Kristina Olujić: U potrazi za zapretanim jezikom
“Bit će da se našao na onoj visini kad se mogao osjećati mirnim i sabranim, jer odatle se vidio put kojim će otići, o, pa to je ta divota nadahnuća, o tomu pišem, jer svatko će od nas u jednom času progovoriti jezikom koji je do tada bio negdje zapretan.”
Vrijeme koje se udaljava
Kada se govori o romanu Vrijeme koje se udaljava, najčešće se postavlja pitanje njegove (ne)dovršenosti ili mu se pokušavaju odrediti točne koordinate između književnosti i autobiografije. Odnos književnosti i autobiografije, pitanje je koje je staro vjerojatno koliko i sama književnost. Toj je dvojbi Kovač doskočio sa posthumno objavljenim romanom.
Vjerojatno sam se pribojavao da bi fotke odredile žanr i svele ga samo na autobiografiju koja je ovdje prisutna tek djelomice, jednim svojim krakom, a sve je ostalo pisanje, užitak pisanja, koje mijenja svaku stvarnost i prevodi je u nešto posve novo. Svatko tko piše dobro zna da se nijedan život ne može u cijelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što joj odgovara, a ostalo vraća životu iz kojeg uzima. I ja sam sve činio da se taj međaš, taj granični kamen žanra pomakne, te da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako otkloni one dvojbe” “ili roman ili autobiografija”, jer zašto ne i jedno i drugo sve dok crpi jedno iz drugog.
U ovom citiranom komadiću teksta iz uvodnog Riječ-dvije na početku nalazi se već mnogo toga što bi moglo objasniti poetiku autora i poetiku romana, kao i novine kojima se upisao u povijest rasprava o “književnom” i “autobiografskom”, pretvarajući “autobiografsko” u specifičan način književnog oblikovanja.
Kovač je u žanrovsku mapu, tamo gdje se tiskaju roman u uže fikcionalno-umjetničkom smislu i onaj koji je autobiografski obilježen, upisao novi pojam, “roman-memoari” uvodeći na taj način još zbrke u taj već zamućeni prostor ali i nudeći istodobno “riješenje” te iste zbrke. To nije učinio zato da oteža posao teoretičarima književnosti i književnim kritičarima, iza pomicanja “graničnog kamena žanra” ne krije se želja za inovacijom koja bi bila samom sebi svrhom nego dugogodišnja spisateljska zrelost, autonomna i razrađena ideja pisanja i književnosti, kao i, moglo bi se reći, prevladavanje subjektivnih otpora prema autobiografski uvjetovanom pisanju. Ti se otpori logično upisuju u dominantnu kulturološku viziju pisanja kao procesa u kojem je bitnija imaginacija od memorije a brzo odgovaranje na temu koja je tražena u datom momentu i udovoljavanje gladnom čudovištu tržišta više je na cijeni od postepenog sagorijevanja u kapelici književnosti. I dugogodišnjeg, ako ne i cjeloživotnog, čekanja da neka sjećanja, dojmovi, misli, osjećaji, ljudi i događaji, koji su tvorili svijet jedne epohe, u sjenici intime jednog pisca puste sok. Upravo to se dogodilo u slučaju romana Vrijeme koje se udaljava.
U tom smislu, govoreći o autobiografski uvjetovanom pisanju, moglo bi se krenuti od Kovačeve potrage za “zapretanim jezikom” kojim će “svatko od nas u jednom času progovoriti”. Ta potraga za “zapretanim” (izvornim, prirođenim, autentičnim) jezikom vjerojatno traje otkako čovjek piše, ona je možda i jedan od razloga zbog kojih čovjek piše i zbog kojih je pisanje traženje i posvećivanje. Ipak, nema svaki pisac dovoljno talenta da u ključnom trenutku progovori jezikom koji je istodobno očaravajuće intiman i u službi univerzalnog. Nije svaki pisac analitični i intuitivni svjedok epohe koja “vapi” za time da ju se književno oblikuje i time sačuva od zaborava. Ne bi svaki pisac tom naknadnom oblikovanju jednog vremena, propuštanju njegovih ključnih ljudi i događaja kroz umjetnički obruč, pristupio jednako savjesno i temeljito, neprestano imajući u vidu literarni aspekt stvarnosti kojom raspolaže.Vrijeme kao da se nastavlja upravo ondje gdje su Kristalne rešetke završile. Rešetke su bile zadnji roman u kojem je Kovač oklijevao oko prepuštanja snažnoj struji autobiografskog pisanja koja može pisca odvesti tamo gdje se nije uputio i dovesti njegov talent u pitanje. U Rešetkama se nije izrijekom spominjao nacionalizam ili prošli rat nego je sve bilo u znaku mistike, tamnih nota i metaforike ali opet, u tom je romanu bilo puno lakše omirisati stvarnost nego u recimo Kovačevom privijencu Gubilište. Roman Grad u zrcalu, označio je početak Kovačevog hvatanja u koštac sa izazovima autobiografski motiviranog pisanja uz neprestano promišljanje razlika ne samo između književnosti i autobiografije, nego i između novinskog eseja, književnog eseja i romana. Kovač je točno znao gdje završava jedno a počinje drugo. Uspio je opipati ono dvojbeno mjesto proučavanja književnosti. Mjesto na kojem se preklapaju autobiografija i književnost. Ono bi se zaista moglo označiti imaginarnom granicom koja dijeli talentirane od onih koji to jednostavno nisu.
Vrijeme koje se udaljava doista bi se, u punom smislu, moglo smatrati vrhuncem jednog opusa a dotadašnji bi autorov opus mogao figurirati kao priprema za taj roman, svojevrsno zatrčavanje. Fenomeni, događaji, ljudi i gradovi o kojima je pisao u nekim zbirkama eseja poput Pisanja ili nostalgije, Elite gore od rulje ili Knjige pisama, bili su stvarnosna odskočnica za jedan drugi svijet, onaj visoke književnosti. To je svijet koji je toliko lako “zagušiti”političkim, povijesnim, svjetonazorskim, filozofskim ili psihološkim te u tijeku stvaranja izgubiti osjećaj za mjeru i specifično bilo umjetničkog teksta koji “uzima” od svega toga po malo, izranjajući nanovo kao jedinstveni fenomen. Oni isti protagonisti i antagonisti koje je Kovač arhivirao u Eliti a koji su odigrali ključnu ulogu u rođenju jednog sukoba, oživljeni su u romanu Vrijeme koje se udaljava i to na posve drukčiji način, onaj koji čini razliku između umjetničke i svake druge obrade. Time je Kovač svojim posljednim romanom praktički ispisao određenu posvetu književno-umjetničkom pisanju i književno-umjetničkim mogućnostima oblikovanja likova i događaja. Te su mogućnosti toliko različite od esejiziranja na zadanu temu i u njima se krije ona esencija koja je većini neuhvatljiva a koja čini umjetničko djelo uspjelim. Drago Tokolj i Doktor Ilić izašli su iz plejade stvarnih ličnosti o kojima su ispisane stranice i stranice u zbirci eseja Elita gora od rulje.Istodobno, to su i posve novi likovi iz kojih je u stvarnosti, prije nego što su prebačeni u književnost, izvučen maksimum njihovog umjetničkog potencijala. Ti su likovi toliko jaki, da na najbolji mogući način ilustriraju moć koju ima književnost koja stvara slike koje odolijevaju zaboravu, ostavljajući iza sebe povijest koja je suhoparno-faktografska ili ljude koji imaju optimizam pamćenja. I kada nestane ljudi koji su svjedočili jednom razdoblju, kada neke nove teme zasjene stare, ostat će Drago Tokolj koji “tvrdo udara nogom o pločnik, kao konj kopitom” dok govori o tome kako voli Beograd u kojem su se nekada ukrštavale različite kulture i naglašava da smo”sada došli do svoga, do onoga što je naše”. I kada glasovi nekih ljudi utihnu a neke se stvari udalje s vremenom, i dalje će doktor Ilić bijesno s prozora ispraćati protagonista Vremena iza kojeg se krije Kovač, pokazujući mu rečenicom koju mu je otposlao da ipak nije “iz fine otkačenosti prešao u banalno”, iako je zlo češće banalno nego “fino otkačeno”.Vrijeme koje se udaljava romaneskna je pozornica na kojoj su u magičnoj pretvorbi oživljeni ljudi, događaji i gradovi ali na kojoj nije ugledan u novom svjetlu grad Rovinj, onaj isti Rovinj o kojem je toliko rečeno u Pisanju ili nostalgiji i Knjizi pisanja ali ne onim glasom koji se traži i samo ponekad nalazi jedino u visokoj književnosti. Vrijeme se dakle nije, u punom smislu nastavilo, tamo gdje su se Kristalne rešetke završile. Samo donekle ozbiljno a više zbog stimuliranja mišljenja, moglo bi se reći da Vrijeme ne samo da nije dovršen, nego nije ni započet roman. Putovanje koje ima obilježja mitskog prelaska iz jednog vremena i prostora u drugo vrijeme i prostor, ono iz Beograda u Rovinj, u posljednjem je Kovačevom romanu samo načeto. Rovinj se spominje kao odskočnica za vraćanje u prošlost i na druga mjesta ali nije u proznom tkivu zaživio kao glavno poprište radnje.
Mirko Kovač često se, tijekom vlastite spisateljske avanture, vraćao na stare teme kako bi u njih unio nešto novo ili kako bi, s vremenskim odmakom, uvidio nešto što mu je prije promicalo a što bi se još moglo prebaciti kroz umjetnički obruč. Ta je neumoljiva potraga za “novim u starom” držala njegov elan za pisanjem na najvišem nivou. To vraćanje na stare teme u njegovom je slučaju u neraskidivoj vezi sa autobiografskim pristupom pisanju. Vraćao se onoliko puta koliko je bilo potrebno prije nego je zaokružio vlastitu spisateljsku zrelost koja je bila plod dugotrajnog posvećivanja književnosti i kontinuiranog promišljanja književnosti. Ta mu je dosegnuta zrelost omogućila da se ohrabri pisati onako kako se piše autobiografija, koristeći stvarna imena, događaje i vlastitu intimu ali samo onda kada za to postoji umjetnički opravdan razlog. Tek kada je prigrlio autobiografiju, razlog za vraćanje u prošlost polako se počeo udaljavati. U Gradu u zrcalu, preorao je puteve svoga djetinjstva i zavičaja, pišući istodobno i o stvarima čija je važnost nadilazila granice njegovog intimnog bića. U Vremenu koje se udaljava, spremao se zatrčati jednim nestalim svijetom, osluhnuti, opipati i opaziti u svom poniranju u prošlost još jednom sve ono što mu je moglo promaknuti onda kada je to vrijeme bila sadašnjost. Spremao se još jednom upiti sve one detalje koji su činili epohu, umjetnost, politiku, ljude i neki nedefinirani osjećaj oko svega toga. Sve one detalje koji su činili finu mrežu uvjeta i odnosa koji su prethodili tragičnom kraju jedne epohe i raspadu države koju je valjalo upisati u umjetnost prije nego što sa pozornice svijeta nestane svakog njezinog odjeka. Za to je bilo potrebno uputiti se unatraške do samog ishodišta, do samih početaka tog vremena, što je započeto već romanom Grad u zrcalu. U tom je putovanju najvažnije bilo progovoriti onim jezikom kojem teži svaki istinski pisac, jezikom koji je “do tada bio negdje zapretan”.
Ako bi se Kovačev opus do Vremena mogao shvatiti kao priprema za Vrijeme, kao čekanje da proradi taj “zapretani jezik” a stare se teme ukažu u svjetlu u kojem su se trebale ukazati, onda bi se cijeli tijek tog romana, onaj njegov napisani i dovršeni dio, mogao shvatiti kao priprema za finale do kojeg nije došlo. Na kraju tog romana, u onim nenapisanim poglavljima u kojima bi esejistički materijal iz Pisanja ili nostalgije, Elite gore od rulje i Knjige pisama, poslužio kao odraz u novu, umjetnički intoniranu stvarnost, sigurno bi se posložilo i progovorilo vlastitim jezikom sve ono što je pažljivo i brižno građeno u tom romanu a odnosi se na književnom čarolijom nanizane uzroke, posljedice, ljude i pojave. Sporo i naizgled beskonačno vrijeme jedne epohe postalo bi brzo vrijeme jednog strelovitog raspada, jednom kada bi taj roman zapravo krenuo iz one točke u kojoj su se Kristalne rešetke zaustavile. To se nije dogodilo, proces pisanja, posvećivanja i traženja zaustavilo je samo Vrijeme a nedovršenost ovog romana na najbolji se mogući način upisala u Kovačevu poetiku. Nedovršenost koju je Kovač ostavio u naslijeđe izazov je koji odgovara zahtjevima vremena u kojem je sve teže gajiti odgovornost prema pisanju i književnosti. Odgovornost koja je bila kontinuirani osobni pečat Kovačevog stvaralaštva. Onu istu odgovornost koja bi u kombinaciji sa žilavim unutarnjim cenzorom kojeg posjeduju rijetki, mogla i odgovoriti pojedinca od pisanja ako ne iznađe taj vlastiti “zapretani jezik”.
