Maria Pawlikowska-Jasnorzewska: Velika kola
Prevela s poljskog Đurđica Čilić Škeljo
Ružina magija
Zlaćanu vatru ću upalit
i crvenu ružu ničiju
i crnu perušku ptičiju
i srce jedno – zapalit.
Mog otrova nek’ se ne boje,
jer nikad nikog ne ubija,
a ja, ja sam vam ničija,
a srce samo je – moje.
Čari su moje bezazlene,
zgazila ne bih ni mrava
a magična moja trava,
začarat će samo mene.
Velika kola
Danju skitnje ciganskim krajem,
noću sni pod zvjezdanim sjajem,
danas pod Velikim kolima,
a sutra, sutra na njima…
Krave
Nasmijane, ravnodušne, zdrave,
u kružnim se šetnjama nižu
ljudske figure ko krave,
oko onog što visi na križu.
Uragan
Nebo u napad kreće,
oblak za oblakom hita.
O sretno li je drveće,
našumjet će se do sita!
Soboslikar
Nad posteljom samotne žene,
kojoj je život – svršena stvar,
farba mjesec soboslikar
zidove bojama uspomene…
Baka
Grudi moje sve su tiše,
i krv teče mi sve teže,
u borama poput paukove mreže
ležim mirna, dišem…
Djed
Vidim samo na jedno oko
a svaki mi propuh – mrska tlaka,
i gledam kroz svoje okno
kao kroz prozor vlaka…
***
Nisam te vidjela mjesec dana.
I ništa. Blijeda sam više
šutljivija i pospana,
Ali evo: i bez zraka dišem!
Jesen
U šalu crvenom i zlatnome.
Ogleda se u jezeru malom.
Bolna je. Ništa ne zna o tome,
da u grob će otići s tim šalom.
Žena koja čeka
Čeka, gleda uru svih ljeta
grize se od nestrpljivosti
a vani već sivilo svijeta…
je li prekasno da dođu gosti?
Pisma
U peć ćete svežnji pisama
što ste u vatri nastali.
U peć ću sada s vama,
neka vas vatra i spali!
Slijepa
Slijepa sam. Oslijepljena majem.
Znam samo da jorgovan zri.
I tek usnama prepoznajem,
da ti više nisi ti…
Morski suton
Purpurnog sutona sjeta,
obala od vjetra zebe,
a brod je naslonjen na vjetar
ko misao moja na tebe.
Obala
Na obali meduze male,
školjku pijesak grebe,
ribe bez mora ostale
ko srce moje bez tebe.
Galeb
Nada mnom leti ko krila čista
morskog galeba – čežnja.
Je li to ona stara, ista?
Moje srce ne zna, ne zna…
Najteža ljubav
Najgorča ljubav koja srce mori
Nije prva što s proljeća se budi
Kad nas tko strani zavede i sludi
Nego brižna, kad već smo stari ljudi
Ljubav koja gori…
Ako si istinit
Ako si istinit, ne reci ni slova
nego uzmi sve što od sebe ti dajem
al’ ako si i ti satkan tek od snova
ah, onda me pusti, s tobom ne ostajem.
Znaš li što znači biti kao cvijet
čije su se latice suncu pružat stale
i nemaju snage još jedanput mrijet?
Moje oči – one su se naplakale.
***
Vraćeno mi srce moje
darovano u pozlati…
Znam sad: muholovkine nema ralje,
nije moćno a ni jako k’o u lava,
ne bori se vrag za njegova prava.
Ali ja ću ga nosit dalje,
sretna što pristalo je
da mi se vrati.
Bez tebe
Dosadno bez tebe. Dosada – jedini drug!
Pas i vjeverica društvo mi prave,
Pišem, čitam, pušim, oči – i dalje mi plave
Ali sve to samo vrti se ukrug.
I zore još su sive, sumrak zlatne boje,
S jedne strane dan svanu, na drugu noć pade.
I ruža svaka cvate bez velike volje:
Navika za drugo nit ne znade.
Ipak svijet je mrtav. Nije l’ bjelodano?
Nema ga, a drugog ni neće da bude
Sve je stalo, tek ja sam možda sred zablude:
Jer ima svijet drugi i već sam tamo?
Ptica
Ne želeć’ da je vidi neko oko
ptica što umire od svih se krije,
k’o srce što se skrilo duboko, duboko
da izdišući nikom teret nije.
Ruža
U tom parku blijedom bez smijeha
cvate ruža najljepšeg soja.
Svjedokinje smo prolaznosti:
ja njezina, ona moja.
Fotografija
Kad je bilo sreće, što se samo sniva:
sva zemlja i tijelo sve
a osta tek fotografija,
tako malo, premalo.
Biografija: Maria Pawlikowska-Jasnorzewska
(1891–1945)
Maria Pawlikowska-Jasnorzewska jedna je od najpopularnijh poljskih pjesnikinja prve polovice 20. stoljeća. Rođena je 1891. godine u krakovskoj obitelji umjetnika: djed Juliusz Kossak, otac Wojciech Kossak i stariji brat Jerzy bili su slikari, a mlađa sestra Magdalena Anna proslavit će se kao satirička spisateljica pod umjetničkim pseudonimom Maria Samozwaniec.
Maria Pawlikowska-Jasnorzewska stekla je privatnu, uglavnom humanističku naobrazbu i znanje nekoliko svjetskih jezika. Kratko je pohađala slavnu krakovsku Akademiju likovnih umjetnosti. Jednu od svojih prvih zbirki, Ružičasta magija (Różowa magia, 1924.), ilustrirala je vlastitim crtežima.
Debitirala je 1922. godine zbirkom Glava u oblacima (Niebieskie migdały), u vrijeme kad u poljskoj književnosti popularnost stječu Skamandriti, skupina mladih pjesnika koji, za razliku od krakovskih avangardista, koji su se pojavili otprilike u isto vrijeme, nije odbacivala tradiciju ali su u svoju poeziju na tematskoj i na motivskoj ravni unijeli svakodnevicu i običnost. Leksikom, atmosferom i realijama koje upisuje u svoje pjesme, Pawlikowska-Jasnorzewska bliska je Skamandritima, ali aparnost su joj jamčili ne samo njezin spol i porijeklo, nego i pjesnički izraz – istodobno senzualan i decidiran.
Njezine su rane pjesme slavile vitalizam ali veću popularnost doživjela je zahvaljujući zbirci Poljupci (Pocałunki, 1926) koja sadrži stihovane minijature o neuzvraćenoj ili okončaloj ljubavi i utrnuloj erotskoj strasti te lirske refleksije o okrutnosti prirode i prolaznosti svega ljudskog.
Uz poeziju, u kojoj je oblikovala unikatan lirski glas, pisala je i drame humornog i satiričnog karaktera, koje nisu doživjele tako dobar prijem kao pjesničke zbirke. Autorica nekih od najpoznatijih ljubavnih četverostiha na poljskom jeziku zadnje je godine provela u Velikoj Britaniji, gdje je i umrla 1945. godine.