Luiz Erdrik: Šal

Prevele: Aleksandra Nikčević-Batrićević i Marija Krivokapić

Među plemenom Anišinabe, duž puta gdje ja živim, poznata je priča o ženi koja je voljela muškarca koji nije bio njen muž i koja je pošla u žbun i tamo rodila njegovo dijete. Njeno ime bilo je Anakvad, što znači oblak, i poput oblaka, ona je bila promjenljivog raspoloženja. U jednom trenutku bila je zlovoljna i namrgođena, njena donja usna bila bi napućena i njene oči bi sijevale, ispunjene olujama. U sljedećem trenutku, ona bi prebacila dugu kosu preko svog lica i duvala u nju tako da se razleti na sve strane dok bi njena djeca vrištala od smijeha. Jer mužu je rodila dvoje djece, jedno je bio nježni dječak od pet godina, dok je drugo dijete bila umješna djevojčica od devet godina.

Kada je Anakvad donijela novo dijete iz žbuna te jeseni, starija djevojčica bila mu je poput majke, čak je ustajala noću da presvuče dijete i da ga primakne grudima svoje majke. Anakvad je čvrsto spavala, ne bi čula plač djeteta, rijetko kada bi se probudila. Nije da joj dijete nije bilo u srcu; ne, bilo je suprotno – voljela ga je previše, koliko je voljela i njegovog oca, a ne svoga muža. Ta ju je strast izjedala, i njena osjećanja bila su nepodnošljiva. Da je mogla da se odrekne te nedozvoljene ljubavi, ona bi to i uradila, ali pomisao na drugog čovjeka, koji je živio sa druge strane jezera, nije je napuštala. Ona je postala sivo nebo, zurila je u zidove mrzovoljno i ponekad satima plakala, prekrivši svoje lice rukama. Uskoro nije mogla da ustane i kuva, niti da čisti kolibu u kojoj su živjeli, i za djevojčicu je to bilo previše, i ona bi se uveče iscrpljena sklupčala u svom krevetu umotana u pleteni šal crvene i smeđe boje, i spavala i spavala, sve dok je otac ne bi probudio da probudi svoju majku, jer bojao se promjenljivog raspoloženja svoje žene, a upravo je on izazivao Anakvadin bijes zbog proste činjenice da je bio on a ne onaj drugi kojeg je voljela.

Konačno, jednoga dana, iako je volio Anakvad, muž je morao da prizna da njihov zajednički život više nije bio kakav treba. U tim danima naši su ljudi živjeli na velikim udaljenostima jedni od drugih, na ostrvima, duž obala, čak i po prerijama. Tada nije bilo puteva, samo staza, iako smo imali konje i zaprege, i sanke za zimu. Kada je ujak onoga čovjeka došao po Anakvad, u zaprezi sa skijama, bilo je veoma teško, jer ona i njen muž su se do posljednjeg časa raspravljali oko djece, žestoko su se raspravljali, sve dok konačno muž nije popustio. Okrenuo je lice prema zidu, i nije se osvrtao više da vidi kćerku koju je obožavao, kako sjeda pored svoje majke na jastuke zaprege, zamotana u onaj crveno-smeđi šal. Odmah su krenule, sa svim zamotuljcima i vrećama, a da nijesu čak ni ugrijale kamenje da im tokom puta grije noge. Otac je prekrio uši rukama, kako ne bi čuo plač svoga sina koji je iznenada shvatio da će ostati s ocem.

Kada je ujak oboo konja i kada ih je konj povukao naprijed, dječak je pokušao da uskoči u zapregu, ali mu je majka svom silinom strgnula ruku s lengera, vičući, Gego, gego, i on je svom težinom pao iza kočije. Ali nešto u njemu ga je tjeralo da ne odustane. Skočio je na noge i, iako je bio obučen samo u tanku odjeću, trčao je iza kočije preko visokih sniježnih nanosa. Konji su ubrzavali. Grudi su ga boljele od teškog disanja, ali ipak je tjerao sebe da trči dalje. Nikada nije trčao tako brzo, s takvom mukom i pomamno, ali bio je odlučan, odbijao je da vjeruje da je razdaljina između njega i zaprege, koja je bila sve veća, bila stvarna. Trčao je tako sve dok se njegovo grlo nije steglo, dok mu pred očima nije postalo crveno, i dok mu ledeni vazduh nije zatvorio pluća. Onda, kada je pao na tvrdi smrznuti snijeg, podigao je glavu. Gledao je za zapregom i sićušnim figurama njegove majke i sestre kako nestaju, i nešto je u njemu zakazalo. Nešto se slomilo. U tom trenutku nije mu bilo važno da li je bio živ ili mrtav. I kada je vidio sive obrise, sjenke, kako se lagano pomaljaju iz drveća s obje strane puta, daleko ispred njega, nije ga bilo strah.

Sljedeće čega se sjećao jeste da ga je otac umotao u ćebe i da ga je nosio kući. Grudi njegovog oca bile su široke, i iako je već iskašljavao krv koja će ispisati kraj njegove priče, još uvijek je bio snažan čovjek. Trebaće da prođe mnogo godina do njegove smrti. Tih je godina otac pričao dječaku, koji je bio sasvim zaboravio taj dio priče, da kada je prvi put pomenuo sjenke njegov je otac mislio da ga je posjetio manidoog. Ali onda, kada je dječak opisao oblike, njegov otac je razumio da nijesu u pitanju duhovi. Nemiran, odlučio je da uzme pušku u ruke i da se vrati na put kojim je njegova žena pošla. Naložio je vatru u kolibi, smjestio dječaka blizu vatre i vratio se nazad u snijeg. Možda se ta priča pročula kroz naše naselje jer je otac morao reći šta je vidio, i često je ponavljao tu priču, kako bi je se oslobodio. Možda kao i sa svim zastrašujućim snovima, amaniso, morao je da priča o njoj kako bi uništio njenu moć – iako u ovom slučaju ništa nije moglo promijeniti stvarnost pomenutog sna.

Tragovi tih sjenki bili su tragovi vukova, i u tim danima, kada su naše puške uzele svu njihovu hranu radi trgovine krznom i kožom, vukovi su se osmjelili da napuste stari dogovor između vukova i ljudi. Jedno vrijeme, sve dok nijesmo shvatili i dozvolili divljači da naraste, vukovi su lovili nas. Otac je požurio naprijed kada je vidio tragove. Jasno se vidjelo gdje je čopor, u očajanju, pokušao da raspori tetive na nogama konja. Potom je vidio na kojem su mjestu poskočili za stražnjim dijelom zaprege. Žurno je pratio trag dok se nije izgubio kraj prostranog bezličnog leda jezera. Tamo je vidio ono što je vidio, razbacano na sve strane, i vidio je gavranove, kako se goste gorkim malim ostacima preostalim iza vukova.

Neko vrijeme, dječak nije razumijevao šta se desilo. Otac je u sebi čuvao priču koju je spoznao, barem te prve godine, i kada ga je sin pitao o poderanom pletenom šalu svoje sestre, i zašto ga čuva u kući, otac nije govorio ništa. Ali je plakao kada ga je dječak upitao da li je njegovoj sestri hladno. Desilo se to tek kada je otac postao slab od bolesti pa je počeo da priča priču, previše često i uvijek na isti način: ispričao je kako je Anakvad bacila svoju kćerku vukovima kada su ih opkolili.

Kada je njegov otac izgovorio te riječi, dječak je zaćutao. Šta je njegova sestra osjećala? Da li se nešto slomilo u njoj, kao što se slomilo u njemu? Čak i tada, on je znao da to slomljeno mjesto u njemu neće moći da se popravi, osim na neki strašan način. Neprestano je zamišljao svoju majku kako spušta bebu pored sebe i kako hvata njegovu sestru oko struka. Vidi i kako Anakvad lagano prebacuje djevojčicu sa druge strane vagona. Vidi smeđi šal sa crvenim prugama kako leti kroz zrak. Vidi sjenke, vukove, kako jure jedan uz drugog, brze i pohlepne, dok zaprega sa skijama nestaje u daljini – zauvijek, jer nijesu ni on ni njegov otac više nikada vidjeli Anakvad.

Kada sam bio mali, otac nas je prestravljivao svojom sklonošću prema alkoholu. To se desilo nakon što smo izgubili majku, jer prije toga mislim da se jedino doticao ishkoe wabooa ponekad vikendom kada bismo stigli kući rano, ili ponekad tokom sezone sakupljanja bobica kada smo odlazili u šumu i kampovali sa ostalim seljanima. Tek kada je umrla počeo je teško da se opija, da se neprestano opija, čak i kada bismo ostajali u kući sami danima. Toliko se opijao da smo mi, kada bi stigao kući, iskakali kroz prozor i krili se u šumi dok bi on urlao, dozivajući nas na sav glas. Tek kada bismo shvatili da je čvrsto zaspao, vratili bismo se u kuću na počinak.

Bilo nas je troje: ja, najstariji, s deset godina, i moji sestra i brat, blizanci, koji su imali samo šest godina. Iznenađujuće dobro sam vodio računa o njima, i vjerujem, i zato što smo naučili da preživljavamo zajedno tokom tih teških godina njegovog pića, uvijek smo bili bliski. Njihova imena su Doris i Rejmond, i oni su se vjenčali za brata i sestru. Kada se sastanemo, što se dešava često jer živimo u istoj ulici, desi se da se ponekad uz priču i karte i možda neko lako pivo, prisjetimo tih dana. Naša priča nije neuobičajena. Ali nam pomaže da uporedimo svoje tačke gledišta.

Kako bih inače znao, na primjer, da me je Rejmond vidio kada sam sakrio očev kaiš prvi put? Izvukao sam ga iz pantalona kada je pijan zaspao i onda sam ga zakopao u šumi. I poslije tog prvog puta, nastavio sam da radim isto. Naš otac nije mogao da razumije kako mu je kaiš uvijek nestajao kada bi išao u grad da pije. Optuživao je za krađu čak i svoje shkwebii drugare iz kafane. Ali imao sam dobre razloge. Ne samo što se poslije toga sramotio da izlazi s pantalonama zavezanim konopom, već nije mogao da kovitla kaišem u nastupima bijesa i da savijenom kopčom udara po zraku. Nas nije mogao da udari. Naravno, bio je domišljat i koristio je druge načine. Koristio je dasku. Koristio je prut od vrbe. A onda i on sam – njegove ruke i šake i čizme – i sve ono što bi na nas mogao baciti. Nego, vremenom je postalo lako izbjegavati ga, i poslije određenog vremena rijetko da bismo zadobili modricu ili kakvu posjekotinu. Imali smo svoje mjesto u šumi, čak bismo naložili i vatru tokom hladnih noći. I uzimali smo novac od njega kad god smo mogli, krišom ga izvlačili iz cipele u koju je mislio da ga je bezbjedno sakrio. Za nas je postao stvar koju treba izbjegavati, nadmudrivati i koristiti. Od njega smo preživljavali kao da je bio neka ćudljiva i opasna vrsta posla. Pretpostavljam da smo u jednom času prestali da mislimo o njemu kao o ljudskom biću, svakako smo prestali da mislimo o njemu kao o ocu.

Rastao sam brže od drugih dječaka i, jedne noći, kada mi je bilo trinaest godina, već sam bio krupan kao sasvim odrastao čovjek. Doris, Rejmond i ja sjedjeli smo za stolom i čeznuli da imamo nešto mimo ovsene kaše i jeftinog mlijeka iz konzerve, koje bijah sakrio tako da nije mogao da ih proda. Čuo sam ga kako se spušta niz ulicu. Vikao je i pravio buku sve dok nije stigao do kuće. Doris i Rejmond su pogledali u mene i krenuli da bježe prema zadnjem prozoru. Kada su vidjeli da ne idem za njima, zastali su. Ajde, ondaas, požuri – pokušali su da me povuku sa sobom. Odgurnuo sam ih i rekao da brzo izađu iz kuće – i da ću ostati. Vjerovao sam da je došlo vrijeme i da sam konačno sposoban da se obračunam sa njim.

Bio je veliki čovjek; još uvijek ga alkohol nije bio sasvim potrošio. Iz jedne je tuče bio izašao krivog nosa, ali su mu ga vratili tokom druge tuče, pa je sada bio prav. Pola mu je zuba već bilo ispalo, a imao je zadah kakav je morao imati, jer je pet dana bio pijan. Kada je ušao na vrata, zastao je na trenutak, njegove oči bile su crvene i natečene, sitni prorezi. Onda je vidio da ga čekam, i nasmijao se podmuklo. Moj prvi udarac ga je iznenadio. Vježbao sam prvo na vrećama sijena, a onda na postavljenim daskama, ne bih li osnažio šake, i razvio sam takvu brzinu da sam sijevao kao munja. Još uvijek nijesam bio snažan, kao što je bio snažan on, i bio je teži od mene skoro deset kila. Ali bio sam siguran da ću ga se dočepati. Naučiću ga da se ne kači sa mnom. Ono što nijesam mogao predvidjeti bio je način na koji će tuča između nas dvojice mene promijeniti.

Postoji nešto užasno u borbi sa sopstvenim ocem. To ti dođe iznenada, sa drugim udarcem – neka zastrašujuća vrsta radosti. Neka se silina uzrujala iz samog centra, pa sam zaplesao ka njemu, lak i neuhvatljiv, pun sebe. Stvar je u tome: htio sam da ga uništim, da ga uništim zauvijek. Htio sam da ga isprebijam na mrtvo ime. Da ga ubijem, budem li bio prinuđen. Udarac za Doris, šut za Rejmonda. A sve vrijeme bio sam miran, pa bih onda počeo da vrištim, pa bih se opet smirio u bijesnoj radosti koja me je istovremeno ispunjavala očajem, tako da sam, pretpostavljam, rekli biste, bio zapravo van sebe.

Krenuo je prema meni, usput je prevrnuo stolicu, koja je već bila slomljena, pa je pobacao njene djelove. Zgrabio sam jednu nogu od stolice, tresnuo ga njom po uvetu, toliko jako da mu se glava zavrtjela i vratila se prema meni krvava. Posmatrao sam sebe kako ga udaram, još jednom i još jednom. Znao sam šta radim, ili nijesam zapravo, ne na uobičajen način. Djelovalo je kao da sam ja mirno stajao, naslonjen na zid, sa prekrštenim rukama, žaleći i jednog i drugog. Vidio sam dječaka, nogu od stolice, čovjeka koji se skupio i pao, njegove ruke podignute kao da je krenuo da se moli. A onda sam shvatio da se već izvjesno vrijeme taj najveći čovjek nije ni trudio da uzvrati udarac.

Odjednom, on je opet bio moj otac. I kada sam čučnuo pored njega, ja sam bio njegov sin. Pružio sam ruku prema obližoj prostirci i podigao ono ćebe koje je moj otac uvijek držao pored sebe iz nekog razloga. I dok sam ga podizao i brisao krv sa njegovog lica, rekao sam mu, Nos ti je opet kriv. Pogledao me je, prodorno i zagonetno, kao da nikada nije popio piće u svom životu, i ja sam počeo da čistim njegovo lice tim poderanim ćebetom. Zapravo, bio je to šal, stvarno, neka vrsta staromodnog ženskog šala. Jednom je možda to bio veliki debeli šal. Na pozadini koja je bila izblijedjele smeđe boje, još uvijek si mu mogao vidjeti šare, neke su još uvijek bile crvene. Gledao je napeto dok sam prinosio taj dronjak njegovom licu. Tada sam bio sasvim siguran da sam ga prikucao malo teže i da je ovu bitku zaista izgubio. Jednom rukom me je obuhvatio oko struka, ali zaista nježno. Drugom je uzeo šal. Zgužvao ga je i prislonio na sredinu čela. Izgledalo je kao da se molio, kao da su mu u glavi bile misli koje je želio da prenese tom komadu tkanine. Jedno vrijeme samo je tako ležao, i ja, koji sam čučao kraj njega, pustih ga da teško diše. Nešto mi je govorilo da ostanem tu, mirno. A onda mi je konačno rekao, trijeznim novim glasom koji ću od tada slušati: Da li znaš da sam imao sestru?

U neko je doba vlada sve koji su živjeli na onim udaljenim prostorima rezervata preselila blizu puteva, u gradove, u federalni smještaj. Isprva je to izgledalo dobro, a onda je sve dobilo kiseo ukus. Ubrzo poslije toga izgledalo je da se svako ko je bio od bilo kakvog renomea odao piću, ili je bio ubijen, na granici samoubistva, ili ga je upravo izvršio. Niko od stare vrste nije ostao, činilo se – stara vrsta ljudi, Gete Anišinabeg, koji su ljubazni preko svih granica i koji bi za druge uradili sve što treba. U to vrijeme je moja majka umrla, a otac nas je počeo povređivati, kao što sam vam ispričao.

I tako je, postepeno, taj kontekst očajanja popustio i prepustio njegove preživjele. Ali mi još uvijek nosimo tuge koje su na nas prešle od ranijih generacija, tuge sa kojima se moramo nositi pored onih koje imamo u sopstvenim životima, i grubosti smještene tamo gdje ih ne možemo zaboraviti. Mi imamo potrebu da zaboravimo. Uvijek se krećemo po granici zaborava.

Neki se izvuku, poput mog brata i sestre, koji imaju svoje supružnike i žive mirno dolje niz put. I ja sam, donekle, iako više volim da živim sam. Čak i moj otac, koji je nedavno našao ženu. Jednom, dok se prisjećao starih dana, i dok smo iznova prolazili kroz tu priču, ispričao sam mu barem dvije stvari o kojima sam razmišljao.

Prvo, rekao sam mu da je greška što čuva sestrin šal, jer mi nikada ne čuvamo odjeću mrtvih. Sada je vrijeme da ga zapali, rekao sam. I da se tako pozdravi sa njenim duhom. I on se složio.

Druga stvar koju sam mu rekao bila je formulisana poput pitanja. Da li si ikada razmišljao, pitao sam ga, s obzirom na dobro srce tvoje sestre, i na njenu hrabrost, kako je ona sagledavala čitavu situaciju? Ona je znala da su vuci bili samo gladni. Ona je znala da je njihova potreba bila samo potreba. Ona je znala da si ti tamo u snijegu, da si sam. Ona je razumjela da beba koju je voljela ne bi preživjela bez svoje majke, i da je samo ujak onoga čovjeka znao put. Ona je jasno razumjela da jedna osoba iz zaprege mora biti žrtvovana, ili će svi oni umrijeti. I u tom trenutku spoznaje, zar ne misliš, s obzirom na to kakva je bila, nasljednica starogroda Anišinabega, koja misli na dobro drugih ljudi prije svega, da je skočila, moj oče, n’dede, brate te male djevojčice? Zar ne misliš da je podigla svoj šal i odletjela?

2001.

Podijeli

Komentari su suspendovani.