Mahmud Derviš: Pod opsadom: lica stvarnosti
Izbor iz poezije
Izbor, prijevod i bilješka: Vojo Šindolić
Uvodna bilješka
Mahmud Derviš rođen je u Palestini, drevnoj Galileji, u malom selu Birva 13. ožujka 1941. u obitelji u kojoj je njegov otac bio sitni zemljoradnik a majka nepismena kućanica, ali djed ga je naučio čitati i pisati. Njegovo djetinjstvo nasilno je prekinuto 1948. godine kad je izraelska vojska zauzela Birvu, a stanovnike sela poubijala ili protjerala. Umjesto u osnovu školu, Mahmud Derviš zaputio se u izgnanstvo iz kojeg se do kraja života nije vratio. Birva je nedugo poslije okupacije sravnjena sa zemljom i na njenom mjestu je prvo sagrađen vojni logor, a nakon toga je osnovana jedna od brojnih kolonija kojima su izraelske cionističke vlasti zemlju bez ljudi naseljavale ljudima bez zemlje (o čemu je iznimno zanimljivo i potresno svjedočanstvo objavio židovski povjesničar i mirovni aktivist Ilan Pappé u svojoj studiji Etničko čišćenje u Palestini). Nakon vremena provedenog u izgnanstvu u Libanu, Derviševa obitelj vratila se u područje oko Akre koje je tada pripalo Izraelu pa je Mahmud srednju školu završio u Haifi. Ipak, i u rodnoj Palestini, Mahmud Derviš postaje palestinski izbjeglica, ili kako je to definirao izraelski zakon prisutna osoba koja ne postoji. Od 1961. godine počeo je raditi kao novinar i istodobno se sve više baviti poezijom. Početkom 1970. Derviš odlazi u Sovjetski Savez gdje je studirao na Moskovskom sveučilištu, a potom je izvjesno vrijeme živio u Kairu. Godinu 1982. proveo je u Bejrutu gdje je radio u Centru za palestinske studije. Jedno vrijeme bio je i predsjednik Društva pisaca Palestine. Od 1996. pa sve do smrti 2008. godine živio je između Pariza, Amana i Ramale.
Svoju prvu zbirku poezije simboličnog naslova Ptice bez krila objavio je 1960. godine. Četiri godine poslije nje, objavio je zbirku poezije Lišće masline, koja ga je proslavila kako u Palestini tako i u čitavom arapskom svijetu. Zbog naglašenog referiranja na stvarnost i povijest, Derviš je već tada bio proglašen za pjesnika palestinskog otpora. Također, njegove posljednje zbirke prožete su u dobroj mjeri poetikom mjesta koja se odlučno protivi mitomaniji i političkom omeđivanju prostora. Derviš smatra kako ljudsko pamćenje, dakle povijest ali i poezija, usprkos svim nasilnim promjenama, čuva prvobitnu, nepatvorenu sliku prostora i vremena. Izraelski napad na Liban i okupacija Bejruta 1982. godine označavaju zrelo doba Derviševe poezije. Kao preživjeli svjedok strahovitog užasa, ubijanja i razaranja Bejruta, Derviš je napisao dvije izrazito dirljive zbirke o tim tragičnim vremenima: Bejrtuska kasida i Pohvala visokoj sjeni. Bejrutska tragedija predstavljala je veoma značajan događaj u Derviševom životu, ali i u njegovom pjesništvu. Jer, tada je, prema vlastitim riječima ,,izgubio i posljednji motiv da vjeruje kako pjesma može nešto promijeniti osim samog pjesnika“, što će se snažno odraziti na njegovu poeziju. Svoj novi način pisanja ili drugu i konačnu fazu svoje poezije Derviš je nazvao epskim lirizmom. U jednom od svojih posljednjih intervjua, Derviš je kazao: ,,moji stihovi predstavljaju continuum estetske arheologije kojom nastojim sačuvati izvornu sliku svojega prostora i domovine u poetskom tekstu“. Upravo zbog takvog poetskog opredjeljenja, Derviš je 2001. i 2002. godinu proveo u Ramali u najtežim uvjetima za život zajedno sa svojim sunarodnjacima. Poetsko svjedočanstvo iz tog razdoblja predstavlja njegova možda ponajbolja zbirka, zapravo duga poema Pod opsadom objavljena potkraj 2002. godine. Poema Mural (objavljena 2000) također predstavlja Derviševo sublimirano pjesničko iskustvo budući da je čitava poema nastala nakon što je 1999. godine jedva preživio kompliciran kiruški zahvat na srcu.
Jezik Derviševe poezije je bogat ali i jednostavan, razigran i sjetan, asocijativno ispovjedan i meditativan, monološki teatralan i poetski intelektualan. Derviš istodbno svjedoči i upozorava – i o svemu tome pjeva, uz izvanrednu lirsku intimnost kojom još više naglašava svoju sažetu neposrednost i prijezir za sve jednostrano i nasilno.
Pjesničke knjige Mahmuda Derviša prevedene su na sve značajnije svjetske jezike. Dobitnik je brojnih internacionalnih nagrada, kako u arapskom svijetu tako i u Rusiji (Lenjinova nagrada za mir, 1983), Francuskoj (Veliko francusko odličje Vitez umjetnosti i znanosti, 1993.) Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Makedoniji (Zlatni vijenac Struških večeri poezije, 2007.) itd.
Nakon dva srčana udara (1984. i 1999), brojnih komplikacija sa zdravljem, dugogodišnjeg života u izgnanstvu i nekoliko operacija na srcu, derviš je umro 9. kolovoza 2008. u bolnici u Houstonu, u Texasu. Mahmud Derviš nedvojbeno je najveći pjesnik kojeg je Palestina ikada imala, i jedan je od najvećih pjesnika goleme arapske tradicije uopće, koja je svoju duhovnost najuspješnije izrazila upravo u poeziji.
Otuda dolazim
Otuda dolazim i imam uspomene.
Kao i sve druge smrtnike, rodila me majka.
Imam i kuću s nekoliko prozora,
Imam i braću i prijatelje,
I zatvorsku samicu, i na njoj hladni otvor.
Moj je i val kojeg kradu galebovi,
Imam i mišljenje svoje,
I jednu vlat trave više.
Moj je i mjesec na kraju svake riječi,
I jata ptica,
I besmrtna stabla maslina.
Hodao sam ovom zemljom prije no što su sablje
Od nje žive napravile stol za gozbu.
Otuda dolazim.
Kad nebo zaplače za svojom majkom
Vraćam ga majci.
I ja plačem kako bi me prepoznao
Oblak što vraća se ondje.
Naučio sam sve riječi vrijedne krvavog suda
Kako bih mogao pogaziti pravila.
Naučio sam sve riječi i sve ih pogazio
Kako bih stvorio jednu jedinu riječ: Domovina…
Tko sam ja bez izgnanstva?
Stranac na obali poput rijeke je… voda me
vezuje za ime tvoje. Iz ove daljine ništa me ne može vratiti
spokoju palmine krošnje: ni mir a ni rat.
Ništa me ne potiče da shvatim duh evanđelja. Ništa
…baš ništa ne svjetluca s obale oseke i obale plime
između Eufrata i Nila. Ništa me
ne može natjerati da napustim faraonovu lađu. Ništa me
ne privlači niti ispunja zanosom,
ni čežnja a ni obećanje.
Što mi je onda činiti?
Tko sam ja bez izgnanstva, i
bez duge noći koja u vodu gleda?
Voda
me vezuje
za ime tvoje…
Ništa mi ne može oduzeti leptire mojih snova i
vratiti me u moju stvarnost: ni prašina a ni vatra. Što ću onda
i kako ću, bez ruža iz Samarkanda? Što ja to
tražim u kazalištu u kojem pjevače osvjetljava
mramor što sjaji poput mjesečine? Postali smo laki
poput kuća na dalekim vjetrovima. Postali smo dva prijatelja
dva čudnovata stvorenja u oblacima… i sada smo se oslobodili
gravitacije zemljinog identiteta. Što nam je onda činiti…
i tko smo mi bez izgnanstva, i
bez duge noći koja u vodu gleda?
Voda
me vezuje
za ime tvoje…
Sve što je ostalo od mene jesi ti i sve što je ostalo od tebe
jesam ja… jedan stranac koji masira stopala strancu: O
moj stranče! Što nam je činiti s ono malo spokoja
koji nam je još ostao… i sa snovima koji nas od mitova razdvajaju?
Ništa nas ne privlači: ni cesta a ni kuća.
Je li ovo putovanje bilo isto još od samog početka,
ili su naši snovi pronašli kobilu
među mongolskim konjima na brdu, pa su nas razmijenili za nju?
Što nam je onda činiti?
I tko smo
mi
bez
izgnanstva?
Koliko je daleko daljina
,,Koliko je daleko daljina?“
Koliko u svemiru puteva ima?
Napredujemo
I napredujemo prema Smislu
I nikad da dospijemo…
Samo je opsjena
Putokaz zbunjenima
K vodi dalekoj
Što zabluda je… koliko i zvijezda vodilja.
Napredujemo i mudrost naša
U pustinji zrije,
A prešućujemo da tako se
Pustopoljina ova ispunja.
Ipak, mudrosti našoj treba pjesma
Ritma lakog,
Kako nada ne bi posustala.
,,Koliko je daleko daljina?
Koliko u svemiru puteva ima?
Drugih sjeti se
Kad doručak spravljaš, drugih sjeti se
(Ne zaboravi nahraniti goluba)
Kad svoje bitke biješ, drugih sjeti se
(Ne zaboravi one što čeznu za spokojem)
Kad plaćaš račun za vodu, drugih sjeti se
(Onih što žeđ gase kišom iz bijelih oblaka)
Kad vraćaš se domu svome, drugih sjeti se
(Ne zaboravi narod što živi ispod šatora)
Kad prije sna zvijezde brojiš, drugih sjeti se
(Koliko dušâ nema gdje spavati)
Kad o duši svojoj pripovjedaš u metaforama, drugih sjeti se
(Onih koji nemaju pravo govoriti)
Kad misliš o onima što daleko su, sebe sjeti se
(I kaži: da mi je da sam u ovoj tmini iskra)
Iz poeme ,,Mural“
Ovo je ime tvoje
kazala je jedna žena
i nestala vijugavim hodnikom
Mogao sam vidjeti nebo nadohvat ruke.
Krilo bijele golubice nosilo me prema
drugome djetinjstvu. Nisam sanjao
da sanjam. Sve je bilo stvarno. Bio sam svjestan
da sam se bacio ustranu
prije no što sam poletio. Postat ću ono što želim
u posljednjem krugu. Sve je bilo bijelo:
more što je visilo nad krovom od
bijelih oblaka bijaše ništavilo
na bijelom nebu bezuvjetnosti. Postojao sam
a i nisam. Bijah osamljen u zabitima
vječite bjeline. Došao sam prije svog vremena
pa se nijedan anđeo nije pojavio i pitao me:
“Čime si se bavio, tamo dolje, za života?”
Nisam čuo pjev dobročinitelja
ili jauke grešnika, bijah sam, okružen bjelinom,
sasvim sam…
Ništa me ne boli pred vratima uskrsnuća.
Ni prolaznost vremena ni osjećaji.
Ne osjećam lakoću stvari a ni težinu
opsesija. Nema nikoga koga bih mogao pitati:
Gdje sam to sada? Gdje je grad
mrtvih, i gdje sam to ja? Nema ničega
u beskraju, u bezvremenosti,
ili u nepostojanju
Kao da sam već umro…
pa mi je ova priča poznata, i znam
da sam na putu prema onome što ne znam.
Možda sam još živ, negdje drugdje, gdje
još uvijek znam što želim…
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću misao koju ni sablja
a ni knjiga ne mogu otjerati u pustu zemlju…
misao jednaka kiši koja pada po planini
koju je razdvojila jedna jedina vlat trave
gdje moć ne znači pobjedu
a pravda nije prognana
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću ptica, i svoj život spasiti
od ništavila. Kad moja krila izgore
približit ću se isitini, i iz vlastitog pepela
ponovno oživjeti. Ja sam dijalog sanjarâ. Napustio
sam svoje tijelo i jastvo da bih dovršio
svoje prvo putovanje do značenja, ali značenje
me je uništilo i nestalo. Ja sam ta odsutnost.
Nebeski prognanik
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću pjesnik,
voda će se pokoriti mojoj mašti, a moj jezik
postat će metafora metafore. Stoga, neću ništa reći
niti označiti mjesto. Mjesto je moj grijeh i moja izlika.
Ja potječem odande. A ovdje to mjesto
iz mojih koraka prelazi u moju maštu…
Ja sam onaj koji je bio i koji će biti,
beskrajni svemir tvori me
i uništava
Jednog dana postat ću što želim
Jednog dana postat ću vinograd,
neka me ljeto tiješti
i neka se prolaznici pod
slatkim svjetiljkama ovog mjesta napiju mojeg vina.
Ja sam glasnik i glasina.
Ja sam pošiljatelj i primatelj
Jednog dana postat ću što želim
Ovo je ime tvoje
kazala je bolničarka
i nestala u bjelini vijugavog hodnika:
Ovo je tvoje ime, dobro ga upamti!
Ne respravljaj se s njim oko slovâ
i zanemari plemenske barjake,
budi prijatelj svome vodoravnom imenu,
i iskušaj ga na živima i mrtvima,
i nastoj ga točno izgovoriti u društvu stranaca,
ureži ga u stijenu u špilji
i kaži: Ime moje, zajedno sa mnom i ti ćeš rasti,
i nosit ćeš me kao što ja tebe nosim,
jer stranac je brat strancu.
Osvojit ćemo ženski svijet samoglasnikom posvećenom flautama.
Ime moje, gdje smo to sada?
Odgovori mi. Što je sada, što je sutra?
Koje je vrijeme ili mjesto,
staro ili novo?
Jednog dana postat ćemo ono što želimo
Zastani, ovdje i sada
Zastani, ovdje i sada, i sa svojih pleća spusti svoj grob
i svom životu pruži još jednu priliku da popravi životnu priču.
Nije svaka ljubav umrla
ni svaka zemlja nije vječna tuđina,
jer možda će se ukazati šansa, pa ćeš zaboraviti
gorčinu starog meda i zavoljeti
a da toga nisi svjestan djevojku koja te ne voli
ili možda voli, i koja ni sama ne zna zašto te
voli ili ne voli /
Ili ćeš, dok se oslanjaš o stubište, shvatiti
da bio si netko drugi u dvojnosti stvari /
Zato svoje “ja” zamijeni svojim dvojstvom
i prijeđi s riječi na djela
i visko podigni svoj most,
jer bezmjernost je varka,
komarci s ograde dosadni su ti,
jer svaki komarac na život te podsjeća!
Zato sada kušaj život
ne bi li te život naučio živjeti,
oslobodi se uspomene na ženu
i zastani,
baš ovdje
i sada
i sa svojih pleća spusti… svoj grob!
Nisu se pitali: što slijedi poslije smrti
Nisu se pitali: Što slijedi poslije smrti?
Bolje su poznavali zemljopisnu kartu raja
od atlasa svijeta jer zaokupljalo ih je drugo pitanje:
Što nam je činiti prije smrti? Mi živimo
jako blizu života a kao da ga i ne živimo.
Kao da su naši životi zemljišne parcele
oko kojih se spore bogovi za kupoprodaju nekretnina
a mi smo zaboravljeni susjedi prašine.
Naši životi teret su povjesničaru mraka koji govori:
“Kad god ih zatajim, pojave se preda mnom niotkuda…”
Naši životi teret su slikaru koji govori: “Ja ih slikam,
tada postanem jedan od njih, i magla me obavije.”
Naši životi teret su generalu koji se pita:
“Zar sablasti mogu krvariti?” Naši životi
dani su nam da bismo živjeli kako želimo.
Želimo živjeti barem malo a ne tako ništavno… kako
bismo poštivali uskrsnuće nakon što umremo. Nehotice,
citirali su riječi filozofa: “Nama smrt
ne znači ništa. Dok nas ima, nje nema.
Nama smrt ne znači ništa. Kad je ima, nas nema.”
Nakon toga su drugačije miješali svoje snove
i spavali stojeći!
Čempres se slomio
Čempres nije stablo, nego njegova žalopojka,
on nema sjenu,
jer sam je sjena stabla
– Besam Hidžar
Čempres se slomio poput minareta, i zaspao na
cesti ponad svoje slomljene sjene, tamnozelen,
kakav je oduvijek bio. Nitko nije povrijeđen. Vozila su
užurbano prelazila preko njegovih grana. Prašina padala
po vjetrobranima… / Čempres se slomio, ali
golubica nije promijenila svoje gnijezdo
na krovu obližnje kuće. Dvije ptice selice
kružile su nad mjestom događaja i izmijenjale nekoliko cvrkuta.
Jedna žena kazala je susjedi: Jesi li vidjela oluju?
Susjeda joj je odgovorila: Ma kakvi, ništa, a ni buldožer… Ali
čempres se slomio. Prolaznici što su prolazili
pokraj slomljenog stabla rekoše:
Možda mu je dosadilo što ga toliko dugo zanemaruju, ili se
povio i srušio od strarosti, ionako je bio visok poput žirafe,
ljudima nije značio više od obične metle,
svojim hladom nije mogao natkriliti zaljubljeni par.
Dječak je kazao: Znao sam ga savršeno nacrtati,
jer njegov oblik je jednostavan. Djevojčica je rekla:
Nebo je danas nepotpuno, jer čempres se slomio.
Mladić je dodao: Ne, nebo je danas potpuno
jer čempres se slomio. Na sve to,
u sebi rekoh: Nema ovdje ni pameti a ni ludosti,
čempres se slomio, i to je sve što se
može reći: čempres se slomio
Ništa mi se ne sviđa
Ništa mi se ne sviđa
govori putnik u autobusu – Ni program s radija
ni jutarnje novine, ni utvrde na brdima.
Želim zaplakati /
Vozač mu govori: pričekaj da stignemo do stajališta,
a tada plači koliko te volja /
Jedna žena govori: Ni meni se
ništa ne sviđa. Odvela sam sina do groba svoga,
tu mu se svidjelo, i tu je zaspao a sa mnom se ni pozdravio nije /
Student govori: Ni meni se
ništa ne sviđa. Studirao sam arheologiju
ali u kamenu nisam pronašao identitet.
Jesam li ja, onda,
uistinu ja? /
Vojnik govori: Ni meni se, također,
ništa ne sviđa. Stalno progonim duha
koji mene progoni /
Nervozni vozač govori: Približavamo se posljednjoj postaji,
pripremite se za izlazak… /
Na to svi povikaše: Vozi još dalje,
ne zaustavljaj!
A ja, ja sam kazao: Pusti me da iziđem ovdje, ni meni se
baš kao ni njima, ništa ne sviđa, ali umorio sam se
od putovanja.
On je spokojan, baš kao i ja
On je spokojan, baš kao i ja,
on pije čaj s limunom,
a ja kavu,
to je jedina razlika između nas.
Poput mene, i on je odjeven u široku košulju na pruge,
a ja, baš kao i on, čitam večernje izdanje novina.
Ne vidi kad u njega gledam kriomice,
niti ja njega vidim kad krišom gleda u mene,
on je spokojan, baš kao i ja.
Razgovara o nečemu s konobarom,
isto činim i ja…
Kad crna mačka prođe između nas,
pogladim je po njenom poput noći crnom krznu,
isto učini i on i pogladi je po njenom poput noći crnom krznu…
Ne govorim mu: Danas je nebo vedro
i plavetno.
Ni on meni ne govori: Danas je nebo vedro.
On je promatrač i promatrani
i ja sam promatrač i promatrani.
Kad pomaknem lijevu nogu,
on pomakne desnu.
Kad pjevušim određenu melodiju,
on pjevuši neku sličnu.
Razmišljam: nije li on zrcalo u kojem vidim samog sebe?
Potom se zagledam u njegove oči,
ali ne vidim ga…
Naglo izlazim iz kavane.
Razmišljam: možda je on kakav ubojica, možda je
slučajni prolaznik koji misli da sam ja ubojica
On je zabrinut, baš kao i ja!
Čekanje
I tako, dok čekam, sve više me obuzima razmišljanje
o brojnim mogućnostima njenog nedolaska: možda je u vlaku
zaboravila svoju torbicu, i sada nema ni moju adresu
a ni mobilni da mi se javi pa je izgubila têk i
govori si: Baš njega briga što ću pokisnuti /
Možda je iznenada izbilo nešto hitno ili je
skoknula na sunčani jug nabaciti boju, vjerojatno me je
jutros nazvala baš kad sam otišao
kupiti nekoliko gardenija
i dvije boce vina za večeras /
Ili se možda porječkala s bivšim suprugom
oko zajedničkih uspomena i na kraju se zarekla da ne želi upoznati
još jednog muškarca koji bi je mogao povrijediti zajedničkim uspomenama /
Ili je možda doživjela nesreću vozeći se u taksiju dok me je
dolazila posjetiti, pa se tako u njenoj galaksiji ugasilo nekoliko zvijezda.
Ili se i dalje liječi snom i sedativima /
Ili se možda pogledala u zrcalo
i uzrujala se jer je vidjela kako joj se dojke njišu
ispod svilene bluze pa je uzdahnula i zapitala se:
Zaslužuje li itko drugi ovu ženstvenost osim mene/
Ili je možda slučajno naletjela na neku staru ljubav
koju nikad nije preboljela, pa je s njim otišla na večeru /
Ili je možda umrla,
jer smrt voli iznenađenja, baš kao i ja,
jer smrt, baš kao i ja, ne voli čekati
Iz poeme ,,Pod opsadom“
Ovdje na padinama brežuljaka, gledajući u suton
i u vrata vremena,
pokraj vrtova izranavljenih sjena,
činimo sve ono što čine zarobljenici
i nezaposleni:
hranimo se nadom
♥
Krajolik u času kad sviće,
sve smo nerazumniji
jer zurimo u sat pobjede:
nema noći u našoj granatama osvijetljenoj noći
naši neprijatelji nikad se ne odmaraju,
naši neprijatelji pale vatre umjesto nas
u mraku naših skloništa
♥
Ovdje, nakon Jobovih pjesama, nikoga više ne čekamo…
♥
Ovdje nema “ja”
ovdje se “Adam” sjeća svoga praha zemaljskoga
♥
Ova opsada trajat će sve dok naše neprijatelje
ne naučimo primjerima naše prijeislamske poezije
♥
U suton nebo je olovnosivo
a noću narančastocrveno. Što se tiče naših srca
ona su neopredijeljena poput željeznog cvijeća na ogradi
♥
Pod opsadom, život se pretvara u vrijeme
između sjećanja na njegov početak
i zaborava na njegov kraj…
♥
Život.
Cijeli život,
sa svim svojim manama,
u goste prima susjedne zvijezde
bezvremene…
i oblake lutalice
koji dom svoj nemaju.
Život se ovdje
i sam pita:
Kad će mi se život vratiti!
♥
Na rubu smrti, čovjek govori:
nemam više što izgubiti,
slobodan sam i jako blizu krajnjoj slobodi
jer moje sutra u mojim je rukama…
uskoro ću ući u svoj život
i rodit ću se slobodan i bez roditelja,
a za svoje ime izabrat ću slova azurna…
♥
Ovdje, gdje dim se diže i širi, na ulazu u kuću
nema vremena za vrijeme,
činimo isto što i oni koji Bogu na ispovijed odlaze:
zaboravljamo bol
♥
Ono što boli:
kućanica koja ujutro ne može razapeti konop za vješanje rublja
i što je zadovoljna čistoćom ove zastave
♥
Vojnici mjere udaljenost
između postojanja i nepostojanja
tenkovskim dalekozorom…
♥
Mi mjerimo udaljenost između naših tijela
i minobacača… našim instinktom
♥
Vi, koji stojite na ulazu u kuću, uđite
i popijte s nama arapsku kavu
(možda ćete osjetiti da ste ljudska bića poput nas)
vi, koji stojite na ulazima u naše domove,
nestanite iz naših jutara,
želimo se uvjeriti da smo ljudska bića
poput vas!
♥
Kad god mi se jučerašnjica ponavlja, govorim joj:
Nismo imali zakazan sastanak za danas, idi
i vrati se sutra!
♥
Razmišljam, ne nalazeći olakšanje:
Što li bi netko nalik na mene mislio,
popevši se na vrh brda, prije tri tisuće godina,
o ovom prolaznom trenutku?
Tada me bolna slutnja obuzme
i uspomena ponovno oživi
♥
Čempresi u daljini iza vojnika, minareti su
koji čuvaju nebo da se ne sruši. Iza željezne ograde
vojnici mokre – pod budnim pogledom tenka –
a jesenji dan završava svoju zlatnožutu šetnju
u ulici prostranoj poput crkve
nakon nedjeljne mise…
♥
(Ubojici:) Da si se ikad zamislio nad licem
svoje žrtve, sjetio bi se svoje majke u plinskoj komori,
izbavio bi se sudbine da puškom dijeliš mudrost
i promijenio bi mišljenje: jer ovako ne možeš spasiti svoj identitet!
♥
(Drugom ubojici:) Da si dopustio da fetus živi
još trideset dana, mogućnosti bi se promijenile:
okupacija bi mogla završiti a to dojenče
ne bi se sjećalo vremena opsade,
odraslo bi u zdravog dječaka i kasnije u mladića
koji bi s jednom od tvojih kćeri na istom fakultetu studirao
drevnu povijest Azije
i njih dvoje mogli bi se strasno zaljubiti
i dobiti djevojčicu (a ona bi rodom bila Židovka)
i što si na kraju postigao?
Sada je tvoja kćer postala udovica
a tvoja unuka siroče?
Što si to učinio svojoj izbjegličkoj obitelji
i kako si jednim hicem uspio pogoditi tri golubice?
♥
Opsada je iščekivanje,
iščekivanje na ljestvama koje se ljuljaju usred oluje
♥
Naši gubici: od dvije do osam žrtava
svakog dana,
desetak ranjenih,
dvadesetak srušenih domova
i pedesetak uništenih stabala maslina,
k tomu dodajmo još i strukturalne mane
koje će osiromašiti pjesmu i dramu i nedovršenu sliku
♥
Žena je kazala oblaku: pokrij mojeg dragana
jer moja odjeća njegovom je krvlju natopljena!
♥
Ako već nisi kiša, ljubavi moja
budi stablo
prožeto plodnošću… stablo budi
ako već nisi stablo, ljubavi moja
budi kamen
prožet blagošću… kamen budi
ako već nisi kamen, ljubavi moja
budi mjesec
u snovima tvoje dragane… mjesec budi
(ovako je majka ridajući govorila sinu
na pogrebu njegovom)
♥
Ova opsada trajat će sve dok
opsjedatelj, baš kao i opsjednuti
ne osjete da je dosada
ljudska osobina
♥
Stojimo ovdje. Sjedimo ovdje. Ostajemo ovdje. Vječno ovdje.
I imamo samo jedan cilj:
postojati.
Tada ćemo se posvađati oko svega:
oko izgleda zastave i državnih simbola
(dobro biste učinili, sunarodnjaci,
ako biste za simbol na zastavi izabrali običnog magarca)
svađat ćemo se i oko nove himne
(dobro biste učinili ako biste izabrali pjesmu o ljubavi goluba i golubice)
svađat ćemo se i oko ženskih prava i dužnosti
(dobro biste učinili ako biste izabrali ženu za ministricu državne sigurnosti)
svađat ćemo se oko dobiti i koristi, oko privatnog i državnog,
svađat ćemo se oko svega. A imamo samo jedan cilj:
postojati…
Tako čovjek nalazi izliku da izabere druge ciljeve
♥
Djelić beskrajnog plavetnila
dovoljan je
da teret ovog vremena učini lakšim,
i očisti kaljužu ovoga prostora
♥
Na ruševinama mojeg doma lista sjena zelena,
i vuk drijema na vuni moje ovce
i sanja baš kao i ja,
baš kao i anđeo,
da život je ovdje
a ne drugdje…
♥
Pod opsadom, vrijeme postaje mjesto
okamenjeno u svojoj vječnosti
Pod opsadom, mjesto postaje vrijeme
koje je zakasnilo na sastanak
♥
Ova opsada će potrajati
kako bi nas uvjerili
da trebamo izabrati bezazleno ropstvo,
ali sasvim slobodno i bez ikakve prisile
♥
(Čitatelju:) Ne vjeruj pjesmi,
ovoj kćeri nepostojanja,
ona nije nagađanje
a ni umovanje,
ona je slutnja beznađa
♥
Šalice za kavu. I ptice. I zeleno drveće
s plavkastim sjenama. I sunce što trepereći prelazi
s jednog zida na drugi poput gazele…
i voda u oblacima beskrajnih oblika
u onome što nam je ostalo od neba,
i mnogi drugi detalji zapostavljenih uspomena
govore nam da je ovo jutro divno i dojmljivo,
i da smo mi tek gosti vječnosti