Luiza Bouharaoua: Ulica mačaka

 

Trčimo bosi po ulici. Ne mogu vjerovat da sam se dala nagovorit na ovo. Vrući asfalt me grize za kožu, stopala mi se smanjuju. Odvajam se od njega i pokušavam ga prestići. Opet mi je pet i želim ih sve ostaviti iza sebe, imati crne pobjedničke noge. On ne razumije ovu igru, on me samo želi dohvatiti. Dotrči do mene, uhvati me za ruku i gurne u prvi portun.
Crno-bijeli mozaik je hladan. Skupljam prste, izbjegavam dodir, glasno se smijem dok me gura u kut. Portun je jeka šumova koji bride.
– Zašto si bježala od mene? – reče i gurne mi ruku ispod haljine. Sav je radostan, shvatio je da mi se gaćice drže na oba boka samo tankom vrpcom. Tijelo mi je toplo, a stopala hladna. Ne zna on da su mi stopala uvijek hladna. Užitkom djeteta koje je upravo pobijedilo odmata me igrom kažiprsta i placa, pažljivo kao poklon, i sprema moje gaćice u džep. Ne mogu vjerovat da će me neko jebat u mojoj ulici.

*
– Jebat? Kako mi možeš tako nešto reći? – gleda me gnjevno kao da sam mu upravo opsovala majku. Lijeno protegnem gola leđa.
– Pa šta sam rekla? – pitam ga dok tragam za nekim hladnim, skrivenim djelićem lancuna. Žega me pritišće duboko u madrac. Vani cvrčci luduju.
– Čuješ li ti sebe? Rekla si da te jebem. Ja tebe ne jebem. Ja s tobom vodim ljubav.
– Otkad si ti tako osjetljiv na riječi? – pitam ga zajedljivo – Jesi i prvi put sa mnom vodio ljubav? – dižem se iz kreveta i ostavljam ga namrštenog, glave naslonjene na desnu ruku.
Odlazim bosa u kupaonicu, volim kad mi pločice hlade stopala. Njega živcira to što su mi stopala uvijek hladna, često i ljeti. Preskačem meki tapetić i prislanjam usne na vrh špine, kapljice vode mi klize niz bradu. Kroz otvoreni prozor čujem ženski glas isprekidan nečim između jecaja i psovke. Ovo je ulica u kojoj nijedna žena ne govori ispod glasa. Skupljam haljinu s kuhinjskog poda i, na izlasku, palcem povlačim japanke. Ne smijem zaprljati noge, ljutit će se.
Dok prelazim kratko dvorište osjećam svoje golo tijelo ispod haljine, hodam kao da skrivam tajnu. Na maloj nizbrdici koja vodi u portun niske kuće nasuprot mojoj nalazim Saru. Negdje ispod njenog koljena bijelo-žuta kost viri iz crvenog, živog mesa. Sram me je jer ju gledam iznutra.
Susjedi se skupljaju i zatvaraju krug oko nje. Gledam je i pokušavam prepoznati, sjećam se dana kada je došla. Na putu do matičara u lijevoj je ruci nosila buket, a u desnoj smotuljak koji danas ima petnaest godina. Bila je niska, a opet vitka, duge narančaste kose pune bijelih tratinčica, sad je tusta i opet pijana. Pored mene se provlači liječnik. Netko od dežurnih dušobrižnika skrivenih iza rešetaka svojih škura, netko od nezasitnih popisivača naših grijeha i svađa uzeo je pauzu među činovima i nazvao hitnu.
Masa me dodiruje, trljaju se o moje ruke, leđa. Dok se povlačim, moja koža upija njihov znoj, vonj njihovog daha, miris ručka u njihovoj kosi.
– Jesi vidila šta je bilo? – pita netko iza mene.
– Skroz slučajno san izašla na ponistru. Sara je skočila kroz prozor. Bit će da su se opet svadili.
Prozor njihove kupaonice izdiže se samo metar iznad male uzbrdice što vodi van iz ulice. Mjerim Saru dok je podižu na nosila – dvaput je veća od prozora kroz koji se provukla. Mislila sam da se samo mačke mogu tako stisnuti u bijegu. Srđanu odvode praznih ruku.
Sve škure sad su otvorene, počinje molitva svakodnevici. Odlazim u svoju sobu ljuta jer su mi stopala u japankama vrela i ljepljiva. Shvaćam da to što sam ispod gola i nije nekakva tajna.
– Pa di si ti više? – on je još uvijek namršten.
Navučem gaćice ispod haljine i na izlasku iz sobe kažem:
– Nemoj me jebat.

*
Zid uz koji me pritišće ugodno je hladan, a vani je još uvijek zvizdan. Snažan je. Nije ni visok ni zgodan, ali je snažan. Osjećam se lagano dok me drži ovako u zraku. Hladan zrak što se izdiže iz kamena škaklja mi nožne prste. Pomislim kako sigurno smiješno izgleda s hlačama oko gležnja i glasno se nasmijem. U pokušaju da mi začepi usta on izgubi ravnotežu i padne na pod. Ja se dočekam na noge. Meko mu priđem i pružim ruku, a on je uzima i smije se. Dobro je, nalazi nekog humora u svemu ovome. Privlačim ga sebi i ljubim u vrat. Osjećam slanost njegove kože pod jezikom. On me poljubi u usta i s osmijehom kaže:
– Zbog tebe ću najebat.

*
– Sad si najebala! – čujem ga kako viče.
Još prije pola sata slavili smo Novu godinu. Moja mama uzima mene i Nina za ruku i odvodi nas u drugu sobu. Krhotine porculana mi pucketaju pod novim crvenim cipelicama. Nino je tužan. Mislim da je tužan. Stupa ko mali vojnik, ni ne gleda me. Ja sam tužna, ali ne želim mu to pokazati. Promatram ga, on je moj priručnik za ponašanje. Njemu je osam, meni je pet. Mi smo najbolji prijatelji, iako o tome ne govorimo. Ja mu se divim – on sve zna i može, čak i u školu ide. Mama sjeda s nama na pod i pokušava nas zabaviti. Nino zuri u svoj kamion. Mrk je i šuti. Mislim da ni njemu nije jasno što se dogodilo. Mislim da je ljutit jer se opet dogodilo.
Iz kuhinje se sad čuje samo šapat. Ninov djed zatvorio je vrata. Zadnje što sam vidjela bila je njegova naborana ruka koja je zgrabila šaku Ninovog tate kad je zamahnuo prema licu njegove mame. Nino se pretvara da se igra. Ja se pokušavam sjetiti.
Nino i ja igrali smo se oko stare keramičke peći na drva. Ponosno mi je pokazao kako drvo gori u peći. Bio je sretan što je tako odrastao da smije otvoriti mala vratašca i grnuti drvce unutra. Obrazi su mi se žarili od topline. Odrasli su sjedili za stolom i glasno se smijali, a onda je Ninova mama prošla kroz vrata. Nasmijala se glasnije nego svi drugi, gotovo mijauknula. Nitko je nije pogledao. U idućem trenu vidjela sam njezine duge crvene nokte kako grabe kockasti stolnjak i naglim pokretom ruke izvlače ga kao u cirkusu, ali njen trik nije uspio. Novi porculan odletio je u zrak, svi za stolom naglo su skočili na noge. Hrana se zalijepila po zidovima, preplavila pod. Vatromet razbijenog porculana ispunio je prostoriju. Onda više ništa nisam vidjela. Ninova mama je svojim dugim prstima iščupala luster.
Ninov tata projuri pored nas. Neko vrijeme slušam njegove korake kako udaraju stepenice u portunu. Nino se ni ne osvrne. Pretvaramo se da se igramo s mojom mamom čiji pogled pogled neprestano bježi prema kuhinji. Tu večer spavamo na kauču u njihovom dnevnom boravku. Moja mama i Ninov djed dugo u noć metu komadiće porculana s poda. Mislim da sam tu noć čula Nina kako plače.
Dva mjeseca kasnije moj se najbolji prijatelj odselio zajedno sa svojom mamom. Vidjela sam ga još jednom nakon godinu dana, na skromnoj vjenčanoj ceremoniji. Taj isti dan dobili smo nove susjede. U njihov stan uselili su se njegov netom oženjeni stric, njegova žena Srđana i njihova beba.

*
Izlazimo iz portuna i penjemo se uzbrdicom. Podižem pogled prema malom prozoru i vidim ravno u Srđaninu kupaonicu. Tako je to u ovoj ulici. Šutim dok prolazimo pored moje kuće, on ionako ne zna da ja tu živim. Usporavam na vrhu ulice.
– Kad ćeš mi vratit gaćice? – pitam.
– Kad mi kažeš nešto o sebi – odgovara mirno.
– Što?
– Ime – odgovori, pa prekine samog sebe – Ne ime…nešto bolje…nešto što svi ne znaju…
– Znaš li onaj portun u koje smo bili?
– Onaj u kojem smo se maloprije jebali – mirno potvrdi.
– Da, taj – kažem – i osjetim da možda i mogu u sebi skriti tajnu.
– Ja živim nasuprot.
Pogleda me iznenađeno i nasmije se.
– Još…to nije dosta.
Namjesti moje gaćice u džepu i pogleda me ravno u oči. Postavio je izazov, na meni je red. Pogledam niz ulicu što isparava sjećanja na popodnevnoj omari pa kažem:
– Kad mi je bilo tri godine izgubili su me. Ostala sam sama na raskrižju dvije ulice dalje. Nikad prije nisam sama prešla cestu. Ne sjećam se koliko sam dugo stajala i gledala ulicu koju treba prijeći prije nego sam shvatila da pored mene stoji žena. Ne sjećam je se. Možda zato jer me ni jednom nije pogledala. Ipak tad sam shvatila što trebam napraviti. Kada je zakoračila preko ruba i ja sam pošla za njom, korak po korak sve dok nisam prešla cestu. Tada sam ostavila i nju i raskrižje i došla sama kući.
Neko me je vrijeme gledao blago kao da mi čita novine uz doručak.
– Zeleno je – rekao je, uzeo me za ruku i poveo na drugu stranu ulice.

 

Luiza Bouharaoua je spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Osnivačica je Udruge Skribonauti i voditeljica književnog kluba i radionice kreativnog pisanja u Ženskoj kaznionici u Požegi. Kratke priče objavljivala je u regionalnim časopisima i portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. 2019. objavila je knjigu priča „Jesmo li to bili mi“ koja je do sada doživjela dva hrvatska izdanja (Jesenski&Turk) te je početkom 2020. objavljena i u Srbiji (Kontrast). Za svoju prvu knjigu dobila je nagradu Prozak za najbolji neobjavljeni prozni rukopis, nagradu Slavić za najbolje debitantsko književno djelo u 2019. u Hrvatskoj te regionalnu nagradu za najbolju zbirku kratkih priča Edo Budiša. Fotoproze objavljuje na: instagram.com/luizabou/

Podijeli.

Komentari su suspendovani.