Gost: Dado Đurić, razgovor vodio: Krsto Mijanović
Monitor, God.2, br.15 (1.02.1991.), str. 36-39
Ostati svoj u tuđem svijetu traži ne samo neke kvalitete već i ogromne žrtve koje samo fanatici mogu podnijeti. Da bih pobjegao od histeričnog haosa gomile u neki svoj lični nemir i živio po crnogorski nastanio sam se dvadesetak kilometara od Pariza
Na Cetinju je 22. januara otvorena izložba grafika Dada Đurića, koje je princ Nikola Petrović Njegoš poklonio Cetinjskim muzejima. Time je donator ne samo omogućio da mnogobrojni ljubitelji likovne umjetnosti prvi put vide presjek tridesetogodišnjeg Dadovog mukotrpnog rada, već je na najbolji način izvršio promociju Cetinjskog bijenala, koji će gradu pod Lovćenom vratiti status kulturne metropole. Ovaj nesvakidašnji događaj bio je prilika i motiv za razgovor sa Dadom, čije je ime i te kako prepoznatljivo u svijetu umjetnosti. Da ne kažemo poznato ili, na daj bože veliko, jer se Dado grozi takvih epiteta, nazivajući njihove tvorce provincijalcima kojima se čini da onoga koga oni poznaju mora poznavati čitav svijet.
Monitor: Kako ste doživjeli vaše prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici?
DADO: Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.
– Izložbu smatraju uvertirom u Cetinjsko bijenale. Jeli ona zaista rađena sa tim pretenzijama?
DADO: Prvo, to je Nikolin poklon Cetinju. Je li izlaganjem tih grafika Nikola označio početak jednog intenzivnog likovnog života na Cetinju, koji će ljetos biti krunisan Bijenalima, ne znam. Znam da su ove grafike dio vrlo mučnog tridesetogodišnjeg puta kroz nekakav moj svijet umjetnosti. Grafika, ovakva kakvu ja radim – to je jedna mučna tehnika, neprijatna, naporna ali jedina kojom sam mogao stvoriti ove forme.
– Ipak, nijeste uvršćeni u izbor jugoslovenskih umjetnika koji će izlagati na Bijenalu?
DADO: To je, kako bi rekli Fracuzi, najmanja od svih stvari. Nijesam ni htio prihvatiti neko zvanično učešće. Ja sam u neku ruku domaćin. Pored toga u kući Petra Plamenca (Dadovom ateljeu na Cetinju – K.M.) još od ljetos radim na stvaranju i postavci skulptura-instalacija, neke vrste rokela i bojenih predmeta, koja će biti otvorena u toku Bijenala.
– Odakle to interesovanje za skulpturu? Ne poznajemo Vas kao skulptora?
DADO: Odakle i za ostale likovne tehnike. Iz želje da nešto išćeram iz sebe i umjetnički materijalizujem na najadekvatniji način. Rodila se potreba poslije požara u mom ateljeu u Eruvalu. Uh, kako me to prodrmalo i pročistilo. Nijesam imao đe da slikam i počeo sam da prškam po tom zgarištu i da ostatke stvari slažem, farbam, komponujem. Ove nazovi skulpture, “nazovi” da me pravi skulptori ne dignu na vile, su replike na one grafike. Njihov pandan. To je najjednostavniji način da se izrazim. Da iscijedim neki čir koji postoji u meni.
– Natjerali ste ljude da gledaju i pokušaju da odgonetnu smisao ofarbanog otpada, iako su do sada pored njega s gađenjem i okrenute glave prolazili…
DADO: Ćuti, jado, da si ih vidio kako bulje i zaviruju u ove panjeve, olupine i crkotine dok su bili postavljeni u Vladičinoj bašti. To je bila najveća izložba, koju sam ja priredio, ljudske gluposti i snobizma. To je umjetnost.
– Što je umjetnost?
DADO: Ništa, bogu hvala, od onoga što me neki kritičari žele ubijediti. Nekakvo stvaranje unaprijed osmišljenih genijalni djela. Ja nemam pretenzije da se igram boga i da stvaram savršene stvari. Ja jednostavno radim jedan posao koji me ispunjava i pored kojeg ništa drugo od srca ne mogu da raditi.
– Hoćete da kažete da je umjetnost za Vas način življenja?
DADO: Apsolutno. Ja jednostavno imam neke škrge za te stvari. S druge strane me facsiniraju neki fenomeni i pojave. Recimo nebo u nekoj psihološko-metafizičkoj dimenziji, svjetlost, požari. Zvuči perverzno, ali sam na neki način uživao kad mi je izgorio atelje. U stvari, umjetnost je bila, u nemilosrdnom svijetu zabrana i kanona, jedini slobodan prostor u koji sam, još kao dijete, trupački uskočio. Pakleni slobodan prostor.
– Koliko djetinjsvta i koliko Cetinja ima u onome što radite?
DADO: Do guše su prisutni. Najveći broj slika je materijalizacija onoga što od malena nosim u sebi. I kad sam u Francuskoj ja sam u Crnoj Gori. Tamo sam, recimo, napravio sliku “Građanski rat u Crnoj Gori”. Ne daj bože da bude proročka.
– Gdje su korijeni “defektnog polusvijeta” koji dominiraju u Vašim radovima?
DADO: U ovom realnom svijetu. Ili on tebi izgleda ljepši. Ja se bavim slikarstvom i da bih shvatio što je to jadno čeljade. Svaki dolazak na Cetinje za mene je grozna terapija i saznanje. Suočim se sa strašnom slikom propadanja. Kad živiš negdje ili s nekim svaki dan ne primjećuješ promjene. Ali kad dođeš jednom godišnje, ukoliko nijesu pomrli, vidiš kako poznanici linjaju, fiziološki propadaju. To su strašne slike destrukcije ljudske anatomije. Kosti, mišići, krvosudi, oči, kosa – sve to vene, izobličuje se, propada.
– Nimalo optimistički. Izgleda da nijeste prećerano oduševljeni životom?
DADO: Ni razočaran. Jednostavno mi je smiješno kad za nekoga kažu da je srećan, da je uspio u životu. To je čista pornografija. Umjetnost, karijera, sreća, pare – sve je to sranje. To su zamke za naivne. Zamke od žvakaće gume. Sirotinja, pogotovu duhovna, lijepi se za to. Za mene je smisao života rađati se svako jutro, živjeti svakoga dana i umirati svake noći. Sve ostalo su bjelosvjetske drkalice. To je izmislila ta hvaljena zapadna civilizacija da namami mrčenu sirotinju da joj, kad izgube iluzije, čiste nužnike. Svijet Zapada je čista perverzija.
– Zašto ste onda pristali da živite tamo?
DADO: Djelimično iz istih razloga zbog čega vi sad ludujete za Evropom. A, što je bilo presudnije, slikarstvo je od 14.vijeka posao Zapada, pa sam morao tamo. Ne bih, sigurno, da se Velaskez rodio u Pančevu, Sezan, Roden u Malom Mokrom Lugu. Pariz mi je pomogao da jasno sagledam ono što sam do tada samo naslućivao. Debelo sam to platio. Živio sam kao posljednji klošar. I danas, kad sam, kako se ovdje misli, postao svjetsko ime, što fala bogu, nije tačno, ja moram da trčim za galeristom kako bih prehranio porodicu. Evropa je stara kurva koja muči svoje bivše ljubavnike.
– Zapad je u vašim očima prilično mračan. Kako vidite Istok?
DADO: On je još tragičniji. Totalitarni sistemi su te jadnike doveli do materijalne i duhovne bijede, pa na Evropu gledaju kao na obećanu zemlju, odručući se svojih autentičnih vrijednosti. Rušenjem berlinskog zida, nazovi demokratizacijom i otvaranjem granica istočnih zemalja. Evropa se snabdjela čistačima ulica koji su pametniji i obrazovaniji nego mnogi njeni profesori. To je grozno. To je ponižavajuće. Ti jadnici su prodali đavolu dušu. Veliku rusku dušu, jado moj. Novac je jedini bog Zapada. Njemu se jedino klanja, vjeruje i radi njega se sve radi. Misliš da je ovaj rat u Golfu, kolijevci civilizacije, počeo radi oslobođenja Kuvajta. Jes, matrak. Sve je to radi nafte. Oće gospoda da se jeftino vozi i grije guzicu. To je grozno! Zamisli te perverzije. Hiljade i hiljade mrtvih a niko od gospode nije okrvavio ruke. Neki ratni činovnik pritisne nekakvo puce i stotinu kilometara daleko nekakva zgradurina, puna đece, odleti u vazduh. Strašno. A mi gledamo na televiziji taj masakr kao kakav američki kičerajski ratni spektakl. Brzo će iz Tajlanda stići falš kopije sadističkog materijala koji je u Iraku snimio neki morbidni novinar manijak.
– Ipak je tome ponajviše kriv Sadam Husein koji je bezumno gurnuo svoj narod u smrt, kako bi dokazao da se ni samog đavola ne boji. No, što je tragičnije ni neki naši lideri nijesu mnogo razboritiji. Kako gledaš na ove naše sukobe?
DADO: To je sramota. Umjesto da smo kao jedna familija mi smo na pragu građanskog rata. Ponašamo se kao prevareni supružnici pred razvodom. Izmišljamo jedni o drugima najgroznije laži. Što je još gore u te prljave poslove uvukujemo i đecu pućikajući ih da se međusobno pokolju.
– Ukoliko đođe do raspada Jugoslavije kako vidite sudbinu Crne Gore. Šta je za nju najbolje?
DADO: Ma neka se raspada, ali na jedan ljudski način. Bolje i to nego ova ludnica. A Crnoj Gori nijesu potrebni drugi nego ona njima. Živjela je i prije sama pa može i opet. Čak je svijet najviše cijenio dok je sama bila.
– Stvaraju se nekakvi odbori za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, tome ide na ruku i zvanična politika, navodno zbog toga što smo oduvijek bili “dva oka u glavi”. Ima li opravdanja ta inicijativa?
DADO: Matrak će se ujediniti. Ja, možda, i ne znam šta je sve bilo prije pesto ili hiljadu godina, ali znam da je Crna Gora jedna lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti ničiji politički nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, štono kažu, da je nema trebalo izmisliti.
– Studirali ste u Beogradu i, za razliku od mnogih “Crnogoraca” propustili priliku da postanete veliki Srbin. Kakvo je sjećanje na godine provedene u glavnom gradu Jugoslavije.
DADO: Krivo mi je što to moram da kažem, ali u Beogradu sam se osjećao većim strancem nego, recimo, u Parizu. Bio sam neotesana Crnogorčina, koja je svakom smetala. Ubili biše me da sam rekao da sam Srbin. Doduše za tu gospodu nijesam bio cvijeće.
– Znači li to da Crnogorci imaju neku fizičku i karakternu specifičnost…
DADO: Ma ne. Ne smije se to tako gledati ni na jedan narod. Svi su oni podjednako specifični. Nema boljih i gorih naroda.
– Nijesmo se razumjeli. Ne mislim na specifičnost u nekom superiornom smislu već jednostavno na etničku prepoznatljivost.
DADO: E, to je druga priča. Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu, a i ćuti. Progluše ti uši kad pričaju. Neće se odrijet od posla, ali ni krepat od gladi pa da ih i na Mjesec bačiš. Bistri su kao zmija i svuđ se dobro snađu. Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska civilizacija. Stasiti. Viđi samo mene. Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po a u crnogorsko. Bareč.
– Vele da smo najsličniji “drugom oku u glavi” – Srbima sa kojima, tvrde “ujedinitelji”, imamo isti korijen?
DADO: Taman koliko sa Makedoncima, Hrvatima, Rusima. Znam jedno – nema Srbina koji nije ili ne izmišlja da je crnogorskog porijekla. Pa i oni Adžovići (Romi –KM) kad vide da si Crnogorac počnu kukumavčit: daj mi koju paru bog ti sreću dao, ja sam od Petrovića iz Njeguša. Šalim se. Srbi su fin narod, strašni trgovci, prosti i lako se prijatelje. Samo da ih nekakvi Miloševići i Draškovići ne zaluđeše nekakvijem svetosavljem i Kosovom.
– Kad spomenuste Kosovo, sjetih se da ste ljetos bili tamo. Kakvi su Vaši utisci o ljudima i stanju koje vlada u toj pokrajini?
DADO: Bio sam kod jednog mojeg dobrog prijatelja, Muslima Mulićija. Inače znam dosta Albanaca. To su dobri ljudi, ponosni, od riječi. Neće te prevariti, iako su teška sirotinja. Milo mi je za pare što sam tamo bio. A zborili su mi – ne idi. Vidio sam i čuo na Kosovu svašta. Tamo se čitavoj Jugoslaviji nos okinuo. Nije se smjelo pucati na tu sirotinju. Posebno na đecu. Bože sačuvaj. To je grozno. Toga bi se stiđela i Južna Afrika. Nijesu im smjeli otimati ono što su po prvi put stekli u Jugoslaviji. U tome i jeste njihova tragedija. Dogodila im se ona kletva – „imali pa nemali“. Bojim se iskijaće to nekom, kad-tad na nos. Albanac ne zaboravlja ni dobro ni zlo.
– Priča se da je vaše gnušanje politike koje se vodi na Kosovu uslovila otkazivanje planirane izložbe u Beogradu.
DADO: Djelimično jeste. Bilo je tu, fala bogu, i drugih razloga. Ne volim ja mnogo da izlažem. No, što nije napravljena izložba u Beogradu kriva je politika što se tamo vodi. E ne mogu oni koji silom hoće da vaskrsnu nekakvo izgubljeno carstvo da gledaju moje antiherojske slike. Eto Miloševića i njegovoj sviti neka izlažu slikari svetoga krvnika i Kosovskih vitezova. Ja neću.
– Jeste li poznavali nekoga iz redova bivšeg, svrgnutog crnogorskog rukovodstva. Jesu li zaslužili takvu neslavnu sudbinu?
DADO: Poneke sam pomalo znao. Čini mi se da su to bili čestiti i pošteni ljudi, ali nijesu znali ništa. Ne treba kukati za njima, ali ih nije trebalo onako oćerati.
– Što mislite o novom, revolucionarnom rukovodstvu?
DADO: Njih ne poznajem, bez što ih viđam na televiziji. Vidio sam i slušao onoga…predsjednika, te ima brke ka Husein…?
– Mislite na Momira Bulatovića?
DADO: E, nemoj se smijat. Mene se dopao. Lijep momak, stasit, jado moj umije da priča, ima harizmu. Pravi je galiot. Pametniji su od onih starih, a i lukaviji.
– Šta Vam se najmanje sviđa u ovoj našoj novoj demokratiji?
DADO: Što nema demokratije (smijeh). Nijesam titoista, ni komunista. Možda sam zbog toga i pobjega u inostranstvo. Ali mi dođe da pobljujem od ovih današnjih nekrofila koji prekopavaju Titov grob. Nijesu smjeli prnut ni u nužnik od njega, a sada seru gdje god stignu. Sram ih bilo, jer su mu se oni najviše uvukovali u prkno.
– Politika nam je postala sudbina. Ona ne odlučuje samo kako će se živjeti na ovom već i na onom svijetu. Zahvaljijući „bivšoj politici“, kažu, sagrađen je Njegošev mauzolej na Lovćenu. Izgleda da će se nova potruditi da ga oburdaju i na njegovo mjesto opet oziđu Kapelu. Šta mislite o tome?
DADO: To je sprdnja. Kakvo rušenje, kakva kapela. Možda je politika kumovala da se podigne Mauzolej, ali narod, i to ne samo Crne Gore, je dao pare za njegovu izgradnju, želeći da se oduže Njegošu. Mislim da su se i odužili. A ti jadnici koji ne mogu podnijeti Mauzolej samo što je Meštrovićevo djelo ne znaju da je on jedan od najvećih jugoslovenskih umjetnika. I u svijetu predstavlja jednog malog genijalnog skulptora. Nije sramota što njegov spomenik stoji na Njegoševom grobu. Grobu čovjeka koji je bio veći pjesnik, pa i državnik nego li duhovnik. Pored toga sve da te avetinje i oburdaju Mauzolej i oziđu kapelu to neće biti ona stara, isto kao što ni ona nije bila ona u kojoj je Njegoš prvi put bio sahranjen. To bi bilo kao kad bih ja razbucao jednu sliku pa probao ponovo da je naslikam. Ne može se ništa što je jednom uništeno povratiti.
– Rekoste da je Njegoš ponajmanje bio duhovnik?
DADO: Taman kao ja. Pravi sveštenici su bili sveti Jeronim, Buda, Krišna, a Njegoš nikako. Zamisli, jado moj, on je u ono doba prokrstario čitav svijet. Ne da propovijeda ili učvrsti vjeru već da bi upoznao život, kulturu, umjetnost. On je bio genije. Veći od onog feminiziranog Bajrona ili Puškina. Njih kad prevedeš na neki drugi jezik ne gube na značenju, samo postanu banalniji. A Njegoš se ne može prevesti. On je čitav urastao u jezik i krš Katunske nahije. Zato za njega i ne znaju.
– Koliko se god Vi zgražavali Evrope mi u njoj vidimo spas. Imamo li šansu da se uvalimo kolektivno i opstanemo u „zagrljaju stare kurve”?
DADO: Iskreno se nadam – ne, Crna Gora je bolja od Evrope, ako ne zbog čega drugoga onda što je živjela na granici Mediterana i Azije, koja je materica svjetske civilizacije i kulture. Evropa bi nas proždrijela. Pogotovu našu kulturu. A to je gore nego kad gledamo kako na televiziji moćne životinje proždiru slabije. Grozno je kad se uništi i negira nečija kultura.
– Trpimo mi i u Jugoslaviji ne samo negiranje kulture nago i nacije.
DADO: Znam to je grozno. Ručajem danas sa jednim poštenijem Crnogorcem i čujem iza zavjese kako neka avetinja ogovara Makedonce. Mislim, pička mu materina seljačka, zna li on ko su Makedonci. Recimo, ja sjutra idem za Pariz i pasoš mi je jugoslovenski. Znaš li ko bi prije dvije tri hiljade godina, zahvaljujući Makedoncima imao jugoslovenski pasoš? Aristotel, Aleksandar Veliki, Justinijan, a od Crnogoraca sveti Jeronim.
– Moram priznati da nijesam znao da je sveti Jeronim naše gore list?
DADO: E to je ono kad ti unište pamćenje, pa ti umjesto njega usade nekakav mitomanski kičeraj. Za svetog Jeronima sam slučajno saznao od jednog poznatog francuskog pisca i istoričara da je rođen na Grahovu. To nas vjerovatno, nijesu htjeli naučit u školi jer je on bio čuveni katolički sveštenik i prevodilac. Uh, što mrzim šovinizam. Šovinisti su najveće ništarije.
– Je li to razlog što ste na izložbu lično pozvali titogradskog muftiju Demirovića, don Branka Sbutegu i anatemisanog Jevrema Brkovića.
DADO: Apsolutno. Pozvao sam ih što su ih „slučajno“ preskočili, iako su to za mene, pošteni, pametni ljudi koji cijene i poznaju umjetnost. A preskočili su ih da se ne bi zamjerili predsjedniku države i mitropolitu cetinjskom.
– Prije nego se vratimo onome zbog čega smo započeli ovaj razgovor još jedno političko pitanje. Je li istina da ste postali član Liberalnog saveza?
DADO: Jesam. Bilo me je strah na Cetinju kad sam pročitao u novinama što sve pišu o njima. Nijesam vjerovao svojim očima kad sam upoznao njihovog predsjednika. Dva metra u njega, jado moj, a fin, vaspitan, miran kao jagnje. Kad sam čuo da ih napadaju što su se bunili protiv nekakvijeh što traže oružje da se s nekim biju i da ne traže članarinu – odma sam se učlanio. Kakvo je vrijeme, možda ću i ja jednog dana postati kakav predsjednik. Kako bih se zajebava, bože milosni.
– Da se vratimo Bijenalu. Vjerujete li da je opravdana inicijativa i napor princa Nikole i da će ova manifestacija uspjeti?
DADO: Uspjeće! Mora uspjeti, bila bi bruka i grijeh da ne uspije. Garancija uspjeha je Nikola, koji je, ne samo, po rođenju pravi aristokrata, izuzetno cijenjen u Fracuskoj. Bio je toliko pametan da za realizaciju Bijenala angažuje Pontis Iltena, čovjeka koji će na glavu dubjeti da završi ono što je započeo.
– Ne sumnjam u njegov dio posla, no jesmo li mi, čiji mentalitet dobro poznajete, sposobni da završimo naše obaveze?
DADO: Ma hoćemo. Treba pljunuti u šake, malo omest i urediti grad. A i da Adžovići to i ne završeposao veliki. Neće biti smak svijeta. Što se mene lično tiče malo nereda daje gradu neki naročiti šarm. Nijesu umjetnici velika zakerala, ne boj se.
– Ne radi se samo o njima. Očekuje se da Cetinje postane kulturno-umjetnička a zahvaljujući tome i turistička Meka.
DADO: E svijetu, pogotovu tim snobovima koji oblijeću Bijenale, nećemo ugoditi pa svi da na glavu dubimo. Njima mora nešto faliti. Biće kukanja: te ne radi telefon, te u nužniku nema otrguzpapira, te grad je glibav, te žene nijesu lijepo obučene, neće da se jebu…Ko ih jebe! Biće im ka nama.
– Utješno, nema šta. Šta mislite o samoj koncepciji Bijenala?
DADO: Pontis Ilten je odabrao najreprezentativnije predstavnike evropske likovne umjetnosti. Među njima su i četiri moja dobra prijatelja, čije sam radove kupovao, za svoju kolekciju, prije dvadesetak godina. To su strašni tipovi: Christian Boltanski, Gerard Fromanger, Jean-Pierre Raynaud i Turčin Sarkus. Tu je i Tinguely kojeg dobro poznajem i koji cijeni ovo što sada radim. Svi učesnici su prva liga i vjerujem da će Cetinjski bijenale biti na nivou sličnih svjetskih manifestacija, ako ne i bolji.
– Koliko će jugoslovenska selekcija biti konkurentna stranim izlagačima?
DADO: Ne znam ko sve od Jugoslovena izlaže, a i ne pratim jugoslovenski likovni život. Jedino mi je milo što se u jugoslovenskoj selekciji našao Milija Pavićević, ne zbog toga što mi je dobar prijatelj već što je taj mali pravi umjetnik.
– Osnovna koncepcija Bijenala temelji se na kulturnom šoku od sudara “Istoka” i “Zapada”. Šta mislite, ko će koga više “šokirati” i ko će iz tog šoka izvući veću korist?
DADO: Zapad je svojom, u suštini dekadentnom, umjetnošću šokantniji od Istoka, koji je još prilično čist, nevin pa i naivan, što Zapadu garantuje najveću korist.
