Išli smo u lov na zmajeve.
Krali smo voće
iako prestari smo bili za to.
I noć smo pretvorili u dan, od
kiša jesenjih napravili
cvjetna polja i proljeće.
Dok smo parali vrijeme,
došli smo u šumu od želja
goli i sami i uzimali sve
što nam je pružala i gubili se
na njenim čudnim putima
krivim, zatrpanim lažima. . .
na kraju našli trnje
umjesto ruža.
Ti si pitala:
Kamo vode ovi putevi?
Ja znam! Rekao sam.
I slagao k’o mnogo puta do tada
jer ja i ti,
čovjek u lancima
i žena što joj je dosta čekanja.
Stranac u noći, sudac i tat
i nemir u tvojim očima.
Sreća i tuga, suze i smijeh.
I cijeli ovaj urnebes
to si ti – to je pjesma,
loša priča – to sam ja:
jedna ljubav i san
što nas napušta.
Vrlo često činimo gluposti svjesno ili nesvjesno,
ovako ili onako, ali kad postanemo aktivni dio kolektivne gluposti. . .
Ajme. . .
Kanta
Kanta za smeće.
Dvije ručke, poklopac,
ispod njega crna vreća plazi
po crnoj, plastičnoj kanti.
Tijelo, ruke, jezik, usta,
drob.
Kanta puna smeća.
Čovjek pun umijeća.
Bez glave kanta,
čovjek s glavom.
Ali, nažalost, često
samo poklopac. Vreća i
puno smeća.
Kradljivci u noći
Kradljivci u noći smo mi.
Kradući tuđa srca,
lomimo neka druga,
zaljubljena.
Ponekad ostanemo i bez
ovoga jedinoga.
Kradljivci u noći smo mi
pokradeni u vlastitoj
krađi.
Sjene u noći
Sjene u noći smo mi.
Iskrivljene,
izdužene.
U ljutnjama leđima okrenute.
Sjene ubojice,
Sjene u ljubavnoj igri spojene,
sjene napuhane,
izobličene, brižne i nepomične
sjene po gradovima i selima,
iza ormara i ko zna gdje sve
te sjene u noći sa čežnjom
ili strahom čekaju
dan.
Psi u noći
Na mjesec lajemo,
psi u noći smo mi.
Svako od nas i mjesec
i pas.
Osvjetljujemo put jedni drugima,
poslije lajemo jedni na druge.
Lajemo na sebe.
Biografija
Josip Pranic rođen je 1969. godine u Nikšiću. Rodni kraj je napustio kada su počeli nemiri u Jugoslaviji. Izvjesno vrijeme je živio u Italiji, a sada živi u Vela Luci na Korčuli. Muzičar je i pjesnik.