Dramsko lice:

MARIJA, oko 50 godina, četvrtasto, izrazito blijedo, ispaćeno lice, žalosne oči, bujna kosa prikopčana nisko na vratu. Odjevena u jeftini bolnički ogrtač i iznošene papuče. Ispod ogrtača samo donje rublje.

 

Vrijeme i mjesto radnje:

Osječko svibanjsko prijepodne 1992. godine

 

 

 

Jednostavna bolesnička soba neugodno preplavljena dnevnom svjetlošću. Jedan krevet. Pokrivač odgrnut. Preko kreveta prebačena iznošena teksas suknja, jednostavna bluza i vesta. Uz krevet sportske cipele. U kutu vodovod, ogledalo i koš za otpatke. Prozor otvoren, ali zastrt. Vani svibanj. Povjetarac u zavjesi.

Na ormariću Biblija.

Uz prozor slikarski stalak i nazavršena slika. Sasvim svijetlim tonovima naslikana silueta djevojke u ljetnjoj haljini široke suknje, malo zaljuljane vjetrom. Tonovi i linije stapaju se s ozborom, rijeka i nebo u pozadini. Najtamnija na slici kosa. Lice nejasno. Sivi i blijedi tonovi.

Marija ulazi u sobu. Hoda polako, kruto, odsutna duha. U rukama nosi ispisani dokument. Polako, kao da osluškuje, prilazi krevetu. Čuje se metalni glas kao s magnetofona, služben, neujednačen.

„Iznenadili biste se kako je malena lijepa beba, mala, crna, minijaturna beba. Trebali biste je vidjeti. Slična je vašoj kćeri, zapravo je i vama slična. (Marija oklijeva.) Mislili smo da je možda, ipak, najlogičnije, da je vi uzmete, naravno ako možete. Jer, i vi ste sad’ prognanica. (Stanka.) Ali, osim vas ona nikog nema, i ako je vi ne možete uzeti, usvojenje je jedini izlaz… Da je barem živ njezin otac, ali i vaš nesuđeni zet je isto stradao… I njegova obitelj, kako smo čuli… (Marija sjeda na krevet držeći kruto, nesvjesno papire u krilu, ’sluša’…) Usvojenje je za malenu vjerojatno najbolje rješenje. Trebate samo potpisati pristanak na usvojenje. Po zakonu ste vi staratelj. Ona sada nikog nema osim vas.“ (Stanka.)

Čuje se listanje papira.

„Ona zapravo nema ni imena. Vodimo je pod imenom njezine majke, vaše pokojne kćeri. Do usvojenja. Ako ste suglasni, vi trebate samo potpisati pristanak na usvojenje.“

Marija nesvjesno ispušta papir, koji pada na tlo. Gleda ga, zatim polako ustaje, saginje se, diže papir i odlaže ga na ormarić. Prilazi prozoru i razgrće zavjesu, zamišljena.

 (Blago.) Baš isti, bili su isti ovakvi dani. Svibanj. (Prisjeća se.) Ne, ne, ipak ne. Bio je lipanj. U lipnju dozrijevaju višnje u planini, tamne višnje, a Dunav je lijen i mlak od ljeta i sunca.

(Odmiče zavjesu, gleda kroz prozor.) Isto takvo ljeto bilo je ono davno ljeto, kada sam s majkom čekala vlak na seoskoj stanici. (Priča polako, zaneseno.) Uz kolodvorsku zgradu kestenovi, krošnje do krova visoke. Rano jutro. Izmaglica. Jedna je djevojka stajala uz prugu, tako, čekajući. (Ostavlja zavjesu. Okreće se prema slici.) U ispranoj, izbledjeloj, cicanoj haljini; možda smo čak bile istih godina, šesnaest ili sedamnaest, možda ni toliko, ne sjećam se više točno. Djevojka je stajala uz prugu i čekala jutarnji vlak na polupraznom kolodvoru. I majka i ja smo čekale. Sve je bilo u izmaglici, nejasne su se boje stapale oko nas, i djevojčina haljina, i kestenova stabla, trava i strnjak, drvored u daljini. Dvije velike košare kraj nje, pokrivene. Odmakla je ispranu tkaninu s jedne i uzela šaku zrelih višanja, skoro crnih. I sve je oko nje bilo kao izmaglica. A ona… (Zaneseno.) Ona je bila slika s tim tamnim, skoro crnim višnjama u ruci, sama sebi dovoljna u tom sunčanom jutru. ’Jednom moram naslikati tu sliku’, mislila sam, ’to slavonsko ljeto i te višnje kao tamna krv, zrele, prezrele. I trave moram naslikati’, mislila sam, ’i uspavane, prašne krošnje. Miris ljeta.’ (Osmjehne se blijedo, tek trag smješka. Konotacija.) Naslikati mirise.

Prilazi stalku, uzima nesvjesno kist, gleda sliku pozorno, povlači nekoliko poteza.

(Nastavak scene pred slikarskim platnom. Ton izražajan, jednostavan, lak.) Slikajte, to je najbolje rješenje. I budite sretni da se možete izraziti slikom. (Povlači potez kistom.) Kaže moja psihologinja. Vi ste sretni jer imate svoj izraz, vi ne morate tražiti riječi, vi se prepoznajete u slici, pronalazite sebe… Slikajte ono što najviše želite, što ste uvijek željeli naslikati. Svatko od nas nosi u sebi svoju životnu sliku. Trebate je samo poznati. Izgovoriti. Sve nam se čini manje strašnim kad je izgovoreno, kad se do kraja suočimo sa svojim osjećajima i mislima.

(Miješa boje, povremeno povuče potez.) I moja psihologinja je prognanica. (Slika sa sve većom koncentracijom, govori usput, sa stankama.) Iz Baranje. Ima dvoje djece, muža bez posla, ima klimakterične tegobe, financijske probleme, i moja se psihologinja smije. Ona uđe, sjedne na krevet, smije se i kaže: ja sam vaš psiholog, zapravo, psihologinja. Zovem se Ksenija. Gleda ovu sliku i kaže mirno: ne treba život dramatizirati. Život je dovoljno dramatičan. Život je oblik hrabrosti s kojom se sami nosimo. Ja vama ne trebam. Vama ne treba psiholog. Vi ste prešli prag poniženja i boli, preživjeli, vi imate dovoljno snage u sebi. Razgovarajte sa sobom, sa slikom. (Miješa boju.) Onda nas dvije stojimo pred slikom. (Nesvjesno imitira položaj.) Gledamo, obje gledamo, a ne vidimo sliku. I kao da zna nešto, a prešućuje ona mirno, sasvim mirno, kao da je bol zajednička, kaže: moramo se suočiti s istinom u sebi, moramo izgovoriti istinu, razgolićenu.

Odlaže kist.

(Sjećanje i ispovijed.) Uz moju kuću, staru, slavonsku, koju je djed davno sagradio ’u ključ’, do ulice, bilo je široko travnato dvorište s ružama i grm malina uz trijem. Zatim drugo dvorište, (Osmjehuje se.) kako je to običaj u Slavoniji, pa vrt. Mato je uvijek dolazio kroz vrt, kroz kupinjak na međi. Još kao dijete igrao se s mojom kćeri. Rasli su zajedno. On i Lucija. Sada, kad’ je sve prošlo, mislim da su se oduvijek voljeli. Jednostavno, pripadali su jedno drugom. Kao nebo i Dunav. Ali ja kao da to nisam ni primjetila. Vjerojatno ni oni. (Nelagoda. Napor.) Sve do onog dana kada smo nas dvije bile na trijemu, i kad se Mato vratio iz vojske, neposredno pred ovaj strašni rat. (Govori uz napor.) Vratio se iz Jugoslavenske narodne armije. Upravo su prispjele prve maline. Došao je kroz kupinjak, kroz trnje, vrt i dvorište dječačkim korakom, bos. Rekao je: dobar dan, i kao uvijek, povukao Luciju za kosu. Digla je glavu: Mato! – naglo ga zagrlila i isti tren su oboje shvatili. Lucija se zastidjela.

Donijet ću vam limunadu djeco, rekla sam i ušla u kuhinju. Cjedila sam limun okrenuta leđima prema dvorištu. Nešto su govorili, glasovi su se miješali sa smijehom, bili su razdragani kao djeca, stidljivi, ali više nisu bili djeca. Zbunila sam se. (Raznježeno.) Moja mala kći. Moja mala kći govori i prima velike riječi! Nisam željela biti nehotičan svjedok. Uključila sam radio; ponavljali su vijesti o barikadama kod Knina. (Uzrujanost raste.) Nakon sunčanog sjaja na trijemu, u polumraku kuće je bilo hladno. (Nastoji se smiriti.) Dok sam stajala nasred kuhinje, bokal mi se u rukama zamaglio, orosio. Znala sam, oni stoje vani, uz trijem, u suncu, bosonogi, jedno uz drugo, sami sebi dovoljni. Mogla sam zatvoriti oči i vidjeti sliku. Crvene geranije u loncu i ruže uz trijem, izblijedjele od sunčanog sjaja. I njih dvoje, još djeca, kako nešto govore jedno drugom, stidljivo, zbunjeni i mladi, kao grlice sive. Bili su sadržaj slike. Moram se prihvatiti kista, mislila sam.

Ježi se. Hoda. Uzima kist, odlaže ga.

(Nastavlja priču. Napetost raste.) Zgusnuli su vrijeme tih dana. Odlazili su u planinu, na drugu obalu Dunava, na pješčani sprud, vraćali se umorni, od sunca preplanuli. Čekajući da se vrate, opet sam pekla kruh u starinskoj zidanoj krušnoj peći kraj čardaka. Mato je na stari bagrem objesio ljuljačku. Navečer smo sjedili zajedno na trijemu i odgonetali zvijezde. Meni se na trenutke činilo da vrijeme stoji. Ali samo zakratko. Jedne su se noći čuli rafali. (Zgrozi se.)

(Prilazi prozoru, stari položaj, ruku prekriženih na prsima.) Idućeg dana se sve odigralo vrlo brzo. (Ježi se.) Jugoslavenska armija je ušla u selo. Petnaestak policajaca se zajedno s obiteljima povuklo u zgradu policijske postaje. Tenkovi su iz blizine tukli po zgradi iako su u njoj, uz policajce, bile i žene i djeca. Male bebe. Neke su kuće gorjele, čule su se detonacije na sve strane. Rafali. Grube komande. Psovke. (Sve teže govori.) Lucija je bila kod Mate, dotrčala je u suton, preko vrta. Nisam je čula da zove, sve dok nije stigla na trijem. Gušila se u suzama, (grčevito) govorila je nesuvislo, bila je izgrebana i krvave haljine, krvava po rukama i nogama. Negdje usput mi je prošlo kroz glavu da se razderala o bodlje i da moram posjeći kupinjak. Pokušala sam je umiriti, a onda sam shvatila da je po srijedi Mato, da se nešto strašno događa. Nije htjela čekati, nije htjela ostati sama kod kuće. Plakala je neutješno, ranjeno, vukla me je s obje ruke. Prošle smo kroz dvorište i vrt, kroz kupinjak, čuli su se rafali i vika, pijana, razularena pjesma. (Stanka, gorčina, bol.) Matu smo našli u dvorištu. Ležao je licem u travi, zgrčenih šaka. Uz njega pas. Kuća je bila demolirana, otac i majka odvedeni, a na zidu je krvlju napisano ’U’. Matinom krvlju.

Odsutnog duha. Uzima Bibliju. Nesvjesno lista. Ukočene kretnje. Govori polako, zagledana u daljinu.

Sahranili smo ga mi preostali, predvečer, kradom. Lucija je u međuvremenu isplakala sve suze, oprala sve ogrebotine i obukla crninu. Mnogi su odvedeni iz naše ulice, iz cijelog ’Šokačkog sokaka’. I svećenik je odveden. Ja sam uzela Bibliju u ruke. (Lista.) Čitala sam nasumice, ali riječi nisu bile birane, ili ih nisam znala izreći. Gledala sam Luciju kako stoji uz plitku raku, odjednom sitna, izgubljena i nijema. Oko nas je rastao strah, ali njoj je, čini se, bilo svejedno. A ja sam bila gluha i slijepa i nisam vidjela zašto. (Plače tiho cvileći. Odlaže Bibliju, briše suze nadlanicom. Svjetlo se gasi.)

Vraća se hladno svijetlo bez sjaja. Marija opet stoji uz prozor, ruku prekriženih na prsima. S naporom mijenja temu.

Moja psihologinja sjedi na krevetu i priča: nas su iz Baranje prognali odmah u početku. Bila sam tih dana u Zagrebu sa sinom. Doktori su posumnjali da moj sin ima hemofiliju pa smo žurno otišli na pretrage. Nije ona klasična hemofilija, ali nedostaju mu neki elementi u krvi. Vratili smo se kući, a onda se sve odigralo vrlo brzo. Ništa nismo ponijeli. Jedva dokumente. A ja sam godinama sakupljala podatke o pacijentima, imala sam sve sređeno, snimljeno, pravu bazu podataka. Željela sam izdati knjigu, možda priručnik za psihoterapeute… (Zastaje.)

Moja psihologinja ima kratko šišanu čvrstu prosjedu kosu, dječačku frizuru i tamne, izražajne oči na okruglom licu. Odjevena je sportski, vjerojatno ni ne zna što ima na sebi. Kad govori širi ruke i ti njezini veliki dlanovi, ili to što je viša od mene i jača ili njezin osmijeh, ili duh, nešto jest, što je čini prisutnom, bliskom. Prvih dana smo obje šutjele, jer sam ja šutjela, a ona je jednostavno poštovala moju šutnju. Sada se i ja ponekad osmjehnem, jer se ona osmjehuje dok govori. (Prisjeća se.) Ona kao da ispuni ovu sobu svjetlom: ja vam ne ću donijeti mir, jer nitko nikome ne može donijeti mir, kaže jednostavno, vi ga u sebi nosite, samo ga morate naći. Morate opet naći sebe. Slikajte.

Prilazi slici.

Negdje, još dok sam bila u gimnaziji, gledala sam film o van Goghu. (Ushićeno.) Vrane iznad žitnog polja! (Slika smireno, priča faktografski.) Slikala sam jedno proljeće i jedno ljeto. Uljem. Jasnim, gustim, teškim tonovima. Slojeve boje. Nisam znala ništa o slikarstvu, čak ni o bojama. (Sliježe ramenima. Osmijeh. Slika.) ’Prejake su za ovo podneblje’, mislila sam poslije. ’Previše boje’, činilo mi se. Onda je došao Monet. Trave. Opet nije išlo. Ulje me je umorilo. Akvareli su bili razliveni. Slike nisu imale dušu, nisu imale poantu, sadržaj. Činilo mi se da slikam samo pozadinu. Kulise. (Smije se razdragano.) Onda je Lucija pošla u školu. Pa smo slikale zajedno, i Mato je dolazio… Tako preko vrta i dvorišta… cijelo ljeto… (Zastane. Sjeti se. Presječena. Odlaže kist. Oklijeva.)

Opet prilazi prozoru, odgrće zavjesu, oslanja se na krilo prozora. Traži s naporom riječi. Spoznaja i ispovijed.

Svakog smo ljeta išle Gospi od utočišta. Pošle bismo rano izjutra biciklom, prašnom cestom preko planine, ili pješice, puteljkom uz međe. Nikad autom ili nekim ’modernim’ prijevozom. Sustizali bismo svečano odjevene, radosne ljude. I vi na prošćenje? Svake godine iste riječi, svake godine na Veliku Gospu istim putem… Zatim bismo poslije mise hodale selom, uskim krivudavim ulicama usječenim u prapor… (Radosno se prisjeća.) Seljani su, kopajući bunare, često pronalazili keramiku, urne, nakit… Jedna ulica se zvala ’Zlatna ulica’. (Sanjarski.) Iza crkve, sasvim blizu, Dunav je podlokao obalu, a za korijenje velikih topola ribari su vezali čamce. U blizini je bilo ušće; kad je Drava visoka, tačno se vidjelo, kako se, kao skalina spušta u Dunav, utapa u velikoj vodi i gubi brzinu i boju. (Uživa u priči.) Uvijek bi nas netko pozvao da svratimo, da sjednemo pod orah u dvorištu, da popijemo kavu, prezalogajimo, kao hodočasnici… Sve je imao neki sjaj, sve je bilo svečanost… (Trgne se. Okreće leđa prozoru. Gorka istina.) Toga ratnog jutra na Veliku Gospu nismo smjele izaći iz kuće. Danima smo nastojale ostati nevidljive. U vrt sam izašla sasvim rano i lokalni zločinci još uglavnom spavaju, ili u sumrak. Čuli smo da je crkva Gospe od utočišta srušena. Da, i kada bismo smjeli, nemamo kamo ići. (Polako, kao gorka spoznaja, kao teško priznanje.) Tog jutra, na Veliku Gospu, Lucija je prvi put povraćala… Gledala me je kao pretučeni pas, zatim se umila i šuteći otišla u dvorište. Poslije sam vidjela kako sjedi na ljuljački, odsutna duhom, malena i sama. Nisam se usudila prići, ući u njezinu samoću. Nisam se usudila govoriti. Stajala sam tako u sjeni i gledala nemoćno… (Javljaju se prve nesvjesne suze, savladava se.)

Sjeda na krevet ruku nemoćno prekriženih u krilu, dlanovima prema gore.

Postale smo sjene, sjene koje hodaju po kući, po trijemu. Rano smo ulazile u kuću, zaključavale vrata i sjedile u mraku. Osluškivale glasove s ulice. Kad god sam se bojala vojske, siromaštva, čak i komšija, nekako mi, na čudan način, nije bila strana pomisao da će Lucija dobiti dijete. Jedan trenutak sam bila nekako zatečena, iznenađena. Činila mi se mladom, premladom i nekako, (traži riječ) nisam prije o tome razmišljala. Mato je bio tu, znala sam da su bliski, ali ne koliko bliski. Bili su zajedno samo nekoliko dana, i nekako… (Sliježe ramenima.) Sve je bilo prekratko, i prebrzo.

I u krivo vrijeme. Nekako nisam vjerovala da su… (Zastaje, suočava se s bolnim mislima.) A ipak. (Gorko. Samooptužba.) Tako sam se grčevito uhvatila tih nekoliko dana. Kao za slamku. (Zagnjuri lice u dlanove. Pogne glavu.)

Ustaje. Hoda. Hladno, odsutno. Ruku prekriženih na prsima. Zgrčeno. Gorko.

Mene je našla Lucija. Došla je preko vrta, hodajući besciljno i našla me. Kleknula je uz mene kao dijete, suze su je oblile: mama, mamice, je si li se jako udarila? Nemoj plakati, nemoj plakat’, molim te, majko! Još je nešto govorila, pokušala me dići. Bila je jako mršava, blijedog i tamnog lica. Crna ju je odjeća gušila. Nešto je govorila, brisala mi je lice, namještala kosu… (Postupno počinje slom.) A ja sam bila prljava, prljava od suza, od pljuvačke, od zemlje, od krvi… Od ljudske gadosti…

Vadi ukosnice, prolazi grčevito rukama kroz kosu, plače, hoda po sobi, naslanja se leđima i glavom na zid, plače.

Moja je mala kći znala, odmah je znala da je preko mene prešla rulja, da su me povrijedili, ponizili, zaprljali… (Sklizne leđima niz zid. Jeca.) Moja je mala kći govorila: samo si se udarila mama. Nezgodno si pala. A znala je. Sve je znala. Znala je i moju i svoju bol. (Guši se u suzama.) Samo ja nisam znala, samo ja sam sve vrijeme bila slijepa! Namjerno sam bila slijepa! (Slom.)

Svijetlo se gasi.

Nastavak scene.

Marija sjedi šćućurena uz zid, smiruje plač, polako ustaje, briše suze, zakapča kosu, poravnava ogrtač. Ide prema krevetu. Nesvjesno namješta pokrivač, gleda odjeću, prebacuje ju preko ruba kreveta, sjeda. Zamišljena. Prisjeća se. Mirno, faktografski.

Lucija mi je pomogla do kreveta. Oprala me i presvukla. Najprije sam imala vrućicu. Zatim su počele noćne more. Grube su me ruke trgale, smrdljivi dah mi se smijao u lice, netko mi je derao haljine, netko se rugao, netko mi je pljuvao u lice, držao me za ruke, vukao me za kosu, pritiskao o busenje zemlje, netko mi se kesio u lice. (Spoznaja. Groza.) Onda bi moje lice postajalo Lucijino. (Usporeno, hladno, grčevito.) I točno sam vidjela kako je neke zle ruke diraju i vuku za kosu i čula sam plač… A ja nisam mogla prići. (Okrutna samooptužba, naglašeno.) Ja joj nisam pružila utjehu. (Plač, savladava se, hoda.)

Kada sam se prvi put probudila iz noćne more, netko je bio u sobi. (Ježi se. Suze joj teku neutješno niz lice.) Netko je čučao u mraku kraj zida, neka sjena, a onda je Lucija ustala, prišla mi i rekla: ja sam majko. Ne boj se. Plakale smo zajedno u krevetu te noći i plakale svaka za sebe, bez riječi, neutješno. Pred jutro, rekla sam: žao mi je što se nisi udala za Matu. Makar na nekoliko dana. U sebi sam se tješila, mislila sam: ’Onda bi vaše dijete imalo ime’. (Plače.) Ona je sjedila u krevetu, mršava, još je imala sitno dječje lice, kroz rebrenice se ušuljala zora na njezina ramena. Nikada, nikada nisam vidjela toliko boli na nečijem licu. Naprezala se kao da traži riječi, kao da se bori s tajnama. Prešutjela je dijete i moje želje, prešutjela je svoju ranu i samo je rekla: mi smo svejedno zajedno i svejedno pripadamo jedno drugom. Sve ostalo nije važno. (Gorko uzdahne.) Ujutro smo ustale šuteći i pokušale živjeti dalje.

Prilazi zavjesi kao da se prikrada, savladava se, prisjeća.

Vraćamo se u kameno doba, kaže Lucija dok kuhamo pekmez od šljiva, sirotinjski, bez trunke šećera. Razgovaramo samo o nebitnim stvarima. Čeka nas zima i bijeda. Hrane je sve manje. Spremam kukuruz na tavan, u klipovima, obješen o grede. Kuhamo krumpir i ’četiri trave’ za večeru. U vinograd ne smijemo. Ni na ulicu. Danima nismo okusile mlijeko. (Hladne konstatacije.) Čekamo i nadamo da će se nešto dogoditi. Da će prestati ova noćna mora, ova ’Krajina’, da će netko, (sliježe ramenima) svijet ili… Netko reagirati…

Kad ima struje, slušamo kradom radio. Sve manje je nade i za nas i za Vukovar. Borim se s nevjericom; zar ću zbilja, unatoč godinama, dobiti dijete? Ne usudim se razmišljati o svemu. Podgrijavam nadu, da će se nešto dogoditi, da sam prestara za dijete… Da će se priroda pobrinuti nekako, na neki način.

Prekida temu, sliježe ramenima, polazi prema stalku.

Uzima ponovo kist i polako slika.

Moja psihologinja jednostavno uđe i kaže: Imam rak. Rak dojke. Čeka me amputacija, kemoterapija, možda i hormonska terapija. Doktor kaže, to će potrajati godinu dana, a ja mu velim: ’Neće, nemam toliko vremena. Ne mogu tako dugo ostaviti svoju djecu i svoje pacijente. Ja ću to brže obaviti’.

Gledam je, zatečena. Otkud ova žena crpi snagu? Vjerojatno ste se javili liječniku na vrijeme, kažem nevješto, jer vaše lice… zapetljavam se sve više, vi nemate boju bolesnika od raka. Njima probija sivilo kroz kožu, a vi ste rumeni. I previše rumena, kaže Ksenija s osmijehom, i nastavlja.

Ovo sada, ovaj rak, to je samo znak koji moj organizam odbacuje. Ozdravila sam od moje patnje i ovaj tumor ne mora više rasti i skupljati zlo u sebi, kaže moja psihologinja uvjerljivo, i sad’ ga mogu odbaciti. To je samo znak, da sam jednom, u jednom trenutku popustila, odustala, izgubila ravnotežu, snagu, da se moja duša umorila. Najprije bolest moga sina, onda ovaj strašni rat i progonstvo. Odjednom sam ostala sama, sama u tuđini, iznenada, nepripremljena. Više nije bilo ni jednog oslonca. Bila sam u tuđoj zemlji, moj muž je ostao u Hrvatskoj, moje knjige su spaljene, moje bilješke također. Dobila sam tuđe haljine, tuđu posteljinu, ljudi su govorili tuđim jezikom… Ništa više nije bilo moje. I kiša i sunce su mi bili strani. Mislila sam da nema svrhe. Sad me je sram kada se sjetim kako sam brzo popustila.

Ksenija sjedi na mom krevetu. (Naglo odlaže kist, briše ruke o krpu, sjeda na krevet, okrenuta prema prozoru.) Tu, ovako. (Pokazuje.) Vidim joj obraz, osvijetljen koso, svjetlom s prozora, sa strahom tražim sivilo na njezinom licu, ne želim je izgubiti. Ova je žena prepoznala bit, ne bi joj se sad ništa smjelo dogoditi. Ona tako sjedi i govori: svi mi nosimo u sebi ograničenja. I strah od boli. Od povrede. Treba samo pomicati prag izdržljivosti… Prekidam je nepristojno, upadam joj u riječ. Mučno mi je od ove priče. Bojim se, sad’ će reći: ono što me ne uništi, to me učini jačom. (Raspušta kosu, rastresa, osjeća se sputanom.) Ne dam joj do riječi, žurno govorim ono što ona davno zna i nespretno kažem: mene nesreća nije učinila jačom, ja sam se izgubila, ja sam se oslonila na Luciju., a nisam smjela jer njoj je trebao oslonac, kažem.

Da, odgovara mi Ksenija iskreno, istinito, ali ne grubo. Začudo, i dalje je strpljiva. Ne osuđuje me, ne dijeli savjete, samo kaže: vi niste bili pripremljeni na udarce. Zatim, kao da se dosjetila: vi slikate. Već dugo. Ne vjerujem da vam je prva slika bila dobra? Sigurno nije. Ni druga, ni peta, kažem. Da, znam, odgovara ona, ali onda ste se već privikli na male sitne – moja psihologinja se osmjehuje, i kao da se šali, kaže: prihvatili ste male sitne, vlastite neuspjehe. Naučili ste gubiti. I svejedno ste uporno slikali dalje. Jednostavno ste uz neuspjeh dodavali na vagu ljubav i ljepotu… Tako ste mi pričali o svom slikanju, zar ne?

Slika zaneseno, brzo i vješto.

Poslije van Gogha i Moneta i još nekih, odustala sam. Samo tako. (Slika. Zastane.) Stalno mi je bilo kao da govorim tuđim riječima. Slike su bile u meni kao osjećaj, ugođaj, kao tema, nosila sam ih u sebi, ali ih nisam znala uobličiti. Jednostavno, to nije bilo to! (Nastavlja slikati.) Onda, jednom, kada je Lucija već išla u gimnaziju, čekala sam je jednog ljetnog popodneva na trgu. Na starom, baroknom trgu u Tvrđi, bijelom od lipanjskog sunca. Činilo se, da zrak treperi na suncu, da kamen zrači toplinom. Uz staru zapuštenu fontanu od svijetloružičastog mramora, posivjelu od godina, stajalo je drvce, tanko ovisoko drvce okrugle zelene (naglašava) zelene krošnje, zelene unatoč suncu. (Slika s užitkom, zastaje, promatra sliku.) Eto, zelena krošnja. To je bila tema. Sve drugo na slici (odmahne ležerno rukom s kistom) sve je bilo podloga, kulisa; i samo jedno zeleno drvce, kao sadržaj, kao one davne višnje, tamne, crvene, kao tamna krv… (Trgne se. Uozbilji. Odloži kist, briše ruke.)

Kratko razmišlja, odlučuje, prilazi ormariću, otvara ladicu, pretražuje, uzima nekoliko sirotinjskih stvari, nešto rublja, slaže, uzima veću plastičnu vrećicu i pakira. Kako je sagnuta nad ormarićem, diže glavu kao ptica kad pije i govori.

Kad su došli po nas… bila je noć… (Scena se zamrači.) Lupali su o vrata, naglo i kratko, zatim su provalili. (Ostavlja stvari, otvorena vrata i ladicu ormarića. Kreće se polako, po mraku, puna groze.)

Odveli su nas u neko skladište, bilo je prljavo, prazno i hladno. Lucija je sjela na goli, hladni beton i naslonila glavu o vlažni zid. (Pokret glavom.) Bilo joj je svejedno. U jedan mah mi se učinilo, da će reći: nemoj me gledati, majko, molim te! Ali ne, nije ništa rekla, samo je pokazala rukom kraj sebe, spustila je dlan na beton, pokazujući. Sjela sam uz nju. (Sjeda uz zid.)

Kroz pukotinu na vratima ulazila je proljetna zora. (Mariju polako osvjetljava hladna zraka svjetlosti, kao kroz pukotinu.) Lucijina ruka se primakla. (Traži rukom po podu.) Sjećaš se mama kad smo bile na Mljetu? Kako smo uvijek u suton sjedjele u pijesku, (postupno se čuje sve jači šum valova) sasvim uz vodu, kada se spušta večer i postaje prohladno, a voda je još topla, i nježna. I sjećaš se kako uvečer mirišu smola, oleanderi, ružmarin i borovi? I dok je govorila (zraka svjetlosti postaje bijela, širi se, kao sunce u ljeto) točno sam vidjela pijesak (čuju se udaljeni krici galebova i šum mora) i Lucijin kockasti, isprani ručnik i šešir na pijesku i njezin dragi, nježni, dječji lik kako rukama grabi vlažni pijesak i pokriva se po nogama i trbuhu. Sjećaš se, govorila je, govorila blago i raznježeno, govorila je puno, kao da želi nadoknaditi mjesece šutnje, govorila je u slikama i bila mi je bolno bliska.

Zvuci se gube. Svjetlost postaje hladna.

A bile smo tako nemoćne i same. Vani su se čuli koraci, vojničke cokule na betonu, zveket oružja, prljave šale. Čekale smo kraj, a ja joj nisam mogla pružiti ni pokrivač, ni krišku kruha. Držala me za ruku i rekla blago: sjećeš se mama onog sunčanog sata i izreke: činimo kao sunčani sat, pamtimo samo vedre sate.

U tamnoj prostoriji odjednom široki trag blještavog svijetla pada na Mariju. Radost i sjećanje.

I učinile smo kao sunčani sat. Moja mala kći i ja. Tog ružnog jutra, mislile smo zadnjeg, govorile smo o svojim sunčanim danima. I, sve je zlo nestalo, poniženje i bol, hladnoća i glad, i bile smo opet bliske i same, tog, mislile smo, zadnjeg jutra. (Odmahne glavom. Položaj joj je neudoban.)

Scena osvijetljena zamućenom, magličastom svjetlošću.

Luciju sam dobila poslije tridesete. Kada je prvi zanos izgubio sjaj, i moj se mladenački brak polako raspadao, nesvjesno smo tražili razlog da produžimo vezu, željeli smo dijete, ali nije išlo. I onda, kad ’više nije bilo nade’ ni za nas ni za dijete, kad je moj muž već odlučio pokušati ponovo, pokušati u drugoj vezi, rodila se Lucija. Iako je još uvijek bio fizički prisutan u tom stanu na petom katu, ništa nam nije bilo zajedničko, osim adrese. I tako sam iz rodilišta otišla k djedu na selo. U staru kuću, zidanu u ’ključ’, sa zelenkasto popločanim trijemom, velikom baštom i pčelinjakom. Otišla i ostala. Moja odluka da trajno ostanem u selu bila je i meni samoj iznenadna i neočekivana. (Sretno sjećanje. Osmijeh.)

Jednom sam se žurno vratila kući, dotrčala sam zadihana i raščupama, zadnji tren, pred kišu. Djed je, k’o inače, bio s Lucijom na trijemu. Spavla je mirno u kolijevci. Gromovi su trčali preko neba, vjetar je dizao prašinu i zanosio cestom patke i kokoši. Crkvena zvona su se oglasila užurbano i neujednačeno, a zatim se naglo prosula kiša u krupnim kapima. Sve je trajalo kratko, i oblaci su se brzo razišli. Niz nogostupe se slijevala voda, djeca i patke su opet izašli na cestu… (Ozareno.) A onda su se javili vrapci u krošnjama, glasno, kao da su svi vrapci svijeta u našem dvorištu, šepurili se, otresali vodu s perja, cvrkutali, cvrkutali, cvrkutali. Svađali se. Svi u jedan glas. Lucija se probudila i nasmijala. Djed je rekao blago: najljepše na svijetu je biti djed. Sjedim ovako na trijemu i pričam bajke!

Stanka.

Nastavak scene. Zaneseno.

Dunav je s naše strane bio visok i gulio muljevitu, podlokanu obalu. Rijetke stare vrbe na rubu parka u središtu sela visjele su u hladovini nad rijekom s korijenjem u zraku i u vodi.

Kupali smo se s prijeke strane Dunava na dugačkim bijelim pješčanim sprudovima i hodali po plićacima. Djed bi izvukao čamac na obalu, u sjenu. Lucija je natjeravala žabe i gradila kule u pijesku. Navečer bismo na trijemu hladile opekline od sunca, pili kiselo mlijeko i čekali mjesec da vidimo je li obukao haljinu.

Namješta se u ugodni položaj, pokretima imitira starca. Priča bajku.

’Jednog dana dok je mlad mjesec bio tanak kao srp, baka se sažali što je gol, uzme mu mjeru i skroji haljinu. Dok je mjesec putovao nebom, baka je šila, ali kad je došao na probu, bio je dvaput deblji i haljina je bila tijesna. Baka opori haljinu da je proširi, ali kad je mjesec, putujući nebom, opet došao, bio je još deblji, pun, okrugao, kao lubenica. Haljina je bila sasvim tijesna i mjesec opet ode gol na put. Obećao je doći da mu baka opet uzme mjeru. I kada je opet prošlo vrijeme i mladi mjesec stigao, opet je bio tanak kao srp…’

Svjetlost se gubi, ostaje samo hladna zraka.

(Bori se sa suzama.) Kad smo čule korake i glasove, kad smo čule da dolaze po nas, zagrlila me je, (plače) zagrlila me je kao dijete, kao davno u nekom drugom vremenu, kao da se ništa nije dogodilo, kao da nismo bremenite, ponižene i kažnjene. Držala sam u naručju njeno sićušno, izmučeno tijelo, osjećala kako joj srce tuče kao nekad davno onoj maloj lastavici, koja je jednog ljeta uletjela kroz prozor i zapetljala se u zavjesu. Bila je tako sićušna, tamnog perja, mekanog kao svila. Srce je uplašeno tuklo u malom tijelu. (Bespomoćni plač.) I sada je Lucija bila moja mala lastavica, zatvorena i zarobljena, i bila bih svaku cijenu platila da može odletjeti. A ona se samo privila uz mene kao nekad davno, kao dijete i rekla: nemoj plakati, majko, sve se ipak jednom završi. (Jeca.)

(Naglo, jako, jutarnje svjetlo. Smiruje se. Briše suze. Ustaje, glavinja po sobi.) Ipak nas nisu ubili. Mahali su puškama, gurali nas, udarali. Neke od njih, sada naoružane, ja sam učila čitati dok su bili tako mali da nisu znali svezati vezice na cipelama. Obično bih čučnula i pomogla im da svežu cipele, zatim sam im dodavala torbu na leđa i pratila ih kroz školski hodnik do ulice. Sad su, neki još golobradi, neki skrivenog pogleda, govorili grube riječi, uvrede, ismijavali se, rugali, prijetili. S nama je išla i jedna gotovo slijepa starica. Idite kroz minska polja, pa ako imate sreće, i ako vas ustaše ne ubiju… – govorio je pijani komandant.

Tjerali su nas tako ozeble, slabo odjevene i gladne cestom kroz selo. Tjerali su nas kroz Šokački sokak, pa kroz glavnu ulicu, do kraja sela. Govorili su ružne stvari, smijali se podrugljivo, trijumfalno. Iza zavjesa su nas gledala hladna lica. Obzor je već gubio sivilo. Lucija je išla pognute glave, starica za njom, ja zadnja. U prolazu, sasvim tiho, jedan glas rekao je staroj ženi: idi po međi baba, a zatim još tiše: tamo nema mina. Stara žena je zastala, podigla poluslijepe oči i pljunula. Rekla je kratko i gorko: ja se ne bojim mina. Momak je podigao pušku da je udari kundakom. Ni tebe se ne bojim. Rekla je mirno. Netko je dodao: pusti babu! I tako smo prošle.

Satima smo posrtale kroz polje, preko starih strnjaka, neobrađenih njiva, preko staza i putova, prema gradu u daljini. Zemlja je mirisala, proljećem probuđena. I dok smo spore i slabe, gazile po vlažnoj lanjskoj travi, po zelenom busenju uz međe, stara žena je govorila mirno, isprekidano. Govorila je svoju životnu priču: godinu dana sam bez inzulina, godinu dana živim od otpadaka, jedem bačene kože od slanine, stari kruh, jedem ono što to ne bih smjela ni na slici pogledati… U ovom selu sam mirovinu zaradila, kao babica. Sve ove zločince sam na ruke dočekala, okupala ih i povila…

Govorila je bez gorčine, običnim riječima, bez prijetnje, bez kletve, samo gole, hladne činjenice. Kada smo odmakli iz sela pružila je Luciji nekoliko oraha. Nešto je još govorila, kako Luciji treba snage, i još nešto, ali nisam je više razumjela. Na Lucijinom licu je bio onaj isti izbezumljeni, bespomoćni izraz kao onog dana kad je dotrčala po mene, kad je Mato… (Zastane naglo.)

(Načinom samoanalize.) U misli su mi se, odjednom, vratile neke čudne, poznate slike, kao da su svo vrijeme bile potisnute, kao da dolaze odnekud iz podsvijesti, naglo, žurno, kao kad bi vjetar ili vješti kartaš u zamahu rastegnuo špil karata i sakrio im lice. Sve slike su bile iste ili slične, poznate i prisutne, a nedohvatne: Lucijino šutljivo lice, izgubljeno i odvojeno od svijeta i njezina haljina, i ta me haljina mučila i taj Lucijin izraz, i nikako se nisam usudila vidjeti cijelu sliku i cijelu haljinu…

(Hoda, nervoza raste.) U osvit je zahladilo. Od vlage me hvata jeza. (Čuje se zvuk koraka po blatu, sporo šljapkanje umornih nogu.) Noge su mi bile mokre, ’od rose’, mislila sam. Moje me umorno tijelo više nije slušalo, moja se utroba probudila, niz noge mi je prolazila vrućina, pa hladnoća, ljepljiva vlaga, hvatao me san, ili umor? Malo sam zaostala, zastala nakratko. (Zvuk koraka prestaje.) Vidjela sam kako Lucija odmiče: odmjereno, ujednačenim korakom. Kretala se prema obzoru kao osuđenik na smrt. Bilo mi je mučno, ali ne od gladi, nego kao da ću povraćati. Hvatala me omaglica. Za trenutak sam se pobojala da ih neću stići, da nemam snage. Zastala sam u polumraku i pogledala: niz noge mi je tekla krv. ’Znači ipak. Bog se smilovao. Ipak sam previše stara da iznesem ovo dijete, ovo biće obilježeno zlom.’ Od olakšanja, ili od zime ili od slabosti skliznula sam na tlo, sjela na hladnu oranicu. Ne znam jesam li pozvala Luciju ili se sama vratila, sjećam se samo njezinog lica. Zadnje čeg’ se sjećam iz tog strašnog života, s tog strašnog puta je njezino lice, sivo, mršavo, pregladnjelo, dječje lice i izraz progonjenog i pretučenog psa. Prišla mi je i pružila ruke, upitno i brižno se nagnula prema meni. Zbog nečeg me podsjetila na onaj dan, kad me je našla u vrtu. Zatim je primjetila krv i lice joj se sasvim nakratko ozarilo, kao kratka vijest koju nosi lastavica, i onda se neutješno pomračilo. Idemo majko, samo još malo… Rekla je blago. (Plače.) I još je nešto govorila, nešto: kad bi barem…! Ali je nisam dobro čula ili nisam htjela čuti i razumjeti, a možda nisam ni mogla, a toga trenutka morala sam pogledati istini u oči, morala sam shvatili, prepoznati one slike. (Udara stisnutim šakama o zid i o prozorski okvir. Ispad, očaj.) Spoznati koliko sam bila sebična i kako sam sve vrijeme žmurila i držala se kao utopljenik za onu slamku, za onih nekoliko dana koliko je provela s Matom. Morala sam shvatiti, da mi je jedan kratki trenutak zavidjela, jer ću se ja riješiti uvrede, jer ću se osloboditi svog tereta, a ona… (Slom. Guši se u suzama.)

(Smiruje se s naporom.) Ksenija je prišla mom krevetu i rekla blago: imate unučicu. Malu, crnu unučicu. Smjestili smo je u inkubator. Htjela je još nešto reći, ali ja sam okrenula glavu na drugu stranu. Osjećala sam u podsvijesti da ne želim tu malu djevojčicu rođenu u nevrijeme, tu malu djevojčicu koja je došla na svijet kao osveta i kazna. Ništa nisam željela čuti o njoj, nisam je htjela zamisliti kako leži u inkubatoru, osvijetljena, gola i sama. Nije bilo mosta da nas spoji. (Sjeda na krevet, naslanja se, privlači koljena k sebi.) Ne znam kako sam onog jutra dospjela u bolnicu, tko me je doveo ili donio, tko je došao na onu blatnu njivu, u onaj drugi život po mene. Danima ležim u čistom krevetu, o ruku mi je pričvršena infuzija, netko oko mene hoda, donosi mi ljekove. ’Jedva se izvukla, izgubila je krv, puno krvi. A nije više ni mlada, čudo da je zanijela…’ Glasovi. Netko šapće. Netko prolazi hodnikom i smije se. Sjene se kreću po sobi. Sjede kraj kreveta.

Ništa me više ne boli, ležim tanka i lagana u toplom krevetu. Ponekad mi se čini da ledbim, da se dižem do stropa i lebdim i neki ljudi se pate s mojim tijelom na krevetu, a ja ih gledam odozgor i ništa me ne boli, i sve je nježno i blago.

Ksenija je dolazila redovito. Hvala što ste bili brana između svijeta i mene, rekla sam joj jednom kasnije. Netko je morao, odgovorila je jednostavno. Nikad nije spomenula ono što sam poslije doznala, da je provodila noći i dane uz mene i uz Luciju, naizmjence. Kad su nas donijeli gardisti, stara žena je bila u komi, ja u nesvjestici. Tako sam tek kad je sve prošlo doznala, kako je Lucija sve vrijeme šutjela, šuteći rodila tu malu djevojčicu i šuteći umrla.

(Ustaje s kreveta, pakira stvari.) Prije odlaska na operaciju Ksenija je došla i sjela na moj krevet. (Sjeda, pokazuje rukom.) Tako, kraj mene. Ja sutra odlazim, idem u Zagreb, na Kliniku za tumore. Rekla je jednostavno kao da ide u svakodnevnu šetnju. Pokrila je ruke svojim velikim dlanovima kao da mi ne da da se maknem, kao da mi ne da da progovorim. Ja ću se vratiti brzo, što prije, rekla je uvjereno, ne mislim dugo bolovati. Nemam vremena. Vi uskoro odlazite. Ne znam kamo ćete otići pa vas neću moći potražiti, ali ja se vraćam ovamo. Kad ozdravim ja se vraćam u ovu istu bolnicu i bit ću tu, ako me zatrebate. Ako me ikad zatrebate.

Malo je oklijevala, a zatim je rekla: ja sam godinama klinički psiholog, i cijeli ovaj rat radim s ljudima koji su prošli pakao. Oklijevala je, zatim je ustala, otišla do prozora i rekla pokajnički: i koliko god ne želim, moram vam ipak još nešto reći. Vaša je kći šutjela sve vrijeme. To znate. Šutjela je i dok je rađala. Šutjela je kao nijema. Do kraja. I mislim, da je to, možda, namijenila vama.

Moja psihologinja govori teško, po prvi put ona traži riječi: kad smo smjestili bebu u inkubator, ušla sam k vašoj kćeri u sobu. Dobivala je krv, infuziju. Slaba i umorna, odlazila je, znali smo. Govorila sam joj, kako se govori majci: rekla sam da je beba u inkubatoru, ali da je sve u redu. Nisam imala pravih riječi, jer ona je odlazila i čak i da sam joj mogla pružiti ruku, ona je ne bi prihvatila. Ona je jednostavno odustala. Nije željela dalje. Po prvi put otkad radim nisam imala prave riječi, samo sam ponovila nemoćno: ’Beba je u inkubatoru’. A Lucija je jedva čujno dodala: I gola je i sama, ta mala djevojčica, kao mjesec što gol i osamljen putuje nebom.

Završi ispovijed, prilazi slici, uzima kist, zamišljeno gleda boju, izabire crvenu. Miješa boju. Najprije vuče nekoliko tankih crta, poput ogrebotina po rukama i nogama djevojke na slici. Zatim naglo, nesvjesno debelim kistom slika velike krvave mrlje po haljini.

Naslikajte svoju sliku, kaže moja psihologinja, svi nosimo u sebi svoju sliku, i svoju istinu. Ona zna da nije bio Mato, ona sve zna, kao što sam i ja sve vrijeme znala da je Lucijina haljina bila krvava… krvava… (Odlaže kist, uzima boju dlanovima, maže po slici, po sebi, po ogrtaču.) Kada se vratila kroz kupinjak, i kad je govorila i vukla me niz trijem… (Pada na koljena, grli sliku, naslanja se licem na sliku, ostaje prvljava od boje.) O, kćeri moja, lastavice mala, zar misliš da mogu uzeti to tvoje, tuđe dijete? Zar mogu ponijeti sa sobom svu svoju bol i poniženje? O, kćeri moja, o, malena moja… (Odvaja ruke od slike, pregiba se k podu, kao da se klanja.) O, Gospo od utočišta i utjehe, o, (bolno) kćeri moja, rano moja… (Kleči i jeca.)

Iz pozadine, kao zvučna kulisa čuje se kako netko govori, ali se ne može razumjeti što. Glas sve intenzivniji, metalni, sasvim nerazumljiv.

Marija nakratko posluša, zatim polako, odmjereno, grubo skida sliku sa stalka, slaže je u svitak, ustaje, oklijeva, briše suze nadlanicama, boja se razmazuje po licu. Polako i sistematično odlaže sliku na ormarić, skida ogrtač, i stavlja ga preko slike, ostaje u donjem rublju, uzima ručnik, briše boju s lica, vrata, ruku, skuplja sve odjednom i odlaže u kutiju za otpatke.

Kratko zastaje, sluša, ne razumije, odmahne glavom, uređuje kosu, odijeva se; uzima jedan po jedan, očito tuđi odjevni predmet: bluzu, pa suknju, zagleda ih, odijeva, zatim vestu. Stavlja neke sitnice u staru plastičnu vrećicu, poravnava i namješta krevet.

(Glas odjednom postaje razgovjetan.) „Iznenadili biste se kako je malena lijepa beba, mala, crna, minijaturna beba. Trebali biste je vidjeti. Slična je vašoj kćeri, zapravo je i vama slična. Mislili smo da je možda, ipak, najlogičnije, da je vi uzmete. Naravno, ako možete. Jer, i vi ste sad prognanica.“

(Marija povremeno zastane i sluša, kao da prvi put čuje.) Ali osim vas ona nikoga nema i ako je vi ne možete uzeti, usvojenje je jedini izlaz… (Ton se sve više pojačava.) Usvojenje je za malenu vjerojatno najbolje rješenje. Trebate samo potpisati pristanak na usvojenje, jer po zakonu ste vi staratelj. Ona sada nikog nema osim vas. Ona zapravo ni imena nema. Vodimo je pod imenom njene majke, vaše kćeri. Do usvojenja. Ako ste suglasni, vi trebate samo potpisati pristanak na usvojenje.“

(Marija napregnuto, pozorno sluša, trudi se da razazna glas, koji kao da ju je opčinio. Razgovjetno se čuje.) „Ona zapravo ni imena nema. (Ton se postepeno pojačava.) Trebate samo potpisati pristanak na usvojenje. (Marija šuteći uzima dokument, ravna ga nadlanicom na ormariću, uzima iz ladice olovku, razmišlja. Naizmjence se ponavljaju rečenice.) Ona zapravo ni imena nema… Trebate samo potpisati pristanak na usvojenje…“

Kako ton postaje sve jači, Marija diže ruke, u jednoj dokument u drugoj olovka i pritišće ih na uši…

(Ton se postupno gubi. Marija oslobađa uši, stavlja papir na ormarić, pripravlja se na potpis… Naglo se mijenja svjetlo u sobi i čuje se blagi, djevojački glas.) ’I gola je i sama, ta mala djevojčica, kao mjesec što gol i osamljen putuje nebom’.

Marija uzima dokument i polako i sistematično ga kida u komadiće, zajedno s olovkom baca na prljavu odjeću, uzima svoju sirotinjsku vrećicu, diže glavu i odlazi.

Podijeli

Komentari su suspendovani.