Linda Maria Baros: Lekcija iz željeza
Iz zbirke La nageuse désossée. Légendes métropolitaines („Plivačica bez kostiju. Urbane legende“), Le Castor Astral, Paris
Prevod Jasna Šamić
IZLAZIM NA ULICU S ANĐELOM
Izlazim na ulicu s anđelom.
Kao s lancem omotanim oko ruke.
Izblijedjelim od vapna zidova.
Muškarci koje srećem
ližu mi ruku i gležnjeve,
prate me ustopu.
Gazim po njima
kao po užarenom uglju,
kao po valovima, po krovovima.
Nemam nikakve milosti
za muškarce koji me vole.
Moj lanac je napravio na njihovim leđima
zmijske oči.
Pozdravljaju me svi koji su spavali
na rubovima visokih krovova,
koji su gnjurali svoja pluća
do velikih dubina voda
– poput veoma mršavih lovačkih pasa –
i svikli ih da dišu u tim dubinama.
*
Pozdravljaju me, odozdo, ostali – civili.
Pali u komu.
Oni kojima su polomili zube šipkom od željeza.
Klinički majstori, posrednici.
Lišeni naslijeđa sudbine pozdravljaju me, modrice, kašalj.
Možda još uvijek ispod kreveta dime
Puščane cijevi.
Izašla sam na ulicu s anđelom. Vraćam se kući.
Kao s lancem omotanim oko ruke.
BOG KROVOVA
Noću možeš hodati po krovovima visokih zgrada.
Oni što odletješe ne sjećaju te se više.
Koliko god ih zvala, ne odgovaraju.
Ne govore s civilima.
U zraku, oko tebe, lebdi, gotovo nevidljiv, sitniš
iskočio iz njihovih džepova,
nokti zabijeni u meso,
zubne proteze.
A mlade žene prolaze kraj tebe u velikoj žurbi.
Mašu ti malim nježnim rukama,
polomljenim na sedam mjesta,
kao da te žele poljubiti.
Možeš naslutiti njihovu djecu skrivenu
ispod pupka, vidjeti ih kako svijetle
poput volfram-žarulje.
Ako želiš,
noću možeš šetati iznad grada.
Hodaš, bezbrižna.
Krovovi se sklanjaju da te propuste.
Mogla bi hodati tako u beskraj.
LEKCIJA IZ ŽELJEZA
Mogla sam puno više naučiti od njih
(niko ne zna bolje od obješenih
šta znači vertikalno).
Od pasa, iz mojih snova – pasa što laju na pramac,
njuški zabijenih u maglu,
mogla sam nešto naučiti.
Od pasa koji se vraćaju na mjesto gdje
su povraćali i gdje gutaju svoju povraćotinu,
od upravitelja, velikih upravitelja pjandura,
koji hode, lukavi, po valovima votke
i provode noć na onom svijetu.
Da, od njih sam mogla puno više naučiti.
Visoke i vitke žene iz Senegala
bi me naučile nešto o životu,
jer samo one mogu se provući
do mene, kroz čvrste rešetke,
kroz ova željezna vrata.
U njihovoj bih ruci mogla položiti
smrdljivog štakora na kom sam uklesala svoje želje
oštrom drškom moje viljuške.
JEDEM I SPAVAM
Jedem i spavam. Moja koža svakodnevno iznova raste.
Čovjek koji me dovodi do vrhunca slasti
svakodnevno mi dira spolovilo.
Sve dok ne dotakne sirovo meso.
To me izluđuje i počnem
vikati, rezati vene svom dužinom,
bacam se na njega i rastrgam,
kao da je gotički pjevač,
žene što prekrivaju njegova prsa, njegove bokove.
Udarim ga lancem, začvorim mu prste.
Zatim jedem i spavam. Moja koža polako iznova raste.
Čovjek koji me dovodi do vrhunca slasti
leži, sklupčan, pod mojim nogama.
Linda Maria Baros, pjesnikinja, prevoditeljica, izdavač. Rođena 1981. Doktor komparativne književnosti sa Sorbone. Živi u Parizu. Objavila je sedam zbirki pjesama, uključujući La nageuse désossée. Légendes métropolitaines (« Plivačica bez kostiju. Urbane legende », izdavač Le Castor Astral). Godine 2021. dodijeljena joj je Velika nagrada za poeziju Društva književnika, Međunarodna frankofona nagrada Festivala poezije u Montrealu i Nagrada Rimbaud koju dodjeljuje Kuća poezije u Parizu. Pjesme su joj prevedene i objavljene u 42 zemlje. Sudjelovala je na 105 međunarodnih festivala poezije. Laureat i generalna sekretarica Nagrade Apollinaire. Generalni izvještač Akademije Mallarmé. Potpredsjednica Francuskog PEN kluba. Prevela je 55 knjiga. Urednica francusko-engleskog festivala Poésie Poetry Paris/Festival franco-anglais de poésie. Glavna urednica časopisa za poeziju i vizuelnu umjetnost La Traductière.
Nosi ogromnu srebrnu kandžu na prstu desne ruke.