Maja Grgurović: Lirski postmodernizam u “Davidovoj zvijezdi” Zuvdije Hodžića
Pisac koji svojom pojavom plijeni na crnogorskoj književnoj sceni, specifičnim lirizmom utkanim u postmodernistički tekst je Zuvdija Hodžić. Hodžića su kao pisca prepoznali mnogi književni kritičari u Crnoj Gori i van njenih granica, uvijek naglašavajući suptilnost koja se uklopila u okvire postmodernističkog djela. Iako je ovaj pravac u književnosti donio i dehumanizaciju ličnosti, povratak zla i njegovo dejstvo na hronotop i likove, Hodžić je u svojim pjesmama, pričama i romanima dokazao kako se i u modernom svijetu mogu uspostaviti veze sa opšteljudskim dobrom. U skladu sa Šekspirovim shvatanjem pjesnika da je on jedini istinski čovjek, i Hodžićev odnos prema ulozi književnika u svijetu je isti: Biti pisac, prije svega, znači biti čovjek i uvijek na strani čovjeka. Vodeći se ovakvim moralnim načelima, za pisca je najvažnije da prikaže u svojim djelima ljudskost i čovječnost, da nikada ne zasrami grobove, a da čitaoci ulazeći u svijet književnog lavirinta iz njega izađu sa porukom koja odjekuje u njihovim srcima.
Najpoznatiji roman Zuvdije Hodžića, Davidova zvijezda je i djelo koje zavrijeđuje pažnju čitalaca i kritičara kao najznačajnije romaneskno štivo u posljednjih nekoliko decenija na južnoslovenskom prostoru. Mnogi književni kritičari ukazali su na specifičnost romana nazvavši ga “romanom o granici”, s obzirom na to da je Gusinje kao prostorna struktura, uz Prokletije i Bagdad, oslikano kao centralno mjesto zbivanja. Galerija likova, bogatstvo jezika, inkorponirani elementi lokalnog patriotizma, složena struktura, intertekstualnost i citatnost – odlike su književnog djela kojeg neki kritičari smatraju romanom hronikom, pa čak i zbirkom priča.
Stvaralački opus Zuvdije Hodžića može se stvrstati u mitski realizam, koji je bio najbliži Borhesu i Markesu. U Hodžićevim djelima se prepliću elementi fantastike i stvarnosti, legendarnog i istorijskog, te se na taj način gradi mitski sloj teksta. Realističkim opisima, ali sa pomenutim iracionalnim elementima, pisac stvara jedan novi svijet, svijet svojih romana, priča i pjesama, miješajući fikciju i fakte, uspješno gradeći svoje tekstove fragmentacijom i tehnikama montaže i kolaža. Roman Davidova zvijezda unutrašnjom kompozicijom upućuje na fragmentarnost i prepun je aluzija i referenci, te se znatno usložnjava semantički i stilski. Hibridnost se ogleda upravo u integraciji fiktivnog i realističnog. Posmatrajući roman kao postmodernistički, sa elementima tradicionalnog, realističnog i poetskog, žanrovska hibridnost Hodžićevog djela postaje neupitna.
* * *
Osnovni problem postmodernističkog teksta postaje pitanje pripovjedača, naratora, i autora, i njihovog međusobnog odnosa. Na koji način tekst nastaje, ko ga pripovijeda i kako je osmišljena i oblikovana pojavna stvarnost unutar svijeta romana – dileme su koje nameću dublje istraživanje. Hodžić u svom romanu Davidova zvijezda, pokreće niz takvih pitanja, koje zapažanjem i tumačenjem dobijaju svoje mjesto u kritici postmodernizma u južnoslovenskim književnostima. Autor, Zuvdija Hodžić, ostaje izvan teksta, dok njegov narativni proizvod oblikuje priču unutar prostora romana. Komentari samog autora, na početku romana, o strukturi priče i narativnom diskursu upućuju na tipično postmodernistički model pripovijedanja, kada te intervencije skreću pažnju na samu složenu strukturu djela:
Glava prva u kojoj se ne događa ništa značajnije. Ona je kao kapija kroz koju se ulazi
u grad na Istoku ili priču.
Na ovaj način, komentarom samog tvorca teksta, pažnja čitaoca se već na samom početku fokusira na otkrivanje priče, na ulazak u začarani svijet drugostepeno modelovane stvarnosti – književnosti. Prološka granica romana u znaku je početka jednog novog kosmosa, univerzuma, sastavljenog od mnoštva likova, njihovih sudbina, načina života, bajkolikih prostora koji svojim postojanjem bude maštu i aktiviraju refleksiju. Autor i njegovi potezi koje povlači unutar teksta prethode njegovom stvaranju, jer je narator strukturni dio, koji se definiše kao narativni agens. Roman Davidova zvijezda karakteriše čitav mozak narativnih diskursa, umnožene pripovjedačke perspektive, koje uvijek potpomažu stvaranju fragmentarnosti. Ulazak u priču kao u kapiju, čini pripovijedanje o hronotopu Bagdada, kao mističnom predjelu unutar kojeg dominira bajkovitost, odišući istočnjačkom kulturom i načinom života. Sveznajući pripovjedač komentariše grad na Istoku, navodi da je svaki grad-svijet; realističkim metodom nabrajanja detalja koji čine pojavni svijet uvodi čitaoca u priču, iako je autorova intervencija na početku bila u znaku “upozoravanja” da se u njoj ništa značajno neće dogoditi. Postmodernistički autor se poigrava sa čitalačkom publikom, a u funkciji je zauzimanja bitne perspektive koja navodi na način čitanja. Uključivanje čitaoca kao bitnog elementa tročlane strukture teksta (autor- djelo-čitalac) biva sve aktivnije i češće, te na taj način funkcioniše kao model koji će držati pažnju onoga koji pred sobom u rukama drži postmodernistički tekst. Komentarom: Čitalac će ubrzo saznati kako se David Šahan obreo u Bagdadu, osjećajući se kao da je ponovio ranije putovanje, autor, koji kasnije postaje sam narator, ali i sam junak romana, na specifičan način produžava želju za daljim čitanjem i otkrivanjem fabule romana. Složenost narativnih postupaka ogleda se i u autopoetičkim iskazima unutar strukture romana, koji oslikavaju put kojim kreće stvaranje priče i njen početak pripovijedanja. Da je početak nastanka priče važan za cio organizam pripovijedanja, potvrđuje iskaz samog naratora: Postoji hiljadu i jedan način da se počne roman. Od toga kako krene priča, znao je, završiće se i ostalo – njen tok i kraj.[1] Moderni tip romana stavlja akcenat na distanciranost od pojma autora, istorijske tačnosti i realnosti. Književni tekst postaje rezultat interakcije, dijaloškog procesa između čitaoca i pisca. Koristeći se ptičijom perspektivom na samom početku, narator zauzima poziciju iz koje ima širok vidokrug, pa tako opis Bagdada, šarolikog svijeta u njemu, predstavlja samo uvod u romaneskni svijet. Posmatračeva tačka gledišta djeluje i iznutra, i spolja. Naime, opis Bagdada, kao mjesta posebne kulture i tradicije, sagledan je iz ptičije perspektive, objektivno i detaljno, a realističan je i približen oku čitaoca kao da je ugao posmatranja smješten u samom srcu grada, te se raznolikost i mističnost može na neki poseban način doživjeti kroz prikazivanje.
Često se subjekat i objekat iskaza ostvaruju kroz postajenje jednog čovjeka, ili njihovom međusobnom preplitanju. Tako David Šahan, glavni junak romana, postaje na epiloškoj granici lik koji se podudara sa samim naratorom (izmišljenim autorovim vodičem kroz roman), pa samim tim i sa Zuvdijom Hodžićem. Vejn But za takav slučaj upotrebljava termin implicirani autor, i definiše ga kao autorovo “drugo ja”: Čak i u romanu u kojem se nikakav narator ne pojavljuje stvara se implicitna slika autora koji stoji iza scene, bilo kao redatelj, bilo kao lutkar koji vodi svoje lutke, bilo kao ravnodušni Bog, koji “mirno uređuje nokte”.[2]
Iako priču u romanu govori David Šahan, koji u er-formi predočava zbilju, na kraju romana, pojavljuje se autor u ulozi Davidovog dvojnika. Na ovaj način se skreće pažnja na epilošku granicu teksta, koja postaje najznačajniji strukturni dio, u kojem se otkriva dvostrukost pripovijedanja. Epilog je značajan, ne samo kao granica teksta koja uvijek nosi teret napuštanja svijeta u kojem čitalac boravi u procesu čitanja, već i kao razrješenje pitanja o tome ko pripovijeda a ko živi unutar romana. Epiloška granica teksta ključna je za tumačenje složene strukture centralnog pripovjedača, koji je, kao i kompozicija romana, fragmentaran i sastoji se od tri pripovjedačke instance: Davida Šahana, Zuvdije Hodžića i Rame Beriše, do čijeg susreta dolazi upravo u Bagdadu[3] Pojavljivanje treće perspektive pripovijedanja usložnjava tekst i čini ga težim za iščitavanje i razumijevanje, a samim tim utiče na fragmentarnost, razlomljenost romana, koji funkcioniše kao mozaik. Poistovjećivanje autora sa naratorom doprinosi specifičnom odnosu između postmodernističkog teksta i njegovog stvaraoca. Naime, jedino su prva i posljednja glava naslovljene, zapravo imaju određenje kao Glava prva i Glava posljednja, pa su okviri teksta posebno naglašeni. Autorov (pripovjedačev) glas koji se javlja na početku i na kraju, kao čuvar priče koji drži u rukama ključeve koji otvaraju i zatvaraju kapiju kroz koju se ulazi u poseban prostor, tumači se kao još jedan model postmodernističkog komponovanja. Kraj romana u znaku je osvjetljavanja lika Davida Šahana i autorove želje da se fiktivnim pripovjedačem brani od autobiografskog tako što će se poistovjetiti sa njim. Uključivanjem Davida u priču, autor je izvršio određenu distancu od sopstvenog bića, ličnog tona i subjektivnog gledanja na svijet. Pojam dvojnika dolazi do svoje kulminacije onda kada autor svjesno progovara: David i ja rođeni smo gotovo istog časa. Podsvjesna čovjekova želja u trenucima usamljenosti dovodi se u vezu sa pojavom dvojnika, čovjeka u kojem će se sopstveno biće ogledati, kao u ogledalu koje prikazuje ili realnost, ili željeno ja. Autorov hod uporedo sa Davidom Šahanom simbolizuje unutrašnju potrebu da se dvojnik osami, priča i živi van granica autorove duše, a da ipak progovara upravo o njemu samom. Simbol ogledala aktivira se kao poseban znak na početku i kraju romana, inkorporiran u iskaz koji postaje lajtmotiv: Jer kad pogledaš u ogledalo, šta vidiš? Ako se motiv ogledala tumači kao golema zbirka zatočenih odraza[4], uporedni hod Davida Šahana i Zuvdije Hodžića ima dvostruku simboliku. Približavajući se jedan drugome, autor i lik Davida Šahana stapaju se u jednog čovjeka, čovjeka neba, zvijezda, kosmičke duše, istančanog senzibiliteta i posebnog odnosa prema životu. Okretanje i pogled na svoja stopala predstavlja vidljiv znak čovjekove prolaznosti, ali sa druge strane, simbolišu i njegovu odsutnost. Prolazak kroz svijet nužno mora ostaviti trag, a ljudskost i čovječnost se ubrajaju u tragove koji su najvrijedniji i najljepši svjedoci bitisanja. Hodžićevi junaci svojim djelovanjem potvrđuju autorovu želju da životni tragovi uvijek odišu čovječnošću.
Identifikacija autora i pripovjedača, samim tim i lika u romanu, povlači za sobom niz asocijacija o mogućnostima narativnih modela koji djeluju unutar teksta. Nezaobilazan je subjektivan pristup romanesknom svijetu, a fiktivni pripovjedač samo je zaklon od takvog pripovijedanja i unošenja sopstvenog ja u fiktivni svijet stvaranja. Poigravanjem sa pripovjedačima, autor usložnjava priču u okviru postmodernistički oblikovanog teksta, i na taj način doprinosi novom iščitavanju i tumačenju dvostrukosti narativne instance. Autor Davidove zvijezde najčešće krene iz jednog registra, aktivira jednu pripovijednu perspektivu, a zatim gotovo neosjetno pokrene drugo narativno žarište, pusti novi lik da se razmahne i pozicionira u sami centar zbivanja, da bi u sred, čak istog poglavlja, svoj autorski vremenski vizir pomjerio bitno naprijed, ili povukao čitave vjekove unazad.[5] Treći pripovijedni element u romanu, Rama Beriša, ima posebnu ulogu i poslužio je autoru kao moćno narativno sredstvo koje svojom mistikom derviške svijesti upućuje na intelektualni glas, prepun vjerske mistike. Za Davida Šahana, bliski rođak derviš Rama predstavljao je tajanstvenost i metafiziku, čovjeka sa “krilima”, kome putovanja nisu bila strana. Autorovo interesovanje za mistiku istoka, ukorijenjeno je u kulturološkim prilikama u kojima Zuvdija Hodžić stvara, i koje su mu poznate. Hodžićeva želja da se u tekstu nalazi i jedan derviš, umni putnik koji ostavlja tragove svojim djelima, vezuje se za njegovu blisku povezanost sa istočnjačkom filozofijom i načinom života.
* * *
Priča i pričanje, mit i religija, prepliću se u beskrajnom kosmosu književnosti i kulture. Priče su stvorile svjetove u koje čitalac ulazi posredstvom čitanja, otvarajući uvijek novu, sa sjećanjem na neku prethodnu priču, koja se prilikom čitanja odmotava kao klupko. U haotični splet događaja ona uvodi vlastiti red, uspostavlja sebi svojstvenu harmoniju, iako naizgled djeluje kao da može pomjeriti književni univerzum. O značaju priče i pripovijedanja govorio je na dodjeli Nobelove nagrade 1961.Ivo Andrić, upućujući na njen značaj za čovjekov život: Na hiljadu raznih jezika, u najrazniličnijim uslovima života, iz vijeka u vijek…ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Načini i oblici toga pričanja mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema. Pričanje odlaže neminovnost kraja života, zavarava iluzijom o beskonačnosti sudbina, produžava tugu i oplemenjuje bol. U romanu Davidova zvijezda, autor se na specifičan način odnosi prema priči, utkajući u samu srž teksta čuvenu, civilizacijsku knjigu Hiljadu i jedna noć. Postmodernističkim postupkom metatekstualnosti, Hodžić daruje jednoj novoj priči život, boji unutrašnje korice romana drevnom pričom o Šeherezadi, koja svoju životnu sudbinu odlaže pripovijedanjem. Ljekovitost priče, Andrić objašnjava na sljedeći način: a ta priča kao da želi, poput legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam prijeti i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovjedač svojim djelom treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe? Pripovjedač uvijek sa sobom nosi misao o iscjeliteljskoj moći priče, njenoj moralnoj i humanoj strani. Hodžićeva zamisao bila je da kroz motiv pričanja tuđe doživljaje priča kao svoje, a svoje kao tuđe. Takva igra sa sopstvenim i tuđim životom i sudbinama unutar posebnog svijeta književnosti, vodi do čovjekove potrebe da pišući o drugima uvijek progovara i o sebi, iza sjenke teksta. Pisanje kao terapija, pričanje kao instrument terapije i ozdravljenja, utkani su duboko u Hodžićev roman. Pisanje na neki način postaje pripovijedanje jedne priče ili više njih, nalik na Borhesov vrt sa račvastim stazama, kako bi se mogao posmatrati jedan postmodernistički tekst. Gledano sa različitih uglova, pričanje ne mora nužno da se sastoji iz mnoštva iskustava ili doživljenih momenata. Pričanje je jedina mogućnost da se otputuje u prostranstva svijeta, zamislivog i skovanog u svijesti onoga ko priča. Sve ratne, putničke, trgovačke priče koje je autor romana Davidova zvijezda tokom života upijao, uobličio je u poseban kosmos, kosmos po kojem ta priča leti, izvan svega. Sijarićev odnos prema pisanju može se uporediti sa Hodžićevim viđenjem literature, sa naglašenim odsustvom dehumanizacije priče, likova i njihovih djelovanja: Nije važno to što pišeš, da li da poduči ili zabavi, važno je da se pišući, dva puta se živi. Pišući se otvaraju iznenađujući prostori za samog pisca, a često pisac nije svjestan kojim tokom ide njegova priča. Piščeva mašta uvijek ide ispred same budućnosti, ona se gaji unutar autorovog bića, izdiže se iznad svake stvarnosti. Priča uvijek pronađe svoj put do mjesta gdje čitalac odigrava najveću ulogu: pisac, uprkos svom uverenju da njegov glas niko ne čuje i ne sluša, ne ostaje ravnodušan ni prema jednom vidu života, i on će govoriti, pisati, potpisivati peticije, plakati u provincijskoj krčmi, kao ludak; hoću da kažem:svestan u svakom trenutku, uprkos svemu, da je njegov glas manje i više od ostalih glasova.[6]
Mirko Kovač je takođe pisao o značaju priče i pričanja, aludirajući na sopstvenu stvaralačku moć da pokrene niz sjećanja i da se čovjekov pogled unazad razmahne onda kada se priča “odvoji” od pripovjedača. Nijedna naša priča nije izgubljena, mi se prisjećamo ne samo zato da bismo pripovijedali o svojim životima, nego ponajpre da bismo sami sebe uvjerili koliko doista možemo vidjeti unatrag. Hodžićevo interesovanje da u svoj roman Davidova zvijezda unese zvuke istočnjačke književnosti, vezuje se za njegov život u kojem dominira islamsko i orijentalno, kao i za njegovo shvatanje pisca uopšte. Pisac je, prema njegovom shvatanju jedan oblik Šeherezade. Ona je, da bi odagnala svoj smrtni čas, pričala i pripovijedala; a pisac, da bi odagnao univerzalni pojam prolaznosti i konačnosti, i produžio životnu radost, piše i pišući stvara nove svjetove. Priča je delo ćudljivog sna.[7]
U lavirint Hodžićevog romana Davidova zvijezda ulazi se posredstvom snova. Snovi na javi postaju mnogo moćniji od snova koji zaokupljaju njegove junake dok nisu budni. Priče traju vječno i nose neizbrisiv trag u čovjeku, duži od bilo kojeg sjećanja. Na različitosti u okviru jednog bagdadskog hronotopa, ili, kasnije u romanu, gusinjskog, upućuje pripovjedač naglašavajući neprestano preplitanje istorije i legende. Surova stvarnost se zamjenjuje snovima i pričom o bajkolikim predjelima Bagdada, mjestu gdje žive goniči deva, vodiči karavana, čitači tragova, dlanova, zvijezda i snova, bjegunci od jave, maštari i sanjalice, dokoličari i dangube, lažni i preduzimljivi trgovci.[8] Na prostoru koji odiše istočnjačkom kulturom i filozofijom, prostoru satkanom od sna i jave istovremeno, gdje su se vjekovi razbježali kao prepadnute čavke, sve prolazi i sve ima svoj svršetak, a samo priča o ljudskim sudbinama ostaje zauvijek: Nestala su carstva i gradovi, kalifi i carevi. Ostala je priča, jača i trajnija od tvrdih zdanja i silnih ordija od kojih je zemlja pištala kao vojničke trube.[9] Motiv priče u romanu Davidova zvijezda u tijesnoj je vezi sa mnoštvom likova koji egzistiraju u okviru teksta. Recimo, priču o Al-Ataijahu pripovijeda David Šahan, koji je u funkciji zapisničara, te na taj način produžava ljudsku sudbinu koja bi, da nije zapisana, vjerovatno bila zaboravljena. Značaj njegove priče leži u humanom odnosu prema čovjeku, pa se Hodžićevi junaci na tradicionalan način odnose prema sebi i drugima. Naime, Hodžić je zaobišao postmodernistički način građenja likova, kako je to radio Miodrag Bulatović, Mirko Kovač i drugi pisci koji su stvarali u tom periodu. Potpuna dehumanizacija, naturalizam i dekonstrukcija ličnosti zamijenjena je lirskim pripovijedanjem o ličnostima koje uvijek, na oređeni način prenose ljudskost i čovječnost, kao osobine kojima teže. Svjetlost kojom obasjavaju Hodžićevi junaci svoj, ali i put drugih, postaje jedan od lajtmotiva u romanu: I po najmrklijem mraku išao je kud je htio, jer svjetlost što je gorjela u njemu, bolje od fitiljače i luča osvjetljavala mu je put. Trag koji je ostavljao, nijesu zametali ni najjači vjetrovi i mada jasan kao bijeli polumjesec na crnoj zastavi, ponosno zavijorenoj u bici kod Bedra, niko ga nije mogao pratiti.[10]
Autor romana kreira svoje likove u vremenu gdje vrline dolaze do izražaja, u prostoru gdje i kad rat razara sve ljudsko u čovjeku, čovjek ipak ostaje čovjek. Davidova rečenica: Došao sam ovamo da bih se srio sa sobom, povlači za sobom mnoštvo ideja koje je Hodžić imao na umu gradeći ovakav lik. Susret čovjeka sa samim sobom, povezan sa motivom ogledala na početku i kraju romana, završava spoznajom o značaju individualca u svijetu, o njegovoj ulozi da u haotičnom kosmičkom poretku unese mirnoću svojih dobrih osobina. Heseovski način gledanja na takvu ulogu čovjeka može se povezati sa Hodžićevim: Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Ponekad već početak tog puta donosi dovoljne spoznaje o razarajućoj moći zla, i načine da se ono prevaziđe. U svijetu postmodernističke književnosti, kada čitalac postaje gladan osunčanih likova u romanima, javlja se Hodžićeva projekcija lika i njegove sudbine. Bez obzira da li se nalazio u Bagdadu, Prokletijama ili Gusinju, u ratnoj stihiji ili trenucima mira, čovjek je za pisca uvijek iskra humanosti, u moru tmine.
* * *
Postmodernistički tekst, za razliku od modernističkog, ističe posebnu važnost dijalogičnosti sa drugim tekstovima. Naglašavanje komunikacijskog karaktera svakog teksta nastalog u postmodernizmu upućuje na složenost strukture i specifičnog odnosa prema tradiciji, vremenu prije, ali i vremenu poslije stvaranja djela. Književno djelo se ne konstituiše i ne živi samo unutar svoga sopstva, već izlazi iz okvira stvorenog svijeta i komunikativnošću sa ostatkom civilizacijskih tekstova samo postaje dio velike književne biblioteke. Postmodernisti stvaraju nove tekstove u kojima se čuje odjek prošlih, ali i oni sami, na određeni način, inspirišu nastajanje novih, pa se na taj način književnost kao krug neprestano stvara i zatvara.
Da nijedan tekst nije potpuno originalno i novo djelo, sa novim motivima ili temama, potvrđuje izučavanje književnosti po ključu intertekstualnosti. U svakom književnom djelu čuju se glasovi prethodnih, napisanih vjekovima prije, ukorijenjenim duboko u civilizacijske tokove i kulturnu mrežu svjetske književnosti. Izrazita komunikacija Hodžićevog romana Davidova zvijezda sa epom indijske književne tradicije, kao i sa čuvenom zbirkom priča o Šeherezadi, 1001 noć, potvrđuju jednu od osnovnih karakteristika postmodernističkog teksta- intertekstualnost. Autor je u svom romanu, putem metatekstualnosti pokazao koliko je vrijedno imati tekstove koji su od tolikog umjetničkog značaja, da vjekovima ne ostaju zaboravljeni, već se njihove ideje, motivi, teme ili univerzalni likovi, mogu oživjeti u svakom vremenu, na različite načine. Moderan tekst je palimpsest, lavirint za koji, budući da je beskrajan, ne postoji jedan pouzdan Arijadnin konac, već bezbroj koji su svi pravi, iako vode u različite smjerove.[11]
Moderan tekst, u ovom slučaju Hodžićev roman, predstavlja samo jedan palimpsest, autorov književni poduhvat, da se nadogradi na prethodne književne tekstove, i tako, oslanjajući se na drevne knjige Istoka, stvori jedan sasvim novi, složen i zanimljiv tekst. Najznačajniji predstavnik postmodernizma u srpskoj književnosti, Danilo Kiš, u svojim esejima komentariše nastajanje tekstova, posmatrajući svako djelo upravo kao palimpsest, shvatajući ga kao svojevrsnu metaforu. Palimpsest, dakle, kod mene, najčešće ima značenje književne tradicije, književnog iskustva. Kao što je to već neko rekao (Borhes?), pisac u trenutku kada pristupa pisanju ne seda pred praznu hartiju, nego je u hartiju već utisnuto, poput nevidljivog a slućenog palimpsesta, čitavo iskustvo literature, literature uopšte i piščevo literarno iskustvo u prvom redu.[12] Uspostavljanjem veze sa konkretnim djelima iz prošlosti, moderni pisci nagovještavaju mogućnost da se tekst tumači na više načina, i da je, za njegovo tumačenje već negdje prije upotrijebljen ključ, koji može otvoriti vrata književnoj kritici i novonastalog teksta.
Put kroz pustolovinu čitanja Davidove zvijezde otvara moto, preuzet iz indijskog epa, Mahabharate: Sve je nebo bilo osvijetljeno kad je ona letjela po njemu. Autorova naklonost prema književnosti koja je prepuna mistike, iluzije, mašte i slobodnog duha, ogleda se ne samo u izboru motoa, već i u samoj činjenici da je Mahabharata kult književne tradicije. Indija i Istok predstavljaju piščevu preokupaciju, i vodeći se maštom i imaginacijom, koje su karakteristične za pomenute krajeve svijeta, Hodžić stvara lavirint tajanstvenih i kulturološki značajnih knjiga svjetske književnosti, stavljajući akcenat na orijentalno, kao sinonim za čistu maštu. Moto Davidove zvijezde može se tumačiti i kao korelat sa prostornom strukturom neba, koja je za pisca posebno interesantna, i njoj posvećuje pažnju, i onda kada bira naslov za svoj roman. Zvijezde pripadaju prostranstvu neba, a nebo je glavni činilac u motou. Osim neba, svjetlost koja je u Mahabharati prisutna, može zamijeniti Hodžićevu svjetlost zvijezde, koja kao lajtmotiv ima posebnu i važnu ulogu, prilikom tumačenja likova romana, i samog idejnog plana teksta.
Odnos romana Davidova zvijezda sa djelom 1001 noć predstavljen je samo u kontekstu piščevog interesovanja za orijentalno, bez upliva citatnosti, tj.dosljednog preuzimanja misli iz čuvene priče o Šeherezadi. Knjigu o Šeherezadi koja pripovijeda 1001 noć, autor inkorporira u svoj roman u onoj mjeri koja mu je potrebna da uspostavi komunikaciju sa Istokom, potpomogne mističnosti i posluži kao model za metapoetičko mjesto. Davidova želja da počne roman, koji simbolično nosi preoblikovan naziv Hiljadu i jedan dan, i sa čijim se sadržajem nosi “od rođenja, a možda i prije”, dobija dimenzije pripovjedačkih intervencija koje su pogodne za stvaranje dijaloga sa sopstvenim tekstom i načinom njegovog stvaranja. Tako Hodžić koristi intertekstualnu vezu sa pričama iz Hiljadu i jedne noći, kako bi objasnio nastajanje jednog romana: Postoji hiljadu i jedan način da se počne roman. Od toga kako krene priča, znao je, završiće i ostalo – njen tok i kraj.[13]
Hodžićev odnos prema istoriji i istorijskim dešavanjima u pozadini je priče o Davidu Šahanu i njegovom ujaku Kalmiju. Piščevo koketiranje sa istorijom temelji se na nekoliko retrospektivnih momenata: prikaz djelića crnogorsko-turskog rata, Prvog i Drugog svjetskog rata; stradanja, ubistva i zasjede ljudi koji su bili u neposrednoj njegovoj blizini. Sjećajući se, autor romana Davidova zvijezda, rekonstruiše isječke iz momenata kada se mogao susresti sa strahotama rata i njegovim posljedicama, povezujući svoje djetinjstvo i sa motivom straha i neizvjesnosti. U romanu se iznosi i biografija čuvenog Šabetaja Cvija, koga istorija pamti, a koji je, u Hodžićevom djelu povezan sa osnovnim motivom – motivom zvijezde. Poigravanja sa istorijom i stvarnim događajima koji se nalaze u samoj srži drugostepeno modelovane stvarnosti – svijeta književnog djela – , doprinosi postmodernističkom tekstu da ispolji svoj odnos prema onome što pamte istoričari. Prikazivajući granicu i sudbinu ljudi koji se nalaze na njoj, Hodžić je iskazao svoj stav prema ljudskosti i čovječnosti, kidajući sve granice među ljudima: To je, velimo, što smo bili nesložni. Vidimo da ne valja da se dijelimo i rasturamo, ali i da smo nemoćni da išta promijenimo. Nosi nas sudbina kao vapor te drugi njime upravljaju.[14]
U nekoliko momenata u romanu, Hodžić je naglasio filantropiju, i njega i njegovih junaka, te ljudsku želju da se živi u miru, sa srcem prepunim ljubavi, a ne mržnje i ubistava. Njegovi junaci postavljaju suštinsko pitanje koje pokreće niz drugih u međuljudskim odnosima: I sve nešto mislim, druže kapetane, hoće li doći vrijeme da jednom budemo zajedno i kad se gine, pa maker izabrali i pogrešnu stranu. A ta ne može biti pogrešna! Isti smo, ista nam krv ispod kože, svakome je crvena… Hoćemo li jednom biti na istoj strani, ako mora da se gine, a veliš da mora… Ako jednom budemo, vazda ćemo biti… Je l’ tako?[15] Kroz cjelokupan roman osjeća se ideja o nerazjedinjavanju ljudi i pobjedi različitosti, ukoliko ih međusobni odnosi mogu stvoriti. Bez obzira na prostore gdje je rat česta pojava, gdje se oružje koristi više nego što bi trebalo, čovjek se mora osjećati čovjekom, pa tako i ponašati. Ova poruka, kao i mnoge druge kojima je roman Davidova zvijezda obasjan, samo su dokaz da je funkcija književnosti, između ostalih, da oplemenjuje ljudsku dušu i širi ljudsko srce: Lako je živjeti i na ovakvim mjestima i u svako vrijeme, ako drugome ne činiš što ne bi volio da čini tebi.[16] Da li je čovjeku u ratu dozvoljeno da se pretvori u zvijer, kako brisati granice među ljudima i spojiti ih zajedničkim osjećanjem ljubavi i prijateljstva, na koji način uticati na ljudske porive i mane – samo su neka od pitanja koje pokreće ovaj roman. Odgovore koje čitalac može da pronađe u tekstu vezani su za plemenitost, čistotu duše i dobročinstvo. Svi ljudi postaju isti, onda kada je čovjek zaista čovjek, a to je jedini način da se opstane i živi. Ljudi na granici, u Gusinju, naviknuti da žive jedni sa drugima, bez obzira na vjeru i naciju jedino mogu opstati kao ljudi, u pravom smislu te riječi. Dok je ispisivao stranice romana u kojima se ogleda humanistički pogled na svijet, Hodžić je imao na umu majčine riječi: Nemoj da zasramiš grobove.
Pisac, uplitanjem istorije i razgrađivanjem njenih djelova nema negativan odnos prema tradiciji i kolektivnom pamćenju, već svojim romanom evocira uspomene, teške i bolne, osuđujući svaki vid sukoba na granici. On oživljava ratno stanje upućujući na ključne trenutke u istoriji, stavljajući čovjeka i čovječnost u prvi plan. Hodžićevi junaci su književne tvorevine koje posjeduju vrline, oko kojih se formira često bolno polje života, ali iz kojeg izlaze kao moralni pobjednici. Modernističkom tekstu nije potrebna prošlost, osim kao predmet opozicije, dok postmodernistička umjetnost uključuje u sebe istoriju i događaje koji su se zbili godinama ili vjekovima unazad.
Hodžić, već u samom naslovu, sugeriše postojanje i nameće tumačenje jednog od lajtmotiva u djelu – zvijezde. Pored zvijezde, koja je vezana za mnoge likove, u tekstu se primjećuju i ostali lajtmotivi (simboli koji se ponavljaju, a čije ponavljanje ima svoju funkciju): ogledalo, san, knjiga.
Kao centralni motiv u romanu, zvijezda ima svoje značenje i posebnu konotaciju. U Rječniku simbola[17] , kao nebeski znak, zvijezda je odraz ljudske sudbine koja je u isti mah i prisutna i odsutna, a zbog savršenstva svog slikovnog prikaza, predstavlja simbol apsolutnog, nade i uspjeha. Težiti ka zvijezdama znači težiti ka višim idealima. Pogled u nebo, i u zvijezde uvijek znači pogled u budućnost, u željeno, u proctor nade i snova. Zvijezde predstavljaju kosmičku vezu između neba i zemlje, a može da simboliše i život, ali i njegovo gašenje. Ugasnuće života svakako je vezano za mišljenje da kada zvijezda padalica padne na zemlju, znači da je jedan život ugašen, da je neko otišao sa ovoga svijeta. Različitim tumačenjima i shvatanjima zvijezde dolazi se do mogućnosti njenog interpretiranja kada je u pitanju roman Davidova zvijezda. Kao što čovjek na zemlji ima svoju putanju, početak i kraj, život i smrt, tako i zvijezde “žive” na nebu, i svaka od njih simboliše jednu sudbinu. Davidova zvijezda, kao konkretan simbol upućuje na judaizam, a u bronzano doba su ljudi ovaj simbol koristili u Mesopotamiji i Indiji, kao ukras ili magijski znak. Takođe, neizbježna je i biblijska konotacija, te zvijezde pokazuju put pastirima i mudracima ka jaslama u kojima je rođen Isus Hrist. Da bi zablistao vlastitim sjajem, čovjek se mora postaviti u velike kosmičke ritmove i sa njima se uskladiti. Na taj način su povezane i ličnosti koje su prepoznatljive po svojoj živosti, upravo u Hodžićevom romanu.
Vezujući zvijezdu za glavnog lika u romanu, ona se često pominje i ima funkciju u rasvjetljavanju njegove ličnosti: Nebo nad Prokletijama najljepše je za ljetnjih večeri. Tada je drukčije od svih pod kojima je, “idući za svojom zvijezdom”, stranstvujući svijetom, David stajao i snatrio. Kao da su dva neba – jedno gore, drugo dolje. Na gornjem se izvija zvjezdani oro; na donjem, kao u jezerskom tišaku, sve se ogleda i ponavlja.[18] U ovom slučaju, zvijezde nisu samo povezane sa likom, već i sa prostornom strukturom Prokletija, interesantnom ne samo zbog svog imena (prokleto, ukleto mjesto), već i zbog visine na kojoj se nalaze. Zbog svog geografskog položaja I najvećih Dinarskih planina može se reći da su bliže nebu nego zemlji. Na taj način se zvijezde, konkretno u romanu, mogu tumačiti i kao ideali koji su bliže nego ikada, koje se skoro mogu i dohvatiti. Davidovo oduševljenje zvijezdama i njihovom igrom, predstavlja pogled unazad, vezan za uspomene i sjećanja, ali posebna emotivna veza sa njima je u liku njegovog ujaka, Kalmija. Davidovo shvatanje zvijezda bilo je slično shvatanju čovjekovog života, jer su ljudi koji vrijede neprolazni, vječni i ostavljaju sjaj za sobom, onda kada se nazivaju pravim ljudima. I kasnije, kao stasao čovjek, David bi od pomisli na njih, osjetio kako se u njemu pale sunašca, griju ga sjećanjem na dane kad se žnje kolomboć, kad sve što je proljetos posijano, naglo zrene, bujne, zastrni i zabubri, kao da hita da obilatim urodom uzvrati zemlji i radišama što su ih mjesecima dojili i hranili… Volio je zvijezde. Divio im se što u sebi neprestano nalaze snagu da zrače, griju i svjetle. I kad se ugasi njihov život, i kad im utrne duša, i kad im se ohladi srce, i kad se rasprše u bezbroj zvjezdanih žiški, i kad zauvijek nestanu – nastavljaju da svijetle.[19] Davidovo razmišljanje o zvijezdama i njegovo okupiranje njima dokaz su istančanog senzibiliteta lika i njegovog gotovo sanjarskog pogleda na svijet. Kalmi, Davidov ujak, građen je u romanu kao lik izuzetnih moralnih osobina, i vezuje se za Davidovo djetinjstvo, s obzirom na to da je sva briga o Davidu povjerena upravo njemu. Emotivna vezanost za ujaka oslikava se u više scena u romanu, a sa posebnim žarom i lijepim uspomenama David govori o njemu: I uspomene su kao zvijezde… I neki ljudi su kao zvijezde – mislio je. – I kad su daleko, i kad ih više nema, traju u nama, u stvarima koje je dodirivala njihova ruka, u vazduhu koji su udisali, u nebu u koje su gledali i na kojem je stajala njihova zvijezda. I oni i poslije smrti zrače blagošću i dobrotom, likom i riječima.[20] Zvijezde za Davida simbolizuju i bijeg od tuge, utjehu na javi, uspomenu koja ne blijedi, jer, upoređujući snagu zvjezdanog sjaja i njenu vječnost, sa svojim ujakom, u njemu zauvijek postoji živa slika njegovog lika. Umjesto puške, Kalmi je u rukama držao aparat i njime bilježio trenutke života. U Kalmiju nije kucalo srce ratnika, već srce brižnog porodičnog čovjeka, u čijem se zagrljaju David osjećao sigurno. Fotoaparat u ujakovim rukama zabilježavao je nepomičnu sliku koja pokreće bujicu sjećanja, oživljava mrtve, a živima daje nov život. Prikazan je kao čovjek čija duša nije poznavala ratne pucnje i ratnu atmosferu, čiji moralni stavovi odudaraju od mogućnosti ubijanja i prolivanja krvi, čak i ako su u pitanju ratni dani.
Priča o Šabetaju Cviji takođe ima povezanosti sa motivom zvijezde. Radnja romana se u jednom trenutku seli u istoriju turske vladavine iznoseći priču o jevrejskom rabinu i mistiku koji je povjerovao i druge uspio da ubijedi da je novi mesija. Primivši islam pod prijetnjom smrti, Šabetaj je iznevjerio mnoge sljedbenike koji su bili pod uticajem njegove ubijeđenosti o postojanju mesije. Čuvar je pomenuo nekog Jevrejina, pogrešno mu je naveo i ime, pokazao je na zvijezdu iza sebe, u koju niko osim Davida nije pogledao… Nije mogao da odvoji pogled od nje, kao da na zidu nije dobro znani znak već raznim prizorima, vidljivim i skrivenim ljepotama bogata slika, koju treba dugo gledati, uživati u njoj i ćutati…[21] Davidova zagledanost u zvijezdu sugeriše na njegovo dublje viđenje ovog znaka, koje odiše slikovitošću i stvara u Davidovoj glavi niz slika i prizora, budi u njemu viši smisao. Šestokraka zvijezda, istetovirana na Šabetajevim grudima, zavsjetluca i zablješti kao zraci sunca. Sultan zakloni oči dlanom.[22] Za Šabetaja istetovirana šestokraka zvijezda značila je postojanje njegove duše, njegovog sopstvenog Ja, koje je na kraju izgubio. Iako se Davidova zvijezda, šestokraka ili Solomonov pečat tumače kao dio okupljenihh sila, i predstavljaju simbol za invokaciju kako demona, tako i anđela, u romanu ima značenje koje sa sobom povlači pozitivnu konotaciju. U zvijezdama je spas, čovjekova duša, ka njima se stremi i one su opšti simbol života na zemlji. Zvijezda na Šabetajevim grudima simboliše njegovu individualnu životnu težnju, nadu i sjajni put kojim prolazi. Gubljenje Davidove zvijezde, za njega znači i gubljenje života, potpuno ugasnuće i poraz: Znao je da više neće bježati od smrti niti će je čekati: poći će joj u susret. Znao je i kada će je sresti. Otvorivši, što je činio svakoga jutra, srmenu kutijicu na čijem zaklopcu je s unutarnje strane bilo ogledalce u obliku Davidove zvijezde, Šabetaj jedini put nije u njemu ugledao svoj lik, niti je dahom zamaglio ogledalo. Ostao sam bez duše![23] Šabetajevo gubljenje lika u ogledalu oblika Davidove zvijezde simbolizuje njegovu smrt koja će kasnije uslijediti, ne slučajno, u vrijeme zajedničke molitve u džamiji. Istorija Ulcinja pamti lik Šabetaja, lažnog mesije i Jevrejina, koji na zidu tvrđave urezuje dvije velike Davidove zvijezde. Spajanje istorijskih činjenica i piščeve fikcije dovodi čitaoca do nedoumice, i povlači za sobom niz pitanja, koje postmodernistički tekst nudi, prilikom uvođenja likova iz istorije u samu srž djela. Na taj način se doprinosi da tekst preraste u neprekidno preplitanje fiktivnog i istorijski istinitog.
U završnom poglavlju, zvijezde imaju posebno i ključno mjesto. Pričajući o naslovu romana, pisac i njegov alter-ego se susreću sa nedoumicama koje rješavaju tako što će ga ipak nazvati Davidova zvijezda: Nije loše. Ali, možda je bolje da se zove Davidova zvijezda. Ima u tome dubljeg značenja, a lako se pamti. Običan, a neobičan! Podsjetio sam ga i na jedan dug: volio je da gleda zvijezde i sanjari. Čitao je sve što se moglo naći o nebeskim krilaticama. Napisao je i pjesmu o njima.[24] Osim zvijezda, u ovom poglavlju se uspostavlja jasna veza sa ostacima književnog kulturnog naslijeđa, izrazita intertekstualnost, jer, kako pisac napominje, za stihove koje je David Šahan napisao o zvijezdama nagrađen je knjigom Hiljadu i jedna noć.
Motiv sna zauzima posebno mjesto u Hodžićevom romanu. San kao pjesnička inspiracija pojavljuje se u nekoliko navrata u djelu. Posljednja glava se posebno ističe sa specifičnim piščevim pogledom na snove. U snove se uranja ne samo kada čovjek spava, već i onda kada je budan, kada ga stvarnost na sve načine opominje na njenu surovost i težinu bremena. Braniti se – snovima!, to je deviza i moto Hodžićevog romana; to je istinska i iskonska želja da se sanja na javi, u stvarnom životu, onom koji sa sobom uvijek donosi i tugu i sreću podjednako. Spajajući dvije ličnosti u jednu, pripovjedača, aktera i samog autora romana, Hodžić povezuje njegov lik i lik njegovog alter-ega sa snovima. Kao zajedničku nit uzima snove, i njima prkosi svakodnevici: Nijesmo bili zajedno samo kad bi nas zanio noćni san. Kažem noćni, jer smo znali da sanjamo i danju. I snovi su nam bili slični. Voljeli smo da ih prepričavamo, uvjereni da će nam se i ostvariti.[25] Surovo sada pisac zamjenjuje maštom, prostorima u kojima se može kretati slobodno, gdje nema rata, oluja, nemira u čovjeku i van njega. Sanjati znači ujedno i boriti se neprestano sa tokovima života. ili,
Ogledalo u romanu Davidova zvijezda ima poseban značaj. Hodžić se, baveći se tematikom ogledala, vraća u svoje Ja, preslikavajući sopstveni život. U ogledalu se vidi sopstvena ličnost, ogleda se čovjekova figura ali i nazire njegova duša. Rečenica koja se kao lajtmotivska konstrukcija ponavlja na marginama teksta (prologu i epilogu), simbolički podstiče na razmišljanje o ovom simbolu: Kad pogledaš u ogledalo, šta vidiš? Ovim pitanjem pisac počinje i završava svoj roman, zaokružavajući jednu romanesknu cjelinu, u kojoj su disali junaci, koje Hodžić sa posebnom pažnjom oblikuje. Sa simbolom ogledala mogu se povezati i želje likova da pronađu sebe, da se susretnu sa sobom, a da se ipak njihovo pravo ogledanje može nalaziti u drugome. Hodžić je humanističkom crtom obojio svoje likove, u nadi da će pronaći sebe, svoje lice, možda bolje od onoga koje već imaju, svoje srce, možda veće i bolje od postojećeg. Uopšteno govoreći, ogledalo pokreće pitanja identiteta: da li je ličnost koja se oslikava u njemu ista kao osoba koja se ogleda? Ogledalo u Hodžićevom romanu pomaže junacima djela da se “nađu i snađu”, i da u vremenima poput ratnih stihija, mjesta na granici i sličnih nesreća pronađu sebe i postanu ljudi. Kao kod Kovača, ogledalo je golema zbirka zatočenih odraza. Čitaocima na kraju djela, pisac postavlja pitanja što vide i kakav je njihov sopstveni doživljaj sebe. Baš kao što Miljković tvrdi da svuda i na svakom mestu tražim sebe, tako i junaci i čitaoci imaju zadatak da svoje Ja pronađu, bacivši pogled u vjerno ogledalo.
* * *
Ženski likovi u romanu doprinose liričnosti i poetičnosti, predstavljaju na osoben način Hodžićevu počast ženskoj hrabrosti i odvažnosti. Iako je riječ o crnogorskom romanu, pisac ipak ne uzima prototipske likove ili tipične Crnogorke ili Albanke, koje su izuzetno poštovane, iako je riječ o konzervativnim društvima, već se divi junačkim, slobodnim i moralnim ženama poput Jolande i Hanke.
Jolanda, žena kapetana Janoša Josipa, kao književni lik, karakterisana je sa posebnim lirizmom. Štedra, prostodušna, spremna da iskreno pomogne, sve je činila srcem, bez želje da joj se ičim uzvrati.[26] Kao takva, dobra duša sa mekim srce, Jolanda pokazuje svoju hrabrost onog trenutka kada skače u vatru, vidjevši da se dijete nalazi u kućerku Saisa Mađupa. Svojim plemenitim postupkom, ona zaokuplja pažnju svih stanovnika, i postaje prijatelj svih: Od tog događaja, Jolanda omilje svima. I ranije su je zvali na svadbe, svetkovine i veselja, a sad više nijesu mogli bez nje.[27] Voljela je pjesmu, igru, veselje, sreću i osmijehe. Onog trenutka kada saznaje za smrt voljenog muža, biva skrhana, i kao žena bolne duše i ranjivog srca završava svoj život, poput sjajne zvijezde koja se gasi, na Janoševim bedrima. Zbog ljubavi, spremna je da okonča svojevoljno sopstveni život, jer za nju, na svijetu bez Janoša, nema mjesta. Ljepota ovog ženskog lika u romanu obasuta je i tragikom, koja je u ovom slučaju u službi isticanja Jolandinih vrlina i njenog velikog srca.
Još jedan ženski lik u djelu, lik Ciganke Hanke, lirizovan je i slikovito prikazan, sa posebnim duhom koji nosi u sebi. Hanka simboliše istočnjačku mistiku, stalna putovanja, slobodu i širokogrudost. Jedna od mnogobrojnih Kalmijevih fotografija bila je i Hankina slika. Zapazivši je pred čergom, sjedjela je pored ognjišta koji je, po riječima pripovjedača, dotrajavao kao i ona. Njen lik karakterišu stalne selidbe, putovanja, dolasci i odlasci, ona svog korijena nema, stalno mjesto joj uvijek izmiče pred ljepotama nepoznatog i novog. Rođena pored rijeke, njen život je proticao upravo kao voda u njoj, a ona, bolna i čudnovata, bila je omiljena među Ciganima.
Hodžić je, opčinjen Romima i njihovim načinom života, sagradio kao od snova i jave Hankin lik, i preko njenih osobina prenio upravo ono što ga fascinira u životu ljudi koji se vječito sele i putuju, koji sa mjesta na mjesto nose svoje sudbine. Hankinim likom pokazao je koliko poštuje Cigane, njihov specifičan način života i posebnost u svakom pogledu. Baš kao što je rijeka koja teče prolazna, ali jaka i stalno pokretljiva, takva je i Hankina duša: Uvijala je u bokovima ustaljene pokrete, pokazivala igrom kakvi su život i duša ciganska – kao rijeka što teče, kao mjesečina što se prosipa, kao karavane što putuju i vatra što gori.[28]
Ljubav Ljutvi-bega prema Hanki, jaka, čvrsta, kao opsjednutost božanskom ljepotom i harizmom, gotovo antičkog tragičnog karaktera, nije dovoljna da se ona odvoji od njenog načina života. I pored materijalne sigurnosti, svile i dibe, zlata i biserja, od sebe se pobjeći ne može, te Hanka napušta takav život, shvativši da je njena krv ustreptala, a da je njena sudbina stalno putovanje. Poput Koštane Borisava Stankovića, koja odbija Stojana uprkos njegovoj velikoj ljubavi i bogatstvu, želeći samo svoju slobodu, i Hanka napušta život koji je za nju stran. Ali, sudbina se u Hodžićevom romanu poigrala sa junakinjom, te je Ljutvi-beg ipak uspio da je pronađe, prilagodi se njenom načinu života i postane dio čerge.
Interesantan ženski lik, iako marginalan, svakako jeste lik Dragaševe majke. Kao dokaz velike ljubavi prema majci, Strahinja je pobjegao iz zemunice, samo da bi je vidio. Majka je bila simbol žrtvovanja, sigurnosti i vječne ljubavi, a ne postoji nesretnije majke već one koje svoga sina ispraća u rat. Tek u snu, Dragaš je vidio onakvu kakva je zaista bila, tragične sudbine, ali uvijek hrabra.
Hodžić je svojim književnim junacima podario sve one osobine koje čovjeka čine čovjekom, dodijelivši im poštenje, iskrenost, čovjekoljublje, požrtvovanje, plemenitost, dobrodušnost. Uprkos ratnim okolnostima, ekonomskim krizama i teškom životu na granici, likovi romana ostaju ljudi, i uvijek u službi čovjeka.
* * *
Zuvdija Hodžić romanom Davidova zvijezda zauzima posebno i privilegovano mjesto među crnogorskim piscima postmodernizma. Ako postmoderna i ne znači novinu, već pluralizam[29], Hodžićevo djelo zasigurno nosi u sebi različite metode stvaranja književnoumjetničkog djela. Uzimajući u obzir poliperspektivnost, složenu narativnost, intertekstualnost, istoriografsko i fiktivno, intervencije pripovjedača koje usložnjavaju mozaičku strukturu romana, Davidova zvijezda se može posmatrati iz različitih uglova, kada je žanrovsko određenje u pitanju. Safet Sijarić i Marko Špadijer govore o Hodžićevom romanu kao o romanu o granici, naglašavajući da je to knjiga o surovim zakonima granice i opasnostima koje vrebaju u njenoj blizini.[30] Špadijer navodi nekoliko žanrovskih određenja: roman hronika, zbirka priča, i upućuje na izrazitu komunikativnost ove proze. Posmatrajući roman kao složenu tvorevinu, Davidova zvijezda bi se mogla okarakterisati i kao istorijski roman sa elementima porodičnog romana, ali i kao roman lika, ako se polazi od praćenja sudbine junaka Davida Šahana. Izrazitu liričnost romanu pružaju poetski kodovi, pjesme unutar proznog djela, lajtmotivi, ženski likovi prepuni suptilnosti. Postmodernistički okvir samo je dio romanesknog svijeta, dok se likovi u romanu konstruišu na tradicionalan način, lišeni svake dehumanizacije ili naturalističkog prikaza. Književnost je Hodžiću poslužila kao divovska fantazija protiv samoće, smrti i vremena. Pisac se koristio arhetipovima kao vječitim sveprisutnostima u literaturi, ljudima iz lokalnog ambijenta koje je najbolje poznavao, a svojim djelom dokazao da svaka dobra knjiga mora imati humani karakter, jer je djelo bez poruke – knjiga koja je prazna. Hodžić kao svoj najveći životni uspjeh ostavlja čitaocima svoje knjige, baš kao što Kovač zapaža: Pisac nema drugog testamenta osim svojih knjiga.
[1] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.32.
[2] Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str.275-276.
[3] Tatjana Bečanović, Narativni mozaik romana Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića.
[4] Mirko Kovač, Grad u zrcalu.
[5] Rajko Cerović, Umnoženo ogledalo.
[6] Danilo Kiš, Poslednje pribježište zdravog razuma, Arhipelag, Beograd, 2012, str.16.
[7] Karlos Roberto Stortini, Borhesov rečnik, Srpska književna zadruga, Beograd, 1996, str. 199.
[8] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.26.
[9] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000 , str.30.
[10] Isto, str. 31-32.
[11] Miodrag D. Ignjatović, Književna kritika savremene teorije tumačenja književnog dela, Stručna knjiga, Beograd, 1992, str.58.
[12] Danilo Kiš, Poslednje pribežište zdravog razuma, Arhipelag, Beograd, 2002, str.24.
[13] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.32.
[14] Zudvija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.70.
[15] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.73-74.
[16] Isto, str.82.
[17] Mali rječnik simbola, Laguna, Beograd, 2011.
[18] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 36.
[19] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 37.
[20] Isto, str.37-38.
[21] Isto, str.113.
[22] Isto, str.125.
[23] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 130.
[24] Isto, str.268.
[25] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 257.
[26] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 83.
[27] Isto, str.86.
[28] Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.231.
[29] Volfang Velš, Naša postmoderna moderna, Izdavačka knjižarica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 2000, str.93.
[30] S. Sijarić, Roman o granici.
