Zbirka poezije “Kod 77” (poetski dnevnik) debitantska knjiga Nele Krnić, objavljena je nedavno u Otvorenom kulturnom forumu sa Cetinja. Za izdavača je potpsan Goran Martinović, urednici izdanja su Milorad Popović i prof. dr Nedžad Ibrahimović, a knjigu je grafčki oblikovala Ozana Brković. Fotgrafija sa naslovnice je djelo Dragana Sjekloće i Vladimira Popovića. Zbirka će biti promovisana u Sali DODEST, KIC-a “Budo Tomović”, 21. aprila u 19 sati.
Kako je u predgovoru zapisala Sonja Tomović Šundić, poetski dnevnik “Kod 77” predstavlja intimni zapis i ličnu ispovijest pjesnikinje Nele Krnić.
“Plod je emocionalnih iskustava i refleksija o važnim egzistencijalnim temama, izazovan za tumačenje i interpretaciju. Autorka gradi vlastitu poetiku, koristi kondenzovan jezik, autentičan stil i ritam jezika da bi u slikovnom zapisu izrazila svoje razumijevanje svijeta. Posebno je posvećena svojim sjećanjima, rodnom gradu, povratku podgoričkim korijenima, otmjenošću koja vibrira njenim krvotokom, kao porodično nasljeđe i zavještanje.
U njenom pjesničkom jeziku iskustvo ljubavi, plotsko i senzualno, ima istaknuto mjesto, ali i ljubav kao najšire stanje duha koje obuhvata porodicu, doživljene i mitske gradove, ispitivanjem i nostalgijom osobene senzualnosti. Umjetnost i život se prepliću, njeni duševni kodovi rezultiraju stihovima vanredne estetske vrijednosti, ali i čežnjivom nostalgijom prema izgubljenim ljubavima, gradovima, prostorima. Pjesnikinja se poigrava riječima, vizuelizuje iskustva, pročišćava unutrašnju rezignaciju, srasta sa radosnim zvukom postojanja. Takođe, posebno važnim za poetski dar Nele Krnić čini se njena ženska osviješćenost, revolt prema rodnim stereotipima, ukazivanje na obuhvatnije ljudske vrijednosti. Njena poezija, stoga, kao i njeno pjesničko biće, nosi snagu i ranjivost, bol i plemenitost, uspijevajući da lako nađe put do čitalaca. Poezija je život uhvaćen stihovima, snoviđenje uhvaćeno maštom, iskustva uhvaćena u vječnu knjigu nezaborava, kojoj je Nela Krnić svojim pjesničkim prvijencem odista dala vrijedan prilog”, zapisuje Tomović Šundić.
Nela Krnić je rođena 7. aprila 1977. godine u Sarajevu. Poeziju I prozu piše od djetinjstva, a ovo je njena pra knjiga. Magistar je pravnih nauka i aktivno se bavi zaštitom ljudskih prava, s posebnim akcentom na zaštitu prava najranjivije djece i porodica. Radi u predstavništvu UNICEF-a za Crnu Goru.
Nela Krnić – KOD 77
Poetski dnevnik
Zbirka poezije “Kod 77” (poetski dnevnik) debitantska knjiga Nele Krnić, objavljena je nedavno u Otvorenom kulturnom forumu sa Cetinja. Za izdavača je potpsan Goran Martinović, urednici izdanja su Milorad Popović i prof. dr Nedžad Ibrahimović, a knjigu je grafčki oblikovala Ozana Brković. Fotgrafija sa naslovnice je djelo Dragana Sjekloće i Vladimira Popovića.
ODLOMCI IZ KNJIGE
ĆUTIM
Ćutim
O tebi
O nama
O ovoj jeseni što uvlači se u pore
O noćima koje su hladne
Krevetu koji je prazan
Ćutim o dunjama koje su sazrele u krajevima
U kojima smo se igrali kao djeca
Ti u nekom tvom dobu
Ja u nekom svom životu
Ćutim o suzama koje krijem od tebe
Onda kada snaga osjećaja
Polakomi tijelo da se trese
Ćutim o lišću, crvenom, narandžastom i žutom
Što izmiče nam pod nogama
Zbog ulica kojima smo prošli
Zagrljaja
Koji su
Odsanjani
Otplakani
Doživljeni
Preživljeni
Skriveni
Duboko
TAJ ČOVJEK
Čvor od najtananijih niti
Koje samo ja rasplićem
Šetač sopstvene gordosti
Na koju samo ja ne nasrćem
Okean nepregledne dubine
U koji se utapam
Stijena ćudljive jačine
Pred kojom ustuknem
Taj čovjek
Koji samo mene drži zarobljenom
Ne znam mu ime
Ni odredište
Ni put
Ali znam nekako
Da mene traži
CUBANA
Govorio si da oduzimam ulicu drugim ženama
Za hiljadu godina naše ljubavi nisi uspio razabrati tačkicu na mom licu ili tijelu
Ljudske ili božje greške
U šali si me zvao „besprekorna“
Zidao najljepši kavez
Da li ljubav
Ili godine
Tek nisu mi dale da razaznam
Dubinu provalije u koju posrćem
Posrćemo?
Bez tebe sam bila nedovršena
Osoba bez naličja
Nije bilo sata, niti dana
Da nam se oči ne skupe u kaplju
Riječi ne zapletu u petparačke priče
Tijela zamrse u jedno
Imali smo iste strahove
Ti, da ja ne odem
Ja, da ti ne odeš
Ima li onda mjesta čuđenju što su nas baš ti strahovi pojeli?
Budile su me tvoje šumske oči
Govorio si: „Između nas ni igla ne može da stane“
A onda su došle te „sitne“ poruke
Izdajice
Koje si poricao
Šapnula sam samoj sebi: „Stani, saberi se“
Ovaj čovjek te je čekao cijeloga života
Toga dana sam se popela na najviše brdo našeg malog grada
Savila se do zemlje
Prigrlila utrobu
I osjetila kako gubim dah
Bila je to uvertira za moju astmu
Lujza Hej kaže: „Psihološki uzrok za astmu ‒ ljubav koja guši“
Koliko sam se gušila
Ili bivala ugušena
Nisam stizala da mislim
Trebalo je snage
Za jarki ruž na usnama
Koji sam oduvijek voljela
Koje si volio
Ne koliko moj nos, istina
Ni tog tvog nosa više nema
Možeš li vjerovati
Ne znam kako i kada sam vratila osmijeh
Pustila
Dašak u prolazu
Pritajenu iskru u oku
Komadić duše koju sam potkopala
Sve ono za šta sam vjerovala da i pred božjom i ljudskom istinom pripada tebi
Nama
Mislim da od tada ne nosim crvenu boju
Za crvenu treba puno srce
I život
Život ti treba za crvenu
Ne krhotine
2.
Kako smo samo lako postali zaraćene strane
Koje se bore za iste ideale
Tek priznaćeš, razlikovali smo se „po oružju“
Došle su sve te riječi
Kojima nema mjesta u ljubavi
Došlo je i ono drugo
Što sam zakopala
Pred sobom
Pred ljudima
Pred Bogom
Ako bih pisala o tome
Pretvorila bih ovaj papir u smeće
Ili bih otvorila ranu
Isuviše duboku
Možda bih se istog trena i ugušila
Znam da to što je uslijedilo
Nije bilo ljubav
Sjećam se riječi
Koje su me proždirale poput zvijeri
Usisavale kao ljigavu glistu
Taj tvoj nepogrešivi instikt
Zasijecao si baš onu ranu
Koja najpotmulije boli
I najduže krvari
Sjećam se i svakog dijela moga tijela
Koje nije bilo spremno
Za bol
Nalete tvoje nemoći
Tvojih zvjerskih očiju
Koje su ubijale svaki pokušaj
Da te zaustavim
Svih tih nemani koje su me stizale
I moje nevjerice da su meni namijenjene
I to sam zakopala u sebi
Poput grobnice u živome čovjeku
Moje odsustvo straha
Pothranjivalo je čudovište u tebi
Šta bi dao za jednu suzu
Jedan vapaj
Koji iz mojih ustiju nisi čuo
Da li bi to umirilo pritajenu zvijer
Onda su se ožiljci razvukli po cijelom tijelu
I nije bilo više mjesta koje može da primi bol
Pitala sam se
Kako će ovo mrtvo tijelo voljeti
Kome vjerovati
Kako poslije izdaje
Samoubistva
Onoga koji te volio više od samoga sebe
Kako početi
Iz kog početka
Gdje su ti počeci
Da li su počeci
Ili obmane
U danu kada smo rekli ne utvari koju smo pothranili
Zagrlio si me i plakao drhteći kao prut
Poput djeteta koje nema nikoga
Da li si bio svjestan da si obgrlio hladnu bistu
Koju si izvajao
Od materijala koji se ne pravi za ljude
Cubana
Tako si me zvao
Zbog priče o Kubancima koji nisu mogli disati život jedno bez drugoga
Ili gaučosa kojima život nema smisla ako jedan drugom ne pothranjuju žar za borbom
Znam da te i danas pohode demoni
I da sam ja ta prostrijelna rana
Koja krvari
Znam i da si znao koliko sam samo čekala smak svijeta
Apokalipsu
Sve te nenadane pojave koje bi ugušile vrisak
Učinile da presahnu suze koje su prijetile
Da potope naš grad
Danas smo ti i ja ona zabranjena knjiga
S potresno lijepim stranicama
I tužnim krajem
Koju se plaše da uzmu u ruke
A kamoli pročitaju
Puki dokaz da velike ljubavi odista imaju tužan kraj
Prolazimo istim gradom
Ličiš mi na duha
Znam da živiš moju neskrivljenu bol
I znam da znaš da sam ti oprostila
Uvijek si sve znao prije mene
Nisi li me zato i odabrao
DA MOGU VRATITI VRIJEME
Zavoljela bih sopstvene poraze
Okružila se neprijateljima
Rastjerala laskavce
Pobjegla od ljudi tvrdih osjećanja
Rodila najmanje sedmoro djece
Imala više životinja od jedne kornjače i jednog psa
Ispratila svaki zalazak sunca
Bacila kompjuter, mobilni telefon
Pobjegla iz zatvora zvanog stan
Mnogo bih više čitala
Svaki dan strasno se ljubila
Svirala klavir
Pjevala glasnije
Spavala pod vedrim nebom
Valjala se u travi
I bosa po zemlji hodila
IZ PREDGOVORA
Poetski dnevnik Kod 77 predstavlja intimni zapis i ličnu ispovijest pjesnikinje Nele Krnić. Plod je emocionalnih iskustava i refleksija o važnim egzistencijalnim temama, izazovan za tumačenje i interpretaciju. Autorka gradi vlastitu poetiku, koristi kondenzovan jezik, autentičan stil i ritam jezika da bi u slikovnom zapisu izrazila svoje razumijevanje svijeta. Posebno je posvećena svojim sjećanjima, rodnom gradu, povratku podgoričkim korijenima, otmjenošću koja vibrira njenim krvotokom, kao porodično nasljeđe i zavještanje.
U njenom pjesničkom jeziku iskustvo ljubavi, plotsko i senzualno, ima istaknuto mjesto, ali i ljubav kao najšire stanje duha koje obuhvata porodicu, doživljene i mitske gradove, ispitivanjem i nostalgijom osobene senzualnosti. Umjetnost i život se prepliću, njeni duševni kodovi rezultiraju stihovima vanredne estetske vrijednosti, ali i čežnjivom nostalgijom prema izgubljenim ljubavima, gradovima, prostorima. U simbolima treperavog značenja vibriraju riječi i jezik natopljen osjećanjima, mističnim spojevima Istoka i Zapada, magije i racionalnosti, koja kruži pjesnikinjinim aretrijama kao notni zapis.
Poezija je život uzvišeniji od običnog, slika podesna da nam otkrije unutrašnje patnje, nedoumice, raspoloženja, plač duše koji niko ne čuje u tišini bića. Tim načinom Nela Krnić je uspijevala da stvori jedinstveni pjesnički svijet, univerzalnijeg značenja, oslonjen na refleksivno poimanje stvari i događaja, odsjaj nevidljivog u vidljivom.
Ono što poeziju Nele Krnić čini jedinstvenom jeste ukrštanje različitih kultura, kosmopolitizam izrastao na ličnoj i porodičnoj tradiciji i perspektivi. Različiti segmenti utkani su u jednostavne pjesničke forme, ocrtavajući složenije sklopove i mozaik značenja, sazdane od individualnog zasjeka u tkivo života.
Na koncu, pjesnička zbirka Nele Krnić je unikatna cjelina, proistekla iz njene lične i profesionalne posvećenosti zaštiti ranjivih grupa, sa snažnom humanističkom porukom i vjerom u ljudsko dostojanstvo, neponovljivost čovjeka i čudesnost ljudskog življenja.
U pozadini realnosti pjesnikinja pronalazi duhovne segmente, koristi jezik poezije kao medijum, način da iskaže svoja najdublja saznanja, saopšti pjesničku istinu dostupnu samo velikim pjesnicima svijeta. Ono što slutimo u njenim pjesničkim impresijama je sjetno osjećanje života, promašenost izgubljene generacije, zatečene ratnim dešavanjima i ludilom raznovrsnih formi nasilja.
Pjesnikinja stvara osobenu atmosferu. Poezija je vrelo smisla. Poezija je imenovanje stvari. Poezija je mjesto istine. Poezija je prvenstveno najbolji susret sa samim sobom, svijest o pravom Ja, izgubljenom u horizontali vremena. Zato se samo u poeziji ono doživljeno otima od zaborava. Sve što je prošlo kroz senzitivnu kreaciju Nele Krnić, obilježilo njen život, našlo je svoj odraz u njenim nadahnutim stihovima, postalo dio poetske imaginacije.
Pjesnikinja se poigrava riječima, vizuelizuje iskustva, pročišćava unutrašnju rezignaciju, srasta sa radosnim zvukom postojanja.
Takođe, posebno važnim za poetski dar Nele Krnić čini se njena ženska osviješćenost, revolt prema rodnim stereotipima, ukazivanje na obuhvatnije ljudske vrijednosti. Njena poezija, stoga, kao i njeno pjesničko biće, nosi snagu i ranjivost, bol i plemenitost, uspijevajući da lako nađe put do čitalaca.
Poezija je život uhvaćen stihovima, snoviđenje uhvaćeno maštom, iskustva uhvaćena u vječnu knjigu nezaborava, kojoj je Nela Krnić svojim pjesničkim prvijencem odista dala vrijedan prilog.
Sonja Tomović Šundić
O AUTORKI
Nela Krnić je rođena 7. aprila 1977. godine u Sarajevu. Poeziju I prozu piše od djetinjstva, a ovo je njena pra knjiga. Magistar je pravnih nauka i aktivno se bavi zaštitom ljudskih prava, s posebnim akcentom na zaštitu prava najranjivije djece i porodica. Radi u predstavništvu UNICEF-a za Crnu Goru.
