Lidija Vukčević: Kako sam upoznala Mirka Kovača
Mirka Kovača upoznala sam najprije kroz njegove knjige. Sjećam se da smo imali kod kuće BIGZovo izdanje romana Vrata od utrobe, iz 1978. Najprije ga je čitala majka, potom otac, i na kraju ja. Majka je roman –tada nagrađen Ninovom nagradom – posudila svojoj beogradskoj sestri kad je prolazila kroz Samoboru Istru. U povratku je tetka vratila primjerak. Sjećam se tog izdanja, s mozaikom na naslovnici, bilo je malo zaliveno kavom. I kako su meni knjige svete, dala sam ga obrezati…
Poslije smo Mirko i ja razmjenjivali knjige. U tome sam prolazila dobro. Za moju prvu knjigu pjesama koju sam bila oblijepila zlatnim papirom iz bombonjera – razdala sam bila sve primjerke – rekao mi je:
– Je li to zlatna knjiga hrvatskog pjesništva?
I uzvratio mi svojim Kristalnim rešetkama, sarajevsko izdanje, s posvetom koja duhovito govori o obrezanom primjerku, onome što ostane piscu, nehotice zarezanom štamparskim strojem.
Poslije sam otkrila mnoge korespondencije među nama. Posebno čitajući pripovijetke s bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim motivima – rekli bismo danas zapadnobalkanskim, ali i onima iz beogradskog života – s mnoštvom likova, fabula ili slika koje kao da sam već vidjela ili odnekud znala.
To nije bilo deja vu iskustvo, ne. I prije nego sam čitala prozu Mirka Kovača putovala sam itinererom njegovih priča, kao u “filmu“ u kojem sam bila skoro svakog ljeta, idući vlakom ili kolima preko Bosne i Hercegovine, u Crnu Goru. Putevima preko Mostara ili Sarajeva, Počitelja ili Trebinja, Dubrovnika ili Cetinja, Nikšića ili Rame, Stoca ili Popova polja…
Njegovi opisi željeznice, siromaštva, nadrealne slike svratišta i svetišta, hanova i manastira, rječnik i rečenica, sjećam se da su bili za mene ne samo uzvišeni i mistični nego i zastrašujući u svojoj ljepoti. Siromaštvo i bogatstvo, historija i osobna povijest, mračni putovi uz rijeke ili neočekivana obasjanja u svjetlosti krajolika, promicali su kad bih se vozila automobilom ili zurila kroz prozor željeznice idući prema jugu.
Stajali su ti opisi i priče između pripovijesti mojih roditelja južnjaka i mene i moje generacije koja je prokrstarila Jugu i bila porijeklom odasvuda. Putovali smo BRIGAMA, kako smo tepali zemljama u jugoslavenskom okruženju ili njenim provincijama. No to su sedamdesete prošlog stoljeća. Sad je na djelu drugačiji svijet. Svijet koji je postao uniforman. Proizvoljan i pun ka osa. Svjetsko se udomaćilo u provinciji, dvorišta su postala središta. Rijetki su pismo znancikoji mogu razabrati i razumijevati Mirkovu prozu. Bez rječnika, napomena ili objašnjenja. No, tu već imamo iskustva i s drugim klasicima. Živima i onima manje živima.
Devedesetih godina predavala sam hrvatski jezik i književnost u srednjoj školi u Zagrebu. Uz Andrićevu Prokletu avliju, kao fakultativnu lektiru za svjetsku književnost maturantima sam šk. god. 1994/5. predložila i Mirkovu zbirku eseja Evropska trulež. Nisam mislila o tome je li to oportuno ili ne. Moj status mentorice, književnice i vaninstitucionalne znanstvenice u sjeni ili pričuvi, to mi je dopuštao. Već smo dotada kolege i ja bili svašta prošli: uzbune, hajke, skloništa, interne uredbe i prozivke. Naravno, novom je režimu bilo lakše uposliti nastavnike u radionicama različitog tipa, opteretiti ih programima nego dozvoliti da se mladež i dalje osipa, opija i rasipa. I pisanjem i natjecanjem bar donekle integrira u zagrebačku sredinu koja je na došljake često gledala ambivalentno.
Opstali su oni koji su imali sreće i upornosti da se ne daju omesti. Otporni na neprihvaćanje i podsjećanje da su tzv. drugačiji. Usto, dolazilo je sve više učenika izbjeglih i prognanih… Kako i čime ih objediniti, kojim zajedničkim nazivnikom. Mnoge su kolege otišle u inozemstvo ili institute. Kroatisti i mi, preostali jugoslavisti, nisu imali kamo. Nego kako pjeva S. S. Kranjčević u Gospodskom Kastoru: ”Najlakše k cilju podvita repa. ”
Hrvatski jezik predavalo je tada četvero nastavnika. Vodili smo po sedam paralelnih razreda. Svatko po jednu čitavu generaciju. Te godine ja sam imala najstariju grupu, maturanate, razrede od A do G. Hrvatski se slušao tri sata tjedno, započele su državne mature. Rasporedi su bili zrcalni, jutarnji turnus preko podneva smjenjivao se s podnevnim u tjednim razmacima i s gimnazijom koja je bila u donjem, prvom katu ogledne zgrade iz pedesetih, izgrađene po nacrtu uglednog zagrebačkog arhitekta. Prvi jutarnji sati čitali su se kao zadnji popodnevni. Dok to shvate kolege i učenici prođe prvi trimestar.
Radila sam tako iz godine u godinu, od predraća do poraća i prijelaza u novi milenij. Jedanaest nastavnih godina. Tada je bilo i po četrdeset učenika u razredima. Jednom od tih razreda bila sam i razrednica. Mnoge djevojke i mladići u istoj generaciji bile su vrlo visoki rastom. Čule bi se u zbornici neumjesne priče: od dječjih bolesti do statističkih godišnjaka o visini… Nisam se dala smesti, radila sam da bih izbjegla zastrašivanja novim programima, pričama o izbacivanju njihovih knjiga. Bila sam najstarija među nastavnicima hrvatskoga, iako sam početkom jeseni 1994/95. bila napunila četrdesetu.
Jezični je program u odnosu na književnost na našu sreću bio tek četvrtina satnice, otaljavali smo to preko volje jer je pismenost naših učenika već bila na rubovima informatičkih znanja.
Ivu Andrića su tada možda stidljivo predavali samo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mnogi akademski krugovi još su se libili govoriti o franjevačkom obrazovanju ovoga pisca, njegovim prvim zagrebačkim izdanjima…
Prokleta avlija mi je dobrodošla da predahnem sa svjetskim autorom i njegovom diplomatskom karijerom. Konačno i odgovornost profesije koja iščezava, jugoslavenske filologije nalagala mi je da obilježim četrdesetu godišnjicu izlaska sublimnog romana o despotizmu vlasti i podaničkoj ludosti.
Učenici su se kao i uvijek kod ambicioznijih programa našli prozvanima da odgovore sažecima i prijepisima s interneta, no mnogi turcizmi – baš kao na Državnom sveučilištu u Milanu spočetka 1980-ih gdje sam imala kao lektorica sličan program – Andrićeva djela bila su podloga za filološka istraživanja, seminarske radove. Ali i manjim ogledima, nadmetanjima među domaćima i došljacima sa svih strana.
Odabrala sam i nekoliko fragmenata iz Mirkove Evropske truleži, suvremenog primjera za ogledni esej. Beogradsko izdanje koje sam imala kod kuće, edicija B92. Naučila sam se aktualizirati nastavu kad god je to bilo mogućei privući što više mladih ljudi u hram pismenosti i književnosti.
Uz M. Kovača i Evropsku trulež, kao fakultativnu lektiru predložila sam i Krležin Izlet u Rusiju, izdanje iz 1926. g. Sve mi je to bilo, kako rekoh, u priručnoj kućnoj biblioteci.
Jedan me učenik iz zadnje klupe, nakon što sam ga krivo oslovila – možda sam umjesto Hadžić rekla Hodžić, bio je sjećam se lijepog imena i nježnog lica – uzvratio jetko, profesorice Đukanović. Nisam tada znala da sam imenjakinja supruzi crnogorskog prvog ministra. Slična se zabuna dogodila i nekoliko godina kasnije kad su me u administraciji Univerziteta Stendhal u francuskom Grenobleu zamijenili s pomoćnicom crnogorskog državnog tužitelja, ženom istog imena i prezimena, rođenom dva desetljeća prije mene. Internetska brzina, na koju sam navikla i prije informatičke revolucije jer su me čest mijenjali s beogradskom glumicom iz predratnog TV-serijala.
Znajući za Mirkovo iskustvo pisca u egzilu, često sam se tješila njegovim primjerom- kako opstati u zemlji koja je moja akojoj ja nisam njena?
Preradila sam tada, potaknuta svojim izborima i preferencijama, fragment iz Evropske truleži, vodeći unutarnji dijalog s romanopiscem i sjajnim esejistom.
Kako ću mu poslati tu preradu fragmenta njegova eseja napisanu u dahu? Ne znam adresu. Znam da je u Rovinju. Pitat ću kolegicu V. Radaković-Vincchierutti, ona ima adrese svih suradnika Republike.
Tada mi pisanje nije bilo sav život, kao što je sad. Tek subotnji ili nedjeljni predah. Između nastave i književne kritike. Doktorirala sam tezom o romanima M. Crnjanskog, radom koji sam prijavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu još 1986. Odobren je za obranu u kasnu jesen 1995. Bilo je gusto, mnogi moji prijatelji došli su me slušati. Iz Škole nitko.
Sada dok čitam Vrijeme koje se udaljava zapažam kako je Mirko u memoaristički roman unio zanimljive pojedinosti oko Crnjanskog. Šteta što je zasjenio njegovo djelo politikom. Crnjanski je rijetki emigrant južnoslavenskih književnosti XX. stoljeća koji se vratio u svoju književnost da bi u njoj i umro. Slavili su ga samo u zadužbinama i studirali specijalisti. Znam to dobro iz iskustva nastavničkog rada u inozemstvu. I u Italiji i u Francuskoj profitirali su na njegovoj nesreći nacionalisti, mahom desne provenijencije. Mirko je priješao iz jednog idioma u drugi, iz jedne jezične prakse u drugu, bogateći je svojim krasopisom stranstvovanja ali se malo tko ovdje radovao njegovom književnom radu. Ne volimo uspješne, jedimo se na njihov talent. To se osjećalo u svakom govoru o njegovoj prozi. Činilo mi se da je i katkad Mirko popuštao sličnoj strasti da bude ljubopitljiv i ironičan, nježan i okrutan u svojim sjećanjima na Danila, Buleta, Pekića…
Moja majka bila je fanatična čitateljica i moja prva i najstroža kritičarka. Pročitala sam joj svoju preradu iz Evropske truleži. Svidjela joj se. Sjećala se mnogih ljudi iz zagrebačke sredine, s mojim ocem i njihovim kolegama provela studentske dane u Kavkazu i Korzu, Šesnaestici i Puli. Družili su se zaista i s Tinom, nudili mu rakiju za vratima gostionica u kojima su se grijali poslije nastave ili predstava u obližnjem teatru.
Reče mi tada: Zašto jednostavno ne pošalješ tu preradu na Mirkovo ime u Rovinj.
Tako sam i učinila. Svojim sam krasopisom ispisala na koverti Mirko Kovač, književnik, Rovinj. Nije prošlo dugo, odgovorio mi je književnik našužbanim kovertom i svojom novom knjigom. Ispisao jeadresu i posvetu znatno savršenijim rukopisom od mojeg. Pismenima oblikovanih tankom crnom tintanom olovkom. I on je uz moje ime dodao: književnica. Tronula me ta gesta, priznajem. Nastavila sam pisati ispod žita, kao da potkradam od vremena koje nam je dano. Stekla sam najviše čitatelja možda među piscima.
Jedan od rijetkih književnika koji me podržavao ne samo iz empatije već, usuđujem se reći, i srodstva prema izboru, bio je Mirko Kovač.
Kad smo se upoznali u stvarnosti bila sam već odjezdila u francusku lektorsku avanturu. Na početku ovog vijeka, sjedili smo u ljeto 2002. pred zagrebačkom Esplanadom podnevni dio dana, možda par sati. Dok nije stigao njegov izdavač Seid S. s kojim je pijuckao neku mješavinu vina, jabučnog soka i kisele vode… Ja sam ostala na kavi koju sam ispijala dugo. Prije toga Mirko i ja razmijenili smo familijarne priče. U skicama. Rukopise svojih Zapadnih zapisa ponijela sam mu u narančastim fasciklama. Odsjedila sam prethodno u kolima blizu Mihanovićeve, u nekom dvorištu svratišta za siromahe. Nisam znala da je parking u podzemlju hotela. Automobil sam ostavila u sjeni krošnje kestena. Kad sam krenula prema zastakljenom baru oivičenom gustom živicom sa zapadne strane hotela, Mirko je već bio došao. Nasmijao se otvoreno i pružio mi ruku prijateljski. I priznao kako je i sam sjedio u kolima u podzemlju garaže gdje jeznatno hladnije, nego ovdje vani. Sjećam se da me zazeblo oko srca kad je izgovorio riječ podzemlje. Već je bila jara oko podneva, prave kolovoške kanikule… Zapazila sam u njegovu glasu i intonaciji nešto od graničnih crnogorskih govora, bliskih trebinjskom i nikšićkom podneblju. On je bio donio svoje fotke iz mladosti i djetinjstva. Pokazao mi je kuću u kojoj je rođen u Petrovićima, pa potom kuću svoje majke, pričao o svojim korijenima, o porijeklu svoga krasopisa za koji je zaslužan baš neki moj prezimenjak. Fotografije Bobe Matić, slikarice i supruge. Zanimljivo je govorioi o beogradskoj sredini. Kad sam ga pitala žali li za tim gradom odgovorio je bez gorčine da nikad nije požalio što se preselio u Istru. Pripovijedao je zanimljivo o Zagrebu i Samoboru iz sedamdesetih, ekipama s kojima je snimao filmove i stanovao u hotelu Šmidhen, o Kiševu i svom boravku na Bledu, zajedničkom radu i izbivanju…
Bio mi je to jedan od najdragocjenijih ljudskih susreta, ne samo književničkih. Prvi puta da o tome govorim. Zanimalo me kako nastavlja pisati književnik i u okolnostima opće, nevidljive a strane, sveprisutne nenavisti, mržnje svih protiv sviju.
Književnik koji je opisivao zlo a da ga ne uzdiže, prikazivao mistično a bio istodobno kritik fanatizma politike i vjere, oponirao suparnicima i prijateljima, bio sklon ironiji i samoironiji…
Poslije smo se još jednom sreli za njegove 70-te obljetnice u HDP-u. Otišla sam nakon skupa na zajedničku večeru. Bili su osim Bobe i Mirka, Davida i Viskovića, Seida i Sibile, kolega D. Beganović, lektor u Constanzi, E. Kazaz i ja. Pomislili smo svi da je to eho andrićevskog Ex Ponta. Nerazjašnjenog izbivanja koje prolazi daleko od središta. Te je večeri i nakon skupa i za večerom Mirko bio na visini svoje umjetničke i ljudske naravi. Govorio je jasno, jednostavno, predano. O pisanju, slobodi, prividu koje nam vrijeme daje. Zahvaljujući se poručio nam je da nastavim opisati jer to je jedino što ima smisla. Kao čovjek koji je prevladao hijerarhiju i strahove, svjestan sebe i kratkoće putovanja, završavao bi tako i svoja pisma koja smo razmjenjivali. Potpisivao se kafkijanski, Tvoj Mirko K. Zadnje godine umjesto novogodišnje čestitke napisao mi je za moju novu knjigu da je uzima kao kapi na kocku šećera. Odobravajući mi da zima započinje najprije u srcu. I poslao seriju fotografija s motivom bijelog…I tada sam nakon Štefanja znala da je to zadnja Mirkova zima… Preobraženje koje će ga uzeti moram nadvladati poezijom…
Neka tamni sjaj tvoje zvijezde obasja čudesa naših blizina.
