Lidija Vukčević: Što će nam poezija

 

Što će nam poezija

Što će nam poezija kad nemamo jedno drugo
Ja na jednom ti na drugom dijelu takozvanog regiona
Bljeskaju modroljubičaste laste obrušavajući se nad teracom
Očinske kuće ti svakako nisi tu, ja jednako mislim na te
Vrište lisice svoje ljubavne ekstaze, mogu misliti kako
Samo cikte u zagrljaju krznenom pod jasenovima ili dudova cvatom
Ti, udaljen i stran, oćutao si svoje riječi koje si mi namijenio
Izbacit ćeš ih kao sjemenke ili sjeme nekoj drugoj ta briga me
Ja jednako neumorno mislim na te kao potonja Penelopa
Mirišu zvijezde kao dinje ili se rasprskavaju nalik narovima
Moje su grudi pune zagrljaja mirišu na kokos i ti bi me obujmio
Da smiješ no brane ti skrupuli ili drevni zakoni da inovjerku ljubiš
Ta znaš, ja jednaka mislim na te
Željeznica cijepa krajolik nalik međunožju
U moju tišinu šište tračnice
I čuje se vriska
Putnika koji nikad ne vidjehu dosad more
Dok šećeš alpskim krajolikom krvave mrlje makova
Podsjećaju te na mene koja sam plaha i strasna i koju takao nisi
Jer ti lažeš kad kažeš da ne znaš za nas, slutiš moje bilo
U sjenama okaldrmisanog ćorsokaka dok se uspinješ ka tvrđavi
Ili šetkaš mahalama : na svim bi me mjestima obljubio upirući u mene
Svom silinom svoga bodeža izbo bi me svu ionako ranjavu
Jer sam si sebi nemoguć dok misliš na me
Gledajući vretenasta bedra neke Ciganke kako sijaju bakrena
Ćutiš, tad i sam si zvono koje odbija tužaljku ovoj nemogućoj
Ljubavi
Uzimaš me na dah kao ronilac, upio si me svu, tek tako me možeš
Imati, pounutrivši me, usvajaš me naizgled neusvojivu
Koja jednako mislim na te bubnjajući na svim svojim jezicima
Nevjerojatno skaradne riječi tijela, buncajući tihu brojanicu srca

 

Postkoitalna melankolija

Uzeo me, zapalio među prstima kako se pali cigareta
Prvo starinskim upaljačem, pa potom lijepim riječima
Ispuhao nekoliko dimova – poljubaca iz mene i
Iz sebe, istresao taj zapretani žar
Potom naglo ugasio u pepeljari mrmljajući neke
Gluposti, sebi u bradu kako će zaista od ponedjeljka
Prestati pušiti ili makar zamijeniti me, kako pristoji
Njegovoj dobi, položaju i nastrojeniju, za cigaru
Pomislih, gorjela bih duže, oh, poput tamne ruže, mirisala opojnije
Na to će on čitajući moje misli iskrasti se iz scene s pripoviješću o luli
U koju se nabija duhan i koja grije dugo u šaci nalik ptici zatomljenoj u
Grudima, uz koju se postižu savezi i primirja
U zadnjim stihovima izbit ću sebi bubice iz glave, izvjetriti posteljinu sluteći
Miris zove u nozdrvama, u koži, u tetovaži nehajno upisanoj u njedra

 

Samarska

Ovo ubojito olovo, srce olovaka
I mojih poraza i varavo pravo da
Njime ispišem crneći na bijeloj
Hartiji slavoluke svojih šutnji
Muk oćutanih bitaka ili tek
Treptaje zakašnjela srca što
Buni se pred neveru, nevjeru
Pripazi na onaj nikad
Ispušten krik, žilu kucavicu
Moga kamena u grudima
Ispitujući tvrdoću tog sivog
Dijamanta Juga – naći ćeš
U njemu svu drumova vrelinu
Pod stopalima ili slutnju one
Ogromne košćele pred kućom
Kojoj stremi sva moja poezija
Čeka na naše prilike da joj se hlada
Naužiju, vremešna i mudra, zna
Da trenutna je koliko i neupitna
Sreća pripadanja: pijanstvo ne
Čini postojećim drhtavice stranstava
Što ih toliko ljeta, uzalud nosimo
U samarima svojih samotnosti

 

Kišna

Neću reći očajnička kiša već
Kiša očajnika koju prosiplje
Onaj gore ne štedeći suza za ove dolje
Koji izgubiše svaku priliku za oprost
Ili iskupljenje, kiša srebrnih zrnatih
Suza koje namiruju ono što se u koračanju
Zemljom steći ne može: istinsko bivanje bez
Posrtanja ili klecanja, putevi bez lutanja ili
Ćorsokaci koje otvara nevidljivi ključar
Nebeskih avlija, ne ništa im danas nije strano
Ništa tuđe, ni teret godina ni zašporkana lica
S prepletima bora ili škrti osmijesi znanaca
Niti jeftino i demodirano ruho koje su kao
I blagdansko navukli na kožu pod kojom
Su ranjaviji u svijetao uskršnji dan nego
Ikad dosad, niti odmetnuto vrijeme što se
Ne vraća ni snovima, ni behar što drsko
Cvate pred njihovim licima, neubran a
Upamćen, ne, ništa im danas nije čudno
Ni lude što se smiju krezube na vašaru
Ni smjela Cigančad koja podviruje pod rep
Dami sa žiponom ni oblaci naduveni od kvasa
Neba kao velike ukrašene princes-krafne
Sve je danas dobro i moguće jer osmijeh je
Onoga koji lijepo pogleda na sve nas bar jednom
U sezoni, pao i na njihovu sudbu, neukaljanu ničim
Do gorkim izlaganjem ovoj nesmotrenoj majstoriji od života…

 

Vaskresenije
Dragani i Bogiću

Vaskresenije je, i Vaskrs; na kraju grada
Sjedeljka s drugovima, Draganom i Bogićem
Premda se čini da ljevičari smo
Žrtvenim omrsimo se teletom na blagdan hrišćanski
Pomalo smo supijani više od prijateljstva no od vina
Smješkamo se nazdravljajući iz kristalnih čaša
Što zvone nježno kao meka zvona uz bogatu trpezu
S njima, kao s najbližima, nemam tajni jer svako je
Od nas umjetnik u svojem zanatu
Zapazismo prašinu i laćamo se sklapanja stihova
Poema prašini nazvasmo je i gustina se dana
Rasprši uz lake i pahuljaste riječi
Shvatismo namah da i poezija je prah
Možda i zlatan, što po našim životima pada
Razumijevemo se ćutke i kad vino zbori s nama
Ne veličamo ni prošlost slavnu niti kujemo
Budućnost svijetlu
Odveć praktični smo: tek trenuci sadašnjice
Spopadaju nas, nemirne kao srebro živo
Stoga, svaki je tren vječnost, a vijek svaki tren
Možda i nema mjesta za poeziju sad kad živimo je
Do dna ispijajući časove svetih prisustava
U ovom zaista tromom ritmu istinske idile

 

Uskrsavanje

Možda je danas nedjelja i to ona uskršnja
Jedan je svakako uskrsao bog
To je sjena mojega oca ili njegove barke
Na jedra u kojoj stoji uspravan kao jarbol
Za ono breme svakodnevno što pada na njegovo tjeme
Bože koji nijesi zašto njemu koji bješe ne dade više
Mladosti i svjetla no ga u tamu mrklu gurnu kako se
Čini s bogohulnima ili inovjernima
Plovi li on stoga mojim rukopisima, pluta li morem
Ili korača Hristosu nalik onim jezerom u kojem se
zrcali boštvo?

Ima li to i za koga smisla osim za me
Kojoj srce postade jarbol tame?
Ili nas pred uskrsnuće vrijeđa
Svjetlost, južno svanuće?

 

Ocu

Kad bih mogla upalila bih svijeće
Na svim oltarima svijeta
Za tebe koji nesta kako
Vatra pred mojim očima
Kad bih smjela upalila bih
Voštanice na svim menorama
U spomen na te kojeg voljeh više
I od Gospoda
Kad bi to bilo dopušteno
Uskrisila bih sve mučenike
Da vide i spoznaju tvoj krst
Kad bih to znala napisala bih
Najveći psalam diktirajući
Nebesima kišu suza u tvoje ime
Koji ne zaplaka nikad nad svojim
Raspećem
Kad bi se moglo otvorila bih
Sve porte da ih duša tvoja čista
Okadi tamjanom srca
I kad bih znala ne bih ništa
Činila nego čekala onu
Koja me rodi da svojim njedrima
Utiša moje jade za vama koji odoste
U neznani smiraj, u sveznani nespokoj

 

Razmeđa

Resko svjetlo ljeta izoštrilo je sliku:
Daljine i procjep koji među nama rastu
Kao kvas u hljebu samo su gipki lukovi
Što su ga sagradile godine izostanaka
Ničeg više nema što nas veže: ni pinija
Ni cipresa ni ruzmarina oštra mira ni
Mora nad kojim se ljeskaju srebrni riblji
Trbusi suncu na ogled nema više ni riječi
Koje bi nas vezivale u prisan buket ni
Jutra u koja se budimo ista nisu:
Tebi nanose pepeo stepe meni skadarske kiše
Pomisao na neku ženu meni nalik
Obuzima te tek načas između dva drhata
Ili treptaja i za koliko odagnaš onog stranca
U zrcalu : najavljuje te miris dinje okus skore
Propasti i lijepi privid pobjednika
Ne, ne kaj se nikako: ovako ili onako
Davno si slomio tu kristalnu igračku
Dugo te razgaljivala sjajem minulih ljeta

 

Stvari se otimaju kontroli

Naša imena nijesu zajedno ni kao znaci
Kako se četverolist ili ciklama stave
Kao signum za stranice knjiga ili herbarij
Uspomena; znam da si mislio svih proteklih
Godina na me jer me još nijesi ni sreo osim
U prividima i staklima, vitrajima ili gore
Nebu pod oblake u pojavama koje ne umiješ
Ni pravo imenovati: čudna djevuška ili jedna
Od modela za propast Zapada i u času te satre
Misao : ako je i od boga previše je pa si se
Predomislio putem i vratio reklamirajući
Boguocu taj paket iz doganje čudesa
Neka ta lutka prevrće očima mjeri zejtin ili
Začine miješa cijedi pravdu ili dodaje vatri
Žara posipljući se pepelom kako zna no ja
Joj neću biti bliznik: ponekad samo ni od koga
Opažen silaziš u suteren u bakalnicu u hram
Ili o nekom svecu kriomice prolazeći onuda
Ne bi li te sastala njena sjena uz zidove
U boji višnje ili vanilije; prosipaš mlaz na tu image
Otklanjaš pričine i brza koraka prelaziš cestu
Prije nego ti je popločala puteve neka Zla sreća
Jer zapažaš, stvari se posve otimaju kontroli

 

Spopada li to poezija

Pada večer proljeća i s njom sjene drveća
U tvoju kuću boje cimeta, prolistale su platane
Spopada me poezija kako dijete spopadaju đavoli
Nisam od njene materije otkad se ti preseli na nebo
Neznanci i čudesni dijalekti okivaju mi sluh svetice i
Nema više te fantazme kojoj bih zapjevala moćno
Bog me sačuvao od poslova i dana krojenih koračnicama
Stoga plaho plutam nadilazeći pejzaž kao izmaglica
Jezersko ogledalo smaragdne vode
Ne snivam drugo nego seobe i hajke i moje su noći
Crnila pune i bude me košmari i nikad ne znam gdje sam
O ti koji mi naloži nemoguće izbore, kudjelju i predivo
Verse i riječi, zašto me založi u drevnom hramu kao
Zlatonosnu svjetlost, kome da sukljaju mlazevi mojih
Vatri sad kad više nema ni puteva ni dragana ni konjanika
Ni beskrajne bale mladosti što se ohola odvija pod našim stopalima

 

Don Quijote vozi bicikl

Momak iz moga sokaka vozi bicikl
Nalikuje Don Quijoteu onim dugim licem
Uskim nosnicama i španskom bradom
O kako me zagleda i ljubazno pozdravi
Nastanjujemo istu ulicu pola vijeka
Otkad znamo za sebe i jedno za drugo
Opet ništa ne znam o njemu osim da mi
Je tajna simpatija i ja njemu ne manja
Nosi se skromno, kupuje zelene jabuke i
Ima nebeski plave oči
Nikad ne propusti da me pozdravi
Razumije me, poznaje me u dušu
Voljela bih ga znati možda i voljeti
Nikoga više nema od starih drugova
Da ih pitam: tko je onaj momak iz
Našeg sokaka što vozi bicikl i na njemu
Jabuke, s glavom pod slamnatim šeširom
To tvoj Don Quijote jaše svoju Rosinantu
Čujem svoju prvu ljubav kako se vragolasto
Smiješi iz svoje modre onostranosti

 

Martovska ida
Dimitriju P.

Rekli bi o nama: nadarenih li i srećnih ljudi
Samo dragi bog na nebu zna koliko je muke u
Riječi svakoj, u liniji i boji, i drhtaja vrelih, ludih

Da preobraze jauke u oblike, jada popadalih u duše spoznanje
Kamenja nevremena u čiste zdence, kladence jasne
Ti ote od nebesa liriku i dramu, jedino bogova imanje

Prevede ih u sliku il’ kip jezikom kojem sam si gospodar bremena
Dadoše ti u ruke talenata koliko bi dostajalo za devet života
Odviše lude pronicljivosti i oči čudotvorca – iza zrcala blista divota
I ruke koje izvajati mogu neka nova nebesa iz krhotina vremena

Moja te majka zvaše Pustinjak cetinjski pojmivši dobro
Pravog tebe asketu; da se pitaš otkazao bi svjetovnom i živio
Nalik svecu koji zna smisao, ta znaš, vrijedi tek ono što duh je iznjedrio:
Bol, iskušenje, iskustvo i varljiva mjera slobode pjesničke

Podijeli

Komentari su suspendovani.