Prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević

Do sada sam napisala tri knjige. Svaka od tih knjiga naučila me je nešto o formi. Razmišljati o formi i kroz formu, bilo da su u pitanju propisane forme ili formalne preokupacije u širem kontekstu kao što je dijaloški ples toka koji se proteže kroz čitavu knjigu, predstavlja ulaz u ono što je En Karson nazvala „pokreti jastva“ i u načine na koje je to promjenljivo, pokretno jastvo rođeno iz mislećeg tijela i u njemu. Deformisanje konvencija, načini na koje tradicionalni lirski pokreti, koji otjelovljuju kulturalne kodove, mogu biti učinjeni rastegljivima i neobičnim, pobuđuju moje interesovanje; postoji još uvijek silna moć u tim pokretima, ako ih razumijevamo kao ceremonijale intenziteta, ili možda kao rituale čulnosti – činovi koji teže da ovaplote čulnost ali, takođe, predstavljaju djela strahopoštovanja ili strasti ili žudnje – mameći, osmišljavajući i sadržavajući ta stanja.

Pokret i obuzdavanje, nagon i zastoj. Protivno jezgrovitosti i ispravnosti moje prve knjige (Crash’s Law), moja druga knjiga (Spar) sazdana je od prekomjernosti, golemosti emocija i čulnosti, konflikta između protivljenja i razuzdanosti: ,,ja“ postaje lokus čulnosti koji pomiče i zamućuje, suštinska improvizacija. Prva ljudska figura u knjizi je ,,neko“, tako da nepoznatost, propustan subjekat koji je takođe tragalac, predstavlja smisao početka i  beskonačnosti. Kada se ,,Ja“, pojavi u drugoj pjesmi, taj smisao i dalje važi – ali ga treba varirati ili kružno nizati različita „ja“ u skladu sa insceniranim susretima, tim fenomenom koji je sam jezik prizvao. Uprkos pokretljivosti, ovaj govornik je omeđen lirskom tradicijom do određenog stepena; treća pjesma u knjizi započinje direktnim obraćanjem zvijezdi. Ne pojavljuje se ništa konvencionalnije od toga, ali ta konvencija je prerađena i na drugačiji način uokvirena. Govornik postoji u zanesenom odnosu prema riječima, i napušta barem djelimično ulogu stvaraoca kako bi postao stvoreno i strano jastvo – potčinjavajući se nepoznatom, uključujući nepoznatu drugost mogućih jastava.

Takva prekomjernost pronalazi dah i granicu u pjesmi u prozi: mada ne poštuju stih kao propisanu granicu, pjesme uspostavljaju nove granice rečenice, pasusa, zvukovnog obrasca. Zavodljiva kontradiktornost pjesme u prozi je u kompaktnosti njene pojavnosti uprkos unutrašnjim permutacijama i pokretu, brzini njene rastavne unutrašnjosti. Rozmari Voldrop opisuje kao „vrtlarenje jaza“ način na koji se pjesma u prozi „preobraćuje“ ka svojoj unutarnjoj rastavnosti, jer joj nedostaje tradicionalniji preokret stiha kako bi izvela taj pokret. Obuzdavanje i pokret pronalaze ravnotežu. Pokret unutar vizualno kompaktnog okvira (barem je tako u mojim pjesmama oblikovanim u vidu blokova) utemeljuje osjećaj nepredvidljivosti (kako god kontradiktorno to može zvučati), okolnosti i odanosti u neophodnom stanju protoka, nekompatibilnih potraživanja nemira i žudnje za promjenom uz želju za stabilnošću. „Volimo ono što nam nije poznato“, piše Trahern, „i stoga nas sve privlači.“

U trećoj knjizi koju sam napisala (Nomina), koristim ograničenje sheme rimovanja soneta kao različitu osnovu za intuitivne zaokrete. Taj čudesni mehanizam, sonet, sa tenzijom koju ispoljava između iracionalnih odnosa zvuka i racionalizujuće strukture argumenta koja je suštinska u njegovoj engleskoj tradiciji. Daleko od uređene zatvorene forme, sonet posmatram kao promjenljiv, ponekad silovit instrument, u kojem odjekuju borba i potres. U orijentaciji prema argumentu, on neposredno predstavlja figuru konfliktnog uma. Nepokolebljiva odlika njegove sintakse i fiksirana strogost sheme njegovog rimovanja otjelovljuju strastveno posezanje za izvjesnosti koju njegova konfliktna strofa ispituje i kojoj se opire – na ovaj način sagledan, on se meni čini kao oblik koji ispituje, oblik koji čezne za, ali nikada i potpuno ne vjeruje u utjehu sopstvenog inteligentnog sistema.

Uprkos razlikama koje među njima postoje, knjige koje sam napisala kao zajedničku karakteristiku imaju organizaciju koja je do određenog stepena dijaloška, sa pjesmama koje su jukstapozicionirane da u prvi plan istaknu tenzije i kontradiktornosti, dokažu neku vrstu argumenta ili razgovor između tonaliteta i stanja. Ponovo, pokret jastva, ili pokreti jastava, preuređeni, ponovo uspostavljeni od pjesme do pjesme, sa snalažljivim čitaocem koji odgovara na te pokrete, koji ih zaposjeda, koji ih proširuje. Vjerujem da je jedan od zadataka poezije da dozvoli čitaocima da otkriju različite i kompleksnije načine bavljenja iskustvom, uključujući iskustvo sopstvenih unutrašnjih života, iznenađujući ih razvojem novih načina reagovanja dok čitaju, novim slobodama. I zato opstaje moja nada da će zadovoljstvo i intenzivna osjećajnost i iznenađenje do kojeg dovodi neobičnosti biti dio tog pokreta.

2007.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.