Ljubeta Labović: Između stvarnosti i sna, ili grad kao topos u poeziji Pavla Goranovića

 

(Pavle Goranović: „Grad punog mjeseca“, Crnogorski P.E.N. centar Cetinje i CDNK Podgorica, 2014.)

U „Američkim prevadanjima“ Italo Kalvino je nakon četrdeset godina pisanja – fiktion, došao do zaključka da je suština definicije pisanja kao djelatne vještine – oduzimanje svemu neke težine. Kalvino kaže; Pokušavao sam da uklonim težinu čas ljudskim likovima, čas nebeskim tijelima, čas gradovima… Zapravo, riječ je o uklanjanju težine samoj strukturi priče i jeziku. Taj postupak kalvinovske lakoće kao ideala pisanja, (lakoća kao suštinska vrijednost svih oblika imaginacije ) u osnovi je cjelokupne poetike crnogorskog pjesnika Pavla Goranovića, što je posebno razvodno u izboru Grad punog mjeseca. Grad je jedan od centralnih toposa Goranovićeve poetike: bilo da se radi o gradu kao mitskoj tvorevini, gradu labirintičnom, što zrcali (Borhes), ili poput Pesoinog Lišboe, Vitovog Nikšića, Varšave Ruževiča, Šimborske i Šopena, Šalamunove Ljubljane, ili Aleksandrije Konstantina Kavafisa. Uz ime Aleksandrije izranja magija biblioteke, kozmos tekstova jezika i knjiga koja je tvoračko jezgro Goranovićeve poezije, njeno isijavajuće ognjište još od prvih pjesama iz Ornamentike noći, CETINJE, 1994.) do Grada punog mjeseca, koji je i stvarnost i privid, kao i mnoge druge varijacije u zapisima i sjećanjima ovog pjesnika:

 

Postojiš mojim sjećanjem.

Ne postojiš.

Osim nekim danima, satima tek.

Tišinom postojiš.Nekim ljudima

I slikama zvijezda iz djetinjstva…

 

Iako su Nedovršeni epitafi nikšićkim pjesnicima uvršteni na kraju knjige oni imaju posebno mjesto u ovoj poetici, jer Grad iz kog su krenule prve fascinacije jeste pjesnikov rodni Nikšić, grad, Tinovog Auta na korzu, Knjižare braće Kavaja, Nikšić darovitih ljudi univerzalnog duha, grad pjesnikovog djetinjstva i prvih spoznaja, mirisa prvih knjiga, i sjećanja od kojih u poeziji i umjetnosti sve počinje: U ovom trajno pijanom gradu/rastuženom i veselom naizmjenično /bilo je življenja čudnih najranjivijih… Nikšićki pjesnici, lunatici, boemi, sanjari i zanesenjaci jedinstveni su duh i prepoznatljivost Grada. Oni su njegova životvornost i legenda koje Goranović ispisuje metaforama i zavjetnim sjećanjima na njihove živote i čudne poetike: Nikšić je i u njima,pjesnicima tvojim /U prahu njihovom koji nam je u srcu /kao što nam je duh tvoj u srcu /što podstiče na uzaludnost i patnju….

Ovo su intimističke zavičajne pjesme o bolu za rodnim gradom, prolaznosti i nestalim pjesnicima, o prvoj samoći iz kakve su izrasli svi veliki pjesnici pa i „ranjivi junaci pjesnikovog grada/koji su jedan po jedan nestajali/ostavljajući vrtoglava sjećanja…Ta sjećanja su veliki talasi iz „Ogledala brodolomniuka“, Ungaretijev „zavičajni glas u vazduhu“, „ispitivanje sopstvene praznine“ dok „svaki kraj dana je isti“, kao uranjanje u san, u “nimalo veličanstvenu smrt“. I onda ono po čemu se na prvim čitanjima prepoznaju Goranovićeve pjesme; gdje su melanholija i samoća, tu su viteštvo i san. I onda od rodnog grada „Rituali čitavog svijeta“, traganja i lutanja  „od jednog do drugog mjesta“. I kao što u Nikšiću, Buenos Ajresu, ili u nekom drugom gradu punog mjeseca, ili Gradu koji nestaje, oživljavaju voljeni likovi, izgubljene ljubavi, snovi i poezija, koju sjećanja ispisuju, tako oživljavaju i pjesnikove noći i vrijeme Grada kao srce tajansvenog i spoznatog Universuma iz pjesme Sve tvoje noći: „U ovoj noći su sadržane sve tvoje noći /svo tvoje bivstvovanje, nalik nasumičnom redosljedu sati, mjeseci i godina…“.

U Gradu punog mjeseca, čiji sami naslov asocira na fantazmagoričnu svjetlost mediteranskih slika sve se pojavljuje kao stvarno, ali se i oslikava u nekim prelivima u nekim talasima svjetlosti i sjenki, kao u ogledalima čudesnog Pjera Mabija. To je pjesnikova imaginativna opsesija oživljavanja slika sjećanja i povijesti. U lunatičkoj svjetlosti, kao u Tisi na mjesečini Silvije Plat, ogledaju se svodovi i sjenke slavoluka, trgova, siluete prolaznika i ukupna slikovnost nekih doživljenih, ili izmaštanih Gradova Kao sveta mjesta, Via sacra u tim svjetovima su biblioteke, mjesta najviših fascinacija autora Grada punog mjeseca. Kao što su se u Zagrebu pojavili Borhesovci, ili u nekim drugim regionalnim, ili europskim književnim centrima tako je Goranović bio prvi u crnogorskoj generaciji prevratničkih pisaca s početka devedesetih koji je ušao u taj svijet Alhemije i pješčanih knjiga.

 

Morao sam da se izborim za sebe, da prizivam riječi

U zemlji koja ne prihvata ničije stope

Sa onog istog mola

I sad ispratim mnoge talase

Čekam nestrpljivo

Svako sipanje kiše po ovom dijelu obale

Da sakupim pijesak neophodan za moju knjigu

 

U ovim slikama su suštinska svojstva Universuma spram vlastite biti pjesnika, stoga se ovaj izbor iščitava u kontekstu pojedinačnih pjesama, ali izmiješanih slojeva i smislenih slika i naslova koje se slažu i otvaraju kao u nekom snu, ili mozaiku.. Stiče se uitisak da su pjesme razbacane bez neke srodnosti po tematici i versifikaciji, ili su barem                               grupisane po onome što je u njima unutarnja ljepota i emocionalni, ili filozofski predložak. Svaki veliki pjesnik, veli Hugo Fridrih ima izgrađenu neku vlastitu mitologiju. Goranovićeva mitologija je biblioteka, a jedan od najčistijih, opsesivnih rituala jeste čitanje i traženje simboličke „ornamentike“ za buduće pjesme, knjige i tekstove. Takav je i ovaj fragment o pijesku, koji započinje prvim traganjima po slovima i stranicama u očevoj biblioteci, po nostalgičnim policama nakon povratka u nekadašnji ambijent rodnog grada. Taj fragment me neodiljivo podsjeća na Danila Kiša, na njegove prve fascinacije pismom u očevom „redu vožnje“, ili u leksikonima i enciklopedija biblioteke Rista Dragićevića na Cetinju.

Ali, tu su sada u vitrinama neki drugi simboli i nema knjiga od kojih je sve počelo; sada su u rodnoj kući i gradu, u sjenkama nostalgije i prolaznosti neke druge stvari koje „će nas nepravedno nadživjet“ iz pjesme „Jedno veliko spremanje“. U ovu skupinu pjesama o biblioteci i knjigama su i neke kultne Goranovićeve pjesme „Kako mirišu knjige“, „Izgradnja pisma“, „Alhemija“, „Alhemija“ posebno, „Izgubljeni rukopisi“, „Odmotavanje teksta“ ,“Razgovor sa prijateljem“, „Kako se stvarala poezija, „Kome pokloniti knjigu.

Sve pjesme u Gradu punog mjeseca pisane su slobodnim stihom, ali imaju neke posebne unutrašnje ritmove, muzikalnost i refrene. Kao šumovi rijeka ispod gradskih mostova ili fontana na trgovima, ili kao Majorka i  kapi Šopenove, Lorkin romansero, Igre valova Ernesta Cortasara, Brasansa ili kao Šobićev nikšićki Novembar….Čuju se ti akordi u tišini u ovim pjesmama, kao počast, ili rekvijem… jer „Naše živote stalno obilježavaju odlasci /tako ne znam ni kud će ova pjesma otići…. veli pjesnik,u antologijskoj poemi „Pjesme za orgulje Santa Cecilije“ … Kvartet ovih „molitvi za ljubav“ Santa Ceciliji zvuče poput elegija velikih pjesnika Odiseja Elitisa i Elene, Adonisa, Rafaela Albertija, ili Seferisa, sa lutajućim, odisejskim porivom, kao još jednom odlikom ove poetike.

 

 

Tražila je jedan privid za sebe

Neke stihove koji će je učiniti mojom fantazijom

Gospod joj kažu dodijeli najljepši glas

O, Santa Cecilia

Zaštitnice muzičara pjesnika i slijepih

Ti koja najbliža si anđeoskim pjesmama

Učini samo da k njoj ode moja pjesma…

 

I ovaj Goranovićev izbor potvrđuje čudesni sinhronicitet među knjigama, pjesnicima i među gradovima. To su metafizički treptaji i simboličke bliskosti koje se međusobno prožimaju. Kao paralela između Grada punog mjeseca i Grada u zrcalu Mirka Kovača. Kovač koji je odživio u svojim velikim knjigama čudesnu svjetlost i jezik drevnih gradova, iščitava Goranovića kao pjesnika „znanja i čitanja koji se ogleda u drugome, koji umije svaki svoj trenutak učiniti poetskim, nešto poput Borhesa, piše Kovač. No, nije samo Borhes, tu je i Pesoa, Nepoznati stranac, na samom početku Grada punog mjeseca: Počinjem da upoznajem sebe/ Ne postojim /ja sam rastojanje između onoga što želim da budem/ i onoga što su drugi načinili od mene. Pesoa je omiljeni Goranovićev pjesnik i jedan od velikih uzora, čarobnjak poezije, imaginacije i grada. Možda ne iz one faze Orfeusa i „Više volim ruže/ljubavi moja od domovine…, koliko iz heteronima, ili Godine smrti Rikarda Reiša..Iz tog „oblika samoće“ nastale su neke ključne pjesme, ili slike ovog izbora, ili „Mit o trenutku“; Tamo naime stanuju pjesnici,/ a niko ne treba pjesnike/Osim vječnosti,veli Goranović, ili opet Pesoa pred prvim stihom pjesme „Pisanje“: Da budem pjesnik nije mi ambicija/To je moj način samovanja“!

Po postupku i referencama na velike uzore Goranović je apsolutno jedinstven pjesnik ne samo u crnogorskoj već i južnoslovenskoj savremenoj poeziji. Čitalačka iskustva, i aocijacije na velike uzore (Miloša, Helderlina, Ungaretia, Kavafisa, Kjerkegora, Sabata, Rilkea…) uvijek su varirana i podređena autorovoj ličnoj poetskoj mikroskopiji. To je istovremeno i izlazak van lokalne, crnogorske, one retrogradne tradicijske prizme u širi kontekst regionalnog i europskog nasljeđa koje je dominantno u Gradu punog mjeseca.

U tom kontekstu ovaj izbor sadrži pjesme vrlo različitih konotacija od ljubavnih pjesama na čijem vrhu je poema Pjesme za orgulje Santa Cecilije, Posljednji sonet Lauri, Imena, čežnje žensko ime, Drhtaji, Via sacra, Kiša, mrak i ničija pjesma, Odlaziš, do pjesama inspirisanih događajima iz svijeta običnog iskustva, ali neizbježno sa variranjem velikih tema, o prolaznosti, smislu postojanja, nestanku i smrti.

Pa ipak, poezija u Gradu punog mjeseca nema direktne, izravne varijacije na određene teme. Većina pjesama nastaje kao iz nekog „bekgraunda“ iz neke diskretnosti. U ovom kontekstu Goranović se najviše približava Česlavu Milošu. I za njega je svijet posredovanost, njegov je smisao transcedent, taj je smisao (ako ga ima) smješten iza njegove čulne datosti. To je paradigmatično i za poetiku Grada punog mjeseca. Čulnost je iza mediteranskih svjetlosti i sjenki, u fenomenima tišine i sjećanja…Takvi su i Gradovi samarjanski, nevidljivi: Ovdje su i kiše / odavno prestale biti bezazlene / Patnja je iza svake mogućnosti preobražaja / Energija iz očaja samo / Ispod vremena su bića i pojave…/Van sebe je pjesma… U ovom izboru postoje pjesme, „maštarije“, koje su na rubu čistih apstrakcija, ali i pjesme šireg, narativnog diskursa. Potpuno su posebne pjesme sa izrazitom lirskom intonacijom, u kojima se osjeća dah na Lesova Jutra jugova, na Sonju Vita Nikolića, Preverovu Barbaru, Aleksandru Hilia Kortasara na Galjčinskog Simonova… U pjesmi „Kiša, mrak i ničija pjesma“ nalazimo takve izrazite lirske tragove

 

Ostani večeras vani je kiša

Veliki su i tamni zastori nad gradom

Čitaću ti novu pjesmu onu koja još nije ni dovršena

Život veliš prolazi brzo i najviše je preko puta nas

Pa šta ako ove noći ostaneš

 

Iz istog češ svijeta biti biću iz iste tmine…

Toplo je u sobi i sve spremno na zaborav…

Slušaćemo Žaka Brela i zajedno ćemo se sjećati

Gradova koje nijesmo vidjeli…

 

I na kraju Žak Brel, u prozoru na kiši, sjećanje na nikad viđene gradove. Žilijet Binoš, Mjesec s ogrebotinom, neočekivana priča o ljubavi i gradovima…u sobi s južne strane izabranoj za samoćuI Lik Beson, i veliko plavetnilo i Blokov fenjer i večernje sjenke u Ljubljanskoj (B.Koprivica) i ponovo Borhes i Danilo Kiš i književnost se hrani književnošću…I ne samo Pesoa, Sabato, Vito, Paveze, Leso….U ovim pjesmama su i moj drug, sanjar i majstor Dražen Petrović, poluotok Katarina, Istra, VP: 9030/51 Brioni, 139 gardijska brigada bivše JNA i SFRJ i legenda Mate Parlov i Laura ( čudesno: Poljednji sonet za Lauru ) i Pula i sati provedeni u njihovom kafiću kraj pulskih Zlatnih vrata.. I nije važno koja je to godina, koje je to vrijeme, jer ionako u Gradu punog mjeseca, u velikoj poeziji je sve bezvremeno, sve je u vječnosti, ili u „Mitu o trenutku“..

Goranović je još u ranim fazama svog pjesništva od kritike označen kao „pjesnik melanholije“ (A.Bečanović, M.Popović) . A u svom eseju i samorefleksijama o poeziji i pjesnicima na kraju Grada punog mjeseca on se pita što su to pjesnik i poezija, naročito u dobu ispunjenom elektronikom, MTV-om, internetom, elektronskom poštom i časopisima. Dakle u dobu svijeta premreženog tekstom. I kao da odmah odgovara izjavom iz jednog intervjua: Mene zanima ona tanka nit između stvarnosti i sna! U tome su ontološki temelji ove poezije, u onom helderlinovskom smislu da je „poezija – čarolija obmane i plemstvo bola“, te da „svaka umjetnost iziskuje čitav jedan život“ (Helderlin: Pismo majci). Kao prilog tim „potonjim“ razmišljanjima o poetici Goranović je ovaj fragment umetnuo na samom kraju svoje izabrane poezije, koji se, uz njegov esej gotovo semantički stapa i kao spoznajni pečat amalgamira Grad punog mjeseca.  Treba reći da se Goranović javio u crnogorskoj poeziji u dramatičnom dobu raspadanja jedne zemlje i društvenih raslojavanja na svim nivoima. Pojavio se kao jedan od vodećih autora u prevratničkoj generaciji crnogorskih pisaca čije su knjige nastajale naporedo sa stvaranjem i obnavljanjem crnogorske države i ukupne njezine društvene, književne i kulturne stvarnosti. Stoga su od „Ornamentike noći“ (1994. ) do borhesovske „Knjige privida“, „Cinobera“ i izabranih pjesama „Grad punog mjeseca“ Goranovićeve pjesme obilježile jedno vrijeme, jednu epohu, ne samo u crnogorskoj, nego u ukupnoj južnoslovenskoj poeziji njegove generacije.

 

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.