Lidija Deduš

 

podgrijavam život.

bez velikih planova, molim, jer poznajem dobro tu nesigurnost
koja se javlja nakon buđenja i traje duboko do nakraj života.
znam kako se tijelo ponovo sastavlja: ruke i noge vraćaju se s
tko zna kojih sve planeta, sjedaju natrag na zglobove, glava na
klonulom biću opet poprima značajke čovjeka, iz nje izlaze svi ti
smiješni, ludi ljudi. bez velikih pla… pljas, evo ih opet, moram
sve da ih riješim prije nego se razmnože po sobi pa se uvuku u
psihu, kredenac, parket, pa počnu po noći škripati zubima kao
grešne duše, tjerati jutro kroz zatvoren prozor prije nego što je
uopće i ušlo. duboko me se dojmio film u kojem su jedan i jedan
su dva i jedan su tri i dva su pet i tri su osam vojnika spašavali
mačku iz goruće kuće; gledala sam u taj plamen, uzela malo da
podgrijem život jer već se počeo hladiti, šteta, ne valja kad je
mlačan. malo vatre, da, ali bez planova, molim, bez pl, bez p, bez.

 

recimo da sam imala čovjeka.

recimo da sam imala čovjeka. da bih to objasnila,
prvo moram reći: čovjek je bio jedna od definicija
mene. kao što lopta određuje dijete, nebo zemlju,
a mlijeko majku. imala sam, to znači: čovjek je bio
ovdje, a onda. onda, što? odjednom, nema čovjeka.
možda je otišao do pošte platiti račune. to znači da
će se vratiti. možda je otputovao u drugu zemlju, u
kojem slučaju postoje tri ishoda: 1) vratit će se, 2) ja
ću otputovati njemu i 3) rastali smo se. u slučaju
da otputujem i ja, hoćemo li se i dalje dobro slagati?
ako smo se rastali je li bilo: 3a) na lijep način,
prijateljski? 3b) jesmo li na rastanku plakali? ili je bilo
3c) ružno, uz psovke, uvrede ili druge grube riječi
(također smo plakali)? u svakom slučaju, čovjeka ovdje
nema. moja određenost postaje neodređenost, moja
definicija gubi svoju nedvosmislenost. pitam prozor i
vrata jesu li vidjeli kuda je otišao? pitam kauč na kojem
je možda zaspao. pitam stepenice i cestu, pitam jesen.
ako je i jesen, neka se sve učahuri u sebe, u mir i toplo.

 

vanzemaljci su ga oteli.

na ovoj slici to se lijepo vidi: tata je nekad bio amerikanac. u
bijelom odijelu, naslonjen na zid, puši i šeretski se smiješi. ima
i rijedak brk i šešir na glavi. a onda su ga oteli vanzemaljci.
to se ne vidi, ali tata sad po cijele dane zuji, kao frižider koji se
pokvario. ponekad se samo strese. kucamo na tatu da ga
otvorimo, u njemu je nešto trulo. izvana je lijep i mlad, ali
moramo ga oprati iznutra. guramo mu ključ u usta, vrata su
mu zatvorena. kucamo, ali tko zna šta su mu sve tamo radili.
možda su mu otvarali glavu, vanzemaljci otimaju amerikance,
i on sada vadi šestar da izmjeri kutnu garnituru. tata, hajde s
nama jesti. tata, pojest će te moljci. ali tata, ravnalom se ne
može odrediti udaljenost od kauča do marsa. tata, ustani, tata,
hajde sjedni. reklamiramo našeg tatu, spakirat ćemo ga i poslati
poštom natrag uz pismo da nam vrate pravog tatu. ne možemo
prihvatiti da je tata možda samo tužan što ga nikad nisu poslali
na ljepše mjesto i što sada mora da ostane s nama.

 

Lidija Deduš (Banja Luka, 1977) objavila je tri zbirke poezije: Apatridi i ostale čudne ličnosti (2018., Treći Trg, Beograd), Ništa od najavljivanog kraja svijeta (2019, Treći Trg, Beograd) i Razglednice iz prašnjave republike (2020., Jesenski i Turk, Zagreb). Prozu i poeziju objavljivala je na portalima i u časopisima u Hrvatskoj i regiji. Poezija joj je uvrštena u dvije antologije i prevođena na engleski i grčki jezik. Živi, radi i piše u Varaždinu.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.