versopolis.
Završila je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij komparativne književnosti na istom fakultetu samo što nije.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.