Knjiga “Cafe Ariman” Refika Ličine, obajvljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Knjiga sadrže poeziju, poeziju u prozi I zapise ovog autora, a urednik izdanja je Pavle Goranović. Izdavač “Cafe Ariman” je Milorad Popovć, dok je knjigu liovno opremila Suzana Pajović.
O AUTORU
Refik Ličina je rođen je 1956. godine (Radmanci, Crna Gora). Do 1992. živio je i radio kao bibliotekar u Novom Pazaru, a od 1994. živi u Lundu, Švedska. Piše poeziju i prozu. Objavio, između ostalog knjige poezije: Poznavanje prirode (1970), Pčele (1983), Ex Solio (2001), Prigodne prisile, izbor iz poezije (2009), Knjigovezačka ulica (2009). Objavio je i tri knjige kratke proze Staklenici (2004), Dani u Valhali (2008), Strah od behara (2013), kao i knjigu za djecu Priče iz daljine (2003). Na švedskom jeziku objavio je izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku) 2009. godine i izbor novela När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju) 2013. Jedan izbor kratkih priča Szklarnie (Staklenici) izašao je u Poljskoj 2014. godine. Bavi se prevođenjem sa švedskog, uglavnom poezije. Objavljene su mu četiri knjige prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine); Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2012; Antologija moderne švedske poezije, OKF Cetinje i Izabrane pjesme Magnus Wiliam-Olsson, Meandar, Zagreb, 2014. Dobitnik je Goranove i Brankove nagrade.
IZ KNIGE
BALTIKUM
Iza Vestervika nebo je
već bijelo.
Jezičak puta hmili uz obalu.
Škrape. Zasjeni. Mokra krša.
Između krša vrhovi smrča.
Na jedan slijeću dva gavrana –
Hugin i Munin, umoreni prizorima
koji sad mene umaraju: brujanje motora,
prolijetanje crvenih tabli i strelica
što pokazuju na mreži žičanoj
otvore koje su losovi probili.
(„U naglom strahu ovi kopitari
dobijaju napad padavice“ veli A. Menabeus
u Tractatus de magno animali.) Kad bi se
bar jedan pojavio, kad bi u čami
otvor načinio.
U mrežu žičanu hrupaju
vjetrovi. Oblaci kreću
ka istoku a valovi Baltikuma nazad, ka severu.
(21/23. 04. 09.)
EX SOLIO
„Andreas B., tuđin
porijeklom. Savjetnik kralja
Kristijana III; upućen
u dvorske poslove i radnje,
i bogat čovjek, prem nevoljen…“;
Smrt je njegovu „Kopenhagen
tri dana i noći proslavljao“
i nakon slavlja, na ploči nadgrobnoj
epitaf šturi urezao:
„Došao je kao lisica,
živjeo je kao lav
i lipsao kao pas.“
Pagani il Jevreji, o svi vi
što k nama brodite (iz sličnih želja)
sjetite se Andreasa i njegove smrti
koja je Danskoj kraljevini
toliko radosti i slavlja donijela.
PUT ZA SJÖBO
Seljaci ruče izmet po njivama i čitavo selo drži prozore zatvorene. Ne pomaže. Pronašao jedan park, jedan obor sa konjima; teški, sivi konji sa ogromnim, ćubastim kopitama. Rijetke kuće, rijetki zvuci, podrhtavanje prozorskih zavjesa. Ovdje se svi boje stranaca. Svi stranci su lopovi. I njihovi psi boje se stranaca. Ne laju na nas, već cvile.
Lutao, vazdan, s tim cviljenjem za petama.
SIVOMASLINASTI DVOTOČKAŠI
Četvrtkom po podne, domar logora, visoki i nijemi F. J. Krabe, dijeli nam stara sivomaslinasta vojna bicikla. Ima ih, avaj, desetak komada, nas stotinu, pa smo, da se ne bi kavga zametala i krv zalud prosipala, donijeli pravilnik o njihovom iznajmljivanju: jedna porodica – jedan bicikl – jedna sedmica.
Uoči svakog četvrtka, od ponoći pa nadalje, romske i albanske porodice dijele se na manje ćelije i ove onda, u svitanje, ne bez ceremonije i muzike, preuzimaju od matica spasonosne dvotočkaše. Mi blehnemo praznih šaka. Ali, nismo očajavali. Već u sumrak istog dana, dok se posljednji službenik Uprave još jednom, prije odlaska, oko sebe osvrtao, ovamo, na kraju „naselja“, ispred stubišta Ciganskih baraka, bicikli su već stajali u dva reda parkirani i već su, kao niz pijacu, niz dvorište logora djeca izvikivala najnoviju cijenu renta-kara.
Unajmiti bicikl značilo je osjetiti, na par sati, varljivi dah slobode. Izvesti se iz logora, biti sam, biti niko, zaboraviti, pejzažima zanijet, ko si, gdje si i kakvim se glasovima nadaš. Pojedinačne odiseje biciklista, ništa manje uzbudljive od one Homerove, grijale su našu maštu čitav juli, posebice noću, kad se, pod kristalnim zvijezdama nordijskog neba, nije moglo spavati.
Prvi put me dopao bicikl uobičajenom trgovinom. Lišio sam se tri vrećice duhana Silver i zaždio preko polja ka asfaltnom putu s prednje strane logora, koji je vodio, udariš li ka isto ku, do močvara i jezera, ili, obrnuto, do nekakve varošice, udaljene na šest sati vožnje. Nisam stigao daleko. Na samom početku puta, mnogo prije uzvišice od koje počinje četinarska šuma – sjenovita, nepodnošljiva – ugledao sam nekoliko žutobijelih krava i junica kako štrpkaju ćuberke busenja na jednoj podlanici tanke i koprivom obrasle ledine.
Zaustavio sam se i prišao da ih gledam. Mlade krave, svikle na samštinu, prepale su se iznenadnog društva. Kada su me opazile, podigle su glave, netremice motrile u mene. Na najmanji pokret dale bi se u trk i nestale. Nisam bio nezahvalan. Iza njih se osjećao miris – blagorodni miris prežvakanog bilja i svježe balege, ospokojavajuće i umilno zujanje mušica.
PEŠTER
Za Džîn
Ako je sjećanju vjerovati
dviskom se naziva mlada ovca
sve dok se prvi put ne ojagnji,
katun je vučni čobanski kućer
a jardum gusto ovčije mlijeko
koje se izmuze u poznom avgustu
kad Pešter zadalga i nagari –
da sprema žensko za udadbu
da sprema muško za argatluk,
da prije snijegova i studeni
sva groblja napuni, sve brave zabravi.
PRIGODNE PRISILE
I tako, Flebe, i rat prođe
i mir nas zateče neuke, svisle; ne pišem
ništa, ništa ne mislim, neki me
tersovi u zao čas stisli. Trmsim se,
trmsim – od bijelih zora izvlačim i sučem
žile vratne; doba je jeze i zazora
i moraš sam sebi biti katil.
Pauza u podne. I novo ruho.
Od hrane: ništa (do mlake vode). Svetina u vrtu
knjige pali i oko vatre kolo vodi.
U 13.00 žrtve. Neki stranci, ulovljeni
u predgrađu: koče se, ko voće u špaliru,
sve dok iz žića ne izađu.
Ne pratim postupak. I ne kanim
toviti ćudi tuđom mukom. Zabravim
kontor, otpišem mtve i na razglasu, radi
duše, malo vedriju muziku pustim. Potom
dremuckam ili šutim, a kad se smrkne
i zastudi, napunim kadu vrelom vodom
i uđem u kadu, brčkam se, smudim.
Subotom, nedeljom, o prazniku, izlazim
u grad sve do devet, naličeć stidljivom
prolazniku koji je pošao da traži krevet sa kakvom
kurvom starijom, prostom, što prima šutke, bez
znatiželje, tek da sa gostom, za šaku groša,
spečene kosti dobro promelje.
Rano za praznik, dockan za klanje,
kvartovi bez hûške i opsjena. Ništa na TV, za čitanje
samo Njegova sabrana djela. U njima memla i tišina
koja u težu tišinu vodi. Mi smo robovi, a ne gomila,
i ne snalazimo se na slobodi.
(1987/2008)
