Novak Kilibarda, Viša je gora od gore (Antologija usmene poezije Crne Gore)    CID, Podgorica, 2010. godine

 Ljiljana Pajović-Dujović

Viša je gora od gore (Antologija usmene poezije Crne Gore) Novaka Kilibarde je oneobičila standardna poimanja izbora književnih tekstova motivisanih vlastitim mjerilima. Ona je rasadnik pjesama od kojih je svaka za sebe skladna umjetnička cjelina nastala zahvaljujući stvaralačkoj moći usmenih pjesnika-pjevača. U prvi plan istaknuta činjenica da je pri odabiru pjesama, dobre među najboljima, priređivač bio vođen razlozima „isključivo estetske prirode“, skladno se dopunjuje sa doprinosima njegovog višedecenijskog naučnog istraživanja. Predavačka sugestivnost kazivanja učinila je lakom za čitanje, vjerujem da će i za prevođenje, kritičku aparaturu knjige (autorov predgovor i napomene o pjesnicima-pjevačima kojima je pridružen spisak korišćenih zbirki i antologija, spisak studija i rasprava, kao i rječnik g. Božidara Ilijina Miličića). Presudna osobenost Kilibardine knjige nije međutim, samo saglasje sa polaznom larpurlartističkom premisom „umjetnost radi umjetnosti“. Prije će biti da je to njegov glasno izrečen poziv, na slobodno i kritičko sabiranje i prevrednovanje dragulja usmene poezije Crne Gore. Kilibardin izbor, podstaknut autentičnim doživljajem strasnog čitaoca i tumača, a simbolički objedinjen početnim stihom pjesme Viša je gora od gore, rezultirao je antologijom koja je više od antologije.

Predgovor knjige Novak Kilibarda otpočinje pozivom da se preispita validnost sentence starih Latina po kojima De gustibus non disputandum est. Na tom fonu mogućnosti da se o ukusima ipak raspravlja, priređivač se opredijelio za samo svoj(an) izbor tekstova usmene poezije. I ovog puta se ovaj minuciozni istraživač usmene književnosti ozbiljnog staža, dosljedno držao svoje potrebe da iznevjeri horizont očekivanja čitalaca. Želio je, i u tome uspio, da zaintrigira u prvom redu one čitaoce koji su navikli na ne rijetko, gotovo tipska rješenja kojim se prezentuje sopstveni izbor umjetničkih djela procijenjenih kao antologijske vrijednosti. Logično je što Kilibarda čitaoca vraća na početak svih početaka, kada je o umjetničkoj književnosti riječ, na usmenu književnu baštinu kao na „cvijećnjak, (kao) skup primjeraka ljepote“ što je inače primarno značenje grčkohelenske riječi antologija.

Kilibarda je obrazložio izvore različitosti sopstvenog, u odnosu na tuđi odabir usmene poezije „koja se ostvarila jezikom Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana“. Kao uzorite je istakao antologije Vladana Nedića, Vojislava Đurića i Vojislava M. Jovanovića koje je koristio, uz brojne druge zbirke tragajući za tekstovima „što su zapisani od lica koja su maternji jezik kojijem govore, i kojim pjesme saopštavaju, naučila na prostorima što pripadaju državi Crnoj Gori koja je primljena u Organizaciju ujedinjenih nacija 28. juna 2006. godine“. Pri tom je naglasio činjenicu, da usmeno blago niti jedne države koja s Crnom Gorom, „u opštem lingvističkom značenju, govori istijem jezikom, a koji svaki od tijeh naroda naziva analogno svom nacionalnom imenu“, ne može biti procjenjivano izolovano jer ono, ni u kom slučaju ne može biti precizno izdvojeno.  Antologija je pokušaj dokazivanja teze da se može „približno odrediti iznos doprinosa Crne Gore zajedničkoj usmenoknjiževnoj baštini jugoslovenskijeh naroda“. U tom smislu se profesor Kilibarda poziva na srodan stav koleginice mu Maje Bošković-Stulli, koja svojim sistematičnim naučnim radovima dokazuje da sličnosti, kao ni razlike, ne mogu biti „same sobom mjerilo“, niti za stapanje, niti za rigidno uspostavljanje granica bilo koje od usmenih književnosti pomenutih naroda.

Ni u ovom izboru, Kilibarda esteta se nije mogao oduprijeti analitičkom sagledavanju nekolike dimenzije ove složene problematike. Svjesno se oglušio o uobičajen zahtjev razvrstavanja pjesama po rodu, epskih po ciklusima, a lirskih po vrstama. Svaku od dvadeset cjelina je otpočeo sa po jednom epskom, a uobličio sa po pet lirskih pjesama. Među njima je uzaludno tražiti paralele po pitanju njihovog tematsko-motivskog svijeta, morfoloških rješenja, religijskih, istorijskih ili ideološko-političkih odjeka. Začuđujuće je međutim, to što pažljiv čitalac, prilikom svakog novog čitanja, nasluti izvjesne srodnosti koje među njima zavarniče. Između ostalog i stoga, što ljubitelj lijepe književnosti, bio on slušalac, čitalac ili autor, onog, ovog ili budućeg vremena, ima „interesa za književni tekst samo ako mu on nudi književnu ljepotu s univerzalnijem značenjem“. Svevremena vrijednost umjetničkog djela je njegova moć da izazove estetski doživljaj osobene vrste i univerzalnog značenja, kao što su na primjer, pjesme složene poput buketa cvijeća: Ženidba Maksima Crnojevića, Viša je gora od gore, Srećan bosiljak, Pomirenje, Vila i đevojka, Pod bademom; Perović Batrić, Golub i golubica, Da ne može bez nje, Zarok momka i đevojke, Nestalan dragi, Gora gori, a biser govori.

 

Antologičar je načinio još jedan otklon od uobičajenih načina navođenja epskih pjesama. Ispod svake epske pjesme je naveo ime pjesnika-pjevača od kojeg je ona zapisana. Pri tom je u Napomenama dao, iz raznorodne literature objedinjene podatke o ličnoj i pjesničkoj biografiji velikih usmenih stvaralaca: Starca Milije, Tešana Podrugovića, Stojana Lomovića, Starca Raška, Todora Ikova Pipera i Đura Milutinova Kovačevića. Ni ova intervencija potpisivanja pjesnika-pjevača ispod pjesama od njih zapisanih, gdje za to postoje podaci, nije formalne prirode. Ona se tiče jednog od suštinskih pitanja poetike usmene književnosti, odnosa između individualnog i kolektivnog, između kreativnog i formulativnog, između autorskog i reprodukcijskog. Kilibarda svoj stav oslanja i na tvrdnju vrsnog estete i znalca poezije, Bogdana Popovića po kome su usmeni pjesnici „stvaraoci kao i umjetnički“. Kao prilog tome, navode se specifičnosti lirskih usmenih pjesama čiji se autori ne mogu znati. Njihov nevelik obim i stihovna organizacija ih je mahom čuvala od pretjeranih intervencija prenosilaca, čije eventualno razotkrivanje, opet ne bi sa sigurnošću moglo da ukaže na „uobličitelja pjesme koju je neko zapisao“. Međutim, lični emotivni naboj tužilice, koji je probio žanrovske zahtjeve tužbalice kao pjesme trenutka, opredijelio je Kilibardu da navede ime pjesnikinje ili pak, da je bliže situira. Mišljenja sam da je knjiga ovakvog značenja podrazumijevala i dodatni napor priređivačeve akribičnosti u pravcu navođenja podataka o zbirkama u kojima su usmene lirske pjesme po prvi put objavljene. Jer, svaki zahvat u dubine Kilibardina majdana znanja, bila bi dragocjena smjernica zainteresovanima, ljudima od duha, studentima i naučnicima.

Potpisivanjem pjesnika-pjevača, Kilibarda problematizuje od ranije započet dijalog sa brojnim istraživačima koji su prihvatili uvjerenje Johana G. Herdera (1744 – 1803), da su usmene tvorevine rezultat „kolektivnog duha datog etnosa“ iz čega proizlazi da oni koji učestvuju u procesu spjevavanja, imaju samo ulogu prenosioca. Takvim spoznajama Herdera, Jakoba Grima, kasnije Vojislava Đurića talenat individue biva doveden u pitanje. Kilibarda im suprotstavlja iskustva Vuka St. Karadžića, smatrajući ga najzaslužnijim u poslu zapisivanja usmene književnosti u periodu posthomerovske Evrope. Bilješke o usmenim stvaraocima kao autohtonim kreativcima koji pri tom, poštuju zahtjeve tradicije, Vuk St. Karadžić je unio u predgovor lajpciškog izdanja četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama, ali tek 1833. godine. To je doba, kada je zahvaljujući Evropi i pojedincima istančanog senzibiliteta, prepoznata umjetničk a vrijednost usmenog stvaralaštva slovenskog juga. Distinkcije koje je Vuk povukao između sposobnosti dobrog i rđavog pjevača validne su i u savremenoj nauci o književnosti: „Pjevač rđav i dobru pjesmu rđavo upamti i pokvareno je drugome pjeva i kazuje. A dobar pjevač rđavu pjesmu napravi prema ostalijem pjesmama koje on zna“.

Dug herderovsko-grimovskom shvatanju nastanka usmenog teksta, Kilibarda prepoznaje i u autoritetu termina narodna na štetu mnogo preciznijeg, usmena književnost koji on, kao i savremena nauka dosljedno koristi.Antologija usmene poezije Crne Gore je koncipirana kao lični izbor naglašeno oslobođen strogih podjela, koje su iz različitih pobuda nastajale u društveno-istorijskoj stvarnosti nekadašnjih jugoslovenskih naroda. Svrstavanje epskih pjesama u cikluse je trag prevaziđenog čitanja i vrednovanja umjetničkih tekstova kao ciljanog „ideološko-vaspitnog materijala“. Vukova podjela epike na pjesme „najstarijihsrednjijeh novijih“ vremena, formalno je neprecizna, ali istovremeno suštinski precizno iskazuje arhaičnost usmenog djela, naslojavanje njegovih značenja, kao i vremensku uronjenost u prošlost. Na sličan način, i njegovo određenje lirskih pjesama kao „ženskih različnih pjesama“, ukazuje na često zaboravljanu, a važnu činjenicu, da su žene bile najaktivnije prilikom pjevanja lirike. I danas prisutno razvrstavanje lirskih usmenih pjesama prema brojnim prilikama u kojima se one izvode, mnogo više proističe iz interesa etnologije i folkoristike nego li književne teorije i kritike.

Sa željom da izbjegne hipertrofiju termina, ali i nepreciznosti koje se odnose na repertoare crnogorskih epskih pjesama, Kilibarda podsjeća na funkcionalnost svojih ranije predloženih termina. „(. . .) Prvome repertoaru pripadaju epske pjesme Crne Gore čije je tvorce opredjeljivala kolektivna svijest naroda kome pripadaju, dok je tvorce drugoga repertoara, u velikoj mjeri, opredjeljivala zvanična politika pjesnikove savremenosti“Smatra da su uslovi života, kao i odjeci ondašnje ideološko-političke savremenosti okrnjili umjetnički domet drugoga repertoara crnogorskih epskih pjesama, što u vezi sa drugačijom konstelacijom, primjećuje i kod bugarštica, epskih pjesama dugog stiha, zabilježenih „na onom dijelu crnogorskog primorja kojijem je vladala Venecija“.

Elitnog predstavnika usmene epike Crne Gore koja je bošnjačke, odnosno muslimanske provenijencije, priređivač vidi u spjevu Avda Međedovića Ženidba Smailagić Meha. Osobita je i njegova uloga u vezi sa tzv. homerskim pitanjem koje je inicirao njemački klasični filolog Fridrih A. Volf 1795. godine, a konačno riješio Albert B. Lord 1965. godine, nastavivši istraživanje svog prethodnika Milmana Perija, takođe sa američkog Harvarda. Lordova studijaPjevač priča (The Singer of Tales) je u tehnici tvorbe prepoznala sličnost između Homera, genijalnog stvaraoca velikih usmenih epova Ilijade Odiseje, i Avda Međedovića iz sela Obrova kod Bijelog Polja, izvornog usmenog stvaraoca spjeva od čak 12 000 stihova.

Počasno mjesto u Antologiji usmene poezije Crne Gore, dobila je balada Hasanaginica, „koja nije zapisana na teritoriji današnje Crne Gore, nego, po svoj prilici, na prostorima Mostarskog pašaluka“. Priređivač je svjesno ustuknuo pred umjetničkom „divotnicom“ nepoznatog usmenog pjesnika. Ova „pjesma nad pjesmama“ usmene poezije koja se razvila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka, alijas Muslimana, uspjela je da nadjača svako vrijeme i svakog pojedinca. Jedan od najumnijih ljudi toga vremena, italijanski opat Alberto Fortis (1741-1803 ), baladu Hasanaginica je zapisao, preveo na italijanski jezik i oba teksta objavio 1774. godine u svom djelu Putovanje po Dalmaciji (Viggo in Dalmazia). Ogromnom evropskom odjeku i interesovanju za usmeno stvaralaštvo slovenskog juga pridonio je između ostalih, i veliki njemački stvaralac, Johan V. Gete (1749-1832) svojim prevodom Fortisovog zapisa kao i same balade. Osim na njemački, Hasanaginica je ubrzo prevedena i na francuski, mađarski, latinski i engleski jezik. Kilibarda njenu misiju vidi u probuđenom interesovanju uticajnih naučnika devetnaestoga vijeka za svekoliku „usmenu književnost koja je ostvarena jezikom kojijem je ispjevana i ta slavna pjesma“. Podsjeća na izjave divljenja Jakoba Grima i Adama Mickijeviča, upućenih pjesmama Zidanje Skadra, Ženidba Maksima Crnojevića i Strahinić Ban, čiji su pjesnici-pjevači Starac Raško i Starac Milija iz Crne Gore.

Viša je gora od gore Novaka Kilibarde natkriljuje zdanje njegovih brojnih studija, čini da se u dvadesetprvom vijeku nastavi ozbiljno naučno interesovanje, kako za usmenu, tako i za pisanu književnost Crne Gore. MisijaAntologije je što ne dopušta da zgasne uvjerenje, da usmenom tradicijom procijeđena i oplemenjena riječ talentovanog pojedinca iz prošlosti Crne Gore, ne može postati vanvremenska umjetnička vrijednost, kakvu čitamo već sa korica ove knjige:

„Jelenak mi goru lomi,

puta da mu je!

Za njim ide košutica –

tek drug da mu je.“

Podijeli

Komentari su suspendovani.