Prijevod s makedonskog: Borjana Prošev-Oliver
(Iz pjesničke knjige Crno na bijelo (Ili – Ili, Skoplje, 2016.)
MOJ GROB
Svaki dan u dvorištu gledam svoj grob
uključen u cijenu kuće,
s drvenom pločom ponad jame,
nadgrobnim spomenikom od bijelog vapnenca,
fotografijom u zlatnom okviru
i godinom rođenja odvojene crticom
od praznog prostora smrti.
Grob je pod kruškom i okrenut prema kući,
gleda u me i kad sam mu leđima okrenuta.
U proljeće mu mačke rasklimavaju drvenu ploču,
a vrapci ga sa stabla uneređuju za sreću,
ljeti mu pokoja otpala kruška
otkrhne dio spomenika,
ujesen mu kiše tanje brid, nagrizaju stas,
zimi ga snijeg utiskuje u zemlju.
Svakom je gromu centar,
svakom potresu – epicentar.
Mrvi se, ništi, raspada,
sve je manji, zguren i povijen,
grob mi pred očima nestaje,
propada u vlastitu jamu, iz praha se u prah pretvara.
Gledam ga jutros, a od njega ostade samo
hrpica vapnenca što ju raznosi vjetar,
polomljene daščice za ptičje kućice
i fotografija u zlatnom okviru
što vijori oko crtice između od – do.
Moj grob nestaje sve brže,
baš kao i moj život.
KAKO JE TO
biti dijete roditelja poginulih u ratu,
biti dijete razvedenih roditelja,
ili dijete iz Afrike s jumbo plakata,
živjeti u zavodu za hendikepirane,
imati ključ socijalnog stana,
dobivati pomoć u brašnu, ulju,
vati i štapićima za uši,
imati žiroračun za transplantaciju koštane srži,
živjeti u SOS selu s Velikom majkom devetero djece
i tetom koja dolazi jednom tjedno
peglati rublje i kartati se,
kako je to spavati pred parlamentom u kartonskoj kutiji
ili u metoru metopole
što priređuje skup visokih dužnosnika,
kako je biti lutka u narodnoj nošnji
umjesto prometnika na raskršću,
kako je to kad djeca posvajaju roditelje, a ne suprotno,
piti na eks krv da ne oksidira,
biti štitna žlijezda obiteljske politike,
kako je to kad ti cure sline za nekim ljudima,
a od nekih ti stoji knedla u grlu,
čuvati najmekši ručnik za gosta iz inozemstva,
a najtvrđi krevet za preživjelog samoubojicu,
kako je biti trn u Božjem oku,
skupiti spoznaju u žličici s ljepljivim sirupom,
kako je to imati stavove poput oprane čarape
koja ne nalazi svoj par,
da su ti i koža i zemlja postale premale,
kada se na manastirsku lipu objesi
čovjek koji ti je posljednji poljubio čelo,
kako je biti akualna tema niskobudžetnog filma,
i to kad se pupak povuče pred jezikom,
a jezik pred živom mjerom duha,
postati podstanar vlastita postojanja,
postati svjestan da je život igra neplivača
s valovima viših od njega samog.
KOCKA
Maknula sam kocki jednu stranicu
i dobila kutiju za knjige, za igračke,
u njoj sam si čuvala amputiranu ruku, odrubljenu glavu
i unutrašnje organe s voštanim žigom.
Maknula sam kocki dvije stranice
i eto mi prikolice da ispružim noge u beskraj,
govornice bez govora u koju sam pohranila svoj
prvi hod i posljednji pad.
Maknula sam kocki tri stranice
i ona postade stolić za moj lakat,
vlastiti tunel moga crvenog mesa,
vrata ka godinama začetka, oltar
u koji se uvlačim kao u grob života.
Bez četvrte stranice imam već kolibu,
noćnu piramidu, šator za dvoje,
jedro za buru, sklonište od smrti.
Maknula sam kocki pet stranica i dobila ogledalo,
autoportret, slobodu s popravcima,
bijeli jastuk, crni list papira.
Čuvala sam šestu stranicu i milovala je,
„dušo moja, dušice“ tepala joj,
bio je to lijepi kvadrat pravih kuteva od 90 stupnjeva,
štitila ga od sveg što mu bijaše tuđe,
skrivala ga od sveg što mu bijaše drukčije,
stakleno zvono mu postadoh, blindirano staklo,
i savih se rukama do poda
s namjerom da se sjedinim s njime
no, umjesto da uskrsnem kao kocka
pukoh, rasprsnuh se, i, dođe spremačica,
pokupi stakalca lopaticom,
obriše mi sjenu vlažnom krpom
i zatvori vrata. Prokockala me kocka.
GRBA
Preda mnom čovjek gura
kolica s praznim plastičnim bocama.
Staza je uska, preteći ga ne mogu.
Slijedim ga i gledam.
Iznošene hlaće,
naborane ruke,
par različitih natikača,
a ispod poderane majice
– grba, obilježena bolom
kao židovskom zvijezdom.
Moj je vršnjak
iz pretprošlog vremena.
Uzalud je napamet učio
pjesmice o domovini
suvišne poput naštebane teorije
u svijetu bez prakse
u kome danas nema ni doma ni domovine.
Je’l netko stavio svoj potpis crno na bijelo ispod njegova života,
Ili ga samo ove boce smatraju živim?
Boce poskakuju,
a on se savija u ritmu kretanja kolica,
čujem mu krčenje crijeva
i uzdah što mu se otima.
Staza je duga, koračamo jedan iza drugog,
ja ukalupljena u njegov hod,
on u hod triju kotačića.
I osjećam kako iz moje muke,
i nadraženosti osjetila
isparavaju nada, budućnost, svrha,
iz svih mi se organa slijeva tekućina
istiskujem zrak, ponestaje mi sila teže,
nemam više sadržaja,
pretvaram se u plastičnu bocu,
što se sve više smanjuje i što se sama baca
među ostale boce,
a čovjek potonuo u vlastito dno
tek sada se počinje potiti,
da se briše jednim pa drugim dlanom,
i dok kolica gube ravnotežu
on zastaje, majicu svlači
i njome upija pot koja mu se slijeva niz vrat,
i dok glavom vrti nalijevo pa nadesno,
ne vidi za sobom nikog,
samo krajičak vlastite grbe,
obilježene bolom kao židovskom zvijezdom.
IZA VRATA
Kad skinuh s klina pušku,
iza vrata se sasu popucana žbuka,
iz udubljenja zine trag praznine.
Koliko se ljudi može ubit njome?
A koliko njih bez pritiska na okidač?
U snu, ili ureknuti, s poprijekim pogledom
Ili s onim uprtim u pod, bez riječi?
S podsmjehom ili otrovnim smijehom,
s psovkom, mišlju, predumišljajem?
Kako li provode vrijeme mira
snajperisti iz posljednjeg rata?
Razoružah se, a pušku zakopah u zemlju.
Potom iza vrata objesih Direrova zeca,
preparirana i sa zrcalom oko vrata.
Okretao ga propuh k udubljenju te vratima,
kao da je privjesak na retrovizoru,
a on se udarao u zrcalu
vjerujući da udara drugog zeca.
U njegovome su snu svi ljudi bili zečevi,
a svi zečevi ljudi. Mojom su puškom
do zore vodili ratove, neriješeno, i uz žrtve.
Jednog dana nađoh dom bez vrata,
netko ih je bio odnio u grob ili na tržnicu.
Zine zid ispucan i osut,
bez puške, zeca i bez prošlosti.
Što sam drugo na njemu mogla objesiti,
do torbice s ključem bez ključaonice,
i bosiljkom udjenutim za njezinu ručku,
a pod njom kalendar bez godine
s nadgrobnim fotografijama
svih nas, ni zdravih ni živih.
SLOBODA
U liftu svijeta Sloboda
uvijek pritišće pogrešno dugme s oznakom P:
umjesto u prizemlju, izlazi u podrumu,
a tamo pred liftom stoje zamaskirani kradljivci
koji je nogataju i šakataju,
ili iskeženi manijaci spuštenih hlača,
ili zaštitari koji je štipkaju za zadnjicu,
kada se ona naglo okreće k liftu
što se kloparajući već uspinje,
i tad je svi grabe za grudi,
vuku je za noge, a ona se otima
i sva se modra dovlači stepenicama do prizemlja
gdje stoje djeca s đačkim torbama
koja čekaju lift s najvišeg kata.
„Pogledaj je na što sliči!“ šapuću,
trče uza stepenice i zaključavaju za sobom,
bojeći se da sloboda ne nahrupi na njihova vrata,
da se ne ispruži na njihovu pragu,
i zamoli ih za vodu, kruh ili postelju.
A ne znaju da se sloboda što je imaju u svome životu
mjeri s preostalim šalicama iz servisa za čaj
u židovskim muzejima po svijetu,
ne znaju da more izbacuje i ljude, a ne samo školjke,
da dželat postaje žrtva kad slobodu obezglavljuje,
a žrtva dželat, kada na nju zaboravlja,
ne znaju da je metal na čekiću uvijek klimav
i prije nego li zamahne pada točno na prste,
ne znaju da je to ta ista sloboda
o kojoj uče na nastavi povijesti,
a koju može lako udariti vlak na obližnjoj pruzi,
ne znaju da je sloboda u njihovu životu
bijela površina ponad crne udubine,
poput trbuha trudnice
iz koje su i oni rođeni,
no neki od njih će tek u smrti
postati slobodni.
CHOPINOVO SRCE
Chopinovo srce u Varšavi,
zazidano u stupu unutar crkve,
ne može, čak i da želi, propustiti niti jednu misu.
Nazoči ispovjedima preljubnika i nesretnika,
broji potpise na peticiji
protiv abortusa i istospolnih brakova,
savija se pod nacionalnim simbolima,
sjeća se prošlosti kao da je jučer bila,
pred njim turisti slikaju selfije,
trese se od studi, straha, sumnje, od vjere,
zaljubljuje se i odljubljuje,
na glazbenim se večerima u njegovu čast,
prevrće u grobu ili
blaženo uzdiše,
u snu se njiše uz zvukove orgulja
i tone u nesanicu pred povijesnim prеvratima,
u vječnoj je igri skrivača s Bogom, te Bog ne može
pronaći srce, te ono Boga,
na kraju svake mise
svećenik kaže „Idite u miru“,
a vjernici žureći prema vratima zazivaju
„Bogu hvala“.
Tada Chopinovo srce želi van
pod bilo koju cijenu, kroz izlaz za nuždu,
ili pukotinu na svodu,
no zid se ne gura ni glavom
a kamoli srcem,
i zarobljeno u stupu crkve
od nijemosti dahće, isprekidano kuca,
i bojim se hoće li izdržati do kraja
ili će uhvaćeno između svećenika i vjernika
pred svima doživjeti
udar?
Lidija Dimkovska (1971., Skoplje, Makedonija) je pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica s makedonskoga i rumunjskoga jezika. Na Filološkom fakultetu u Skoplju diplomirala je opću i komparativnu književnost, a na Filološkom fakultetu u Bukureštu doktorirala je rumunjsku književnost te bila lektorica za makedonski jezik i književnost. Sada živi u Ljubljani, u Sloveniji. Objavila je šest pjesničkih zbirki, tri romana, jedan dnevnički putopis i uredila tri antologije. Romani i poezija su joj prevedeni na više od dvadesetak jezika. Dobitnica je brojnih književnih nagrada: njemačke nagrade za poeziju „Hubert Burda“, rumunjskih pjesničkih nagrada „Tudor Arghezi“ i “Poesis”, Evropske nagrade za poeziju “Petru Krdu”, nagrade “Stale Popov” Društva pisaca Makedonije za svoja prva dva romana, a za roman “Rezervni život” dobila je i nagradu Europske unije za književnost za 2013.