(Fenomenološko tumačenje romana “Karnera” Milorada Popovića,
Fraktura Zaprešić, Zagreb, OKF, Cetinje 2012)
Dvadeseti vijek predstavlja najznačajnije razdoblje u istoriji crnogorske književnosti. U njemu će se izbrusiti literarne osobenosti koje prepoznajemo kao tipične za naše podneblje, poput lovćenskog hronotopa, socio–kulturnog koda čojstva i junaštva, patrijarhalnog uređenja i modela herojsko-patriotskog svijeta i mišljenja.
Druga polovina dvadesetog vijeka donosi nove, aktuelne poetičke tokove koji su u dosluhu sa evropskim književnim stremljenjima što se najjasnije potvrđuje u par posljednjih decenija. U to vrijeme na književnu scenu stupa i Milorad Popović koji će se brzo nametnuti kao zanimljiv pjesnik egzistencijalnih ili refleksija proisteklih iz pozicije marginalnog posmatrača svakodnevice kroz koju se provlači lajtmotiv rodnog Cetinja.
Doista, česta je pojava u književnosti da se stvaralac utopi u nacionalne obrise postajući neraskidivo vezan za jedan prostor. No, iznova se potvrđuje da je književnost univerzalna, a samim tim i nadnacionalna tvorevina i da je sasvim pogrešno književni tekst svrstati u neki jednoobrazni okvir. Takav je slučaj i sa romanom “Karnera” Milorada Popovića koji, ako je u to ranije bilo nekih sumnji, ovog autora odmiče od uskih nacionalnih granica. Roman je dobio nagradu “Meša Selimović” koja slovi za jedno od najprestižnijih regionalnih književnih priznanja. Nakon pjesničkih i esejističkih knjiga Popović “Karnerom” proširuje opseg svog interesovanja i našim romanesknim ostvarenjima pridružuje zaista valjano djelo
“Karnera” po svojoj semantičkoj strukturi prelazi granice nacionalnog. Riječ je o jednom od najboljih romana u novijoj crnogorskoj književnosti. Ali, i ovdje valja pomenuti činjenicu da Crnogorci baš i nijesu predani i okrenuti ovoj, prema teoriji književnosti, najsloženijoj književnoj vrsti pa se bukvalno na prste mogu pobrojati romani koji zavrjeđuju ozbiljniju pažnju.
Čitajući “Karneru” postaje jasno da se ovaj narativni tekst nipošto ne smije svrstati u samo jednu vrstu romana. Naime, u njemu se sažimaju osobenosti sociološkog, psihološkog, te romana lika. Kada govorimo o “Karneri” u pogledu romana lika bitno je pomenuti da se tu ne radi o izjednačavanju naslovnog lika sa centralnom instancom, jer Karnera je epizodni, a ne glavni lik. Kada se bavimo centralnom narativnom instancom onda govorimo o Matu Tujoviću čije su narativne funkcije u ovom tekstu izuzetno složene. Ovaj postupak u književnosti znatno je rjeđi od situacije u kojoj tekst zaista prati razvojni put naslovnog junaka (sjetimo se primjera iz svjetske književnosti. Don Kihot, Evgenije Onjegin, Tonio Kreger).
Karnera se javlja na okvirima teksta, dakle na prološkoj i epiloškoj granici što su semantički najopterećeniji njegovi djelovi i koji ga zaokružuju. Popović zaokružuje svoj roman pričom o Karnerinom rođenju i smrti, stvarajući pri tom okvire teksta, što bitno utiče i na samu kompoziciju. Osim toga, već na ovoj ravni možemo govoriti o motivu kruga koji će za razumijevanje ovog teksta biti jedan od ključnih lajtmotiva. Podsjetimo, krug se u Rječniku simbola tumači kao jedan od motiva sa najsloženijim značenjem, jer se i sam proces ljudskog života može objasniti putanjom kruga. Baš takva primjena motiva kruga srijeće se u romanu, ali to nije jedina primjena ovog motiva. Naime, osim što je Karnerin život prikazan u kružnoj putanji, motiv kruga možemo pratiti i na drugim ravnima. Sagledamo li, recimo, kretanje Mata Tujovića, uočavamo da se opet radi o jednoj kružnoj putanji, jer Mato kreće sa Cetinja na koje se naposljetku vraća. Osim toga, tu je i sam prostor bokserskog ringa po kojem je kretanje takođe kružno, a kružna su i svijetla reflektora koja blješte oko ringa. I rulet sto koji se, kada govorimo o modelovanju lika Mata Tujovića, doima kao jedna od glavnih instanci, kružnog je oblika. Dakle, kao što vidimo, krug u “Karneri” ima jako značajne semantičke vrijednosti. Simbolika kruga, kako smo pomenuli, izuzetno je složena, jer krug je sam po sebi zatvorena struktura iz koje se ne izlazi lako, a takav je život, ali i prostor po kojem se kreću likovi Popovićevog romana.
Kada je riječ o liku boksera Karnere kao logično pitanje se nameće odakle se ime ovog u romanu posve marginalizovanog lika našlo u naslovu. Naime, Karneri su posvećeni prolog i epilog u kojima se priča tka oko njegovog rođenja. I u skladu sa putanjom kruga, djevojčurak iz sela Osojina Ožegovica usniće san o rođenju sina Trifuna Tripkovića koji će biti poznat u svijetu, a koji se mora čuvati između Preobraženja i Velike Gospođe, od vatre i vode. Vidimo da su u ovoj legendi aktivirani mnogi motivi koji dovode do znatno mističnijeg značenja. Prije svega, tu su vatra i voda kao elementi života, a podsjetimo da je vatra jedini elemenat koji ne podliježe metamorfozi, ali on je sposoban dovesti do promjene apsolutno svakog oblika pa i čovjekovog. Uvidimo li da je Popović aktivirao jedne od najvećih hrišćanskih praznika kao granice između kojih može doći do smrti, a da je jedan od tih praznika Preobraženje, onaj dan na koji, prema vjerovanju dolazi do preobraženja svega; što možemo povezati sa motivom vatre; jasno je da je ovdje riječ o izuzetno složenoj mreži motiva i da nijedan nije slučajno aktiviran, te da je osnovna funkcija svakog znaka simbolična. Podsjetimo se da simbolična funkcija po Pirsovoj teoriji znakova jeste najkompleksnija i da je to ona kod koje je veza između oznake i označenog znatno manja nego kod indeksnog i ikoničkog znaka. Osim vatre i vode, ono što takođe učestvuje u mistifikovanju ove legende jeste i motiv sna, jer je automatski riječ o snoubilačkoj logici koja se kosi sa zdravorazumskom tako da ono što se usnije nipošto ne smije biti bukvalno shvaćeno. No, san je, prema grčkoj mitologiji ono stanje koje se samo po sebi doima kao na korak do smrti pa je Tanatos (bog sna i smrti) oponent Erosu (bogu životnog nagona i snage).
Osim ove legende koja se tka oko Karnerinog rođenja, on se pojavljuje u početnom poglavlju, naslovljenom njegovim imenom, u kojem se njegov lik modeluje na principu oponiranja, psihičkog i fizičkog. Prikazan kao gorostas, teškaš, više kao neki kiborg nego čovjek, Karnera je ipak modelovan kao neko ko dovijeka ostaje na infantilnoj tački gledišta. Naime, infantilna tačka gledišta primjerna je djetetu, te se ona neminovno povezuje sa djetinjstvom. Kada govorimo o Karneri jasno je da njegova psiha ne sazrijeva proporcionalno snazi pa se pri modelovanju ovog lika pribjegava i ironiziranju, što se uočava pri boravku na Cetinju, u školi za policajce, kada je bokser česta meta podsmijeha školskih drugova, ali i godinama kasnije, što se može primijetiti u njegovom susretu sa Matom Tujovićem gdje ga Mato opisuje i kao blentavog.
Ono što ostaje suštinsko i o čemu je bilo riječi tokom teksta jeste odakle ime ovog, kako bi ga laički mogli nazvati epizodnog junaka u naslovu romana kada se on osim na prološkoj i epiloškoj granici javlja samo na još jednom mjestu u tekstu. Bitno je pomenuti i činjenicu da se Karnera čak ne javlja svaki put kao “ja doživljeno” kroz djelo, već biva predmet “ja koje se sjeća” , jer on je dio Matovog sjećanja. Čak je to onaj segment u kojem se, utisak je, Karnerin lik znatno bolje iskazuje. Ali, vratimo li se uvodnoj sceni sa epizodom boks meča i priči o kretanju po ringu koje slijedi putanju kruga, nameće se odgovor na gore postavljeno pitanje. Kretanje Karnere po ringu možemo shvatiti kao simbolično kretanje kroz život, a sama borba predstavlja borbu za život. Osim toga, ring je zatvoren prostor, oponiran, dakle, otvorenom vanjskom prostoru, a zatvoren prostor bi po svojoj strukturi trebalo da bude simbolika zaštite i sigurnosti. Boks je i igra, a ona je po svojoj definiciji zdrava dok poštuje uspostavljena pravila i ne prelazi određenu granicu. No, niti je Karnerina igra ostala u tom domenu, niti ring možemo posmatrati kao prostor koji ga štiti, već naprotiv. Karnerin boks u sebi sublimira borbu svih junaka ovog romana, osobito Mata Tujovića koji, poput njega, nerijetko u životu bivaju nasamareni.
Nije ring jedini prostor u “Karneri” po kojem je kretanje kružno. Kako smo već pomenuli, likovi se uglavnom vraćaju na mjesto sa kojeg su krenuli. Od prostornih struktura u ovom narativnom tekstu izdvajaju se Balkan i Italija, a ako posmatramo prostor u užem smislu, uočavamo da je Cetinje najdominantnija cjelina pošto nema ni jednog iole značajnijeg lika da nije manje–više povezan sa Cetinjem. Mada, ovdje se može govoriti o dvije jasno diferencirane grupe likova. U prvu možemo svrstati Mata, Surog, igračice bridža, te Mariju (Matovu majku), jer to su oni likovi koji ili ne mrdaju sa Cetinja ili mu se vraćaju direktno. U drugoj grupi su uglavnom pripadnici porodice Poček i oni su sa Cetinjem vezani indirektno pa su, poput Tee, o njemu samo slušali vraćajući mu se u priči predaka (slučaj Teinog rođaka iz Rima) ili su sa njega jednostavno pobjegli i nastavili da o njemu njeguju jedino sjećanje (slučaj Ksenije). Kada je riječ o Karneri, Cetinje za njega predstavlja onu instancu koja će mu biti ključna za napredak, jer će tu biti otkriven njegov talenat.
Kada ovdje govorimo o Cetinju kao o dominantnoj cjelini imamo na umu njegovu izuzetno važnu istorijsku ulogu, kao i činjenicu da je Popovićevo djelo umnogome vezano za Cetinje. Stoga ne čudi ovaj postupak, jer bi odmicanje od naznačenog toposa značilo priznavanje dominacije nekim drugim prostornim instancama i njihovo stavljanje u prvi plan što bi potpuno prekomponovalo i izmijenilo narativni tok.
Od druge polovine romana Mato na sebe preuzima i funkciju pripovjedača, a to je onaj dio u kojem se mijenja pripovjedačka situacija i sa auktorijalnog pripovijedanja prelazi se na pripovijedanje u prvom licu. (“Tipične forme romana” Franca Štanca prepoznaju tri oblika pripovijedanja: auktorijalno, personalno i pripovijedanje u prvom licu. Međutim, znatno je češća situacija da u jednom romanu budu prepletene bar dvije, nerijetko i sve tri pripovjedačke situacije. Treba napomenuti da se ovo nipošto ne smije posmatrati kao loš narativni postupak. Naprotiv, promjena pripovjedačke situacije dovodi do dinamiziranja samog teksta i smanjenja monotonije koju bi mogla da izazove prisutnost samo jednog pripovjedača). Ovakav narativni postupak dovodi do pojačane vjerodostojnosti, jer auktorijalna pripovjedačka situacija podrazumijeva pripovjedača koji stoji na granici između svijeta narativne zbilje, a pripovjedač je u toj situaciji posmatrač, ali se ne miješa u tok događaja, ne utiče na radnju, već se od nje distancira. Auktorijalna pripovjedačka situacija omogućava komentare pripovjedača, iznošenje njegovih vrijednosnih stavova o likovima, njihovim postupcima, ali sve sa tačke gledišta posmatrača.
Prelazak na pripovijedanje u prvom licu podrazumijeva i uvođenje pripovjedača koji više nije samo pasivni posmatrač, već sam bivstvuje u svijetu narativne zbilje i postaje akter događaja. Za ovakvo pripovijedanje karakteristična je povećana vjerodostojnost ili da je određeni lik – pripovjedač zaista nešto vidio, doživio ali, s druge strane, polje njegovog kretanja, komentarisanja, a i samo pripovijedanje mora da bude prilagođeno pripovjedaču u prvom licu. Dakle, frazeološka, psihološka i ideološka tačka gledišta pripovjedača moraju biti u skladu sa njegovom starosnom, socijalnom i statusnom pripadnošću. Zato nimalo slučajno Popović za svog pripovjedača bira Mata Tujovića, mladog intelektualca sa Cetinja koji se bavi književnošću i koji je uključen u djelovanje aktuelnih političkih struja. Osim toga, Mato se razumije u boks, što ga čini kompetentnim da govori o jednom od značajnih bokserskih imena. Uviđamo da je modelovanje Matovog lika onako kakvo je potrebno da bi se zadovoljile sve potrebne komponente koje će ga učiniti pouzdanim pripovjedačem. Ukoliko sagledamo činjenicu da je Mato sa Cetinja i da će na kraju teksta imati pristup arhivu (dakle, ima direktan pristup pisanom tekstu koji mu daje mogućnost da govori o Petrovićima, Počecima, kao i preplitanju i aferama značajnijih crnogorskih porodica); da se Mato kreće među ljudima različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti, kao i to da putuje i da je sve vrijeme dinamičan lik (stoga kompetentan da govori o situaciji kakva je recimo u Albaniji ili Hrvatskoj, jer direktno i putem svojih prijatelja biva upućen u nju) jasno je otkud se Mato bavi književnošću (zato je pogodan za postmodernistički postupak inkorporiranja teksta u tekst što je slučaj, recimo, na epiloškoj granici teksta, pri čemu se utkivaju vijesti iz novina: “Pobjede” i “Politike”). Mato radi u kazinu i u mogućnosti je da posmatra i komentariše sve ono što se događa za rulet stolom, a poznato je da se oko kocke koja se okreće koncentrišu uvijek zanimljivi likovi, pogotovo u doba kakvo je bilo krajem prošloga vijeka. Mato se razumije i u boks pa ga na kraju temeljno istražuje i piše o njemu zbog čega je kompetentan pripovjedač jedne bokserske storije. S obzirom na to da je Mato mladi intelektualac on je pogodan za iznošenje vrijednosnih stavova koje potkrjepljuje istorijskim činjenicama i argumentima. Zbog svega ovoga, Mato se prikazuje kao dobar odabir u funkciji pripovjedača. S druge strane, stavljanje Karnere, naslovnog junaka, u funkciju pripovjedača ne bi bilo dobro pošto bi to u ovom narativnom tekstu automatski podrazumijevalo znatno nižu količinu informativnosti, ali i totalno drugačiju frazeološku, psihološku, te ideološku tačku gledišta. Naime, ukoliko bi se u funkciji pripovjedača umjesto mladog intelektualca našao propali bokser, jasno je da bi frazeologija bila sasvim drugačija. S obzorom na to da je Karnera seosko dijete što na Cetinje dolazi tek kao srednjoškolac, a koje u pogledu svog psihičkog sazrijevanja mnogo zaostaje u odnosu na fizičko, ne pokazuje znatan napredak pa je otuda njegov lik znatno karikiran (ima blentav osmijeh, previsok je i smiješan, gotovo ni sa kim ne razgovara, a kao nagrada dovoljan mu je obilan obrok). Sagledavajući ovakvo modelovanje Karnerinog lika jasno je da je uvođenje Mata Tujovića u funkciju pripovjedača znatno bolji postupak nego što bi to bilo s Karnerom u istoj funkciji.
Najznačajniji vezivni element za Matov i Karnerin lik jeste motiv igre. Za Karneru je ta igra boks, a za Mata rulet. Kako smo već pomenuli, prostor u kojem se ostvaruju obje igre je kružan i one dovode do ostvarenja motiva kruga. Po psihologiji, igra je zdrava do onog momenta dok ostaje u svojoj granici. Ukoliko pređe granicu ona je najčešće opasna. U “Karneri” igra definitivno prelazi granicu i likovima za koje se vezuje postaje nerazdvojiva od samog života, jer kao što Karnera bez boksa nije Karnera, ni Mato bez kazina nije Mato. Svakako, oni prestaju da budu to što jesu kada njihova igra prestaje. Karnera će nakon bokserske karijere postati radnik obezbjeđenja usljed čega dolazi do njegovog psiho–somatskog propadanja (sjetimo se da pri prvom susretu sa Matom, na recepciji hotela Karnera već ima dijabetes) i njegovo ponašanje više nije u skladu sa onim kakvo priliči bivšem bokserskom asu. S druge strane, nakon što okonča svoj posao krupijea u kazinu, i Mato mijenja svoj životni pravac. On prekida ljubav sa Teom (pri čemu dolazi do iznevjerenog horizonta očekivanja, jer recipijent sve vrijeme očekuje hepiend ovog para), osim toga od Mata se distanciraju njegovi prijatelji ( pa i najbliži). Ni po povratku na rodno Cetinje Mato neće mnogo promijeniti tu sistuaciju i neće se osjećati bolje.
Ni kraj ovih dvaju likova neće biti slavan: Karnerin život biće okončan u skladu s legendom vezanom za njega, dok Mata u završnici vidimo samog, učaurenog na Cetinju (od kojeg sve vrijeme pokušava da pobjegne) kako prebira po istoriji crnogorskog boksa i prenosi Karnerinu priču. Dakle, uviđamo da do kraja ostaju povezani, a kako smo već pomenuli, Karnera se u tekstu pojavljuje kao subjekat (za života) i kao objekat sjećanja. Ovome ide u prilog činjenica da Mato u epilogu čita priču o Karneri što pojačava njegove značenjske funkcije u tekstu.
Drugi lik sa kojim je Mato Tujović u čvršćoj vezi jeste Tea. O njima možemo govoriti kao o likovima koji su građeni na principu binarnih oponenata. Međutim, treba naglasiti da oponiranje koje primjećujemo među ova dva lika nipošto ne smijemo posmatrati kao apsolutno, jer i te kako uviđamo da postoje vezivne instance između njih. Tea se za razliku od Mata modeluje kao neko ko kroz život ide bez ičije pomoći. Argument za takvu tvrdnju nalazimo u činjenici da Tea na kraju odlazi u Argentinu, udaje se i dobija djecu pri čemu je doslovce ispunjen njen scenario. S druge strane, Mato kroz život ne ide po planu. Naravno, Teu ne smijemo posmatrati kao apsolutno stabilnu osobu, što vidimo iz Matove perspektive. On će više puta pomenuti kako je Tea histerična, eksplozivna, te da su njihove svađe burne, ali treba sagledati činjenicu da se ovdje radi o erotskom odnosu koji sam po sebi podrazumijeva takve situacije. Zato Matovu sliku Tee uzimamo s rezervom, jer kako smo pomenuli, riječ je o pripovjedaču u prvom licu, koji će u ovom slučaju priču pričati pošto se odvila tako da moramo preispitati koliko je objektivno Matovo poimanje Tee nakon što ide od njega bez pozdrava. Na osnovu onog ponuđenog u tekstu zaključujemo da je Tea ipak lik koji slijedi svoje snove i ambicije, te od njih ne odustaje bez obzira na to pod kojim će uslovima do njih doći. Kada govorimo o Teinom liku bitno je pomenuti da se njen lik modeluje kao razgrađivački u odnosu na tradiciju, jer Teu nipošto ne smijemo tumačiti kao sliku patrijarhalne žene. Ona je modelovana kao urbana djevojka koja grabi naprijed i u svakom momentu ruši obrise nacionalizma koji se konstantno provlače kroz prostorne strukture ovog teksta. Dovođenje Mata u vezu sa Teom uveliko utiče i na konstituisanje Matovog razgrađivačkog odnosa prema tradiciji.
Popović za mjesto iz kojeg Mato potiče bira Cetinje koje se kroz istoriju modeluje kao centar crnogorskog domoljublja. Cetinje je kao nijedan drugi topos utkano u memoriju crnogorskog naroda i mjesto za koje se neraskidivo vezuje konstrukcija crnogorskog sociokulturnog koda koji se ogleda kroz herojsko–patriotski model svijeta i mišljenja. Dakle, kao što smo iznijeli argumente zašto je Mato pogodan za pripovjedačku funkciju u ovom narativnom tekstu, treba ukazati i na one segmente koji Mata čine pogodnim za razgrađivačku funkciju. Treba, naime, pomenuti da lik može imati afirmativan i razgrađivački odnos, a kada govorimo o razgrađivačkom odnosu, najuspješniji postupak u naraciji je ako neki pojam razgrađujemo iz njegove unutrašnjosti. Mato potiče sa Cetinja, iz srca crnogorskog domoljublja, te stoga poznaje principe funkcionisanja ovdašnjeg nacionalizma i patriotizma iz čega proizilazi da će ga on bolje razgraditi nego neko ko ne pripada ovom sistemu. Dalje, Mato se kreće među intelektualcima i sam pripada toj klasi (radi se o sloju kojem je svojstveno kritičko mišljenje i rasuđivanje, što nas opet navodi na razgrađivanje ustaljenih normi) i, naposljetku, Mato bivstvuje u jednom prelaznom periodu koji karakterišu smjene vlasti, odnosno kompletnog državnog uređenja što se svakako tumači kao period pogodan za preispitivanje i negiranje ustaljenih vrijednosti.
Pomenute smjene vlasti biće ključne odrednice hronosa u ovom narativnom tekstu. Vidimo da gotovo ne postoji niti jedna godina koja je u tekstu markirana, a da nije značajna za crnogorsku istoriju. Kao prelomne godine Matovog života uzimaju se one ključne iz crnogorske istorije. Ukoliko pratimo niz događaja vidjećemo da uvijek kada se desi nešto bitno za Crnu Goru, nešto se dešava i Matu. Kao ilustrativna može nam poslužiti 2006. godina ili obnova crnogorske državnosti. Ovdje možemo govoriti o prelasku iz jedne semiosfere u drugu (iz srpsko – crnogorske u crnogorsku), ali i o prelasku iz semantičkog polja u antipolje. Sam postupak napada na Gulu tumači se kao incident koji Mato pravi. Naime, vidimo da ovdje dolazi do osobenog narativnog postupka kojim Popović stvara neraskidivu vezu između hronotopa i pripovjedača. Sve što se događa u prostoru događa se u određenom vremenskom intervalu i to je logička i smislena veza. Međutim, ono što je neočekivano jeste suviše jaka veza između pripovjedača i hronotopa koja je više nego očigledna. Neophodno je pomenuti da je ta veza uzajamna. Posmatrajući je, postavlja se pitanje da li se Mato može posmatrati kao otjelovljenje, odnosno konkretizacija cijelog svog naroda ili, pak, ostaje na nivou pojedinca koji bitiše neovisno o svojoj grupi. Imajući na umu činjenicu koju smo ranije naveli, a koja se tiče otklona koji Mato pravi od crnogorskog socio–kulturnog koda, možda je ovdje ispravnije govoriti o pojedincu pošto su česti momenti u kojima o Matovom liku možemo govoriti kao o nekom ko pokazuje izvjesnu dozu autizma. Potvrdu za ovu tezu možemo naći u Matovom odbacivanju društva u momentima kada mu je teško (po povratku na Cetinje kada je danima zatvoren u sobi, kada je jasno da se od kazina neće obogatiti, kao i trenuci kada ostaje bez Tee).
Još jedan od bitnih momenata “Karnere” svakako je posredno uvođenje metafizičkog u tekst. Popović ni u jednom momentu neće u svoj tekst uvesti metafizičko u onakvom obliku kako to nalazimo kod mnogih crnogorskih autora. Simbolički znak je inače najdominantniji u njegovoj naraciji i treba ga tražiti na svim nivoima. Podsjetimo se da po Pirsovoj teoriji znakova simbolički zauzima mjesto najkompleksnijeg. To je onaj znak kod kog je veza između oznake i označenog najmanja ( za razliku od indeksnog kod kojeg je najjača veza oznake i označenog, i ikoničkog znaka).
Popović metafizičko uvodi kroz hrišćanske svece i praznike, nadasve Božić koji se u hrišćanskoj mitologiji poima kao najradosniji dan. Božić se u “Karneri” konstituiše u lajtmotiv, ali simbolika koju nosi nije nimalo radosna. Uvijek kada se u tekstu pomene Božić treba očekivati da će se u Matovom životu desiti nešto loše. Uočavamo da je ovdje zastupljen razgrađivački odnos i prema hrišćanskoj mitologiji, a argument za to nam daje i upotreba drugih hrišćanskih svetaca, poput Preobraženja i Velike Gospođe koji takođe u hijerarhiji hrišćanske mitologije zauzimaju visoku poziciju. Sveci se u ovom tekstu koriste suprotno od uloge koju imaju u hrišćanstvu. Pomoću njih se grade okviri među koje se smješta Karnerina smrt. Upravo ovdje uviđamo simboličke znakove o kojima je bilo riječi. Treba pomenuti da ovi simboli tako korišteni imaju znatno višu količinu informativnosti nego što bi to bio slučaj da se koriste u svom primarnom značenju. Nešto što po svom osnovnom značenju i usvojenom prihvatanju jeste simbol rođenja i života (Božić), imaće znatno jače semantičke vrijednosti ukoliko se upotrijebi da nagovijesti smrt ili propadanje.
Veoma zanimljiva je i frazeologija u “Karneri”. Ono što na prvi pogled izgleda pomalo čudno ( a laiku to vjerovatno do kraja ostaje tako) jeste upotreba velikog broja kroacizama. Međutim, ono što moramo pomenuti jeste činjenica da ovakav postupak zapravo predstavlja odličan potez, jer ukoliko pažljivije čitamo tekst vidimo da se kroacizmi isključivo javljaju upotrijebljeni od strane Mata Tujovića, i to onda kada boravi u Zagrebu ili nakon što određeno vrijeme provede tamo (što je sasvim normalno) ili među Hrvatima, poput Tee i umjetnika u Zagrebu. Ni u jednom momentu likovi koji nijesu vezani za hrvatsko govorno područje neće upotrijebiti kroacizme. Na ovaj način samo se povećava vjerodostojnost likova ovog narativnog teksta.
U “Karneri” osim izuzetno karakterizovanog Mata možemo uočiti i apsolutno deindividualizovane likove, poput igračica bridža. Ovdje je riječ o liku kolektiva, jer zapravo njihova individualnost biva uvedena u minus postupak, i one se modeluju kao jedan lik koji je značajan zbog toga što čuva memoriju crnogorskog naroda, a svoju funkciju ostvaruje i u razgradnji crnogorske kulture. Recimo, igračice bridža ne mogu se posmatrati kao tradicionalne, patrijarhalne Crnogorke, nego kako uviđamo ili su akteri ili svjedoci događaja koji svakako crnogorsku istoriju čine znatno drugačijom od one kakva se najrađe prepričava: junačke, patrijarhalne i apsolutno zatvorene.
Osim igračica bridža i crnogorski liberali se modeluju kao lik kolektiva. Oni se u tekst uvode sa osnovnom ideološkom funkcijom. Već se sa Liberalnim savezom Crne Gore u tekst uvodi ideja obnavljanja crnogorske nezavisnosti. I sam Mato Tujović, koji je centralna instanca ovog narativnog teksta, pripada pomenutoj ideologiji koja se modeluje kao svojevrstan način borbe protiv nacizma i nacionalizma koji devedesetih godina hara Balkanom.
Popović je i postmoderni pisac što “Karnera” svakako potvrđuje. Od prologa do epiloga nailazimo na jasne postmoderne kodove. Funkcija priređivača, koji je tipičan za postmoderniste, nije zaobišla ovaj tekst pa se Lazar Mutap pojavljuje u njoj. Osim toga, tu je upadljivo navođenje datuma, potom inkorporiranje tuđih tekstova, osobito novinskih članaka, i tako redom.
Sklapajući stranice “Karnere” ne možemo se oteti utisku da je pred nama izuzetno vrijedno književno djelo koje možemo čitati iznova, a da nam djeluje inovativno i uzbudljivo, djelo koje dinamično sublimira istorijske, sociokulturološke i uopšte društvene slojeve našeg podneblja u viševjekovnom presjeku. Zato, između ostalog, Popovićev roman pripada samom vrhu novije crnogorske književnosti gdje mu, po našem mišljenju, društvo pravi još samo nekoliko knjiga.