Ljubeta Labović: San kraj mora
Danilu Kišu
Prvi sumrak hvatao se za krošnje palmi, koje su zanjihane maestralom stvarale mistične sjenke po ulicama gradića Mar del Plata. Bilo je to doba kad je nekadašnji ribar Hose Miguel De Nogeira izlazio na obalu okeana i zagledan u valove tonuo u duboka sjećanja i lične rituale. Duša mu je bila poput morske vode ispunjena i toplim i hladnim strujama. Zatvorenih očiju slušao je šumove okeana kao najljepše noćne melodije. Zamišljao je daljinu koju prevaljuju valovi dok se rasprskavaju, ili nježno oblivaju okeansku obalu. Volio je tamninu koja mu se širila u nutrini kad zatvori oči i tako je tonuo u svoju unutrašnjost, u misli koje su se rasipale kroz nemire njegove duše. U tim njegovim zanosima nije bilo mnogo ovozemaljskih stvari, osim samog postojanja, vodenih šumova i sunca, koje je trepavice činilo prozračnim i kanilo se probijati dublje ka njegovim očima. Stoga je osjećao strastvenu privrženost prema svemu noćnom, i svaki sumrak se u njemu uzdizao gotovo praznično. Kao da se baš tada u njemu palila čudesna Stevensonova vatra za osluškivanje i utapanje u obale i vodu okeana, gdje mu se još činilo da čuje nerazgovijetne riječi nevidljivih osoba. Osjećao je da su to bića što su zaboravila magijske riječi povratka i tako zauvijek ostala da lutaju po otoku glasova.
U takvim noćima je osjećao vrućicu, u kojoj je drhtao kao palmino lišće, ili talasaste kapi što su zasipale vrelo morsko kamenje. Profinjenost noći unutrašnjost i dubina tame i morske vode koje je volio satima posmatrati kroz treptavo svijetlo zvijezda činili su njegovu dušu još više lutalačkom i izdvojenom iz svijeta maloga grada. Sve to ga je nadahnjivalo snagom neizlječive monomanije što bijaše u njemu jača nego u bilo kojem ljudskog biću. Njegove su bure bile tihe i duboke i u tom smislu je bio ravan savršenstvu obalske tišine i osame…
Volio je Nogeira gledati u vodu i slušati lagane simfonije talasa koje su se čule noću kao prigušena svirka, ili nježni glasovi vječnih sirena. U tim zanosima, lutajući besciljno, dospio je jedne noći do centralnog gradskog uzvišenja Mann Claire, što se kao stepenasta piramida izdizalo iznad grada. Prvi put mu se obala učinila pusta i nejasna. Nije bilo nikakvoga života, utihnuli su odjednom svi noćni tonovi. Učinilo mu se kao da je u toj noći iznenada postao neko drugi čija čula je moćna priroda iznenada i potpuno promijenila. Tišina se izvukla iz kamenja, razlila se i zatomila čitavo okruženje.
Nije se čula nijedna noćna ptica, niti šum vode u nizini koje je prethodnih noći satima znao slušati kao kakvu nadrealnu noćnu muziku. Sve mu je bilo drugačije. Kao da se neprimjetno pretvarao u nekoga drugoga, u vodeno biće, u raka, ili školjku. Teško je podnosio suhoću obalskoga kamenja i često je želio zauvijek uroniti u najdublje kutke okeana i smiješati se sa koraljima, ili u tiha prostranstva vječne ljudske samoće.
Sjetio se da je na tom mjestu jednom čekao svoju voljenu ženu Maryelle i vidio kako njene oči svjetlucaju kao dva bisera u otvorenim školjkama. Takve oči je imala njegova Maryelle koje kad se ugledaju ne mogu se nikada zaboraviti. Pomislio je da se možda događa njegovo božansko udvajanje i da sebe sada osjeća drugačije, kao kad se noć ponekad zna pretvarati u gustu maglu. Svakako, mislio je Nogeira, da ti znaci moraju biti nešto važno za njega, neko znamenje noći. Maryelle je iznenada otplovila jednog dana. Ništa mu nije rekla o svom odlasku, samo mu je nekoliko puta pričala o velikim prekomorskim gradovima u kojima postoje prekrasne palate i fontane sa vodoskocima. Posljednji put kad je otpratio do luke vidio je njenu koštanu ukosnicu dok se pela na brod i njene zamahe bijelim rukama dok je hvatala ravnotežu na brodskom stepeništu. Kao galebovi kad iz visine nesigurno slijeću na oštre priobalne krše.
U toj bezvučnoj pustoši mirovala je tamna neprozirna voda, oblivala kamenu obalu i gubila se u dalekoj crnoj izmaglici. Horizont je postao neobično nizak, pučina se spajala sa dalekim, suženim nebom. Sve je postalo tjeskobno skučeno i usko. Izgledalo je da je sve na dohvat ruke, ali se iza tih jednoličnih tamnih boja prostirala beskonačnost. I nebo bez zvijezda produbljivalo se nad njim u nedostižnu panoramu dubine. Misli i stanja duše, beskonačnost, pa i misli o samom Boga za njega su u toj noći bile zastrte tamnim koprenama… Jedino su mu čujne i glasne u sjećanju bile njene poslednje riječi na odlasku, koje je tada prvi put čuo i čudio se njenom iznenadnom naletu znanja i nadahnuća. Kad je to rekla, (kao da je već dugo smišljala kakvu će najdublju poruku ostaviti u njegovom umu): Qui verra Maryelle l` aimera… Ko ugleda Maryelle, zavoljet će je!
Kad je poslednji put bio u njenom domu zatekao je u kućnoj haljini od muslina koji je isticao njene svjetlucave oči kao dva usamljena odsjaja na obalskom pijesku. Nalijevala je lagano ledeni Roederer u vitke duguljaste čaše, neka drugačija noć ispunjavala je nebesa, dok je osjećao da su jedno drugom postali pulsiranje jedinstvenog spojenog bića i da ih je obuhvatala samo njima znana osobnost. Neki zajednički duh im je snažno prožimao tijela da su im se vlastiti oblici pretvarali u čudesno jedinstvo, kao kad se u prirodi spajaju voda i sunce, ili sumrak i posljednji treptaji dana.
Osjetio je drhtanje tijela u vrućici i zaljuljao se kao nekada u baštenskoj mreži dok se uz njega kao u polusnu pripijala Maryelle i sjedinjena sa vrelinom sunca prenosila spojeve i dodire njemu nepoznatog božanstva koje vlada muškim i ženskim tijelima. Sate su provodili u ljuljašci u malom dvorištu zaklonjenom trskom. Činilo im se da borave u džinovskoj bisernici, odvojeni od svakog drugog postojanja. Osjećali su toplu unutrašnjost tog boravišta kao jedinog mogućeg svijeta, zatona u kojem mogu postojati među cvjetnim bašticama Mar del Plata. Njen šapat drhtao je u granama palmi i maestrala, u šumovima okeana kao najnježnija melodija.
Dodirnuo je obraze prstima i dlanom i udisao očajnički vlažni noćni vazduh. Njeno lice i usne bili su svugdje, u svakom dodiru. Žudnja mu je prožimala čula utisnuta u najdublju tačku njegove nutrine. Osjećao se kao ulovljena i tek izvađena riba na suhom pijesku u blizini spasonosne vode.
I kad se posljednja nit noćne tišine slila u njemu i zatomila najdublji djelić njegova bića, krenuo se spuštati, kao sjenka između palmi prema gradiću. Zaputio se ka crkvici Blažene Djevice Marije niz uličicu Al pedro Luro. Vraćala mu se realnost neke drugačije noći u kojoj je želio nestati i zadržati sjećanja u sebi kao neki vječni san. Ali u kom neće biti stvarno ljudsko biće, u kom će se izgubiti ulice, lica ljudi, prazna obala i sve što postoji sada u noći koja ga prožima svojom zloslutnom i praznom tišinom. Jer ovo u čemu ne može čuti zanosni glas i osjetiti dodire daleke Maryelle, u šta je želio uroniti kao u neku ukupnost i trajno stanje, nije mu davalo mogućnost za ostvarenje nikakve ovozemaljske čarolije. Želio je san u kom će biti živ, ali neće vidjeti i osjećati ništa od ovoga već znanoga i postojećega svijeta. I u trenutku kad je sažvakao posljednji komadić sasušenog pejotla pojavile su se pred njegovim očima sjenke prvih kuća Mar del Plata.
Imao je nepogrješiv osjećaj za vrijeme. Kao da je unutar sebe imao neko satno njihalo koje je izbijalo u njemu sate kao što srce udara i izbija krv čijim se otkucajima svakome mjeri vrijeme života. Osjećao je da je ponoć i sišao je u luku dok mu je u svakom živcu probijao tragalački nalog za željenim snom. Taj san bio je za njega opsesija i jedini smisao budućeg postojanja. Išao je za tom opsesijom kao kada su pjesnici išli u daleku Abesiniju da opet nađu tajnu Lontarova lista, na kojem se kao na papirusu, ili na čudom sačuvanom pergamentu nalazio znak koji je upisao sami Bog u počecima svijeta. Taj znak u vrlo jednostavnom pletivu obuhvatao je tajnu svake ljubavi i svakog mogućeg stvaranja. Jer svaki se doživljaj ljubavi i stvaranja kako je čuo od dr. Ferdière, u određenom času, okrene prema postupcima same magije. Tako je Nogeira jednog jutra gledao u veliki jedrenjak koji je uplovljavao u luku Mar del Plata, mirno klizeći po vodi kao šarena čudesna školjka. I kad je pristao uz obalu njegov se pogled spuštao sa golemoga bijeloga jedra na mostište na kom je prvi put ugledao Maryelle. To mu se sada vraćalo u sjećanju kao najslađa i jedina zagonetka njegove duše i misli o nečemu što mu se doista dogodilo, a što mu se pričinjava kao daleki nezaboravni san.
Odlučio je da noć provede u crkvici okruženoj palmama, sa zvonikom na preslicu kakve se mogu vidjeti i u starim evropskim i mediteranskim gradovima. Provešće baš tu ostatak noći, a i san koji je želio svim bićem može mu se dogoditi baš na takvom svetom mjestu koje svakako posjeduje još tragove zajedničkoga postojanja sa Maryelle. Tu je jednog sunčanog dana, tokom duge šetnje obalom svratio s njom. Slušali su misu punu molitvenih riječi i jevanđeoskih blagodati. Gledali su netremice u blistavi nimbus Madonne koji je treperio oko njenoga lica kao vatrena ružina aureola. Otac Antonie čitao je iz Cividale jevanđelja po Marku. (Y serán una sola carne. Así que ya no son dos sino una sola carne. Y lo que Dios ha unido no lo separe el hombre). Svoja imena su upisali pored teksta jevanđelja i podijelili su kocku pričesnoga hljeba, te se tako kao jedno vezali za tijelo Gospoda. Iz malenog srebrnog pehara popili su zajednički gutljaj opojnoga vina pro corde čime su se sjedinjeni ulili u prožimajuću gospodovu krv.
Na rezbarenoj polici od abonovine bile su poređane knjige o Bogu i svetiteljima, egzegeze o vrlinama i grjehovima, mnogobrojna izdanja Biblija na raznim jezicima. Tada mu je Maryelle, u sredini police, pokazala jedno čudesno izdanje njemu nepoznate knjige u kožnom povezu, koje je stajalo između Biblije i malog molitvenika. Ispred je bilo uspravljeno gravirano bakarno raspeće. Onda mu je otkrila tajnu da je ta knjiga posvećena njoj i njenim uticajima na živote ljudi koje je upoznavala tokom svojih čestih i dalekih putovanja. I zaista, tekstopisac je na početku rukopisa zapisao „gospođi M.“, što je dakako predstavljalo početno slovo njenoga imena. Bilo je to vrlo lijepo urađeno i rijetko izdanje hronika i egeda, jevrejsko-montenegrinskog alhemičara vremena i smrti Danila Kiša: “LA ENCICLOPEDIA DE LOS MUERTOS” Traducción de Luisa Fernando Garrido Ramos, Barcelona: El Acantilado 19. Ona mu je rekla kad umru ljudi, iskušenici i prolaznici kroz čistilište, njihova imena bivaju upisana u tu knjigu, jer nigdje se kao u knjigama tako lijepo i precizno ne upisuju mrtvi.
Začudio se kad je zatekao otključana vrata crkvice, iako je već bila prošla ponoć. Kad je ušao i krenuo prema središtu, pogled su mu uhvatile crnobijele kocke kojima je bio popločan pod. U jednom trenutku pomislio je na sudbinu kretanja i o slučaju rađanja i boravka na određenim mjestima. Na detalje kojima bi otkrio grešku zbog koje uvijek padaju mnogobrojne i najveće ljubavi, koje su često zamršene i tajanstvene sa raznim slučajnim, ili izazvanim preprekama. Sve je bilo na prvi pogled jasno i uočljivo, kao taj koncentrični, labirintni put koji mu je bio jasan i prelazan sa strane, sve dok u njega nije ušao laganim koracima. Ušao je na taj put kao da slijedi nadu u spasenje ili predvorje sna o kojem je mislio spuštajući se prema luci. Labirint se nalazio blizu zapadnog portala, kao prepreka između postojećeg svijeta njegove najduže noći i nekog novog svijeta koji vodi ka Maryelle ili ka novoj božjoj kući. A on je svim bićem želio krenuti u tu plovidbu, u neminovni i sudbinski san.
To je za Nogeiru bilo kao ulaženje u mogućnost teškog i nevjerovatnog ostvarenja i uspostavljanja ponovne harmonije u nečemu što se u njegovom životu dogodilo slučajno. To je, dakle, značilo da treba ponoviti jednu važnu slučajnost sa takvim prirodnim i božanskim preciznostima koje su bile kao ponovno ostvarnje najveće želje. Kocke su bile poređane u koncentričnim krugovima. Gledao je labirint koji je po strukturi i bojama podsjećao na labirintos na podu katedrale Chartres. Kroz vitraže na prozorima dopirao je odsjaj neba i padao kao koprena po crnobijelim kružnim stazama. Na sredini poda-labirinta ugledao je bijelu tačku prečnika ljudskog stopala koja je bila polazište za iskušenike, za pravednike i grješne duše. Želio je da ispuni tu bjelinu, da stane u to središte. Činilo mu se da će tu otkriti tajnu svoje ljubavi ili da će je barem unijeti u onaj prostor i vrijeme koje je postojalo za njega dok je osjećao bezuslovnu ljubav i nesvjesno se gubio u životnim zbivanjima zajedno sa Maryelle.
Sjetio se riječi oca Antonia o čudesima smrti i vaskrsnuća, kao o spoju dvije naravi koje se neprekidno nadmeću u krugovima preko hiljadu puteva i predstava, očekujući svjetlost vječnog spasenja. Zato mu se sada ovaj skup kružnih linija urezivao u misli kao put prema snu, prema ulazu i izlazu, prema smrti i uskrsnuću. Iako je za njega već i sam Mar del Plat bio labirint kroz koji je lutao noću pun razmišljanja koja su ga potpuno odvajala od svih mornara i ribara i svega što je postojalo u svakodnevnom životu. Legao je i sklupčao se na sredini labirinta, na samoj bijeloj tački kruga i za tren osjetio hladnoću ploča na grozničavom tijelu. Prije samoga sna sa najvišeg kvadrata zidnog vitraža zasvijetlila je jedna uska pruga neba, kao prolaz za trenutačne zrake ovoga svijeta. Bilo je to nešto posebno, nešto za nježno noćno obasjanje njegovoga lica blijedog od meskalina i želje za snom. I dok je noć odmicala i bližila se zori, Nogeira je ušao u taj svjetlosni prolaz, kao da ulazi u brod usidren u neznanoj luci sa ogromnim bijelim jedrima što trepere kao krila moćnih nebeskih ptica.
Usnio je ogromnu crnu školjku koja se lagano približavala, s kraja okeanske pučine, sa samoga horizonta izranjale su njene rebraste sfere. Dok se bližila obali postajala je sve veća i lagano se otvarala propuštajući u ravni okeana horizontalnu prugu svjetlosti nalik onoj što je padala na njegovo lice sa crkvenog vitraža. Izgledala je kao dolazak nebeskog božanstva u svemogućoj misiji vječnoga iščekivanja hodočasnika Božjih. Odjednom kad je sasvim postala blizu, otvorila se u bljesku i snevnoj tišini. Na njenoj donjoj polovini uspravna kao na palubi jedrenjaka stajala je Maryelle. Doimala se kao Venera Alessandra Filipepia, ili kao sama boginja, kao savršena ljepota polovine svih stvari na svijetu. Na uspravljenom kraku školjke bio je ucrtan znameniti Pentagram, Venerin simbol ljubavi i ljepote koji je sjajio kao planeta Astarte na crnom noćnom nebu.
U tom trenutku Nogeirin um su zahvatile misli o uskrsnuću. Pokušao je da krene prema obali, koja mu se činila sasvim otvorenom i dostupnom. Ali je malaksalim tijelom udarao u obode labirinta i neprestano, dok se školjka približavala podnožju Mann Claira, padao je i sučelice nailazio na krajeve labirintičnih zavijutaka iza kojih je vodio beskrajno novi put. I kad god bi se zaputio tim novim pravcem pojavljivali su se sve gušći i učestaliji zalazi i neprelazne krivine. Na podu nije bilo nikakvih znakova, nikakvog vidljivog traga. Ploče su bile izmiješane i više nije mogao razlikovati nikakav pravac, ili simetriju u njihovom rasporedu. Mahao je prema obali, ali njegovi pokreti su ostajali nevidljivi i odvojeni kao iza metaliziranog stakla. U jednom trenutku gustina labirinta je postala tako velika da se više nije mogao kretati i pao je nemoćan među zidove. Pokušao je da vikne, ali glas mu se vraćao natrag u žile i grlo iz kog je izlazila samo suha tišina.
Osjetio je posljednji užas kad je vidio da se školjka počela lagano zatvarati, spuštao se gornji dio poklopca, kao ploča koja zatvara neku blisku konačnost, ali do koje je nemoguće stići bilo kakvim ljudskim naporima. Onda se ta čudesna školjka počela vraćati natrag prema pučini, sve brže se udaljavala od obale, dok nije nestala na horizontu u noćnoj tamnini neba i okeana. Nestala je sva njena svjetlost i obala je postala ponovo crna, tiha i pusta, kao u trenutku dok je s uzvišenja silazio ka Mar del Platu. Posljednje što je vidio bila je ogromna mrtva jednooka riba, prostrta preko valova. Lagano se ljuljala i ljeskala se srebrnim krljuštima. Glava joj je bila pri samoj obali a nepreglednom dužinom se protezala preko okeana i gubila na horizontu na kom je visilo crno zaokrugljeno sunce.
(1989.)
