Keti Pejdž: Ja volim da gledam
Prevele: A. Nikčević-Batrićević i M. Krivokapić
Nijesam je vidjela niti bilo šta čula o njoj petnaest godina. Niko nije. Sjedjeli smo u bašti, ravnomjerno raspoređeni oko okruglog stola: ona sa moje desne, a Bil, čovjek koji ju je doveo, sa lijeve strane; na sredini stola je bio bokal limunade. Njihov veliki sjajni crveni automobil bio je parkiran ispred kuće. Nijesam htjela da ih pustim da uđu u kuću.
,,Proputovala sam čitav svijet, djelove svijeta u veoma malom brodu, a neke sam preplivala”, rekla je moja sestra Di, dok je skidala naočare i pažljivo posmatrala baštu: okruženu zidom, zbijenu žbunjem i mnogo manju od svijeta. ,,Slušaj. Bila sam u vojsci. Živjela sam sa Pigmejima i Eskimima. Ja – “
Bila je mršavija nego što je se sjećam, koža joj je bila tamnija, suvlja. Uši su joj bile probušene i imala je nakit od pravih bisera i zlata, ali bila je to ona: obrve su joj još uvijek bile rasute iznad nosa, nokti su joj bili izgriženi. Mogla sam vidjeti njen desni palac, koji je još uvijek bio pljosnat od čestog sisanja dok je bila dijete, ožiljak na placu koji potiče iz vremena kada ga je iz radoznalosti gurnula u utičnicu. Di, naša majka, brat-idiot i ja: jednom smo svi zajedno živjeli u ovoj kući. Sada smo Di i ja sjedjele jedna pored druge u bašti te kuće od žute cigle, koju je ona napustila, a u kojoj sam ja još uvijek živjela. Prozorski okviri drže izlomljeno staklo kroz koje svijet izgleda pijano; tokom olujnih dana po njemu se spušta morska pjena zatupljujući mi pogled poput katarakte.
,,Izvršila sam apendektomiju perorezom”, nastavila je. ,,Ja govorim osam jezika. Vodila sam ljubav sa devet muškaraca u isto vrijeme – svi su bili zavezani i imali su povez preko očiju. Ali najbolje je početi od samog početka: počela sam sakupljajući avokado, a onda sam pošla na jednu od onih koča gdje ribu mrznu na licu mjesta. Haringu. Jednom smo se zaglavili u ledu – “
,,Uvijek si govorila da želiš da putuješ”, prekinula sam je. ,,Uvijek si voljela da posjećuješ različita mjesta.”
,,Ti …” Zastala je, kao da nije mogla sasvim da me se sjeti. ,,A ti nijesi. Uvijek si bila čudna. Sjedjela si i samo zurila ispred sebe.”
,,Ti onda nijesi bila tamo?” pitala sam je.
,,Slušaj”, rekla je Di i ispravila leđa, ,,Navratila sam da te vidim. Ostali mogu da idu do đavola, ali ti, mislila sam da bi te moglo interesovati – “ Čovjek po imenu Bil se okrenuo iznenada i poljubio moju sestru u usta. Pore oko njegovog nosa bile su velike i otvorene. Imao je crvene fleke na obrazima i očnim kapcima. Kosa mu je bila vještački išarana. Usne su im se spojile u vlažan poljubac. Moja sestra je zatvorila oči. Paučina pljuvačke prostrla se između njih, i rasula se kad su se razdvojili.
,,Šta gledaš?” upitao me je Bil ljutito i otro usta rukavom. Mislila sam da je očigledno. Vidjela sam da mu je jedan zub bio okrnjen, iznad nosa je počela da mu se nazire bora, a sa njene obje strane meso se nadjevalo.
,,Još uvijek gledaš!” rekao je.
,,Ja volim da gledam”, odgovorila sam. A onda sam pomislila: da, ja radim upravo to. Gledam. Mogu sve da gledam: tepih, šaru koja se ponavlja, ili složenu geometriju koja se razvija iz jednog zajedničkog korijena; čak i kako se na ravnom planu jedno od vlakana izvija cijelim nizom, ili kad su haotično izgažena. Ja volim da gledam, čak i to. Tako sam ja nastavila da gledam Bila i vidjela da mu je greben vilice neravno izbrijan, da se u grudvama pomalja oštra kosa i štrče sijede.
,,Za ime božije!” rekao je i okrenuo lice.
,,Ne zamjeri mojoj sestri”, rekla je Di. ,,Slušaj. Bil je režiser i on će napraviti film o meni, priču o mom životu i mojim avanturama. Zar nije tako? Sama sam izronila ove bisere. Toliko toga imam da ispričam.”
,,Provela sam dvadeset i devet dana sama u pustinji Gobi; imam dozvolu za letenje; golicala sam tabane Dalaj Lame gotovo čitav sat i, vjeruj mi, mišić nije pomjerio. Glumila sam u tri filma, ali nećeš moći da ih vidiš – bilo je to u Turskoj. Izgubila sam milion dolara na kartama – pare nijesu bile moje, ali mogle su biti da ih nijesam izgubila. Kako došlo, tako prošlo! Pogledaj mi ruku. Vidiš li? Uradila je to u Hong Kongu jedna bradata dama. Trebalo je za to četrdeset sati. I mišić pogledaj. Popila sam cijanid iz ukradenog vojničkog ranca i došla sebi taman kad su htjeli da me sahrane. Imam tri pasoša. Na Antipodskim ostrvima nijesam bila dugo – pregorjela. Živjela sam u pećini, rodila dijete, dala ga na usvajanje, pridružila se pozorišnoj grupi. A onda sam srela šeika – “
Bil je napunio čaše. U posudi za led plutali su samo komadići; posuda je bila stara pa se piće pomalo osjećalo na metal. Di se zaustavi da ispije.
,,A Vi, a –“ Bil je rekao, ,,da li dijelite strast svoje sestre za avanturom?”
,,Da”, odgovorila sam, ,,ali –“
,,Ona je uvijek bila mirna”, Di ga je prekinula. ,,Šeik mi je, znate, dao pola miliona. Htio je da me oženi, iskrala sam se jednog jutra i otputovala u Kanadu. Ubila sam čovjeka u jednom baru u Montrealu. Samoodbrana. Sudili su mi, ali sam se izvukla, naravno. Nijesi za to čula? Nakon toga, otišla sam u Sovjetski Savez, na ljeto, čuješ ovo! I pobjegla, sa jaknom punom rukopisa, baš prije nego će me protjerati – “
Da, pomislila sam, ja volim da gledam. U vozovima, autobusima, baštama, filmovima, čak i onim koji su na jezicima koje ne razumijem, na trotoarima i ivičnjacima, u ogledalima i na vodenim površinama toliko se toga može vidjeti i ja gledam. Ja gledam lica, nabore oko očiju, tjelesnu skulpturu koja vremenom izraste u ogledalo misli i osjećaja, razne teksture i boje kože. Ja gledam u otpatke, vlažni papir, septembarsko lišće. Gledam u more: ponekad je nebo tamnije od vode, negativ. Ponekad je plaža uglačana i vlažna, i dok sunce zalazi drski pijesak gori kao zlato. Na stijenama, mušlje se razvijaju u guste crne bukete. Volim da gledam fosile, otkrivene u raskvašenom škriljcu, kako samo za koji sat pomute oštre zapise prošlih vjekova, i rastvore ih za manje od jednog dana. Volim da gledam sjenke grana smiješane sa ugrušcima lišća, kako ih vjetar miče. U razletjeli pjesak oko trava i ruševina, u mraz na prozorima, u galebove što slijeću poput razbacanih mrvica po moru. Ja volim da gledam vjetar kroz staklo, tok saobraćaja, kako repovi svijetala nestaju na drumovima, crveno kako odstupa, bijelo pristupa.
,,Miljama daleko”, Di reče Bilu, misleći na mene. ,,Mi smo bliznakinje, znaš.”
,,Uopšte nijeste slične!” odgovorio joj je Bil zavjerenički. Ne, nijesmo. Ona je pošla, ja sam ostala. Ona ima priču da ispriča; ja sjedim i zurim, gledam i vidim. Dok je bila odsutna vidjela sam neke scene. Vidjela sam kako nam se majka uliježe. Kako joj koža žuti, memljiva koverta. Tumor joj je pupoljio na dojci: izgledao je kao purpurni mjehur ali je bio tvrd poput željeza. Slojevi kože ljuštili su se kao slojevi pređe. Vidjela sam kako naš brat-idiot jede sopstvena govna i rukom ih maže po zidovima. Vidjela sam visibabe kako rastu s proljeća. Vidjela sam svaki dah, i kako joj koža postaje blijeda. Razgrnula sam čaršav i pogledala u kosti naše majke, koje su bile kao umotane u izblijedjelu izgužvanu tkaninu. Vidjela sam našeg brata, višeg i snažnijeg od svih nas, kako pokušava da uhvati vrapca svojim debelim i neupotrebljivim rukama. Gledala sam duge u sapunici kako se šire i prskaju, u spletove kišnih glista, vlažne, blistave; vidjela sam ožiljke onamo gdje su im krajevi ponovo izrasli. Vidjela sam kako je bršljan sakrio žuti kamen naše kuće, kako se malo suvo korijenje probilo u njegove pore i napukline. Vidjela sam sebe u ogledalu i mislila da će da prsne; gledala sam malo duže i osjećanje je nestalo.
Di se preko stola nagnula prema meni.
,,Provela sam tri mjeseca u Pacifičkom zalivu, zatočena zbog oluja. Udala sam se za ostrvskog poglavicu, ali taj brak ne važi sad kad sam se vratila. Slobodna sam kao ptica – “ Zabacila je glavu unazad i nasmijala se. Di, pomislila sam, da sam ja tako putovala po svijetu, vidjela bih mnogo više od tebe. To je još jedna moja gorčina.
,,Večerala sam sa kraljevima”, nastavila je, ,,sa šamanima, prosjacima, bogovima ovaploćenim, luđacima i transvestitima. Bolovala sam više puta nego što mogu da se sjetim, od nepoznatih groznica, različitih malarija, nedovoljne ishrane, amebne dizenterije; u Nepalu moja je jetra bila tako natečena da je prijetila da smrska rebra. Koža mi je bila narandžasta. Mislila sam da ću izgubiti nogu…”
Gledanje. Nije to samo pasivno zadovoljstvo, nazdravljanje. Gledanje može biti teško. Gledanje može pobijediti vrijeme. Gledanje može vodu da pretvori u vino. Ono može sasvim potisnuti strah: ja sam gledala duše rasute u prostoru dok mi se ždrijelo nije podiglo i ugušilo me, pa ih sada razlikujem, i njihove okolnosti i kako se pojavljuju. Gledanje može da skrene tuđi pogled. Gledanje može rasparati kožu, isušiti krv. Gledanje može poništiti drugo. Postoji moć u gledanju. Otkrila sam to tokom proteklih godina, a taj dan u bašti bio je prvi dan kada sam shvatila šta imam, i jedino vrijeme kada sam se usudila da svoju moć iskoristim.
Njena čaša bila je prazna. Uzdahnula je i osmjehnula se. Bijele tačke su se sakupile u uglovima njenih usana. Bil se znojio, vrh njegove kragne bio je siv i vlažan.
,,Zašto si se vratila?” pitala sam je.
,,Da bih te vidjela, naravno”, lagala je, ,,i kuću.”
,,Da”, rekao je Bili i odgurnuo stolicu, ,,volio bih da vidim kuću.”
,,Ovu kuću ne možete snimati. Ona je moja, dok naš brat-idiot ne umre.” Govorila sam a da se nijesam okretala put njega. ,,Da li biste željeli da ga vidite sada? Kada vidim da je oko kuće sasvim pusto, u ljeto, puštam ga da šeta go. On ne može da govori. Njegovo lice je mlitavo, njegovo smeđe tijelo vuče se na isti način. Jede sve.”
,,Da li ćeš prestati da zuriš u mene?” brzo je rekla Di, bacivši brzi pogled na narukvicu od bisera koje je izronila za sebe kroz svijet nemoguće boje, plave i žute ribe, purpurnih korala koji podrhtavaju na prelomljenoj svjetlosti. Bila je sve blijeđa. Gledala sam, gledala napeto i dugo.
,,Nekada sam mislila da si lijepa”, rekla sam blago. Ona se spremala da nastavi sa pričom o mjestima u kojima je bila, a koja nije gledala. A onda je ponovila zahtjev, agresivnije. Stalno je skretala pogled, da provjeri da li je Bil sluša, nemirni jezik pojavljivao se među razdvojenim usnama, vlažan od gorke limunade. Gledala sam.
,,Di?” Bil se nagnuo naprijed, dotakao je njenu ruku, zgrabio njen struk. Nije ostavio trag svojih prstiju. Onda je pobjegao iz bašte, i odjurio crvenim autom niz put pored obale, sudarajući se sa morem i nebom.
Te usne su suve sada, Di. Lišće se kovitla oko tvojih nogu. Prljavština ti se skuplja na podlaktici. Kiša ispira staze niz tvoje lice. Ostarjeli su te nanosi soli i sprali ti oštre crte. Ponekad naš brat idiot piša po tebi kada ga otključam i pustim da izađe; ponekad bere cvijeće i polaže ga na tvoja stopala. On, konačno, može uraditi ono što želi. Di, sva sam se pretvorila u oči, a ti si mirna i konačno si kod kuće, zauvijek u vrtu: ni put, ni kost, već kamen.
1990.
