Ljubeta Labović

OSLOBAĐANJE OD PROŠLOSTI

Knjiga razgovora i intervjua “Oslobađanje od prošlosti” koje je vodio i priredio za ovu priliku Ljubeta Labović, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Za izdavača ovog vrijednog djela potpisan je Goran Martinović, urednik izdanja je Milorad Popvić, a knjigu je likovno opremila Ana Matić.

 

ODLOMAK

Ranko Marinković

ZADOVOLJSTVO PISCA JE VARLJIVO OSJEĆANJE

Velikan hrvatske i jugoslovenske književnosti, zagrebački sveučilišni profesor Ranko Marinković, održao je predavanje na „Fakultetu dramskih umetnosti” u Beogradu, na katedri dramaturgije, gdje je budućim dramaturzima govorio na temu svog eseja „Dramaturgija riječi”. Marinković je bio gost i Beogradskog dramskog pozorišta povodom premijere njegovog najnovijeg dramskog ostvarenja „Inspektorove spletke”.

Marinković je pisac visokih umjetničkih kvaliteta, jedan od najistaknutijih modernih prozaista, dramatičara i romanopisaca sa izvanrednom moći suptilnog psihološkog zapažanja i analize, sa smjelim poniranjem u najveće tajne i kontroverze međuljudskih odnosa i zagonetke unutrašnjeg svijeta ljudskog bića. Rođen je u Komiži na ostrvu Visu 1913. godine. U središtu njegovoga književnog stvaralaštva jeste osjećaj vječitog egzistencijalnog nemira čovjeka oslikan piščevim rafiniranim stilom Prema kritičkim osvrtima Marinkovićev stvaralački izraz doima se u antinomijama. Na jednoj strani su cirkus i karnevalizacija sa taštinom, trivijalnostima i besciljnošću, a s druge strane Marinkovićev skeptični filozofsko poetski izraz I dileme. Čovjek je u Marinkovićevim djelima raspet među krajnostima u raskošnoj „baroknoj” imaginaciji, ironično gorkoj neodoljivosti i sugestivnoj poetičnosti. Objavio je knjige pripovjedaka „Proza”, „Ruke”, „Ni braća ni rođaci”, „Oko Božje” „Pod balkonima”, „Poniženje Sokrata”, „Karnevali i druge pripovijetke”, drame „ Albatros”, „Glorija” i roman „Kiklop”za koji je 1965. godine dobio NIN-ovu nagradu. „Geste i grimase”, pozorišne kritike i eseji i druga mnogobrojna ostvarenja.

Daleke 1948, godine Društvo hrvatskih književnika objavljuje Vašu prvu zbirku pripovjedaka „Proze”. Kako je izgledao taj početak i koliko je bila u mogućnosti da se afirmiše generacija kojoj ste Vi pripadali?

U naše vrijeme nije se bilo lako afirmirati. Ne zbog toga što nije bilo časopisa (bilo je književnih časopisa), ali ti časopisi su imali svoj zatvoreni krug. Oni su objavljivali svoje i radove toga svoga kruga. Tako da nije bilo lako ući u te krugove. To su bili bedemi kojima su se ograđivali ovi krugovi. I, to, naravna stvar, uvijek prema nekakvim političkim afinitetima su se stvarali ti krugovi. Čovek koji nije bio nekako politički eksponiran ili barem nije u svom pisanju politički isticao, naravno da se teško mogao „probiti” u te časopise. Najprije sam počeo objavljivati u Krležinom „Pečatu”. Da… On, kada je pokrenuo „Pečat”, poslije, preko Oskara Daviča, poručio mi je da bi želio da se upoznamo, i da mu, eventualno (poslije kad smo se upoznali), dam neki prilog. Naravno, nisam imao ništa, jer nisam ni radio ništa kad nisam mogao da objavljujem. Pa sam, onda, počeo pisati. dao sam mu neke priloge. On je to objavio. Tako sam ušao u Krležin „Pečat”. 

Kakva se književnost piše danas i što možete reći o generaciji mladih pisaca? 

Slabo kontaktiram sa mladim književnicima, jer oni imaju, opet, svoje krugove u kojima se kreću i kojima povjeravaju svoje rukopise. To što se objavi, tu i tamo, nešto pročitam. Samo, nije to sistematsko praćenje, tako da mi je teško stvoriti nekakav sud o nekome ko je tek počeo. Meni su, naravno, ovi koji su već generacija, recimo, četrdesetih godina, onako poznatiji autori. Ove mlade od dvadeset i koju godinu ne bih mogao reći da, nekoga osobito, dobro poznajem da bih mogao nešto reći o njima. Ja sam upoznao Vesnu Parun kad je počela pisati. Juru Kaštelana još od prije rata. Doduše, Jure je malo mlađi od mene, ali Vesnu Parun sam odmah upoznao. Ja sam bio prvi čitač njezinih rukopisa, pjesama u rukopisu. Zapravo, ja sam prvi dao da se objave te pjesme u zagrebačkoj „Republici”. Ja sam radio tada u „Nakladnom zavodu Hrvatske”, to je današnja „Zora”. I onda sam glavnom uredniku predložio da se to objavi. On je pročitao pjesme i rekao: „Bogamu, ovo treba objaviti!” Malo zatim smo joj objavili i knjigu: „Zora i vihori”.

Možete li reći nešto više o uticajima i ulozi savremene drame u našem društvu, da današnju dramu uporedite, recimo, sa predratnom dramom? 

Čujte, prije rata našom dramom je dominirao Krleža, barem što se tiče zagrebačkog kruga. Ostali autori koji su se javljali, koji su djelovali u razdoblju između dva rata, nekako su mi djelovali kao neki famfami, koji put. (famfam, to je ona mala ribica koja prati morskog psa.) Ali, ti famfami nisu bili pratioci nego su silom prilika bili famfami. Oni su bili u takvim omjerima, odnosno u takvim dimenzijama da su morali biti smatrani famfamima, iako oni sebe nisu smatrali takvima, niti su se priznavali takvima, sićušnima. No, bilo je i istaknutih dramskih pisaca koji su imali svoje značenje, svoj položaj u to vrijeme na repertoarima naših kazališta, koji su, dok su djelovali, značili nešto. Interesantno kako je njihova drama nekako s njihovim fizičkim ne da nekom glumcu neće ići nestankom – nestala i sama. Tu i tamo se nešto obnavlja, ali, čak ni kod publike više nema takvog odjeka iako su bili jako popularni kao pisci u svoje vrijeme, kao na primjer, Milan Begović. No, bilo je nekih pisaca koji su ostali, ali koji su onda promijenili sredinu. Onda su, možda, u drugim sredinama djelovali, kao na primjer, Josip Kulundžić, koga ja jako cijenim kao dramskog pisca. Kulundžić je promijenio sredinu, a promijenila se i sredina sama. Ne znam poslije, nisam pratio što se dešava s njegovim stvaranjem. Čini mi se da je poslije napisao jednu dramu. Da, jednu jedinu dramu. Smatram da se nanosi nepravda pokojnom Kulundžiću što se njegove ranije drame ne igraju danas. To bi bilo interesantno i danas. Kao, recimo, „Škorpio” ili „Domorovska”. Sve su to dobre drame. 

Iako pitanja vezana za karakter i strukturu drame zahtijevaju šire estetske i druge elaboracije, kako, ipak, shvatate modernu dramu?

To je svakako jedno kompleksno pitanje. Ne bih mogao, ovako globalno, odgovoriti što znači to današnja drama. Jer, današnja drama nema jednu fizionomiju, jedan karakter. Ona je mnogo raznorodna i različita, već prema inspiracijama i utjecajima, osobito utjecajima. A vi znate i sami, da su ti neki pravci i neke pojave u svjetskoj dramaturgiji jako utjecali na neke naše autore

koji su se inspirirali i našli neke srodnosti sa tom dramaturgijom. Neki su, naprosto, kopirali… Kopirali su način a ne kapacitet i dosjet te moderne dramaturgije. Često je to, što ja znam, satelitstvo, življenje u sjeni… 

Postoje mnogobrojna mišljenja i kontroverze o uticaju politike na književnost i umjetnost uopšte, sve do stave da „kada se politika miješa u umjetnost, tu nema umjetnosti”. Kakva su Vaša shvatanja odnosa drame i politike?

To je pitanje koje se može proširiti, pa reći: odnos bilo čega i politike. Politika, svakako, ima jednu tendenciju i funkciju da obuhvata život i da ga nekako usmjerava. Da te manifestacije, na planu društva, pa i života samog, shvati na jedan stanoviti način. Ali, ja bih rekao da tamo gdje se u drami politizira na jedan svakodnevni način, mislim na dnevnu politiku, da je to jedna pragmatika koja nema, prije svega, nikakve garancije da će trajati više nego što traje taj momentalni svijet. Jasno da ima jedan drugi koncept politike, politike kao jedne ljudske djelatnosti. To je drugo pitanje kako mi možemo o politici razmišljati kao o jednom značajnom činu i razvijanju historije i jednom mobilizatoru događanja. Naravno, onda se pristupa tom fenomenu politike na jedan drugi način. Na način šireg nekog pogleda i gotovo bih rekao jednog

historijskog aspekta koji više nije tako vezan na kratkoročne poteze jedne politike koja je potrebna u stanovitom momentu da modificira, da usmjeri, da skrene, da zaustavi neke tendencije ili da ih ubrza, ili da im dade drukčiji karakter. Da im da karakter koji je potreban za momentalnu situaciju. Jasno da to ne može koristiti. To je, onda, instrumentaliziranje jednog umjetničkog napora, koji i ne služi na čast ni politici ni kulturi. Ako nema umjetnosti, nema ni politike. Ako se politika miješa u umjetnost (Da!), tu nema umjetnosti. Ali nema ni, vice versa, nema, onda, ni politike u takvoj umjetnosti. 

Moglo bi se reći da je u tom kontekstu i Vaš komad „Inspektorove spletke”, koji se igra u Bogradskom dramskom pozorištu. Pa, ipak, koje su ključne poruke ovog komada?

„Inspektorove spletke” su scenski traktat o vlasti iskazan u vidu vodvilja, već je igran u Hrvatskom narodnom kazalištu. Iza zahuktalog mehanizma vlasti otkriva se sama vlast koja samu sebe isceljuje i koja se sama sobom motiviše. To je igra bez smisla i bez stvarnog pobjednika, jer je čak i središnja ličnost – inspektor – u čijim se rukama stiču i svi konci zbivanja i sama funkcija velikog obezličenog i obezljuđenog aparata vlasti. I „Kiklop” i „Inspektorove spletke” govore o istom pitanju, ali sa drugih aspekata. Policijski aparat, kao organ represije, djeluje kao paradoksalan izlaz iz te naivne situacije u kojoj živi današnji svijet. Moje je mišljenje da je predstava uspjela tek kada prođe kroz mjerila publike. Mada je zadovoljstvo autora često varljivo osjećanje. Inače beogradsko Dramsko pozorište gostovaće ovom predstavom u Engleskoj, a početkom naredne godine u Austriji i Gracu. Djelo je režirao poznati beogradski režiser Aleksandar Aca Ognjanović.

Možete li reći nešto o adaptaciji dramskog teksta, posebno o integritetu teksta prilikom adaptacije za izvođenje?

Autor dok piše ponaša se veoma slobodno u stvaralačkom činu, znate, I zanemaruje onaj praktični momenat kazališnog izvođenja. Jasno da treba onda intervenirati. Da kazališni ljudi interveniraju na način koji zavisi, naravna stvar, od njihove intencije, njihove vizije, predstave i tako dalje. Neki će kratiti na jednom mjestu neki na drugom mjestu. Tu ima mnogo faktora koji utiču na to. Prije svega, senzibilitet i shvaćanje samog režisera. A zatim i glumačke mogućnosti. Dakle, tu autor nema što da se žali i da bude osobito neostalgičan za izgubljenim rečenicama. Jer će to biti nadoknađeno na drugi način: u kvaliteti predstave. Ja se ne miješam kod tih skraćivanja i takozvanih „štrihova”. Naprosto zato što nema uvida u stanje svakog ansambla. Prema tome, prepustio sam potpuno slobodne ruke Aci Ognjenoviću da napravi sam „štrihove”. Niti je on meni predložio šta će „štrihovati”, niti sam ja to tražio od njega. Isto tako, Kosta Spaić u Zagrebu je radio „štrihove” po svom nahođenju. To zavisi i od režisera i od stanja u ansamblu.

S obzirom da ste istaknuti jugoslovenski prozni pisac, šta možete reći danas o savremenim tendencijama proznog iskaza u Jugoslaviji?

Ovaj prvi dio pitanja, vrlo laskav za mene, ne odgovara potpuno stvarnosti, zbog toga što ima mnogo istaknutih i boljih pripovjedača od mene, ali možda, nisu imali sreću da budu poznati toliko koliko sam ja imao sreću da budem nekako više poznat. Nisu oni krivi zbog toga. Možda je za to kriva I naša izdavačka politika, a možda i jedno nesnalaženje publike, zato što upravo

ta sredstva informiranja nisu bila dovoljno otvorena i dovoljno budna i dovoljno verzirana da pronađu vrijednost u tim autorima koji nisu dovoljno cijenjeni, a po svojim kvalitetima bi morali biti cijenjeni. Ja moram ponoviti ono što sam već više puta rekao da je ta moja novelistika toliko, ili prilično hvaljena, ili isticana. Medutim, postoji jedan hrvatski novelista koji je daleko,

daleko bolji od mene i pravi novelist, u pravom smislu riječi. Ja ga smatram jednim od najvećih novelista, ne samo naše literature, nego evropske literature. To je Vjekoslav Kaleb, koji nije dovoljno ocijenjen po njegovim vrijednostima. On je vanredan novelista. Ja ga uspoređujem sa Mopasanom, s Piarandelom, s Čehovim. To je taj kvalitet. I baš novelist, novelist, par

exellance. Moja novela nije dosegla njegove vrijednosti. Ja sam u „Prosveti” uredio jedan izbor Kalebovih novela pod naslovom „Ogledalo”, jer se jedna od novela zove „Ogledalo”. Prije neki dan sam bio u knjižari „Prosvete” I gledao knjige. Tamo u antikvarijatu ima jedan čitav štos tih neprodatih „Ogledala”. Začudio sam se kako ljudi ne znaju čitati!? Oni nisu pronašli da je to jedna knjiga koju bi, znate, oni pravi književni gurmani s uživanjem trebali da imaju u kući i da je često uzmu u ruke, da je čitaju.

Neki kritičari pripisuju uticaj Kafke na vaše stvaralaštvo. Koliko su u pravu?

U vreme kada sam pisao te novele, nisam ni čuo da postoji Kafka. Čitao sam ga sad, posle rata. To nije takva literatura koja bi trebalo da duboko promijeni naše poglede na stvari literarnog stvaranja, zbog toga što je, prije Kafke, to sve mnogo bolje i genijalnije napisao Dostojevski.

Da, Dostojevski, kako doživljavate kritičarska razmatranja da je od niza pisaca od kojih ste crpli svoje analogije i reminiscencije Dostojevski ostavio najviše tragova na vašoj viziji života i karaktere vaših likova?

Znate šta, teško je, što se likova tiče, prenositi iz jedne patrijarhalne carske Rusije, recimo, doslovno neko lice u jednu sredinu kojom se ja bavim. Naravna stvar, tu su sasvim druge psihološke konstelacije tih lica u Dostojevskog. Ako mislite na izvjesna psihopatska nastojanja ili možda moje sklonosti za te psihološke pojave kod ljudi, tu može biti nekih afiniteta prema Dostojevskom. Nije meni toliko Dostojevski bio uzorom, koliko Dostojevski kao pisac. To znači kao stvaralac rečenice. Prirodno, sve to u prijevodima. I to u prijevodima Ise Velinković koji je kongenijalno prevodio djela Dostojevskog. Osim Dostojevskog, genijalno je preveo „Mrtve duše” Gogolja. Bolje od toga ne mogu zamisliti! Ja mislim da bi Gogolj kad bi čitao taj prijevod rekao: „Alal mu vjera! To je, bogami, kao da sam ja pisao na ovom hrvatskom jeziku, ili hrvatskosprskom – kako se to kaže”… To je izvrsna stilistika, izvrstan pristup narativnoj funkciji riječi, koja je, kod Dostojevskog, osebujna. To je nešto specifično. Nešto što je on, doduše, i sam priznao da je učio od Gogolja, jer kaže: „Svi smo mi izašli iz Gogoljevog šinela”! Dostojevski je tako velik pisac da je sve ovo što ja govorim o njemu nedovoljno.

Da li ste imali mnogo uzora, možete li da kažete pisce iz vaše „krvne grupe”?

Zašto ne?! U prvom redu Homer prije svega u Odiseji, a onda u Ilijadi, potom Dante, potom bismo mogli da se zaustavimo samo na XVII stoljeću koje ja ne volim mnogo. Osobito barokno sedamnaesto stoleće. Ali, ima jedan velik genije, čudo sedamnaestog stoleća Molijer. Molijer je razbio granice tog stoljeća i preselio na vječnost. Jasno, prije sam trebao pomenuti Šekspira. Šekspir je golem. To je sveobuhvatno, to je sve. Zatim, naš veliki don Migel Servantes. (Naš!) Ja ga smatram svojim, iako je Španjolac. Od novih? Od Rusa: Gogolj, Čehov, Dostojevski, iznad svega, te Pirandelo, svakako, pa od Francuza još Mopasan i Andre Žid. Rado sam, vrlo rado čitao jedan roman koji je kod nas slabo poznat. I sam pisac je slabo poznat. To je jedan Danac. Zove se Gustav Vid. On je napisao malo. No, napisao je jedan sjajan roman „Oci jedoše kijselo grožđe”! (u prijevodu). Ja ne znam kako se zove original jer danski jezik ne poznajem. Ah, jedan mali roman u kojem je tako mnogo ispričano na genijalan način. I, konačno, od novih francuskih

pisaca na mene je jako velik dojam ostavio roman Luj Gijo „Le sang noir”, što je u prijevodu „Crna krv”. Ne znam da li je to ikada prevedeno kod nas. Veliku impresiju ostavlja taj roman na čitaoca…

Šta mislite o novinskoj kritici? Koliko je ona, zapravo, svrsishodna?

Pa, novinska kritika, naprosto, nema prostora da se razvije. Ona je fizički stisnuta, zgnječena između politike i sporta, bolje rečeno ona životari u dnevnim listovima, po nekoj inerciji. One spontane želje i ljubavi u tim rubrikama se ne osećaju. Nema strasti. Ona se javlja naprosto, kao registracija. 

Dobili ste brojne nagrade. Koliko nagrade mogu da vrjednuju djelo, da inspirišu, ili u nekom krajnjem slučaju da negativno utiču na jednog stvaraoca?

Čujte, šta god odgovorio na to pitanje, izgledalo bi afektacija i neistina. Nagrada je jedna ljepa gesta od strane društva što vodi računa i o tom sektoru javnog života da postoje i takvi ljudi koji rade jedan korisno-nekoristan posao. S druge strane, kad čovjek pomisli da postoje čitava područja socijalnog života gdje su priznanja mnogo glasnija, mnogo reklamiranija nego što su nagrađivanja na području kulture, dolazi u jedno stanje melankolije I nelagodnosti. Jer, ipak, ta neka kulturna nastojanja čine veću čast jednom narodu nego jedan stanovit broj lopti koje upadaju u nekakve mreže. I te lopte i te mreže će se zaboraviti. Ja rado gledam utakmice, osobito na televiziji. I to me uzbuđuje. To nema sumnje. Samo, to je jedna drukčija vrsta uzbuđenja. A, i ne bi trebalo identificirati uzbuđenje koje nas prati kod gledanja jedne nogometne utakmice, s uzbuđenjem koje nas prati kod gledanja jedne grčke tragedije.

Koliko su prijevodi presudni kao najbolja i najpotpunija saradnja i informacija među piscima?

Dosta slabo stojimo sa prijevodima. Jedini koji je imao veliku šansu da postane poznat u svijetu je bio Ivo Andrić zbog toga što je dobio Nobelovu nagradu. I, onda, naravno, to priznanje od strane Švedske akademije nauka je učinilo da se svijet bavi tim piscem, iako bi on zaslužio i bez te Nobelove nagrade da bude poznat u svijetu. A ima i drugih pisaca koji bi trebalo da budu poznatiji jer su bolji od mnogih pisaca koji su jako razvikani po svijetu. Mnogi naš pisac više je zaslužio da ga upozna svijet nego mnogi pisac tamo sa Zapada koji baš i nije takav da bi morao biti tako slavan.

(1978.)

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.