VIŠE OD NEMORALA

Presuda Haškoga tribunala Radovanu Karadžiću zasigurno je za prostor bivše Jugoslavije, a i šire, najznačajnija vijest koja je stigla nakon okončanja krvavoga rata 90-ih godina XX vijeka. Oni koji je pokušavaju ovih dana predstaviti kao nekakvu kampanju protiv jednoga naroda na najogavniji način unižavaju taj narod identifikujući ga s gnusnim zločinima koje je počinila vojska kojom su na terenu komandovali Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a čiji su ciljevi i zadaci osmišljeni na kanabeu balkanskoga kasapina Slobodana Miloševića. Stoga treba otvoreno reći – presuda Radovanu Karadžiću nije presuda srpskome narodu već ideologiji u čije su ime počinjeni najveći zločini u poslijeratnoj Evropi, ideologiji nepatvorenoga zla – povampirenom fašizmu.

U jesen 1991. godine Karadžić je s govornice Skupštine BiH poručio da Bošnjacima (tada Muslimanima), ukoliko se ne povinuju srpskim velikodržavnim apetitima, prijeti nestanak.
Samo pola godine nakon toga, krenuo je s realizacijom brutalni plan uništenja BiH i bošnjačkoga naroda. Ređali su se kao na traci gradovi u kojima su Bošnjaci ubijani, mučeni, proganjani, počev od Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Foča…), preko Bosanske krajine (Banja Luka, Prijedor…), pa preko troipogodišnje stravične opsade Sarajeva u kojem je život izgubilo preko 10000 ljudi, danonoćno terorisanih stotinama granata i snajperskih hitaca, sve do finalne epizode tog užasnog rata – genocida nad Bošnjacima u Srebrenici! „Velika Srbija“, „ujedinjenje srpskih zemalja“, „odbrana srpske zemlje“ i slične parole u čije ime je vođen taj jezivi rat samo su krinke iza kojih se krio ogoljeni fašizam, namjeran da zatre jednu zemlju i jedan narod. Zato i danas treba podvući – nije za taj rat odgovoran narod u čije ime je vođen, već zločinačka ideologija njegove političke elite zasnovana na uvjerenju o rasnoj superiornosti koja im je dala krila da one što su ih smatrali manje vrijednim – unište! Zato odluku Haškoga tribunala smatram povijesnim
događajem za bivšu Jugoslaviju. No od te okašnjele povijesne satisfakcije za žrtve fašizma, više bi me obradovalo da se ta osuda dogodila u glavama, jednako u Banja Luci, Beogradu ili Podgorici. Činjenica da jedan enormno veliki broj ljudi u tim sredinama danas odluku Haškog tribunala odbacuje kao udar na srpski narod poričući zločine, nažalost, simptom je da u bivšoj Jugoslaviji fašizam nije mrtav, a činjenica da im iz redova „građanskih intelektualaca“ stižu riječi sućuti i razumijevanja, jednostavno užasava jer upućuju na potrebu da se s fašizmom pomirimo pokorno čekajući, valjda, njegove nove reprize!

Baš u tom je duhu pisan tekst kolumniste Vijesti književnika Balše Brkovića „Obmane“.
Evo što u tome tekstu Brković kaže: „Tako dođosmo i do onoga što, izgleda, silno opterećuje ovu vlast: što misle učesnici protesta o presudi Karadžiću? (…) A što učesnici protesta misle o igrama košarkaša Budućnosti ili o pripremama za turističku sezonu? Treba li da se izjašnjavaju učesnici protesta o svakom aktuelnom pitanju ili samo onima koje izaberu medijski specijalci? Ima li za današnju Crnu Goru važnijih pitanja od onih koja su njih, tako različite, a tako jednostavno građane, okupila?“

Da su ove rečenice izašle iz pera Gojka Đoga ili Matije Bećkovića, navikli na njihove šovinističke eskapade, sigurno se ne bismo začudili. No kada nabijeđeni liberalni (pa još i anarhistički) građanski orijentirani intelektualac prospe ovoliko grkoga moralnog relativizma, ne možemo a da ne ostanemo zaprepašćeni! Za Balšu Brkovića odnos prema fašizmu, dakle, jednako je važna tema koliko i trućanje o sportskoj ili turističkoj statistici!? Kao da je odnos prema fašizmu stvar slobodnoga mišljenja, a ne vrhunski humanistički moralni imperativ!? I kao da ima važnijega pitanja u jednome društvu od pitanja odnosa prema fašizmu!? Pa iako nevještom ekvilibristikom u istome tekstu iskazuje svoje gnušanje pred svim zločinima, uključujući i Karadžićeve, pokušavajući da svoj današnji moralni relativizam prikrije činjenicom da je prije dvije i po decenije bio protivnik te politike, Brković svojim mehanizmima obmane ne može prikriti da ga s Karadžićem povezuju makar dvije stvari.

Prva je da su obojica nezasluženo dobili Ratkovićevu nagradu. Dodajmo da su se te nagrade nakon što je dobio Karadžić odrekli pisci poput Sretena Perovića i Jevrema Brkovića, a da je odbio primiti Marko Vešović. Balši Brkoviću se ta nagrada zbog Karadžića očigledno nije ogadila, već je prigrabio s ushićenjem zaboravljenog stihoklepca kojem još samo nagrade daju privid značaja.
Druga zajednička stvar je što Karadžić i Brković imaju istoga izdavača – poznatog Radomira Uljarevića, koji se, doduše, na Brkovićevoj knjizi potpisuje imenom svog mlađeg brata, upućenog u književnost i izdavaštvo taman koliko i u atomsku fiziku. U Crnoj Gori se dobro zna ko zapravo stoji iza izdavačke i knjižarske imperije, makar se formalno vodila i na mlađega brata. Riječ je dakako o Radomiru Uljareviću, živopisnom dobitniku tranzicije, šovinističkom tribunu 90-ih, vlasniku izdavačkih kuća, knjižara, sajmova i još koječega, čovjeku koji je 90-ih godina XX vijeka od prostorija Udruženja književnika Crne Gore napravio podebeli magacin oružja koje je potom otpremano na bosanskohercegovačko ratište. Građanskome intelektualcu Brkoviću ne smeta ni takva nagrada, ni takav izdavač jer je njegov moralni relativizam odavno premašio sve norme. Uostalom, sasvim u duhu uređivačke politike lista, perjanice crnogorskog senzacionalističkog novinarstva, čiji je jedan od urednika.
Zato je Brkoviću svejedno što o Karadžiću i fašizmu koji on kultivira i reprezentuje misle njegovi pajtaši
koji pod maskom građanskih protesta isporučuju zahtjeve koji znače rušenje temeljnih premisa
parlamentarne demokratije i promovišu svjetinu i ulicu kao vrhovu državnu instituciju. Zato je na
temu odnosa prema fašizmu gadljiv do mjere da je izjednačava sa sportskim i turističkim banalnostima.
Ali zato Brković i njegovi poslodavci ne mogu više obmanjivati crnogorsku javnost izigravajući moralne veličine. To što su u četnike pošli 1946. godine, zaslijepljeni mržnjom prema jednoj ličnosti, njihov je problem, no taj problem više ne mogu plasirati kao svoju građansku žrtvu za tobožnju demokratizaciju društva, jer paktiranjem s onima koji slave fašizam, ovo društvo ne vode u demokratizaciju već u fašizaciju! To što pojedini politički akteri (poput podmlatka stranke koju je ’97. formirao Slobodan Milošević s ciljem rušenja države Crne Gore, koji danas umišljaju da mogu prevariti crnogorske građane strategijom ćutanja, crvenim kravatama i kostimiranjem u „građansku opoziciju“), uključujući i organizatore protesta, ćute o fašizmu samo je pokazatelj da kriju svoje vrijednosne kriterije, ali i svoje namjere. I tu Brkoviću
nije kriv ni pisac kojem ne može oprostiti nagrade (i izvrsna književna djela za koja je dobio te nagrade), ni „režimski“ analitičari kojima ne može oprostiti dosljednu borbu protiv fašizma, već sama realnost od koje se u svojim relativizacijama odvojio do te mjere da na najgrublji način vrijeđa žrtve balkanskoga fašizma, izjednačavajući tu temu sa svakodnevnim trivijalnostima!? A za takav pristup bila je potrebna značajna doza suspenzije stida, koji se, ipak, makar podsvjesno probija u njegovu tekstu čija struktura izravno podśeća na mucanje, počinjući nedovršenim iskazima, nastavljajući postavljanjem (retoričkih) pitanja (a njih je čak 14 u ovome kratkom tekstu!) te završivši autocitatom!?

Kao neko ko je proveo dvije + dvije godine, to jest četiri godine u opsadiranome Osijeku, iskusivši zajedno sa svojom obitelji na sopstvenoj koži užase tog posljednjeg batrganja fašizma u Evropi u XX stoljeću, nijesam mogao prećutati ovaj podmukli manifest legitimiziranja fašizma koji u formi opšteg moralnog relativizma plasira književnik Balša Brković. Onima koji su iz neznanja podržali agresorsku politiku Slobodana Miloševića, uvjereni da brane Jugoslaviju, a koji su se javno i činjenično pokajali zbog tih zabluda, davno sam oprostio, ali za one koji danas, kad se o tome ratu i njegovim posljedicama sve zna, u ime moralnoga relativizma tome fašizmu daju legitimitet, nema oprosta. Bestidno pružajući ruku promoterima fašizma, takvi Crnu Goru guraju u slomivrat, bratoubilači haos i nestanak!

Prof. dr Milorad Nikčević

Preuzeto sa sajta 

Podijeli

Komentari su suspendovani.