Lusija Berlin[1]: Čuvar našeg brata[2]
Preveo: Goran Martinović
Kad neki ljudi umru, oni jednostavno iščeznu, kao kamenčići u vodi. Svakodnevni život se vrati u normalu i teče kao nekad. Drugi ljudi umiru, ali ostaju tu još dugo vremena – zato što opčinjavaju javnost – kao Džejms Din – ili zato što njihov duh prosto neće da ode – kao duh naše prijateljice Sare.
Sara je umrla prije deset godina. No, kad njena unuka i danas kaže nešto pametno i hrabro, svi znaju reći: „Ista Sara!” Kad god ugledam dvije žene kako se zajedno voze i smiju, ali istinski smiju, uvijek pomislim da je Sara. I naravno svakog proljeća kad sadim cvijeće, sjetim se smokve koju smo pazarili u kanti za otpatke u Pejlesu[3] i žučne svađe oko minijaturnog koralnog ružinog grma u Ist Beju.
Naša zemlja je upravo ušla u rat, a to je razlog zašto sada razmisljam o Sari. Znala je da se naljuti na naše političare i da otvoreno govori o tome, kao niko drugi kog znam. Poželim da je pozovem; ona bi uvijek našla neku zanimaciju i učinila da osjećamo kako možemo nešto učiniti.
Premda se i dalje prepuštamo uspomenama na Saru, prestali smo da razgovaramo o tome kako je umrla ubrzo nakon što se sve zbilo. Sara je bila svirepo ubijena, udarena „tupim predmetom” u glavu. Ljubavnik sa kojim se viđala više puta joj je prijetio da će je ubiti. Sara bi zvala policiju svaki put, no kazali bi joj kako ništa ne mogu učiniti. On je bio zubar, alkoholičar, petnaestak godina mlađi od nje. Uprkos prijetnjama i tome što je nekoliko puta udario, nikakvo oružje nije pronađeno, niti dokazi koji bi ga povezali sa mjestom zločina. On nikada nije okrivljen.
Znate kako to izgleda kad vam je prijatelj zaljubljen. Čini se da govorim o ženama, jakim ženama, starijim ženama (Sara je imala šezdeset godina). Divno je biti svoj čovjek, rekli bismo, kad vam je život ispunjen. No ipak to želimo, prepoznajemo – romansu. Bilo mi je drago kad se Sara vrtjela po mojoj kuhiniji, nasmijano uzvikujuću: „Zaljubljena sam. Možeš li da vjeruješ?” Svima nam je bilo drago. Leon je bio atraktivan. Obrazovan, privlačan, rječit. Činio je Saru srećnom. Kasnije smo mu, kao i ona, opraštali. Propuštene sastanke, rđave riječi, nesmotrenost, šamar. Željeli smo da sve bude u redu. Svi smo još uvijek željeli da vjerujemo u ljubav.
Nakon Sarine smrti, njen sin Edi se uselio u njenu kuću. Čistila sam njegovu kuću svakog utorka, a izgledalo je kao da sam čistila Sarinu. U početku je bilo mučno boraviti u njenoj osunčanoj kuhinji gdje nije bilo njenih biljaka, već samo uspomena. Tračarenje, razgovori o Bogu, našoj djeci. Dnevna soba je bila prepuna Edijevih kompakt diskova, radio uređaja i računara, dva televizora, tri telefona (toliko elektronske opreme je bilo da sam se jednom, kad je zazvonio telefon, javila na daljinski). Njegov jeftini neusklađeni namještaj zamijenio je ogromani platneni kanabe na kojem bismo Sara i ja ležale okrenute jedna prema drugoj, pokrivene jorganom, i razgovarale, razgovarale. Jedne kišne nedjelje bile smo toliko neraspoložene da smo gledale kuglanje i Lesija.
Kad sam prvi put čistila, u sobi je bilo užasno. Zid pored mjesta na kome se nekad nalazio njen krevet bio je još uvijek poprskan i natopljen krvlju. Pripala mi je muka. Pošto sam
završila s čišćenjem izašla sam napolje u baštu. Nasmiješila sam se kad sam vidjela azaleje, narcise i ljutiće koje smo zajedno posadile. Nijesmo znale koji kraj ljutića da zasadimo, pa smo odlučile da polovinu ljutića zasadimo sa vrhom okrenutim nadolje, a polovinu sa vrhom okrenutim nagore. No još uvijek ne znamo koji su ljutići porasli.
Vratila sam se u kuću da usisam i namjestim krevet i ugledala revolver i sačmaricu ispod Edijevog kreveta. Sledila sam se. Šta ako se Leon vrati? On je lud. Mogao bi i mene ubiti.
Izvukla sam oba oružja. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala da smislim šta da uradim s njima. Priželjkivala sam da se Leon pojavi kako bih ga mogla raznijeti.
Usisala sam ispod kreveta i vratila oružje natrag. Zgrožena nad sopstvenim osjećanjima, pokušavala sam da mislim na nešto drugo.
Pretvarala sam se da glumim u televizijskoj seriji. Čistačica-detektivka, nešto nalik ženskom Kolumbu. Ona je budalasta, žvaće gumu… No dok briše prašinu ona, u stvari, traži dokaze. I baš se uvijek slučajno zadesi da čisti u kućama u kojima se dogodilo ubistvo. Ona neprimjetno briše kuhinjski pod dok osumnjičeni, nekoliko koraka dalje, govore inkriminišuće stvari preko telefona. Ona prisluškuje, nalazi krvave noževe u ormaru za posteljinu, pazi da ne obriše žarač kako ne bi uništila otiske…
Leon ju je vjerovatno ubio palicom za golf. Tako su se upoznali, u golf klubu Klermont. Ribala sam kadu kad sam začula škripu baštenske kapije i zvuk grebanja stolice o drveni pod. Neko je bio u dvorištu. Leon! Srce mi je tuklo. Nijesam mogla dobro vidjeti kroz obojeno staklo prozora. Otpuzala sam u spavaću sobu i zgrabila revolver, otpuzala do vrata koja su vodila u baštu. Provirila sam, pištolj je bio spreman, no moja ruka je toliko drhtala da nijesam mogla pucati.
Bio je to Aleksandar. Isuse! Stari Aleksandar je sjedio u Edirondak stolici.[4]
„Zdravo Al!”, povikala sam i otišla da sklonim pištolj.
Držao je glinenu saksiju sa ružičastom frezijom koju je namjeravao donijeti Sari. Samo
je želio da dođe i sjedne u njenu baštu. Ušla sam u kuću i sipala mu šolju kafe. Kod Sare se pilo dosta kafe i jela se dobra hrana. Supe i gumbo čorbe[5], dobar hljeb, sir i kolači. Ne kao Vinčelove krofne[6] i smrznute makarone za večeru koje je Edi imao u kući.
Aleksandar je bio profesor engleskog. Mogao je satima da priča o Džerardu Menliju Hopkinsu i raspukloj skarletno-zlatnoj.[7] On i Sara su se poznavali četrdeset godina, nekada davno kao mladi socijalisti puni ideala. Oduvijek je bio zaljubljen u nju, molio ju je da se uda za njega. Lorena i ja smo je molile da to učini. „Hajde Saro… pusti ga da se brine o tebi.” Bio je dobar čovjek. Plemenit, dostojan povjerenja. Ali ako žena kaže da je muškarac fin, to obično znači da je dosadan. Kao što je moja majka govorila: „Je l’ si nekad bila udata za sveca?”
Upravo je o tome i Aleksandar govorio…
„Bio sam suviše dosadan za nju, suviše predvidljiv. Znao sam da je taj momak loš izbor, samo sam se nadao da ću biti tu kad on ode, da ću joj pomoći da nastavi sa životom.”
Suze su mu navirale u oči… „Osjećam se odgovornim za njenu smrt. Znao sam da je
on povrijedio, da će je povrijediti. Trebalo je da se umiješam nekako. Sve do čega sam mario bile su moja kivnja i ljubomora. Ja sam kriv.”
Držala sam mu ruku i pokušala da ga utješim. Pričali smo dugo, prisjećajući se Sare.
Kad je otišao ušla sam u kuću da očistim kuhinju. Hej, šta ako je Aleksandar stvarno kriv? Šta ako je te noći navratio sa saksijom frezije ili da je pita da igraju Skrebl?[8] Možda je pogledao kroz zavjesu francuskih vrata i vidio Saru i Leona kako vode ljubav. Čekao je da Leon ode – na glavni ulaz – zatim ušao u kuću lud od ljubomore – i ubio je. On je, zasigurno, bio osumnjičeni.
Sljedećeg utorka kuća nije bila u neredu kao obično pa sam posljednjih sat vremena provela u bašti presađujući biljke i čisteći ih od korova. Bila sam u baštenskoj kućici kad sam čula zvona i daire. Hare Hare Hare. Sarina najmlađa ćerka, Rebeka, igrala je i pjevala oko bazena.
U početku je Sara bila uznemirena kad je Rebeka prešla u Hinduizam, no jednog dana smo se vozile ulicom Telegraf i vidjele je u njihovoj grupi. Izgledala je jako lijepo, pjevajući, plešući u haljini boje šafrana. Sara je zaustavila auto pored ivičnjaka, samo kako bi sjela i gledala svoju ćerku. Zapalila je cigaretu i nasmiješila se. „Znaš šta? Na sigurnom je ona.”
Pokušala sam da razgovaram sa Rebekom, da je nagovorim da sjedne i popije malo biljnog čaja ili nešto drugo, ali ona se okretala i okretala kao derviš, i uzdisala u daljini. Zatim je skakutala i vrtjela se blizu ivice bazena, prekidajuci pjevanje žestokim kricima. „Zlo rađa zlo!” Buncala je o tome kako njena majka puši, pije kafu, jede crveno meso i sir u kojem je retina, ili već nešto drugo. I o bludničenju je buncala. Sad je već bila na samoj ivici i svaki put kad bi povikala „Blud!”, skočila bi skoro tri stope u vazduh.
Osumnjičeni broj dva.
Samo sam jednom sedmično čistila Edijevu kuću, no uvijek bi neko ulazio u dvorište. Sigurna sam da su ljudi ulazili u dvorište svakog dana. Sara je bila takva, njeno srce i njena vrata bili su otvoreni za svakoga. Puno je pomagala, u politici, društvu, isto kao i malo svakome kome je pomoć trebala. Uvijek se javljala na telefon i nikad nije zaključavala vrata. Uvijek je bila tu za mene.
Jednog utorka, kao grom iz vedra neba, u dvorištu se pojavio najgori od svih osumnjičenih. Klarisa. Edijeva bivša djevojka. Vau. Mislim da nikad nije ni prišla Sarinoj kući jer ju je toliko mrzjela. Pokušavala je da nagovori Edija da dâ otkaz u advokatskoj firmi svoje majke i da dođe da živi s njom u Mendosinu i bude angažovan kao pisac s punim radnim vremenom. Pisala je pisma Sari, optužujući je da je uvijek glavna i posesivna, i stalno se svađala s Edijem zbog njegove advokatske karijere i njegove majke. Klarisa i ja smo bile prijateljice sve dok nije došlo to toga da moram da biram između njih dvije. No, to se dogodilo tek kad sam je stotinu puta čula kako kaže: „O, tako bih voljela da ubijem Saru.” A sad je stajala tu, pod glicinijom boje lavande koja je prekrivala kapiju, dok je grickala dršku svojih tamnih naočara.
„Zdravo Klarisa”, rekoh.
Uplašila se. „Zdravo. Nijesam očekivala da ću zateći nekog. Šta radiš ovdje?” (Tipično za nju… kada nijesi sigurna šta da uradiš, napadaj.)
„Čistim Edijevu kuću.”
„Još uvijek čistiš kuće? Odvratno.”
„Iskreno se nadam da ne razgovaraš tako sa svojim pacijentima.” (Klarisa je psihijatar, za boga miloga…). Zaista sam se trudila da smislim kakva bi joj pitanja postavila moja čistačica-detektivka. Izgubila sam igru, Klarisa je djelovala i suviše zastrašujuće. Zaista je bila capable de tout.[9] Ali, kako sam to mogla dokazati?
„Gdje si bila one noći kad je Sara ubijena?” – izlanula sam se.
Klarisa se nasmijala. „Draga moja… da li hoćeš da kažeš da sam ja kriva za taj zločin? Ne. Prekasno je za sve,” – rekla je dok se okretala i izlazila iz dvorišta.
Kako su sedmice prolazile moj spisak osumnjičenih je rastao; svako je bio sumnjiv, od sudije pa do policajaca i perača prozora.
Ono što je sumnjivo kod perača prozora bilo je oružje – motka sa četkom za čišćenje koju je nosio sa sobom zajedno sa kantom za vodu. Bilo je zastrašujuće gledati njegovu siluetu kroz prozor. Veliki čovjek koji nosi motku. Godinama sam razmišljala o njemu. Mladi crnac, beskućnik, noću je spavao po ouklandskim autobusima i hodnicima hitne službe Alta Bejts. Danju je išao od vrata do vrata i nudio usluge pranja prozora. Uvijek je sa sobom nosio knjigu. Natanijel Hotorn. Džim Tompson. Karl Marks. Imao je lijep glas i oblačio se dosta lijepo, nosio je polo džempere, majice marke Ralf Loren.
Pošto bi mu platila za pranje prozora, Sara bi mu uvijek darovala neku groznu staru Edijevu odjeću. Rekao bi: „Hvala gospođo.” Jako ljubazno, no ja sam bila ubijeđena da je garderobu po izlasku bacao u smeće. Možda je ona bila simbol nečega, ili već šta. Možda je trenerka sa pokvarenim rajsfešlusom bila kap koja je prelila čašu?
„Zdravo Emori, kako si?”
„Dobro sam, a vi”? Vidio sam da sin gospođe Sare sada ovdje živi… pa sam se pitao da li mu treba oprati prozore?”
„Ne. Ja sada čistim za njega, a perem i prozore. Zasto ne bi pokušao kod njega u kancelariji, u Prins stritu?”
„Dobra ideja. Hvala”, rekao je. Osmijehnuo se i otišao.
U redu, rekoh sebi. Saberi se i odmah prestani da svakoga sumnjičiš za ubistvo.
Ušla sam u kuću, sipala sebi kafu i vratila se da sjedim u dvorištu. O… Procvjetale su japanske perunike. Da možeš samo da ih vidiš Sara.
Tog dana me je zvala nekoliko puta i rekla da joj je Leon prijetio. Do tog trenutka mi je već ponestalo strpljenja zbog sve te priče o Leonu… Zašto jednostavno nije raskinula s njim? Saslušala sam je i rekla joj nešto kao da pozove policiju i ne javlja se na telefon.
Kad me je nazvala, zašto joj nijesam rekla: „Dođi kod mene?” Zašto nijesam rekla: „Saro, spakuj svoju torbu… Hajde da odemo iz grada.”
Nemam čvrstog dokaza za noć ubistva.
1993.
[1] Najpoznatija djela Lusije Berlin (1936-2004): Angels Laundromat, 1981; Phantom Pain, 1984; Safe and Sound, 1988; Homesick: New and Selected Stories, 1990; So Long: Stories 1987-92, 1993; Where I Live Now: Stories 1993-98, 1999.
[2] Our Brother’s Keeper, izvorni naslov i aluzija na biblijsku priču o Kainu i Avelji; na pitanje Boga gdje je Kainov brat Avelja, Kain (koji je ovog ubio) odgovara: „Ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega?” (I know not; am I my brother’s keeper?), Knjiga I: Postanje, 4:9; jezička fraza brother’s keeper implicira odgovornost ili požrtvovanosti prema drugom čovjeku (prim. prev.)
[3] Payless, lanac američkog diskonta (prim. prev.)
[4] Adirondack, jednostavna baštenska stolica napravljena od neobrađenog drveta; dobila je ime po istoimenom planinskom vijencu koji se nalazi u američkoj državi Njujork (prim. prev.)
[5] Gumbo, jelo od bamije (vrsta želatinaste mahunarke), (prim. prev.)
[6] Winchell’s, popularni maloprodajni lanac američkih krofni (prim. prev.)
[7] Gerard Manley Hopkins (1844-1889), engleski pjesnik viktorijanskog doba; autor soneta The Windhover (kliktavac, vjetruša, vrsta sokola) čiji se završni stih (gash gold-vermillion) odnosi na (naizgled) ugasle žeravice čija tinjajuća unutrašnjost otkriva zlatno-crveni sjaj, koji u slobodnoj interpretaciji označava paradigmu života, vitalnosti, a po nekim tumačenjima aluziju na Isusovo stradanje i prolivanje njegove krvi (prim. prev.)
[8] Scrabble, društvena igra u kojoj učesnici od ponuđenih slova utisnutih na kockicama sastavljaju riječi koje slažu na tabli za igru (prim. prev.)
[9] „Spremna na sve” (prim. prev.)
