Ljubeta Labović: Otrov zore
“Život je san iz kog se budimo umirući”
Virdžinija Vulf
1.
Još se na rođenju otvorilo to džinovsko oko s mora
horizonta i krajolika hladna svjetlost u prozorima
Mojih soba i zidova koji se razmiču na raspetoj paučini
Iz crne zjenice tijela se vide u krevetima
Ljubavnih i bolničkih odaja
Prvog je dana iskrila na skrami majčine krvi…
I onda, gdje god se jeste, dolazi Jutarnji suton
Preko tjeskobe i straha grješnih začeća i gubilišta
Buđenja su najsamotnija u zoru
I u kaznionicama se prvo njeno svijetlo zažiže
I čim se prestane sanjati kreće se ka River Rous…
Ili, ka pustim kanjonima Montenegra
Ka sjevernim morima gdje se pokojnici
Igraju modrim sjenkama;
Čelo je opet ka zidovima u danima zatvorenih prozora
Niz koje se sliva vosak zalijepljenih riječi
U kojima se oblikuju slike čudne blizine smrti,
Jer u zori je najviše odlazaka osjetljivih duša
Oni što se ne probude, ili ne rode u zori
Ostanu bez snova zauvijek mrtvi u beznađu…
2.
Vidim jutarnje svijetlo na zadnjoj korici hljeba
I predmete i okolinu i bivše tragove i simbole svih ljepota
Za tren umrlih u nekoj dalekoj lijepoj zori, Vidim
drveće, lutalice, ženske požude. Kontejnere,
oči kukaca što vrebaju iz mračnih uglova,
beskućnike i slučajne maslačke kraj staničnih perona …
Vidim jednu mansardu od koje misao zasija u očima
ljubav i tuga stegnu i zgrče riječ u grlu
I sjećanje i stare slike u znakovima srećnih buđenja
Skupljam otiske starih ljubavi i riječi s jezika
zaboravljen u tragovima noći stiskam se
kao Kišova narandža osjenčena svjetlošću zore
zarežem riječima u nabreklu venu što se crni
u srčane slike i slova rasuta po pržini noćnoj…
A zora jednako dolazi kao trag prve zvijezde u očima
Modrim sjajem kao mutni vidik kroz vodu
S uglom pejsaža na prozoru kao u oku slikara
Spremna da otvori zamućeni horizont pred licem
Tek rođenim i očima koje je prvi put viđoše…
Onda po raznim gradovima po ljubavima i buđenjima
Hotelskim sobama, pansionima, neznanim putevima
u lutanjima noćnim po trgovima gradova
Ili kraj mora gledajući kako se dvoji s horizontom…
Gdje god sam zanoćio vidio sam u svakoj zori neku strepnju
Silazak niz obalu i napuštanje iskonske zemlje…
Svaka je soba, svaki prozor u kom sam gledao noć
završavala kao nekim slučajnim čekanjem zore
I svaka me ljubav slijepo ranjavala u zoru
Drhtavo biće u slasti i otrovima svitanja
Padalo je pred magijom ljubavi i mnogobrojnih smrti dana.
3.
Nije trebalo ništa da remetim u toj zori
Ni krovne daske da kuću otkrivam ni slike sa zidova
Nije trebalo da remetim mravlja gnijezda
U starim gredama i potkrovnim daskama
S nerazumnim riječima i sjećanjima prosutim u zoru
I još vidim blijedo lice, masku za kugu jutarnju
Što gradom i buđenjem jedvitim hara
u lednoj zori cakli se u prozoru….
Da li išta postoji još kao na rođenju
Čisto kao zapamćena prva najdraža riječ
A još volim lijepe boginje, valove nemirne i let ptica
Nježnim očima zagledam zvijezde i noć, –
Taj sam skriveni za vas koji nemate više oči
i vid za duboku i Veliku tamu…
Svakoga dana stavljam u džepove po jedan novi kamen
S moje kolijevke kremen pretežak i nesalomljiv
Sanjam da krenem ka rijekama Montenegra
Jer kakve veze ima što ti je ledeno i zima
kad nadolaze voda i smrt kao završeci sna
Dok u vlastitoj sobi postojiš u tim neredima
I riječi u poeziji slažeš kao spasenja, il nepogode
Mora sanjaš, Bodlerove albatrose tužna krila i palube
Preko posljednjih talasa ka ušću nekom što prolaze…
Koja bi se knjiga još mogla pročitati na tim obalama
Ili slova uklesati na sobnom stolu sirotinjskog podruma
Postoji li još neko negdje u Pustoj zemlji
Da bi se moglo reći čistom dušom i riječima
da tišina zloćudne zore vlada u ovoj sobi
Za odlazak kroz propale kapije malih svjetova
ka nebu što se crni na valu utopne rijeke.
(2012-2015.)
MIT O JEDNOM POVRATKU
…mi živimo u starom haosu sunca..
V. Stivens
Jednom davno kad su otišli koje volim
kad sam vidio njihove posljednje korake
u vratima kao u devetoj kapiji Polanskog
krenulo je to istakanje želja po putu odlaska
a bilo je kao da je sve dobro, da je sve tu
da to je bilo kad su se odvojili dlanovi s lica
njihovi bešumni neosjetni dodiri u daljini
vidjele se sjenke nekadašnjih mora i plaža
gdje smo se sreli davno pod jedrima broda
i naših spojenih duša po zrnima pijeska…
Moram ovo da završim makar posljednjim dahom
da završim ovo da bude beskrajno
uhvaćeno budnim drhtajima svake moje noći
kad su odlazili voljeni iz jednog starog dvorišta
Usred proljeća u kom trebalo je imati
drugačije riječi i pogled i dodire za te dane
za srce koje se ogolilo na usamljenim stazama
po noćnim klubovima i bulevarima dahtao je grad
i kurve su odlazile i jutro se punilo varljivim smislom…
I sad je sve u daljini čisto i dijamantska zora sviće
iznova otvara trenutke prvih nesreća
i grudi se skupe i lice što čeka na jastuku
nekoga da se vrati sa prvim suncem
da vrati se iako se za odlazak znalo nije
u tom dalekom proljeću što varalo je cvatom.
(23, maj 2012.)
FONTANA
Usred gradskog meteža
dok su promicali slavljenici dana,
klošari, kurve i ostala svita velegradska…
Jedan je osobenjak obilazio svoju tvorevinu
prosipao sjemenke za prolaznicima kao riječi pjesme
o rijekama, morima i suncu
gdje su izvore imali i Homer i Orfeus…
Podsjećao je na nekog hazardera,
na Džo Hudinija, ili Pessou
na učitelja sna i ljubavi
Bio je to pjesnik među zelenašima i huljama
Koji nije imao ništa osim sjećanja
Na lijepe dane koje ruže daljina i prošlost
kao ranu ožiljak što ističe..
Umio je lice na gradskoj fontani
niz srce slio vodu dubinsku
Kao da prvi put kupa Telemaha
Odjednom se sjetio kako ćuti dugo i strpljivo
O smrti, nedostajanju i crnim buđenjima
osjetio je slast neke čudne odvojenosti
od svega što je u tom trenu postojalo
kao da nema ni grada,
ni prolaznika ni njega…
(2010.)
SLIVANJE
Drhti zora u očima i po obalama Rijeka
I voda pod vrbama žalostivim mami kao san
toplo je tu kao u nekoj trajnoj utrobi
u nekoj slatkoj jutarnjoj ženskosti, –
Tijelo i nježnu kožu obuzima žudnja
da uronim u skrovitu i slobodnu dubinu , –
Utopljenici Ezrini znaju najviše o beskraju…
o rasutim tragovima drevnih okeana…
Sve sam izgubio, o milostiva Vodo
Imam još tebe, tvoju nježnu i osjećajnu smrt…
Kad sam izašao iz noćnog bara
Sve su se kurve već bile razišle
pred strahom zore, buđenja i novoga dana!
A ja hoću u te valove, da se nešto još zavoli
Da osjetim tvoje slivanje u mojim crnim plućima
Vodo, ljubavnice dražesna na srcu i jeziku
hoću taj ulazak u samotnu tvoju dubinu…
( Utoneš i voda protekne kroz biće
kao Miljkovićev stih…)
Osjetiš razliven svijet pun tamnoga sjaja,-
Vodo, ljubljena moja
Ispuni mi žedne puteve srca
Ave Maria neka me utopi voda tvoje utrobe
Neka me slije u tvoju vječnost!
(2008.)..
CELANOV SAN
Uzalud slikaš srca po prozoru;
među mnoštvom je Bog
Zavijen u ogrtač što jednom je tebi
S ramena skliznuo…
( Paul Celan )
Još jedna preduga i tvoja samo noć, još jedna tamnina pod crnim mosturinama. I putovanje neko u košmarnim snovima ka Beču, i sjećanje na 1948. Vremeplov ka nježnim osmjesima i riječima snovite i riskantne Ingeborg Bahman. Kako zaboraviti, komore, podrume, suterene, mansarde, karcere i mnogobrojne samice, kako izaći osim bijega između zidova što sjećaju na stravu logora smrti, na umrle zagrljaje, na mrtve oči na živim licima. O, Kada će i tvoje noći počinjati ujutro! Kada će tvoja zora biti stvarni početak dana, a tvoji prozori se otvoriti na sunčane padine, na žive i vesele kvartove i ulice tvojih gradova. Kad će prvi zvukovi dana biti riječi i muzika za tragove na tvojoj Besanoj sljepoočnici. I kada će neprekidne misli i slike o sjedinjenju Sna i Besanosti, postati stvarna besanosi u snu. Ko je svjestan sebe samog budan je, ili onaj ko je svjestan sebe samog već je kao probuđen iz sna. Tako smo ubijeđeni u svoje postojanje, da ono neupitno obuhvata i naš san i naše sutone i zaborav. I to postaje jedinstveno u našim stvarnim zbivanjima i u sjećanjima i prošlosti života. Otvori se neki prostor i prizove te da moraš ući, da moraš ući u to što osjećaš, kao u nešto pjesničko, erotično, ili sudbinsko. Baš kao celanovski stih bešuman, kao gotovo nečujni šum noćne Sene u neartikulisanim i životnim zvukovima noćnog grada. Kao neki onirički refren o ezoteričnoj i djejstvujućoj zori poslije probdjevene noći, poslije ispisanih stihova o nečemu što ti je dugo morilo misli, ali nijesi to mogao nikome reći, neka tvoja duboka i urođena Fuga smrti, crno mlijeko zore ispijano noću:
Čuvao sam to mjesto za posljednji odlazak
kad se dešavalo najgore u lutanjima i gradovima
pomislio bih da postoji to kao mjesto molitve i spasenja
to malo polje kamilice i zove na pragu stare kuće
i trava što raste svugdje gdje ima zemlje
i suhi jaz kojim bi iznova mogla poteći voda
i zablistati na podnevnom suncu uz miris smole sa smrča
ne dirajte rekoh tu starinsku Sobu s vriježama uz zidove
kućno božanstvo jelena u plavom drvenom ramu
ne dirajte u ta sjećanja u mirise kreča i ljudskog daha
ne dirajte fioke u stolovima ne podižite te zastore
Noćima gledam preko zidova jednu lipu. Svijetlo iz susjedstva pada na krošnju stabla i osvjetljava kratki i smrtonosni let noćnih leptirova…Uvijek mi tada zalebdi pred očima slika Silvije Plat, slike njene Lune i Tise. Umjesto lipe, koja melanholično sjeća na Cetinjske ulice, na drvorede lipa po ulicama raznih gradova po kojima sam lutao ispod tih cvjetova bez kraja, bila je Tisa.. Bila je vizija jeseni u Devonu, u Kort Grinu, i ona zagledana u to crno mistično tisovo stablo. Svjetlost preko usamljene mansarde, preko moje posljednje kuće me čudesno veže za to stanje. I njeno lice tada vidim prekriveno odsjajem mjeseca u noći, kao ogledalo prekriveno platnom poslije nečije smrti. Gledala je u Lunu, Lunatica! s čudesnim jedinstvom poezije života, smrti i mjesečine kroz krošnju tise kao kroz tamnu šumu u noći. Luna nije izlaz. I sama je lice. Velika je i opojna strepnja pred tim prizorom, a po drevnim predanjima gledanje u mjesec kroz staklo donosi nesreću…I danas me zanose njene probe smrti, magične premijere smrti sa zapletima i gledanjima ka moru, ka moru što vuče, kao sve velike vode, kao talasi gospođe Dalovej što vuku za sobom u mjesečeve blijede svjetlosti koju slijede oči i pronalaze stablo lipe, horizont i krovove grada u usamljenoj zori. To je kao neki smrtonosni preobražaj, kao slijepo praćenje nekoga kobnoga predskazanja…Onda hladnoća zore…Aurora crna što se cakli dok sviće…Ništa nije strašnije od svitanja dana poslije neprospavane noći, uz sve te događaje koji iznutra potresaju biće kao u satima dvoridbe dragog mrtvaca. Kroz tijelo, kao kroz izloženu ljušturu, kao kroz skulpturu Glamočaka…kroz unutarnji zasjenjeni prostor struji kozmička praznina… Hoće li ikad doći neki drugačiji dan, neki tren koji će spojiti sjaj duha i nekog budućeg svijetlog jutra…
Doći će jedan dan jednom za govorenje
Samo nježnih i lijepih riječi u svim zorama
Dan kad će nestati ova sjenka što zatvara poglede
Bez koje bogovi daju da se ne može postojati
Onda kao jedno trojstvo i Marina Cvetajeva – pjena morska, neko je od kamena, neko od gline, ja srebrnim sjajem plijenim – kao da je taj val, ta pjena morska bila zapravo njena sudbina koja se preko te velike duše pjesničke razlila i rasprsla na oštrim grebenima usamljene i puste Elabuge. A pisala je o kestenjastim očima kojima sam i sam davao još od djetinjstva tajanstveni smisao i skupljao te divlje plodove u kojima sam prepoznavao neki san sabran i zaokrugljen u bodljikavoj ljušturi. Uzimao sam te ljušture otvarao ih i rastavljao i u njima prepoznavao platonovske tragove polova još kao dječak po rubovima šuma, ili po parkovima velikih svjetskih gradova, tražeći ispod njihove kore tajnovite zapise i sadržaje malih čarobnih svjetova…
Na sjajnim plodovima divljih kestenova
Ispod stvrdnute kore vidi se s jeseni
Crni trag Duša mrtvih
To su čisti i nevini tragovi
Izašli na svjetlost kroz korijenje i Sunce
Sve drugo ostalo je zauvijek u zemlji.
Cvetajeva opisuje jedne takve oči… .Kestenjaste oči boje konjskog kestena, sa nečim zlatnim na dnu, tamnokestenjaste oči, sa crvenim zlatom na dnu koje je povremeno isplivavalo… sa previše trepavica, koje su malo smetale gledanju, ali tako su malo smetale nama da vidimo oči, kao što koprene nebeske smetaju da vidimo zvijezde.
I uvijek nalazimo neki novi, ili stari simbol, ili utješni, zebnjivi izgovor, da će doći nekada jedan dan, dan, ili trenutak koji će nam iznova obećati neki san, koji će otvoriti pred nama prostor željenog ili iščekivanog ostvarenja. I tako od zore do sumraka u riječima i jeziku poezije… u spajanja misli pjesnika kojima se utapamo kao trske na kraju dalekih jezera, ili riječi dozivanja da ljubav nekada dođe i na naše obale, i da naše noći nekada počinju ujutru!
VRISAK DORE DIAMANT
Dimitriju Popoviću
…Da mogu barem da popijem samo jedan gutljaj vode…
(dr Kafka)
Te Noći Gregor je Samsa iznova došao sebi
U mnoštvu preobrazbi na postelji iz davnih snova
ležaj je bio božja pozornica mijenjanja oblika
Žohari su se i kukci igrali u raskošnim plesovima
Prelazeći u sebe i oblike njegova slobodnog tijela
I kožni omotač su grčili i nadimali Praškog Raka
Tvorili lica i maske u bijelom i crnom plastelinu ,
Promicali kroz grkljan izbušen tuberkulozom…
Bilo je u tom Zamku sve labirintično
U tajnim Petljama izlaza i ulaza
Nije bilo bilja i rastinja, ni sata na zidu, ni vremena, ni Sobe
Nestao je i dosadni nadzornik iz tvrtke za štofove
Na prozorima Kolonije vladala je bezvremena tama
Samo je na suhom ležaju čudni slikar bilježio vizije
Lijepe ženke tek izrasle podno stomaka…
Mučno okretanja s leđa na bok išlo je začudno lako
I glas sestre Grete i majka i očeva bolna jabuka
I šamlica s mlijekom, sve je palo na dno njegovog nesvjesnog bića
Da bi postao dubok i neprekidan san
Felica je Bauer mirno čistila crnilo ispod noktiju
Jesenska se tužno zagledala u vrtne latice
Što su tvorile sjenke nalik ljudskome trbuhu
Samo je Dora Diamant u času tom vrisnula iz ljubavne utrobe
Krikom iz prsi od rascvalih hortenzija
Vrisak je zaparao vječnost i kišne krošnje platana
vatrene su se stjenice razmiljele po raspukloj kori
i po hodnicima odjela za Preobrazbe…
(Prag, 2014.)
SLIKA NESTANKA
Mnoge su još tajne na rubovima
Naših neispisanih riječi
I mudrosti filozofa i proroka
A živimo već dugo na zemlji među trojstvom
Mjeseca, Marsa i Plutona;
Zaneseni tragovima po pijesku i vodi
govorimo jezikom strahova i samoće
iz groznice Silvie Plat i Mefista
drhtimo u Faustovoj krvi…
Vidimo ljubavnike koji se rastaju na nekom putu
Kao dvije ptice na kraju svijeta i života
kao dva Nerudina stiha
dvije ptice dok se razilaze na nebesima , –
ždralove što nikad ne padnu kraj ljudskih vatri…
I vječno tragamo po putevima
za sobom i bogovima
I po snu koji neprekidno živimo u riječima
Iz sna se doprijeti može do leta svih ptica,
do lotosa što rastu po rubovima čistih voda
gdje se skupljaju duše mrtvih, Ambra i poezija….
(14.07. 2012.)
IZ BILJEŽNICE GOTFRIDA BENA
leže pobačani na postelje nade i spasenja
na podmetače od plastike i najlona
već upola ništa istanjenim žilama i zgaslim očima
čekaju dijagnoze, uče medicinu i vuku
katetere i nadovezane krvne i vodene žile
neki sa lakiranim protezama
tužnim pogledima koriguju govor i glas
tu su izdvojeni u tom zabačenom odjelu
među mirise urina krvne plazme i znoja
tu pohotne sestre upoznaju njihovu intimu
obilaze ih i nadgledaju poslije žestokih jebanja
u sobama za dežurno osoblje
tu ih ispiraju asepsolom i drugim rastvorima
peru im ustajalost po koži i bude umrle nade
a oni uzimaju zeleni bolnički pire i sivu piletinu
prije prvih uzmaha kašikama poprave kese
s plazmom što se vuku po linoleumu
onda počinju funkcije jedenja hrane u tom
pripremnom odjelu za odlazak u šok ili smrt
dok kroz ruke ljudskih pralja promiču sjećana
na tragove svojih kojima i oni idu.
