Unutrašnji život čovjeka i priroda toliko su povezani planovi književnog svijeta crnogorskog pripovjedača, dobitnika Goranove nagrade Sretena Asanovića (zbirka priča “Lice kao zemlja”), da im je nemoguće naći granicu.
U teoriji književnosti potpuno je zaobiđena jedna važna karakteristika kratke priče (short story): nemogućnsot da se o njoj govori kratko. Dok se većina romana u prikazu relativno lako dade svesti na dvije-tri rečenice, kratka je priča u interpretaciji uvijek nekoliko puta dulja od same sebe.
Da bismo bili jasniji, usporedit ćemo strukturu romana i kratke priče s riječnom deltom. Roman je u toj usporedbi rijeka s jednim izvorom i mnogo ušća (rukavaca), a kratka priča rijeka s jednim ušćem (rukavcem) i bezbroj izvora. I dok je u romanu, s kojeg se god ušća krene, prilično jednostavno doprijeti do izvora, u kratkoj se priči uvijek polazi s istog ušča i nikad se, ni teoretski, ne može stići do svih izvora.
Na to nas je domišljanje potakla zbirka izabranih kratkih priča “Lice kao zemlja” suvremenog crnogorskog pripovjedača Sretena Asanovića (r. 1931. u selu Donji Kokoti nedaleko od Titograda), autora koji je u proteklih trideset godina pisao isključivo kratke priče. Asanović je dobro poznat crnogorskoj čitalačkoj publici, ali i čitaocima u cijeloj Jugoslaviji, čemu je zacijelo, budimo malo neskromni, pridonijela i “Vjesnikova” Goranova nagrada koju je dobio 1981. godine. Knjigu je u izboru Gojka Antića, s predgovorom Mirjane Strčić, objavila “Univerzitetska riječ” u Nikšiću.
Kako npr. ukratko interpretirati vrlo kratku priču “Noć na golom brdu” (prema kojoj je nazvana Asanovićeva nagrađena knjiga)?
To je storija o čovjeku kojemu je poginuo sin, koji traži svoje mrtvo dijete i koji na kraju, ne našavši tijelo sina, na golom brdu pokopa poginulu mladu partizanku. Koga je sahranio stari Šćepan? Simbol, dakako, nije teško prepoznati: položivši u raskopani kamenjar mrtvu djevojku, on je pokopao sina i sve njegove poginule drugove. No, starac nije učinio samo to. U grozničavoj želji da nađe sina Radosava, da ga pokopa i tako mu zaštiti dostojanstvo: “da mu se grob ne zaturi, i da ne ostane bez mramora iznad glave, da trag ne isperu kiše i vjetrovi”, on svemu što čini i što ga okružuje mijenja značenje. Neuništivost i trajnost golog brda u noći postaju spomenicima sinovljevoj žrtvi, a sinovljeva žrtva poprima univerzalno značenje. Tragični je otac k tome izvršilac i drugih zadataka, a među njima su najpreči oni što ih nameću zakoni kolektiva. Smrt pojedinca samo je epizoda u životu zajednice: simboličnim činom pokopa uspostavlja se narušeni sklad, kolektiv živi dalje…
Kratka se priča o noći na golom brdu može, međutim, interpretirati iz još nekih aspekata, recimo kroz odnos starčeva duševnog stanja i krajolika koji ga okružuje. Pejzaž je u njoj, kao i većini drugih Asanovićevih kratkih priča, slika čovjekove duše: starčeve patnje izravno su projicirane u prirodu. Unutrašnji život i priroda toliko su povezani planovi Asanovićeva književnog svijeta, da im je nemoguće naći granicu. Priroda objašnjava čovjeka, čovjek prirodu. “Napolju me srete kiša”, kaže pripovjedač u priči “Svadba”, “kapi kao orasi. Bijesna vjetrušina ječaše ledinama i munje igrahu iznad Golog vrha. Sve to ne utuli vražji oganj što se bješe razgorio u meni.”
Zbirka “Lice kao zemlja” sastoji se od dvadeset kratkih priča i pruža dobar uvid u Asanovićev opus. Izborom Gojka Antića obuhvaćena su ponajbolje Asanovićeva prozna ostvarenja, od antologijskih priča “Zvijezde padaju”, “Tužbalica”, “Lice kao zemlja”, s tematikom iz Drugog svjetskog rata (koja je u Asanovića dominantna), do ciklusa priča o “morama i strahovima pojedinaca izgubljenih u nasrtajima naše epohe” (M. Strčić), u kojem se ističu tri sugestivne proze: “Dama s lasicom”, “Glavobolja” i “Noćne magle”. Priče su to o cijelom životu u jednom prijelomnom trenu.
Vjesnik, Zagreb, Panorama subotom, 24. prosinac 1988.